Stjepo Martinović: Roman za mlade „Incognito“ pisao sam kao ljubitelj fantastičnog slikarstva, posebice akvarela

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Mapu s akvarelima koji prikazuju grimizne grifone, cvijeće raskošnih boja i nepostojeća mitološka bića pronašla je djevojčica Lucija u ruševinama jedne kuće u mjestu Podgomilju i krenula u potragu za davnim slikarom koji je želio ostati nepoznat – tako počinje roman „Incognito“ kojim je Stjepo Martinović iznenadio publiku. Pisac poznat po romanima raskošnog stila namijenjenima odrasloj publici napisao je, naime, roman za mlade u kojem tinejdžere vodi u Firencu, prijestolnicu slikarstva i upoznaje s japanskim slikarskim tehnikama. Zajedno s djevojčicom Lucijom, mladi čitatelji otkrit će što je tajanstveni Japanac radio u Firenci i kako je njegova mapa dospjela u Podgomilje, ali ni publika koja je dosad pratila Stjepa Martinovića neće ostati razočarana. I u romanu za mlade ovaj bard Sredozemlja ostaje vjeran svom raskošnom stilu, snažnim dijalozima i dojmljivim opisima..

Sa Stjepom Martinovićem razgovaramo zašto je napisao roman za mlade, koji su ga sve slikari nadahnuli za nevjerojatne akvarele koje zorno opisuje, gdje je upoznao japanske slikarske tehnike i Firencu u koju je smjestio svog tajanstvenog slikara koji je želio ostati nepoznat.

Stjepo Snimio Stefan Brajkovic

Vaš roman za mlade „Incognito“ pobijedio je u velikoj konkurenciji i objavljen u Godini čitanja. Kako ste se odvažili napisati roman za mlade nakon petnaestak romana za odrasle? Jeste li očekivali da će vaš roman za mlade biti tako zapažen?

- U načelu, ne pišem po narudžbi – ali, kad su me Saša Krnic i Silvija Šesto pozvale da napišem „nešto za mlađe tinedžere, što bi ih potaklo na čitanje“, razmislio sam... i odazvao se. Roman „Incognito“ odabran je za objavljivanje – dobio je i neki poticaj, nagradu... ne pamtim više – i to u konkurenciji nekoliko stotina rukopisa, što mi je bilo itekakvo ohrabrenje. „Kostur priče“ imao sam od ranije u glavi, za otprilike mjesec dana uobličio sam ga u ono što je kasnije ukoričeno. Inače, roman za mladu publiku „titra“ mi u književničkoj kuhinji godinama, sve od davne suradnje s Radiom Zagreb; za emisiju Priča koju niste čuli – uređivala ju je sjajna Melita Runje – ispisao sam na desetke pripovijesti, prema propozicijama: za publiku od 7 do 17 godina. Uspjeh (ako nije prerano govoriti o njemu) „Incognita“ dobrano me iznenadio: činilo mi se da će teško prodrijeti u konkurenciji banalnih storija o kucama i macama, još se teže nametnuti u kulturi beznadno zagađenoj mobitelom.   

U romanu opisujete istraživanje djevojčice Lucije koja nastoji ući u trag autoru akvarela zadivljujućih, nestvarnih motiva. Impresivni su vaši opisi životinja iz mitologije i imaginarnih krajolika u romanu. Odakle inspiracija za roman o slikarstvu? Odakle opisi neobičnih slika i japanskih tehnika slikanja? Koji su vas slikari inspirirali?

- Ljubitelj sam fantastičnog slikarstva, posebice akvarela, a čudesne krajolike, bilje, životinje... pokupio sam iz raznih izvora, od Boscha i njemačkih grafičara, osobito onih iz obitelji Cranach, zatim Daumiera, sve do Dalija... Izučio sam i znameniti falsifikat, Voynichev manuskript (spominjem ga u romanu), kao i djela renesansnih slikara koji su s mnogo mašte prikazivali čudovišta – ustvari himere-alegorije, koje su mučile svetog Antuna Pustinjaka i druge paćenike. Japanske, odnosno dalekoistočne, slikarske tehnike, motivi, koloristička gama i materijali stigli su u Europu već u 16. i 17. stoljeću – i nikoga nisu ostavili ravnodušnim; hoću reći, prihvatili su ih europski slikari sve do modernista, nadahnjujući se njihovim profinjenim djelima, osobito drvorezima.       

