subota, 17. srpnja 2021.

Ivo Mijo Andrić | Domaće pivo



Vreli je ljetni dan. Od ranog jutra sunce prži užareni asfalt i zidove zgrada skladno poredanih uz prugu što vodi od Glavnog kolodvora prema Zaprešiću, Brdovcu i Dobovi.

U omanjoj bašti kafića smještenog tik uz glavnu cestu na uglu Međimurske i Slovenske ulice, sjedi stariji gospodin prosijede i dobrano prorijeđene kose. Leđima je oslonjen na razgranato stabalce tuje zasađene u betonsku žardinjeru koja je pločama od pleksiglasa odvojena od uskog nogostupa. Taj je nogostup većim dijelom zauzeo vlasnik kafića, mimo rješenja nadležne gradske službe, kako bi pridodao dva nova reda stolova i stolica. Postupio je sukladno praksi kakva je raširena i u drugim dijelovima Zagreba, uključivo i glavni gradski trg i na tome mu se, po sili nepravde, nema što prigovoriti. Ako njegov postupak toleriraju lokalne vlasti, onda to mogu i građani koji se, na jedvite jade, provlače između stjenki pleksiglasa i jurećih automobila.

Zadubljen u vlastite misli, prosijedi gospodin lagano uvlači dim cigarete koja mu visi na lijevoj strani otromboljene donje usne. Višak dima s vanjske strane cigarete vijuga poput zmije prema gostu koji sjedi za susjednim stolom. Već na prvi pogled primjetno je kako mu taj dim smeta, ali on strpljivo i smjerno svaki put okreće glavu na drugu stranu kako bi izbjegao pljesnivi smrad duhana. Naslonjen na šank, konobar s nevidljivim podsmijehom prati tu neravnopravnu igru pušača s nepušačem, čudeći se u sebi zašto ovaj drugi ne promijeni mjesto i ne ode na drugi kraj bašte gdje ima nekoliko slobodnih stolova. „Pristojnost mu ne dopušta tu vrstu samozaštite“, zaključuje konobar na kraju, te se okreće poslu ispiranja čaša u malom priručnom sudoperu.

Tek što je prvu čašu stavio pod oštri mlaz vode, krajičkom oka primijeti novoga gosta koji se, uz kolokvijalni pozdrav 'bog', zaputi prema pušaču, očito svome poznaniku. Pošto se smjesti na praznu pletenu stolicu, razvi se uobičajeni susjedski dijalog.

„Opet se pije pivce, a susjed. Domaće ili strano? Vidim krigla je puna.“

„Domaće, a čije bi drugo?“ - odgovara susjed, pridržavajući s dva prsta cigaretu da bi otresao višak pepela.

„Tako i treba. Domaće je najbolje. A i najkorisnije. Treba poduprijeti domaću proizvodnju. Dosta nam je uvoznog smeća i davanja novca strancima. Jel' 'žuja' ili 'karlovačko', ako smijem pitati?“

„Nije“ - mrzovoljno odgovara susjed, stavljajući ostatak cigarete u već napunjenu pepeljaru.

„Onda je sigurno 'pan'. Ono je danas u modi. Puno se reklamira i sve više pije“.

„Nije ni 'pan“ – odsječno uzvraća susjed i u istom tonu dodaje: „Zar je tako važno koje pivo pijem. Zaboga, pa sva su piva ista. Istoga okusa. Iste boje i iste jačine“.

„ Jesu, jesu...“ – zbunjeno uzvraća pridošlica te nastavlja pomirljivim tonom: „Ja zapeo, kao da je važno koje se pivo pije. Važno je da je domaće. Može biti i 'osječko'. Svejedno.“

„Da, može biti i 'osječko'“ – odgovara sjedokosi susjed i otpija kraći gutljaj piva.

„Znao sam ja da je 'osječko'. Naše slavonsko. Domaće je najbolje. Nije važno je li s istoka ili zapada. Ili možda s juga. Važno je da je naše.“

„To je vama važno. Neka je naše pa ma kakvo bilo“ – polu ironično odgovara susjed.

„Naše, naše i samo naše. Što bi mi plaćali drugima kada su gotovo svi protiv nas? Kome smo to mi toliko dužni da mu moramo podizati profit na vlastitu štetu? Nikome! Ni Talijanima koji nam sjebaše ZERP, ni Austrijancima koji nam preko banaka izvukoše kapital, ni Srbima koji nam razoriše Vukovar i druge gradove i sela, ni Bosancima koji nam uvališe izbjeglice....“

„Šta je sa Slovencima? Njih ne spominješ. Jesu li nam oni krivi za ZERP i druge nevolje?

