ponedjeljak, 10. svibnja 2021.

Ivo Mijo Andrić | Instruktor Enen


Vremena su se promijenila. Nekome nabolje, a većini nagore. Raste broj onih koji imaju svega za bacanje. A u stalnom je porastu i broj onih koji su bez igdje ičega. Na granici je sve veća gužva koju stvara gospoda što odlazi na zimovanje, ljetovanje ili na put oko svijeta. Još je veća gužva ispred socijalnih ustanova, pučkih kuhinja i gradskih kontejnera koju stvaraju ulični beskućnici i bijednici, nezbrinuti prognanici, ojađeni umirovljenici i izigrani ratni veterani. Jedni svakodnevno prikupljaju ispražnjenu plastičnu ambalažu, a drugi se zadovoljavaju ostacima starog kruha ili odbačenim kućnim stvarima.

Jednima je život lijep, a drugima, odveć skup i dozlaboga naporan, stresan i mučan.

Iz golubarnika u ulici Republike Austrije svakoga dana silazim u šetnju. Nekad zbog kupnje dnevnih potrepština i novina, rjeđe zbog posjete promocijama u Društvu hrvatskih književnika, a najčešće zbog bogomdane džabalučke šetnje. Potonju aktivnost upražnjavam kao potrebu za propitivanjem estetike grada i za razbijanje lančane tjeskobe koja me godinama steže oko vrata kao nevidljiva i bezdušna omča. Ulice mi tako dođu kao jeftina terapija koju samome sebi propisujem, bez obaveze plaćanja liječničke participacije ili farmaceutskih proizvoda i usluga.

Za tih besciljnih šetnji nagledam se svega i svačega. Ljudi koje ne poznajem. Razrovanih, slijepih i lijepih ulica koje postupno upoznajem. Starih i novih zgrada i nebodera. Trošnih i velebnih kuća. Rupa u asfaltu. Reklamama oblijepljenih izloga. Prometnih gužvi. Udesa i zavijanja sirena vatrogasnih ili kola hitne pomoći. Svega što grad pruža i daruje. I što od mirnoga života drsko oduzima.

Ponekad susretnem znane i poznate. Znane iz viđenja, poznate s ekrana. I jedni i drugi prolaze bez pozdrava ili uz diskretno mahanje rukom onima koje poznaju. Obično bez riječi, toplog pogleda i bez stiska ruke. Rijetko uz sve to, istovremeno. Takav je život, stari moj, u vremenu rasapa poštenja i časti kada se puno uzima i otima, a posve malo daje. Za to smo se borili, krvavo rušeći prethodni politički sistem i državno uređenje. I sve što je u njemu stvoreno. I dobro i loše. A dobili smo za nagradu prazna obećanja od onih kojima smo dali glas i čast.

Od svih koje znadem najčešće viđam Enena, bivšega kolegu instruktora vožnje. Zajedno smo radili nekoliko mjeseci u najvećoj auto-školi u Zagrebu sredinom devedesetih godina. Poznavali smo se vizualno, kroz stakla vozila koje smo koristili u svakodnevnom poslu. Pozdravljali se pogledom ili podizanjem kažiprsta. Kao trgovac i mušterija. I obrnuto. Ja tebi robu – ti meni novac. I tako danima i mjesecima. Na ulici, iznad kotača koji su nesmiljeno šmirglali gradske ceste.

Nikada nismo progovorili ni riječ više osim pozdravne riječi „bog“. Ja sam s početka izgovarao „zdravo“, ili „dobar dan“, a on samo „bog“. Kasnije sam i ja prešao na „bog“. Tako sam svaki dan štedio nekoliko slova ili cijelu riječ. Danas mogu reći da sam vrlo bogat riječima koje nisam izgovorio. Ne zato što nisam htio, već zato što mi se nije dalo. Što sam poštovao tuđe običaje. Zbog reda na ulici. I zbog mira u kući.

E, tog mog kolegu i danas često susrećem u krugu od Britanca do gradskoga trga. Stanuje negdje na Pantovčaku. Barem iz toga pravca silazi prema Ilici i trapavim koracima osvaja donjogradske prostore. Oprezno i sa strahom kojega obični prolaznici ne prepoznaju. Nevidljiv za one koji žure. Upadljiv onima koji ispijaju kavice na ljetnim terasama. Neobjašnjiv pticama koje nadlijeću najskuplju gradsku tržnicu.