Potraga za tajanstvenim autorom, koji je incognito slikao akvarele neobičnih motiva vodi u Firencu, grad u kojem su djelovali neki od najvećih svjetskih slikara, gdje je Incognito ipak ostavio trag. Odakle znanja o firentinskim muzejima? Jeste li se, osim pisanjem i glazbom, bavili i slikarstvom?

- Nisam se bavio slikarstvom, zanemarim li neke amaterske pokušaje, a znanja o firentinskim muzejima plod su moga posjeta i intenzivnog obilaska 1979. godine, kao i ustrajnog uvida u bogatu literaturu o njima. Firenca je grad-muzej, nevjerojatno bogat usprkos uništavanju poplavom Arna, požarima, krađama, devastacijama, u koje se spadaju i neuke konzervacije. Taj grad je stoljećima, zahvaljujući bogatim mecenama, bio središte umjetničkog stvaralašta bez premca u svijetu, a posebice blista time što su u njemu pri put primijenjene ili otkrivene mnoge umjetničke tehnike i postupci – kao nigdje drugdje.    

Potraga za Incognitom počinje u Podgomilju, imaginarnom mjestu na južnom Jadranu, gdje je nađena tajanstvena mapa, a nastavlja se u Italiji. Koliko je web istraživanja u romanu, a koliko stvarnih putovanja i dojmova iz realnog života?

- Bio sam u Firenci, nažalost prekratko, ali koristeći značajnu povlasticu: kao novinar, gost gradonačelnika, bio sam dobio snop besplatnih ulaznica za sve važne kulturne ustanove u gradu, tako da su podaci s weba i oni prikupljeni „pješice“ u omjeru (otprilike) 1:1. Dakako, Firenca je naprosto nesavladiva za kratkih posjeta – upoznao sam Japanca(!), upravo na obali Arna – koji je, opčinjen tim čarobnim mjestom, ostao u njemu doživotno, životareći kao ulični portretist; rekao mi je da će u sljedećem životu doći u Firencu kao dječak! 

Porijeklo tajanstvene mape veže se uz kockara koji je u Podgomilju imao ljubavnicu, čije svjedočanstvo također pomaže u rasvjetljavanju tajne. Pouka je romana da i mala mjesta trebaju poznavati svoju prošlost kako bi znala cijeniti svoju sadašnjost. Kakav je odnos prema prošlosti u malim mjestima na Mediteranu, kojim se najčešće bavite u svojim djelima?

Nažalost, mnoga mala mjesta na Sredozemlju, pa tako i na našem Jadranu, imaju mnogo više povijesnoga blaga nego ljudi koji poznaju te dragocjenosti i pridonose njihovom očuvanju i predstavljanju javnosti. Manjak kvalificiranih kadrova dovodi do bizarne situacije: neki značajni spomenici bivaju zanemareni, a od nekih odavno poznatih stvaraju se nove senzacije; ilustrativan primjer: nova izložba artefakata antičke Issae – na kojoj jedva da ima ičega novog, odnosno ranije nepoznatog. Golema je šteta također što se naše povijesno blago nemilice pljačka – nema današnjega domoljubnog tajkuna koji se nije domogao barem starogrčke amfore, a javna je tajna da je jadransko podmorje samoposluga beskrupuloznih ronilaca i trgovaca arheološkim blagom!       

Očekujete li da bi roman za mlade „Incognito“ mogao zainteresirati tinejdžersku publiku za slikarstvo? Sjećate li se svojih interesa iz tinejdžerske dobi? Kako ste stjecali znanja na kojima ste kasnije gradili svoju široku naobrazbu?

Vjerojatno – da, pod uvjetom da stekne široku publiku i postane naslov školske lektire... u što, znajući kako se u Hrvatskoj postaje „lektirnim piscem“, malo vjerujem. Želio bih da što više djece i mladih stječe znanja „mojom metodom“: kritičnim iščitavanjem, posjetom izložbama, predavanjima... Iskreno, bojim se da u današnjih generacija nema znatiželje, interesa za upoznavanjem kulturnih činjenica bez utilitarne vrijednosti – a povijest kaže da su zajednice koje su se odrekle učenja neizbježno propadale.