Mirko Jamnicki Dojmi | Nikola Šimića-Tonin: „Perspektiva podjele“

Zanimljivo i raznovrsno štivo

U novoj knjizi Nikole Šimića-Tonina, „Perspektiva podjele“, inače pisca s polivalentnim književnim interesima, nalazimo devet ogleda, u kojima autor na svoj osebujan način podastire osam različitih tema koje su ga intrigirale, o kojima je promišljao, iščitao znatan broj objavljenih priloga i djela, istraživao, pravio zabilješke i napokon ih (neke od njih u suradnji s profesoricom Žaklinom Kutija - Glibo) uobličio u tekstove koji su sada dostupni i široj čitateljskoj publici.

Već u uvodnom radu „Rama u književnome stvaralaštvu Rajka Glibe“ susrećemo se sa suvremenim pjesnikom, pripovjedačem, dramatičarem, autorom udžbenika etc., Rajkom Glibom, poniklim u Rami. Članak je to napisan Šimićevim osebujnim, lepršavim, reklo bi se „ekspresionističkim“ stilom, u kojemu vrvi od neobičnih, pa i očuđujućih prispodoba i metafora. Stilom u kojemu ima neke poetske siline koja naplavljuje (ponekad i preplavljuje) tekst i struji njime, stilom neobičnih sintagmi i širih rečeničnih sklopova, nerijetko i začudnih neologizama.

Esej o Rajku Glibi i njegovoj Rami podijeljen je u nekoliko poglavlja: Uramljen u Rami (ukorijenjenost i simbiotska stopljenost pjesnika s rodnom grudom); Zrnca Ramskoga sunca (Rami nesklon povijesni usud, a kako Rama, taj unikatni fizički i duhovni krajobraz, ne bi posve iščezla sa zemljovida, Rajko Glibo piše „Ramske legende“ i „Zrnca Ramskog sunca“), Riječ za čudo (Glibin neobično bogat vokabular, dragocjeno „leksičko blago“, smaragdi riječi, neobične sintagme iznikle iz narodnog jezika i imaginarija ramskog područja ali i iz pjesnikovih osobnih poetskih nadahnuća); Glibina ljudska i književna putanja (u ovom poglavlju predstavljen je zanimljiv i bogat Glibin curriculum vitae s doktoratom o književnom stvaralaštvu Ive Andrića, nabrajaju se brojna djela koja je napisao Rajko Glibo kao pjesnik, pripovjedač i dramatičar, znanstvenik i edukator).

Kad na jednom mjestu, u poglavlju Uramljen u Rami, autor navodi imena brojnih ramskih sela i zaseoka, ta skupina toponima - tako tekstualno stiješnjena na jedno mjesto - doista zvuči poput poezije, pa autor ispravno zaključuje kako je Rajko Glibo pokupio, udahnuo, upio u se sve te „jezične zvukovnice“, kako bi one u njegovim pjesničkim nadahnućima poticajno uskrsnule u novom sjaju, baš kao i brojne novokovanice (neologizmi) „neosporno dolazeći s tog pojila“. 

O Rajku Glibi, pisat će i Dubravko Horvatić: „Kada bih danas pisao takav članak ili esej (naime, o Rami i njezinim današnjim književnicima) nedvojbeno bih spomenuo ime Rajka Glibe, autora koji se posljednjih godina afirmirao kao znanstvenik, publicist i pjesnik“ (Proslov u knjizi Rajka Glibe: „Biogradski lirskokazi“). Zaključno, u svom zbiljskom životu i kreativnoj participaciji, Rajko Glibo ostvario je onaj čarobni luk koji tradiciju „rječju i dušom“ prevodi u sadašnjost, obogaćujući je i protežući u budućnost. 

Drugi esej, „Riječ o svestranosti u skici za portret Korčulanina Petra Kanavelića“, napisan je u koautorstvu sa Žaklinom Glibo. Autori nam, u preglednom radu, izlažu retrospektivu neobično aktivnog, dinamičnog života i vrlo raznovrsnog opusa istaknutog korčulanskog plemića i hrvatskog književnika Petra Kanavelića, koji je većim dijelom živio u 17., a manjim u 18. stoljeću. Njegovo djelo obuhvaća liriku, epiku, dramske tekstove i brojne druge pisane dokumente (prigodnice, pohvalnice – „začinke“, itd). Pjesme je pisao na hrvatskom i talijanskom jeziku (ljubavne, prigodne), ali objavljivao je i satirična, religiozna i dramska djela. Žanrovski mnogostran, njegov je književni opus pisan dotjeranim baroknim stilom, a sam Kanavelić jedan je od najznatnijih kulturnih stvaraoca 17. stoljeća dalmatinskog (književnog) juga. Autori u svom tekstu podastiru brojna Kanavelićeva djela; kad su nastala, kad su izvođena (drame), ali navode i druge aktivnosti iz njegova bogatog i neobično djelatna života, u kojem je, osim književne kreativnosti bilo i diplomatskog i političkog angažmana. U Korčuli je obavljao niz gradskih dužnosti, poglavito sudskih, bio član Velikog vijeća u Zadru, kancelar mletačkih generalnih providura i njihov izaslanik, izaslanik korčulanske komune u Mlecima, a preko njega otud su „curile“ i obavijesti (informacije) za Dubrovačku republiku, itd. Naglašava se značaj Petra Kanavelića, njegov marljiv rad i kreativni prinosi kao istaknutog književnika 17. stoljeća, ali i činjenica da Kanavelićevo djelo dosad nije do kraja poznato, kritički obrađeno i rasvijetljeno.  