Kad sam na tome prostoru prije nekoliko godina ponovo susreo kolegu instruktora, pozdravio sam ga podizanjem prsta i tijesno izgovorenim riječima „dobar dan“. Prešutio je i jedno i drugo. Valjda me nije prepoznao. Ili mu nisam bio dovoljno jasan. Niti razumljiv. Produžio je dalje, kao da se ništa nije dogodilo.

Iskoristio sam masku nepoznatog „ja“ i nastavio ga pratiti skrivenim pogledom. Gegao se kao grizli koji je netom izašao iz zimskog brloga prema ulazu u Bersinu glazbenu školu i tu se zaustavio pored odbačene kutije koja je do vrha bila napunjena davno pročitanim novinama. Nagnuo se nad kutiju i počeo preturati novine, zagledajući pažljivo naslovne stranice. Tražio je određeni datum ili nešto slično što bi mu odgovorilo na pitanje; je li te novine ranije pročitao ili nije? U tom je poslu bio maran i temeljit. Svaku novinu s poznatim naslovom ili datumom vraćao je na isto mjesto gdje se ranije nalazila. Na stranu je odlagao one koje su mu se učinile nepoznatim ili zanimljivim. Obavio je tu zadaću manirom urednika koji pazi na svako slovo, a ne samo naslov priloga nepouzdanog novinara.

Kad je posao bio gotov, popeglao je izdvojene novine i stavio ih u vrećicu koju je slučajno otkrio na dnu kutije. I nastavio je dalje svoj hod po mukama ovovremenskim.

Pratio sam ga ispod oka, krećući se rubom pločnika u smjeru kojim je išao, strogo pazeći da me ne primijeti. Bio sam podjednako drzak i ljubopitljiv. Drzak zbog zadiranja u tuđu intimu. Ljubopitljiv zato što ga poznajem i što sam u svojoj nakani, činilo mi se, bio posve častan. A možda i nisam. Možda je to bila samo moja naivna uobrazilja. Možda me bivši kolega prepoznao, ali mu nije bilo stalo do starog poznanstva i druženja, zbog posla koga trenutno obavlja.

Sve je, u isto vrijeme, bilo moguće i nemoguće. Jasno i, jednako tako, maglovito i nejasno.

Široka ramena instruktorova iznad kojih je stršila glava obrasla bijelom karl-marksovom bradom i srebreno-sivom a na tjemenu prorijeđenom kosom, pognula su se pred velikim pravokutnim kontejnerom u koga su marni pijačni prodavači odlagali ispražnjene gajbe i natrulo voće i povrće. Pokraj kontejnera pažljivo je odložio vrećicu s probranim novinama da bi potom, još pažljivije, započeo razabirati njegov sadržaj. Radio je to polako i stručno, pazeći da mu ništa vrijedno ne promakne i ne sklizne na dno kontejnera. Gajbe je slagao u geometriju višekatnih zgrada, vodeći računa da svi katovi sačuvaju zadanu simetriju i ostanu u stabilnom položaju. U jednoj od gajbi pronašao je hrpu bačenog povrća. Privukao je tu gajbu pažljivo kao dijete u povoju i pristupio odabiru onoga što se moglo upotrijebiti. Usput je pronašao još jednu polupraznu plastičnu vrećicu, istresao njezin sadržaj i u nju ubacio najprije glavicu luka i krastavac, a potom dvije diskretno načete paprike. I, povrh svega paradajz u ne baš čvrstome stanju.

Kad je pospremio odabrano povrće, vrećicu je uzeo u lijevu ruku a desnom posložio gajbe u zgrade nižih katova, ostavljajući pritom, dovoljno prostora za nove nepotrebne stvari. Tako je ritual odabira prehrambene robe bio okončan. Majstorski i s filigranskom preciznošću.

