Senka Skorić | Srce od kamena

„Razišli se kao rakova djeca“, narodna je uzrečica vezana za iseljavanje otočnog stanovništva. Ranijih godina je na našim otocima živjelo puno više ljudi. Razne prilike i neprilike natjerale su ih da se isele, da napuste otok.

Kažu, otoci su naši biseri, kriju mnoge ljepote, mnoge tajne i zapanjujuće povijesne događaje.

Gotovo svi otoci, danas su stavljeni u službu turizma. Koristeći prirodne resurse, pričajući povijesnu priču, domaćini svoje turiste ostavljaju bez daha pa im se oni rado vraćaju. 

Gosti otkrivaju ljepote, upoznaju ljude i običaje, upoznaju sebe. 

Otvorio se novi hotel Galeb, stižu prvi gosti. Ime mu pristaje zbog toga što je izgrađen od bijelog bračkog kamena. Peti je to hotel gazde Zlatića, a nalazi se u neposrednoj blizini najljepše plaže. Brački kamen izvana, mramor i drvo ariša iznutra, ne može biti kategorizirano manje nego kao hotel s pet zvjezdica. Nakon što sam nekoliko godina bila bez posla jer se zatvorila tvornica ribe na otoku u kojoj sam radila, bila sam presretna kad sam dobila posao na racepciji novog hotela.

Temperatura je prelazila 35 stupnjeva i gosti su se žurili skloniti od vrućine u lijepi hotel na ugodnih 25. Na recepciju hotela je došao visok, tamnokosi gospodin, toplih smeđih očiju sa suprugom i sinom . Na dokumentima je pisalo da je obitelj iz Portoroža. Jakob, Mojca i Jan Grebenšek. Dok je gospodin obavljao formalnosti oko prijave u hotel, dječak je poželio otići na plažu pa je i majka krenula za njim. Kroz hotelska staklena vrata vidjela sam kako radoznalo prevrće kamene oblutke, slažući ih jedan na drugog, pravi figure. 

Odjednom je dječak dotrčao do recepcije i uzviknuo:

- Oče, očka, poglej! Na plaži sem našel kamenito srce!

Otac je malo srce od kamena uzeo iz dječakove ruke, pogledao ga s jedne i druge strane i odložio na recepciju. 

Lijepa plaža, sunce, toplo more i mediteranska hrana čini odmor nezaboravnim. Kako je otok bogat kulturno povijesnim znamenitostima, a da bi gosti o njima bili što bolje upoznati, na otoku rade turistički vodiči. Jedan od njih je i moj susjed Bepo koji mi u zimskim danima uvijek ispriča poneku zanimljivu ljetnu priču. 

Obitelj Grebenšek je zamolila vodiča Bepa da s njima napravi izlet po otoku kako bi bolje upoznali njegove ljepote. Bepo je vrlo tražen vodič na otoku. Veliki je znalac u svom poslu, a njegovo vođenje gostima ostaje dugo u sjećanju.

Sustret s obitelji Grebenšek dogovorio je u predvečerje, kad malo popusti ljetna žega.Sastanak je bio na trgu ispod kamenog sata. Grebenšekovi i Bepo su tri sata obilazili otok i sve njegove ljepote i znamenitosti.

Muzej, brojne crkve i bazilike, samostan, najviši vrh otoka. Posebnost otočke arhitekture, ih je iznenadila, ali i zadivila.

Umorni ali zadovoljni, pozvali su Bepa u poznati restoran na večeru. Uz lagani povjetarac i opuštajući pogled na more između otočkih stabala maslina, na terasi restorana uživali su u vrhunskom jelu plodova mora i dobrom vinu.

Mali Jan je pojeo pečene račiće pa otrčao do kamene morske medvjedice. Pomno joj promatrao oči, uši, usta. Poslije je zaspao u majčinu naručju.

Muziku orkestra zrikavaca prekinulo je Bepovo pitanje:

- Sviđa li vam se ovo crno vino?

Mojca i Jakob su skoro u glas rekli kako je vino izvrsno i upitali Bepa koje je vino sorte.