Treći rad bavi se zanimljivom oceanografsko-bio-ekološkom temom: spužvarstvom. Autor je obrađuje u dva odvojena, dakako, komplementarna teksta: „Krapanjski spužvari“ i „Spužvarska djelatnost“. Autor nas najprije podrobno upoznaje s biologijom spužve, potom s plodnim razvojem spužvarstva na području  mediteranskog bazena te na područjima drugih svjetskih mora, napose se usredotočujući na područje istočne obale Jadranskog mora. Riječ je, nije teško pogoditi, o Krapnju, tom malom, aplaniranom otočiću južno od Šibenika i otoka Zlarina. Dakle, o krapnju i o njegovim vrijednim, legendarnim spužvarima. Povijest spužvarstva na našoj strani Jadrana (Zlarin, Krapanj) seže čak negdje u početak ranog 16. stoljeća. Razmatra se posao oko ulova (izlova) spužava, njezina prerada, kao i povremeni prekidi kontinuiteta rada krapanjskih spužvara. Govori se također o osnivanju poduzeća „Spužvar“, koje je trebalo označiti bitan pomak u ovoj maritimnoj djelatnosti. I to kako sa strane struke, tako i s merkantilnog gledišta. Još podrobnije o spužvarskoj djelatnosti, sa svim svojim specifičnostima i karakteristikama, autor piše u zasebnom (sljedećem) poglavlju, ukazujući na značenje ove gospodarske grane na uskom pojasu našega mora, preciznije rečeno u jednoj maloj spužvarskoj enklavi na istočnoj obali Lijepe naše. 

Četverogodišnji golootočki martirij paškog pjesnika i slobodnomislećeg intelektualca Ante Zemljara, razmatrat će Šimić-Tonin u svom sljedećem eseju „Planet Zemljar“. Zla kob pjesnikova nadahnjuje Nikolu Šimića da o njoj progovori pjesnički, mjestimice ekstatično, bujicom slika i metafora kojima se okomljuje i „prosvjeduje“ protiv hude, nepravedne sudbine jednoga intelektualca, senzibilnog pjesnika. Da progovori o nesnalaženju, pjesnikovoj „nepravovjernosti“ u iznimno osjetljivom i „prevrtljivom“političkom trenutku, prožetom (zaslijepljenim) ideologijama, u apsurdnom vihoru povijesti. Otočanin iznimne senzibilnosti, Pažanin Ante Zemljar, kao što je poznato, osuđen je na višegodišnju robiju u jednom od naših najzlokobnijih logora-kaznionica. Na torturu pod suncem i otvorenim nebom, zatočen i fizički i psihički, maltretiran „đavoljim“ mukama. Scenografija Golog otoka, tog pakla na zemlji, vrvi onim apsurdnim zidovima usred kamena, sunca, i simboličnog plavetnila nebeskog i modrog obzorja, morskog beskraja. Ante Zemljar, kamijevski rečeno „pobunjeni (je) čovjek“, koji zna da sloboda nema cijenu, i u nemogućim, neljudskim uvjetima golootočkog pakla potajice ispisuje stihove na komadićima papira, skrivajući ih pod kamenom. Svjestan je da riskira život ako se stražari i špije dokopaju njegovih pjesmotvora, uhvate ga u tajnoj raboti. Zemljarovi stihovi: pjesma dobije dušu/kad uđe u pakao, mogli bi stajati kao golemi motto cijelom tom golootočkom infernu. Zatočen, usred krajolika koji je mogao biti pojmom slobode i stvaralaštva on će pjevati: toliko široko nebo izgubljeno nebo // toliko mora na domahu izgubljenog mora... Nikola Šimić na kraju se pita: kako je moguće da neki ljudi rade takve strašne stvari drugim ljudima (postavljajući gotovo djetinje naivno pitanje: Imaju li takvi ljudi uopće srca?), osvrćući se na konclogore i kazamate, bestijalne mučionice i čistke diljem planeta. Od Staljinovih Gulaga do Pol Potovih Crvenih Kmera, od Castrove Kube do Sjeverne Koreje.