„Jesu, nego šta?! Oni su nas udesili više od bilo koga drugog. Vidiš, molim te, dokle seže njihov bezobrazluk. Jutros čitam u novinama kako traže izlaz na otvoreno more. Odbijaju svaki prijedlog međunarodne zajednice koji nije u njihovu korist. Ma, reci ti meni, tko može vući za nos Europsku uniju bez posljedica? Tko to može?“

„Mogu, eto, Slovenci. Njima se to može. Oni su u Europskoj uniji i njihov glas se sluša. A tko smo mi, čovječe? Tko? Nitko i ništa. Kandidati za članstvo, jebo ga ti. Kao što su Turska ili Albanija. Obični kandidati koje nitko ne zarezuje.“

„Ma zarezivali bi oni nas da ovi naši političari znadu raditi svoj posao. Da znadu pokazati zube kad treba i reći im - ne!?“

„Kako je Tito rekao Staljinu četrdesetosme“ – upada mu u riječ susjed.

„Ma pusti ti Tita. Imao je on svojih pogreški prema nama Hrvatima. On nam je smjestio Blajburg i nije nam dao neovisnost i slobodu. Da nije bilo Tita davno bi mi bili u Europi. I ne bi nam zapad držao lekcije kakve nam danas drži.“

„Imao je Tito i dobrih stvari. Nemoj ti samo o greškama. Hrvatska je u bivšoj Jugoslaviji bila druga po razvijenosti. Odmah iza Slovenije, a ispred Srbije.“

„Pusti Sloveniju. Nisu oni više naši prijatelji. Zabili su nam nož u leđa jer nam zbog pišljivog mora ne daju u Europu“.

„Nemoj tako susjed. Nije naše more pišljivo niti nam samo Slovenci prave probleme. Netko moćan stoji iza njih. Da nije tako već bi oni popustili.“

„Engleska! Misliš Engleska? Ona je uvijek vukla Srbima“.

„Nije samo Engleska. Tu je i Nizozemska. Ona nas nateže zbog Haga. Naši najbolji generali leže godinama u njihovim zatvorima.“

„Da, da, u pravu ste. I oni nam stoje na putu zbog nekakvih topničkih dnevnika“.- potpiruje razgovor prosijedi susjed.

„Jebali ih topnički dnevnici. A zaboravljaju šta su njihovi vojnici radili u Srebrenici. Predali su krvoloku Mladiću na tisuće Bošnjaka muslimana koji su kasnije ubijeni i nikom ništa. Na isti način su Englezi na kraju Drugog svjetskog rata predali ustaše i domobrane partizanima“.

„Je li to baš sve bilo tako?“ – dosipa susjed ulje na vatru.

„Baš tako. No, nisu Englezi pobili hrvatske zarobljenike i mučenike već Titini partizani. Oni su bili egzekutori nedužnog naroda.“

„Nije samo naroda već i narodnih neprijatelja. I ne samo hrvatske već i slovenske, srpske i sve druge koje su Englezi i Amerikanci vratili s Blajburga. Povijest je, dragi moj susjed, egzaktna kategorija i ne može se rastezati niti iskrivljivati kako se kome prohtije. U slovenskim šumama stradali su i drugi ljudi a ne samo mi Hrvati. Svima treba odati počast, ako su je zaslužili.“

„Zaslužili, nego šta. A Hrvati najviše. Mi smo najviše stradali. Ne Slovenci niti Srbi kako se priča. Srbe su Englezi pustili na zapad, a Slovenci su stradali jer su se zamjerili svome narodu.“

„I ustaše su se zamjerile svome narodu.“

„Ali ne kao Slovenci ili drugi. Ustaše su se borile za hrvatsku državu i za svoj narod. Nisu oni bili za fašističku Njemačku. Ne, ne, dragi moj susjed. Tu se povijest vara.“

„Po tebi su izgleda svi su bili u krivu, osim nas Hrvata. Samo smo mi znali za što se borimo i samo su naši ciljevi bili ispravni“.