- To vam je naše najpoznatije vino, Hrid. Na okomitim stijenama iznad mora su naši vinogradi koji rađaju nevjerojatnim plodom. Vino besprijekorno čisto, isključivo monosortno.Vrlo dobro je prihvaćeno, a ima i svoju priču koju ću vam rado ispričati –rekao je Bepo i započeo priču.

Naš otok poznat je po bijelom kamenu i strmim vinogradima pa su tako najpoznatija i najstarija zanimanja na otoku kamenoklesarstvo i vinogradarstvo. Prvi vinograd nastao je krajem 19. stoljeća, a kažu da ga je zasadio otočanin Jakov.

Taj Jakov,žena mu Tomica i njihov sin Bare živjeli su na otoku ,na kraju uvale u maloj kamenoj kućici.

Bila je to tipična težačka obitelj. Tomica je, kao većina žena u to doba, bila domaćica. Bila je krhkog zdravlja i blage naravi. Zbog toga im je Bare bio jedino dijete, a i njega je rodila tek nakon niza neuspjelih trudnoća, poslije skoro deset godina braka. Jakov je obrađivao mali vinograd i lovio ribu. Imali su jednog konja s kojim je Jakov nadničario. U vrtu ispred kuće sadili su povrće.

Bio je kraj ljeta,dani se postajali sve kraći. Počele su jesenske kiše. Taj dan bio je oblačan, ali još uvijek bez kiše pa je Jakov odlučio krenuti u vinograd, pobrati ono malo grožđa što je ostalo nakon ljetne suše. Vidjevši da se sprema nevrijeme Tomica se usprotivila njegovoj odluci.

Jakov se nikad nije raspravljao sa ženom, ali nikad nije odustajao od svoje zamisli. Uputio se u vinograd, a Tomica ostala s Barom kod kuće. Mali Bare se bezbrižno igrao praveći od kamenčića razne figurice. U svojoj dječjoj mašti pravio je kamene konje, krave, kokice, male kamene brodiće i kućice. Satima bi se tako znao zabavljati s kamenom. 

Nedugo nakon Jakovljeva odlaska, počelo je jako grmjeti, nebo se zacrnilo i počeo je pljusak.

Jakov se nije imao gdje skloniti. Kući je došao mokar i prozebao. Već tada ga je hvatala drhtavica, a kroz noć je dobio visoku temperaturu. Liječnik mu je dijagnosticirao upalu pluća od koje je umro nakon samo tjedan dana.

Tomicu je njegova smrt shrvala. Umrla je od tuge, šest mjeseci nakon njega.

- Uh, baš tužno! A što je bilo s Barom? – upitala je Mojca.

Bepo je nastavio priču:

Bili smo danas u onoj skrivenoj uvali sa sjeverne strane otoka, gdje se u samim stijenama, smjestio samostan. U samostanu su nekad živjeli svećenici, takozvani pustinjaci. Bavili su se stočarstvom, maslinarstvom, pčelarstvom i vinogradarstvom. Kako mali Bare nije imao rođake koji bi se o njemu brinuli, susjedi su ga odveli u samostan.

Bare je bio dobro i vrijedno dijete. Učio je i pomagao svećenicima u raznim poslovima. No, najviše sklonosti pokazivao je u radu s kamenom.

Kako je na otoku je tada počela djelovati škola za kameno klesare jer je otok bogat slojevima bijeložućkastoga vapnenca, idealnog za kameno klesarstvo, Bare je završio školu za kameno klesare i postao pravi umjetnik u kamenu. 

Izrađivao je kamenice za vino i ulje, a posebno je bio ponosan na svoje kamene košnice za pčele.

Kad bi u samostanu bilo više posla, svećenici bi u pomoć pozvali nadničare. 

Te godine je u berbu grožđa došla s roditeljima jedna mlada cura. Visoka, crnka, toplih, bademastih očiju odmah je privukla Barinu pažnju. Bare se zaljubio. Dugo ju je skrivećki pogledavao, dok se napokon nije odvažio i pitao je kako se zove. Zvala se Jerka.

Od tada je Bare često odlazio u mjesto kako bi se sastajao s Jerkom.

Bare je kao vrsni znalac rada u kamenu, brzo obnovio roditeljsku kuću i napravio prekrasnu bijelu kamenu kućicu. Za Jerku je napravio kamenu zdjelu u obliku srca. Vjenčali su se u proljeće.

