Pramcem u sumark

 

Premosnica

Piše: Jelena Miškić

Jučer sam provela nedjelju šetajuć obalom Dunava. Moja draga pratiteljica i sugovornica je dobar dio tog popodneva iznosila migracijske statistike, dok sam hodajuć usporedo s njom odobravala svaku. Otac mi govori kako je socijalizacija oduvijek bitna stavka življenja. Sreća da imam super moći. Isključim ton u glavi. Rijeka i ja. Prazne misli. Bila sam dobro. Moja premosnica spram ovog unutarnjeg i onog vanjskog je izdržala. Dan po dan. Ranjiviji smo nego što očekujemo. Zar ne?

Danas nisam vidjela rijeku. Odjednom je početak radnog tjedna i misli mi skreću svukud.

Poplava sjećanja. Moj mentor Dragec je bio persona par ecxellance. Dragec bi garant osvojio milijun kuna na onom kvizu i pomeo sve lovce u Potjeri. Dragec je imao unutarnji svijet da ga niti jedan Spilberg niti Cameron ne bi nikad dovoljno dobro okinio... I od kojeg je zasigurno više patio nego imao benifita. Dragec je osoba koja bi prije pomogla drugome, nego sebi. Ali nije. Klonio se i te dobrote. Njegove premosnice bile su delikatnije nego išta na ovom svijetu. Ne bi nitko rekao, ali točno tako. Klonio se svega i svih. Osim možda svjetova knjiga koje su ga pratile uvijek i zauvijek. Premosnice za sve slomljeno i sklonjeno od vidokruga svijeta.

I nitko ništa nije pitao. I nikome nije bilo jasno, a poznato.

Možda sada Dragec gleda korčulansko more kao ja Dunav i gladi prstom posjekotinu od papira kažiprstom i palcem. I misli kako će trlje spremati za večeru. Bolje sutra za ručak. Sutra je novi dan.

Bolji, novi dan na bilo kojoj vodi.