„Baš tako. Znali smo to i tada, i sedamdesetprve, i devedesete. Zato smo dobili svoju državu. I nitko nam je više neće oteti. Velim vam, nitko. Ni pedalj naše zemlje, ni kap mora ne damo Slovencima niti bilo kome drugom“.

„Zašto onda zemlju prodajemo strancima?“ – javlja se provokativnim pitanjem susjed dok pali novu cigaretu.

„To je nešto drugo. To rade svi u svijetu. Ne možemo se ni mi zatvarati u svoje granice. Moramo osigurati reciprocitet. Ako mi kupujemo tuđu zemlju i nepokretnosti, onda i drugi mogu kupovati kod nas. To je nešto drugo, velim vam.“

„Nije to nešto drugo. To vam je sve isto. Slovenci kupuju našu zemlju i grade vile i vikendice na našem moru. Rade to i drugi. Bosanci, Mađari, pa čak i Srbi. Tko ih može u tome spriječiti. Nitko. Vlasti su donijele zakone koji im to omogućavaju i nitko ih u tome ne može zaustaviti. A za te vlasti glasali smo i ti i ja. I naša djeca.“

„Moja, boga mi nisu, a nisam ni ja“ – odgovara odlučno susjed.

„A za koga su glasali ako ne za one koji su na vlasti?“ – provocira i dalje sjedokosi susjed, dok otpuhuje guste dimove kroz nos i usta.

„Glasovali su za druge, zna se. Za desne.“

„Pa, desni su vam i ti, za koje velite: 'zna se'.“

„E, nisu. Ima i od desnih, desnijih. Za njih mi glasujemo. Nismo mi za kolebljivce niti za one koji podilaze zapadu. Nema toga kod nas. Mi smo za svoje i niti za koga drugoga. Drugi sebi, mi sebi. Slovenci na svome. Mi na svome. Nema tu: 'hoću izlaz na otvoreno more'. Hoću pravednost, a jebeš pravdu. I to međunarodnu. Pravda se mora poštovati a pravednost neka objese mački za rep. Pravednost su trebali tražiti u bivšoj državi. Što se tu nisu pobrinuli za svoje interese. Što tu nisu tražili Piranski zaljev i Savudriju. Nisu je mogli dobiti. Tito je odredio granice i u to se nije smjelo dirati. A sada bi htjeli ono na što nemaju pravo“.

„Maloprije si rekao da si protiv Tita. Ako si protiv Tita, onda si i protiv njegovih granica“ – provocira ga i dalje susjed.

„Protiv Tita jesam jer je ubijao nas Hrvate. A, protiv granica nisam jer su zbog njih stradali Hrvati!“

„Stradali su i Slovenci. Malo prije si to rekao.“

„Nisu stradali koliko mi Hrvati. Mi smo se borili za svoju državu a oni su čekali da im netko drugi daruje državu. A sad bi i naše more. Neće. Evo im ga“.

Dok izgovara posljednje riječi susjed mjeri desnom rukom od šake do lakta.

Konobar, koji je iz prikrajka, sa zanimanjem pratio dinamičan razgovor između dvojice susjeda, oprezno prilazi stolu i, nakon što je sačekao povratak ruke u raniji položaj, upita ljubaznim glasom:

„Šta gospoda želi popiti?“

„Ja ću jedno pivo. Ali neka je hladno i domaće. Niti slučajno uvozno.“

Ljubazni konobar se nakloni, a onda upita prosijedog gosta:

„A vi gospodine?“

„Isto, kao i ranije.“

Pošto su šuteći ispratili konobara, pridošlica primače stolicu bliže susjedu, odbijajući dlanom guste oblake dima i kao u povjerenju nastavi započeti razgovor.

„A onaj njihov premijer, onaj što ga zovu 'barbikom', on bi bokca ti razvukao slovensko more sve do Umaga. Da Slovenci mogu loviti ribu u našim vodama te da mogu kupovati prekooceanske brodove. Pa kroz naše more kao kroz svoje. E, neće dok sam ja živ, makar mi nikada ne ušli u Europsku uniju. Neka nas blokiraju koliko im volja, ali ni pedalj kopna niti kap našega mora neće uzeti. Ako treba ratovat, ratovat ćemo preko svih sudova u svijetu.“

„A kako bi bilo da im damo izlaz na otvoreno more?“ – upada pitanjem susjed, izbacujući kolut dima veličine kotača dječjeg tricikla.