Slijede dva zanimljiva i instruktivna teksta u kojima Šimić-Tonin iz dva različita rakursa razmatra temu o knjigama i čitanju. U prvom tekstu, „Perspektiva podjele“, to je, uvijek intrigantno i još uvijek puno (vrijednosnih) prijepora, pitanje razlike između književnosti za djecu i mlade, te književnosti za odrasle; u drugom, naslovljenom „Self-help“, problematizira se pitanje tzv. literature za samopomoć,, koja je danas u velikoj modi i koja je uvelike preplavila svjetsko tržište. 

Književnost za djecu i mladež sadrži nekoliko temeljnih prijepora: ponajprije što je to književnost za djecu i mlade, koja je crta razgraničenja spram književnosti za odrasle, potom jesu li pisci za djecu uistinu „drugorazredni“ u odnosu na pisce za odrasle itd. Aksiološke razlike između jedne i druge književnosti zapravo i nema, jer dobru književnost, bila ona pisana za djecu ili za odrasle, uvijek krase vrhunski umjetnički dosezi, koji, ako iznevjere, onda je razvidno kako se radi o manje vrijednoj, da ne kažemo lošoj književnosti i u jednom i u drugom populacijskom segmentu kojemu je ta književnost namijenjena. Autor to oprimjeruje brojnim naslovima iz domaće i svjetske književnosti. Tako, primjerice, Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, sjajni dječji romani Branka Ćopića ili pak planetarna uspješnica Mali princ Antoinea de Saint-Exuperyija nezaobilazna su štiva vrhunske, reklo bi se, trajne kvalitete. I to ne samo za djecu, već i za odrasle. O tome govori autor ovoga eseja, apostrofirajući kako i u javnim knjižnicama postoje zasebni odjeljci s dječjom literaturom, odvojeni od odjela s knjigama koje su namijenjene odraslima. Premda je marketinška utrka za naslove i pisce danas golema, umjetnička se kvaliteta ne može zanijekati i uvijek će biti široko prepoznata. Autor također naglašava kako tematski raspon kojim se bavi književnost za djecu i mlade mora biti sukladan vremenu, obrađen zanimljivo, duhovito, modernim izričajem i na visokoj estetskoj razini, inače će čitanost zasigurno izostati. Drugim riječima, nema više tabu tema, mladi žele čitati o onome što se u današnjem svijetu realno događa (prve ljubavi i prva seksualna iskustva, trudnoća, incest, silovanje, pa sve do složenih socijalnih odnosa u obiteljskoj mikrozajednici, poput alkoholizma i spolnog napastovanja u obitelji, bijega od kuće i „otresanje“ od roditeljskog autoriteta, delinkvencije, ekologije, pa sve do ovisnosti o drogama...) Odgojna funkcija izvirat će iz estetske vrijednosti obrađene teme (ne iz pukog nametanja ili uvjeravanja), a ideologijske natruhe izbjegavaju se danas sve više kako ne bi djelovale manipulativno na mlade, još nezrele i neupućene čitatelje.

Sljedeći autorov tekst, „Self-help“, tek se djelomice ulančava ili naslanja na prethodni, no sa zamjetnim distinkcijama i „prigovorima“ – „pohvalama“ ovakvoj vrsti literature. Činjenica jest da je pojava ovakvih knjiga, priručnika za samopomoć, signum temporis u kojemu živimo. Jer, autor, ponajprije ističe marketinšku orijentaciju pisanja i objavljivanja ove vrste knjiga koje su planetarno eksplodirale i preplavile tržište. Ili, riječima samog autora: „Knjige s formulama za postizanje uspjeha ili spašavanje od životnih brodoloma vrebaju na svakom koraku“. Uz brojne negativne konotacije (trka za profitom i zaradom, upitna kvaliteta i stručnost self-help knjiga, njihova nerijetko plitkog stila i promišljanja, mistificiranja problematike koja se obrađuje itd.), autor ipak nalazi i pozitivne strane ovoga - reklo bi se danas osobito prikladnom rječju - pandemijskog žanra. On ih nalazi ponajprije u druženju s knjigom (ma kakva god bila), stjecanju čitalačkih navika, profiliranju čitateljskog ukusa, pokretanju čitatelja u potrazi za rješenjem problema koji ga muči, itd. Navodeći brojne primjere self-help literature, autor iznosi i neka osobna promišljanja u vrijednosnim prosudbama pri čitanju nekih poznatih „knjiga samopomoći“. Jednako tako on daje i vlastitu prosudbu o najboljim self-help priručnicima od strane hrvatskih autora (M. Krizmanić, B. Šimleša i dr.)