Nakon obavljenog čina spašavanja od propadanja bačenog povrća, instruktor je prihvatio vrećicu s novinama i okrenuo se u smjeru odakle je došao. Snježno-bijela brada kojom je bio bogato obdaren, zabljesnula je na lipanjskom suncu, upijajući svjetlost i toplinu rasutih zraka. Četvrtasto lice, s pravilnim crtama nosa i usana, otkrilo je škrti osmijeh koji je više sličio na grč, a puno manje na igru što odaje vedrinu. Sitne oči, obrasle s čeone strane gustim drvoredom blago povijenih obrva okružile su prostor tržnice pokušavajući, valjda, otkriti i razabrati interes građana glede njegovih tržnih aktivnosti. Pošto je površno utvrdio prividnu nezainteresiranost prisutnih, uključujući i mene udaljenog tek desetak metara, nastavio je koračati putom kojim je i došao. Lijeno, nehajno, reklo bi se s mjerom koja ne izaziva pozornost ljubopitljivih očiju. Kako to čine ljudi kojima je svejedno što drugi vide i misle o činima slučajnih prolaznika. Tako sam i ja strpan u isti koš, premda sam o svemu bio podrobno, zorno i gotovo grubo, informiran. Na licu mjesta i uz više od dva svjedoka.

Iz toga nehaja morao sam skromno zaključiti kako me kolega instruktor nije prepoznao. Da jest, bilo bi za očekivati da mi to nekom gestom stavi do znanja. Ovako, mogao sam mirno i otvorenije pratiti njegovo kretanje prema usponu koji vodi od Britanca prema Pantovčaku. Prema elitnom naselju gradske gospode i ponekog novokomponiranog tajkuna ili tajkunčića koji su odnedavno, voljom demokratskih promjena, nastanjeni u novoizgrađene vile i vilice izgrađene novcem stečenim u pretvorbi i privatizaciji ili običnoj svakovrsnoj pljački, koja je namjerno promakla domoljubnim političarima, organima reda i ne baš marnom pravosuđu.

Moj kolega instruktor, čije sam ime možda nekada i znao ali sam ga, protekom mnogih godina, nepravedno zaboravio bio je, po svemu sudeći, izdanak bivše gospode koja je silom vremena prerasla u drugove i tu ostala stršiti protivno pravednom bogu i dobroćudno raskošnoj prirodi. Kao i mnogi drugi koji se nisu snašli u eri prvobitne akumulacije i koji su s vrha Pantovčaka pali u prvi kontejner na Britancu i Radničkom dolu.

Opak je vjetar povijesti kad zahvati nespremne i nesklone letu. Tada mnogi završe na dnu, a samo neki isplivaju na površinu društvenih zbivanja. Metaforički kazano, kao žuti komadi čajnoga izmeta.

U zemljama bez identiteta i slavne prošlosti, teško je razlučiti dobro od lošega i ludog od zbunjenoga. Tek, moguće je donekle shvatiti istinu da svaki prevrat, pamet najprije vodi iz glave u guzicu. Pa je tek onda vraća natrag u pamet s možebitnim smradom. Zato je i moguća inverzija po sistemu „tko bi doli, sad je gori“. I ostvarenje narodne kletve: „dabogda imao - pa nemao“.

I moga, bivšega kolegu, instruktora vožnje B kategorije snašlo je isto što i mene. Razlika je samo u tome što ja ne prekopavam kontejnere radi traženja prijeko potrebnog povrća za salatu, već eto, onako za svoju dušu, pišem književna djela. I od njih živim kao bubreg u... mokraći. Zaradim toliko koliko bi mi bilo dovoljno za kupiti kravatu oko vrata okrenutu k nebu. Da nije žene koja me uzdržava do moje sirotinjske prijevremene mirovine, danas bih bio gospodarstvenik, koji po kontejnerima sakuplja ostatke sekundarne plastične i druge sirovine, štiteći tako okoliš za dobro gospode s Pantovčaka, Tuškanca i inih kvartova dičnoga Gornjeg grada ili Podsljemena. Ovako, ide mi dobro jer još uvijek besplatni zrak dišem i pomalo, kak' bi se po zagorski reklo, u dokolici pišem.

I, k tomu skromno da dodam; još uvijek sam na rodnoj majčici mi zemlji. A ne ispod nje. Među korijenjem. Kao i instruktor koji, uz salatu od krastavca, rajčica i možebitne ljute papričice, čita novine davno prošlih datuma.

Život je lijep, kaže narodna bajka.

Život je slijep, veli mi stara majka.

A ja, negdanji instruktor bez posla, ostajem bez riječi!

Zbog vremena koje sadašnjost, jednako kao i prošlost, suhim travama liječi.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.