„Niti za živu glavu. Šta će njima izlaz na otvoreno more kada se uglavnom voze gumenim čamcima i gliserima do pet osoba. Koji će im k...... otvoreno more kad nemaju niti jednu poznatu vaterpolsku ekipu. Neka idu u planine. Eno im Planica, Kranjska Gora. Tu se ionako bolje snalaze iako su i u skijanju slabiji od nas. Svi njihovi skijaši zajedno nemaju medalja koliko naša Janica. Velim ti, svi zajedno“.

„Nije baš tako“ – ispravlja ga sjedokosi susjed, otpuhujući mu novu salvu dima ravno u lice. „Slovenci su osvajali medalje kada mi nismo znali što je vrhunsko skijanje. Sjeti se samo Križaja. Pa Strela, Jure Franka i drugih. Franko ti je uzeo medalju na Olimpijadi u Sarajevu dok još Janica nije bila rođena. Činjenice govore jedno, a mi možemo pričati što nam je volja. Ni meni se ne sviđa što nam Slovenci blokiraju ulazak u Europsku uniju, ali mi je jasno da moramo riješiti pitanje granica na kopnu i moru. I to ne samo s njima već i s drugim susjedima. Sa Bosancima i Crnogorcima, na primjer.“

„S njima je sve čisto. Bosanci gotovo da i nemaju mora, a s Crnogorcima smo se prije nekoliko godina dogovorili da idemo na Međunarodni sud u Hagu.“

„Pa... još nismo pokrenuli postupak“.

„Pokrenut ćemo. Ima vremena. Kad uđemo u Europsku uniju, lako ćemo riješiti te granične sporove.“

„Kako ih Slovenci rješavaju s nama. Jel' tako? Ucjenama i pritiskom. Blokadom njihovih pregovora. Dragi moj susjed, ja mislim da sve sporove treba riješiti na vrijeme i u obostranom interesu. Sporazumno, kako priliči civiliziranom društvu. A ne putem suda. Lako je sudu predati vruć krumpir. Zar ne bi bilo bolje i poštenije da ga pravedno podijelimo između sebe. Pa ako neki 'griz' više damo onima koji imaju manje od nas, nećemo propasti. Imamo mi mora kao blata i kamena i pošteno je da ga i drugi imaju barem za veći zaveslaj.“

„O, ne, ne, za ime dragoga boga. Nećemo mi nikome poklanjati naše more. Niti slučajno. Naše je naše, a njihovo je njihovo. Imali ga oni, ili nemali. Zašto bi svatko morao imati more. Nemaju ga ni Austrija niti Mađarska pa opet su mirne i bogate zemlje. Čak u nekim stvarima, bogatije od nas. Ne, nikome mi ne damo naše more!“

„Ni turistima?!“ – provocira i dalje raspušeni susjed, dok se dim cigarete vije na sve strane.

„Turisti su vam nešto drugo. Oni dođu i prođu. A Slovenci bi da zauvijek ostanu u našem moru. E, neće biti po njihovom makar ni nas ne bilo.“

„Biće, biće. I po njihovom i po našem.“

„Po njihovom neće, po našem hoće. Ima za to sud u Hagu. On će presuditi po pravdi, a ne po pravednosti. Jebeš ti pravednost koja nije u našu korist. Pravda je na našoj strani. I to međunarodna, velim ja tebi. Drukše ne može biti!“

„Biće kako se dogovorimo. Jel' tako konobaru?“

U tom času konobar prilazi stolu spuštajući naručeno pivo. Dok izgovara riječi 'tako je', sipa hladnu pijaču u čašu pridošlog susjeda. Potom to isto čini i na drugoj strani. Nakon punjenja krigli, spušta na stol poluprazne boce piva te odlazi do drugog stola gdje su pristigli novi gosti.

Pridošli susjed podiže čašu piva nazdravljajući pušaču. Nakon ispijanja podužeg gutljaja, zadovoljno briše pivsku pjenu s brade i brkova govoreći oduševljeno:

„Domaće je domaće! Uvozno... pih, jebeš uvozno. Neka ga piju oni u čijoj se zemlji proizvodi. Naše je najbolje.“ - Zatim zagleda etiketu boce pred sobom i ushićeno govori. „Ožujsko, brate moj, ožujsko. 'Žuja' je zakon. Nema boljeg niti pravednijeg zakona od 'žuje'.“ - Zatim zagleda etiketu na boci susjeda pušača. Najprije površno a onda pažljivo i s nevjericom.