U sljedeća, ujedno i posljednja dva ogleda u ovoj knjizi, Nikola Šimić Tonin u koautorstvu sa Žaklinonm Kutija, vraća(ju) se dvojici hrvatskih književnika razmatrajući neke aspekte njihovih djela. Starijem, Senjaninu, Vjenceslavu Novaku (1859.-1905.), najvećem piscu hrvatskog realizma i mlađem, Vladi Gotovcu (1930.-2000.). U prvom od njih, naslovljenom „Načelo hereditarnosti u Vjenceslava Novaka“ autori, na nekoliko likova u Novakovim romanima analiziraju načelo nasljeđivanja, kako ono s genetskim dispozicijama kojima su likovi „opterećeni“ i unaprijed „profilirani“, tako i ono u vezi sa socijalnim okruženjem, ponajprije, okruženjem obiteljske mikrozajednice, u kojima su ti isti likovi stasali i „upili“ u se običaje, stavove, poglede na život i svijet. Tako se, primjerice, u likovima oca Andrije i sina Tita, iz romana „Tito Dorčić“ razmatra sraz između oca i sina. Očeve zamisli o sinovljevoj budućnosti su jedno, a sinovljeva žudnja da živi kao ribar, kao što su živjeli njegovi pređi, nešto posve drugo. Svjetonazorski konfrontirani likovi Amadeja i Veselyja iz romana „Dva svijeta“, kao opreka jedan drugomu (idealist nasuprot tzv. realistu). Potkrepljujući svoju analizu citatima iz navedenih Novakovih romana, podupirući ih kritičkim osvrtima akademika Krešimira Nemeca, autor dolazi do zaključka kako je Vjenceslav Novak, književnik koji je u svojim pripovijetkama i romanima impresivno ocrtao nekoliko iznimnih likova (posebice ženskih), portretirajući ih psihološki uvjerljivo, u kontekstu socijalnog miljea svojega vremena (prikazujući nužno i socijalno raslojavanje s tragičnim posljedicama po glavne protagoniste romana). Stoga i danas, više od stotinu godina nakon njegove smrti, Vjenceslav Novak ostaje pisac posve moderan, pronicav, uvjerljiv, socijalno-psihološki relevantan, ukratko, književnik koji ne zastarijeva i kojega uvijek iznova treba čitati.

U drugom, ujedno posljednjem tekstu u knjizi, „Pjesnikovi politički i pjesnički putopleti: Vlado Gotovac – poetika duše – poetika života“, uz dvadesetu obljetnicu pjesnikove smrti, autori evociraju politički aktivizam (u završnom dijelu ovoga teksta) i pjesničku kreativnost Vlade Gotovca. Razmatraju njegova promišljanja o pisanju poezije kao nadvladavanju rezignacije u njegovu specifičnom „slučaju“ dugogodišnjeg političkog osuđenika. O nadilaženju poniženja i besmisla - upravo kreativnošću. O riječima koje složene u pjesme posjeduju antejsku snagu uzdizanja i održanja dostojanstva. U tekstu, autori prigodice, navode birane stihove iz brojnih njegovih pjesama. Stihove koji su trpki,  u brojnim prigodama iskovani u uzničkoj patnji. Riječi precizne i lucidne, riječi u trenucima klonuća, ali i ushićenja, riječi presložene u rime koje nadilaze upravo tu uzničku (ali i egzistencijalnu) tjeskobu i patnju. Riječi i stihovi protiv ništenja bića. Vjera u snagu riječi kao emanaciju poetsko-filozofskog promišljanja, riječi pobune i nade, jedinog pribježišta kojemu se utječe dugogodišnji uznik (a nakon zatvora, na slobodi, još godinama obespravljen čovjek-kreativac), na svojim robijama koje ga neće slomiti, na kojima se ponovno rađa i, poput feniksa, uzlijeće iz pepela ništavila.

Zaključno može se kazati da nova knjiga eseja Nikole Šimića Tonina predstavlja zanimljivu zbirku raznovrsne tematike. Od povijesnoknjiževnih do oceanografsko-bio-ekoloških tema, od vrijednosnih kriterija za uporabu modernih self-help priručnika do tema o književnosti za djecu i mladež te o književnosti za odrasle. Svi tekstovi pisani su po načelu kojim se pišu i izlažu stručno-istraživački, znanstveno-pregledni radovi, dakle, s uvodom, sažetkom, ključnim riječima te s navođenjem bibliografije na kraju svakog teksta.