Iduće godine rodio im se sin Jakov. 

U mjestu je živjela bogata, veleposjednička obitelj Barić. Imali su tri sina,sva tri neženje. Kad su se Bare i Jerka vjenčali, a još kad im se rodio sin, braća Barić bila su jako ljubomorna. Jednog dana su došli njihovoj kući i rekli im kako su kuću sagradili na njihovoj zemlji i kako što prije moraju otići.

Bare se jako usprotivio.Rekao im je kako je kuću sagradio na roditeljskom imanju i neka se klone njega i njegove obitelji. Braća to nikako nisu mogla prihvatiti pa su za mjesec dana ponovno došli ponudivši mu novac u zamjenu za kuću i zemljište. Bare na to nije pristao.

Bilo je vrijeme berbe maslina i Bare je s obitelji otišao u samostan pomoći svećenicima.

Kroz svega nekoliko dana koliko je boravio u samostanu, braća su oko njegove kuće podigla zidove za budući dvorac. Barina kuća je ostala netaknuta, ali unutar zidina. Za Baru i Jerku nastupili su teški dani. Usprkos svemu bili su odlučni ne otići iz svoje kuće.

Na južnu stranu otoka, malo tko je išao. Tamo se nalazi crna špilja.Od davnina se pričalo kako u toj špilji živi čovjek-zlo. Tako su ga mještani prozvali. Barićevima se od ljubomore i pohlepe pomutila pamet, uputili su se u špilju, ponudili tom čovjeku veliki novac da se riješi Barine obitelji. Sljedeće jutro, očajni Jerkini roditelji, pronašli su u kući tijela Bare i Jerke. Uzalud su tražili malog Jakova, ali ga nisu pronašli. Te kobne noći, Barinu susjedu je probudio dječji plač. Sa strahom je pogledala kroz prozor. Kasnije je pričala kako je sigurna da je vidjela ogromnog čovjeka u crnom koji je žurnim korakom išao prema jugu, a u rukama je nosio mali bijeli zamotuljak.

Braća Barić su već nakon dva dana, svojim jedrenjakom, krenuli na sjever prema Španjolskoj po drvenu građu kojom će napraviti krov na zidinama dvorca kojeg su podigli oko Barine kuće.

Na moru se podigla velika oluja, pljuštala je kiša i bila je pijavica. Jedrenjak se potopio. Nitko od braće se nije spasio.

Jerkini roditelji su dugo vremena pokušavali pronaći malog Jakova, ali bezuspješno. Po otoku se pričalo kako je čovjek-zlo i prije otimao djecu i kako ih je prodavao bogatim bračnim parovima bez djece.

Baš ovu priču, ispričao mi je Bepo jer je za Božić, uz čestitku, dobio i pismo gospodina Grebenšeka u kojem je pisalo:

„Dragi Bepo, rado se sjećamo naše otočne bajke. Često o našem ljetovanju pričamo našim prijateljima. Kod nas je pao prvi snijeg i vrijeme je božićnih blagdana.

Otišao sam u potkrovlje , potražiti božićne lampice kojima ćemo ukrasiti kuću. Našao sam ih i kad sam se htio vratiti dolje, pogled mi je privukla stara drvena škrinjica koja je stajala u kutu, posuta slojem prašine. Vratio sam se jer sam se sjetio kako mi je otac jednom rekao da je djedove stvari pohranio u potkrovlje.

Polako sam otvorio škrinjicu. Bilo je tu nekoliko požutjelih papira, djedove naočale, lula i limena kutija za duhan. Na dnu škrinjice našao sam tanki komadić kože na kojem je visjelo malo kameno srce s ugraviranim slovom J. Uzeo sam ga i dugo promatrao. Odlučio sam ga za Božić pokloniti Janu. 

Pišite mi Bepo, prodaje li se još uvijek ona mala kamena kuća u uvali jer bismo je mi rado kupili.“

Razmišljajući o obitelji Grebenšek, sjetila sam se kako sam nakon njihova odlaska u sobu, uzela srcoliki kamenčić koji je gospodin odložio na recepciju te ga stavila u staklenu vazu u kojoj su bili kameni oblutci.