„Pa ovo nije naše! Nije domaće!“ - Izgovara te riječi s gađenjem u glasu, gurajući bocu što dalje od svog dijela stola. „Ti piješ 'Laško pivo'. Slovensko piješ kod toliko domaćeg. Ne mogu vjerovat. Daješ novce za tuđe, a svoje ne kupuješ. Ne mogu vjerovat!“

„Zašto ne možeš vjerovat? Ja to pivo pijem od malih nogu. Ne bih ga mijenjao ni za jedno drugo. Kakvoća je kvalitet!“

„A domaće? Kao da domaće nije kvalitetno. Kao da u njemu nema onoga što ima u 'Laškom'?“

„Ima. U svakom su pivu isti sastojci. Ali aroma i okus nisu isti. Šmek je drugačiji. On privlači ili odbija. Pravi pivopija znade šta mu paše pa to uzima, bez obzira čije je.“

„Baš ste me razočarali, susjed. Ja mislio vi ste za nas, a vi ste, zapravo, na slovenskoj strani. Tko bi to rekao za tako ozbiljna čovjeka?“

„Zašto da ne. Svatko ima pravo piti što želi. I imati svoje mišljenje o svemu. Na kraju krajeva, ja to pivo plaćam svojim novcem!“

„A ja sam vas mislio častiti“ – nastavlja susjed razočarano. „Platiti i svoje i vaše. Sad ne mogu kad sam vidio što pijete. Niti slučajno ne bih mogao platiti tuđe pivo. Samo domaće i ničije drugo!“

„Recite mi čije vi pivo pijete?“ – kao nezainteresirano pita prosjedi susjed.

„Kako čije? Pa domaće, zna se“ – odgovara pridošlica.

„Biste li pogledali tko proizvodi to vaše domaće pivo?“ – smirenim tonom pita prosjedi susjed.

Pridošli susjed ponovo uzima flašu i zagleda u etiketu. Pokušava čitati poluglasno ali zapinje na sitnim slovima. Zatim zbunjeno odgovara na provokaciju riječima.

„Nisam ponio naočale. Sitna su slova, ne vidi se proizvođač. Ali, zna se, domaći je.“

„Vraga domaći“ – likuje prosijedi susjed. „Zagrebačka pivovara nije domaća. Ona je u stranom vlasništvu kao i 'Karlovačka pivovara'. Sve je to strano, dragi moj susjed. Kao i mnogo čega drugog. Naša je država rasprodala sve što se moglo rasprodati. Banke, poduzeća i sve što je vrijedilo. Ostalo nam je još zemljište, ali i ono će brzo doći na red. Vama se samo čini da je nešto naše. Umišljate da smo bogati i da smo svoji na svome. No, varate se dragi moj susjed. I vi i mnogi drugi koji od livade ne vidite travku. Vrijeme ne radi za vas. Brzo će te svi vi uvidjeti da je ova zemlja pod hipotekom. Da smo dužni do grla i da će taj dug vraćati naši unuci i praunuci. Djeca ga već vraćaju i zadužuju se zajedno s nama starima. Tim se stvarima mi trebamo baviti, a ne susjedima Slovencima i njihovim izlazom na otvoreno more. Neka se oni bave tim problemom dok ti ispijaš belgijsko a ja slovensko pivo. Isto je to, moj susjed, samo što je u drugom pakiranju. Vas očigledno zanima to pakiranje, a mene zanima i sadržaj. Zato i pijem slovensko jer znam da je od susjeda. A vi pijete belgijsko a da ni ne znate čije je. Živi mi i zdravi bili i uzbrdo brzi, što bi rekli Bosanci. Ja ovu turu plaćam, a drugu ako želite poručiti, možete i vi. Neka nama naših Slovenaca. A i ljudi iz Belgije uvijek su dobro došli. Naročito ako su turisti i dobre gazde naših bivših radničkih tvornica. U zdravlje za nas i za našu djecu! Kao i za djecu njihove djece. Čast je čast, a dug je uvijek bio i uvijek će biti dug“.

Trenutak kasnije pridošli susjed brzim je korakom, bez pozdrava, napustio baštu kafića.

Na njegovom dijelu stola ostala je neispijena čaša domaćeg – ' ožujskog' belgijskog piva.



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.