subota, 23. siječnja 2021.

Renato Baretić: Za prevoditelje „Osmog povjerenika“ veći je izazov bosanski od trećićanskog



Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Kritičari se još nisu usuglasili je li Osmi povjerenik Renata Baretića najduhovitiji ili najdirljiviji roman suvremene hrvatske književnosti, ali nitko ne može osporiti da je najnagrađivaniji. Stoga ne čude brojna izdanja Povjerenika na stranim jezicima, a najnovije je među njima rusko.

Prijevod na ruski romana „Osmi povjerenik“ za književnika Renata Baretića znači predstavljanje na 100-milijunskom tržištu i izlazak na teritorij sjeverne Azije, do kojeg rijetko dobacuju hrvatski književnici. 

Kao i svaki prijevod ovog romana, i prijevod na ruski bio je poseban izazov za prevoditelje. Imaginarni otok Trećić, na kojem se odvija radnja Povjerenika, naime, ima tvrdoglave stanovnike koji govore trećićanskim, izmišljenim jezikom koji je mješavina engleskog, talijanskog i hrvatskog.

Trećićanskim su se bavili lingvisti koji su ustvrdili da izmišljeni jezik, iako sasvim različit od hrvatskog, ima dosljednu gramatiku i razumljiv je hrvatskim čitateljima na emocionalnoj razini, na temelju konteksta. 

Osmi povjerenik vjerno opisuje ugođaj zime na otocima i utopistički sustav vrijednosti u kojem novac ništa ne znači jer ga - ima dovoljno. U godini objavljivanja roman je osvojio sve književne nagrade, ali i vrhove top-lista najprodavanijih. Objavljen je u nekoliko izdanja kod više nakladnika, a po književnom predlošku dva su kazališta postavila predstave – Hrvatsko narodno kazalište u Splitu i Gavella u Zagrebu. Film Osmi povjerenik bio je 2018. godine hrvatski kandidat za Oscara.

S Renatom Baretićem razgovaramo o izazovu prijevoda Osmog povjerenika i suradnji s ruskim prevoditeljem te odjecima sa stranih tržišta koja je njegov prvijenac dosad osvojio. 

Osmi povjerenik objavljen je 2003. godine, a dosad je preveden na ukrajinski, makedonski, slovenski, njemački i francuski, a ovih dana pojavilo se i rusko izdanje. Jeste li kao autor surađivali na prijevodima?

Preveden je odavno i na talijanski, ali bezuspješno  već dugo traži nakladnika, unatoč relevantnim preporukama i zagovorima… Uvijek sam molećivo inzistirao na suradnji s prevoditeljicama i prevoditeljima, u želji da sve na kraju bude što bliže onoj sintagmi „otprilike isto“, kako je književne prijevode u idealnoj varijanti definirao Umberto Eco. I svaki mi je put bilo udovoljeno, i to na obostrano zadovoljstvo, osim u slučaju makedonskog prevoditelja koji me je potpuno ignorirao, pa je skratio roman za, brat bratu, pet, šest stranica. Jednostavno, sve ono što nije znao prevesti – izbacio je iz knjige. Da ne spominjem to kako mi je, pri jednom jedinom spominjanju hrvatskog pjesnika Pupačića na makedonski „preveo“ kao – Zupančića… 

Sa svima ostalima imao sam intenzivnu i besprijekornu suradnju, a kad bi knjiga bila objavljena i kad bi izišao i poneki prikaz u medijima, redovito bi bio pohvaljen i prevoditeljski napor. 


Kako su Rusi doznali za Osmog povjerenika i zašto su ga odlučili prevesti? 


Priča je dosta složena, ima više sudionika (međunarodni Forum slavenskih kultura, moskovska Knjižnica stranih književnosti i izdavačka kuća Rudomino)  no ključnu je ulogu, kao i u svim ranijim slučajevima, odigrao sam prevoditelj. Kad je vidio da je na popisu predloženih naslova za ediciju „Sto slavenskih romana“ i moj roman, za kojeg je znao i otprije, Sergej Borisov se prijavio, prošao, preveo Povjerenika i pritom, kako sam kaže, baš uživao. Nadam se da će se dio tog njegovog truda i užitka prenijeti i na čitatelje i književne kritičare.  


U „Osmom povjereniku“ radnja se događa na izoliranom otoku Trećiću na kojem se govori trećićanski, osebujnim jezikom koji nije nimalo sličan hrvatskom, ali nam je razumljiv. Kako trećićanski funkcionira u prijevodima? Kako prevoditelji rješavaju prijevod nepostojećeg jezika koji podsjeća na engleski, talijanski i materinji? 

Vjerovali ili ne, svima je daleko veći izazov od trećićanskog bio bosanski kojim „čujno“ govore likovi Selim i Zehra… Sve zemlje u kojima je roman preveden (osim Makedonije, ali nećemo više o tom slučaju) imaju barem malo morske obale, uz koju žive ljudi specifičnog leksika, čak i formalno priznatih dijalekata. Sergej je za bazu trećićanskog uzeo nekoliko lokalnih govora sa sjevera Rusije, s talijanizmima nije imao previše problema jer brojni Rusi i danas vole talijansku zabavnu muziku i dobro raspoznaju značenja riječi, dok je anglizme („štreljizme“, zapravo) zapisao imitirajući stil kojim govore američki i engleski stand-up komičari kad oponašaju rusko izgovaranje engleskog. A Bosanci mu zvuče, evo, doslovno ga citiram, kao: „općenita stilizacija govora bandita 90.-ih iz južnih krajeva bivšeg SSSR-a“. 

Sve u svemu, zanimljiv miš-maš, možda i veseliji nego u originalu?  


Kako objašnjavate činjenicu da je „Osmi povjerenik“ dosad skupio toliko prijevoda? U kojoj je zemlji najbolje prihvaćen? 


U usporedbi s nekim drugim novijim hrvatskim knjigama, Povjerenik i nije skupio bogzna koliko prijevoda, samo šest. Uvjetno govoreći sedam, jer u Srbiji je objavljen bez ikakvog prevođenja, osim što su dijelovi na trećićanskom, na moje gnjaviteljsko inzistiranje, otisnuti ćirilicom. Cijela knjiga latinicom, ali trećićanski ćirilicom. To mi je jedno od najšašavijih veselja vezanih uz tu moju paradijalektološku izmišljotinicu… 

 

Što kontinentalci nalaze u priči o jadranskom otoku i njegovim osebujnim stanovnicima?


Što se prihvaćanja tiče, Povjerenik je – ako izuzmemo zemlje u kojima je hrvatski jezik savršeno razumljiv – najbolje prihvaćen u Francuskoj. Tamo je dobio i godišnju nagradu studenata pariškog instituta INALCO, ušao u najuži izbor za nagradu publike silno uglednog Festivala europske književnosti u Cognacu, a gostovao sam i na Festivalu otočnog filma na bretonskom otoku Groixu, iako Ivan Salaj dotad još nije bio dovršio film. Frankofoni odjeljak belgijskog državnog radija uvrstio je Povjerenika među 20 najboljih stranih knjiga 2016. Godinu kasnije zvali su me na festival književnosti u Montpellier, trebao sam ponovo ići i lani, ovaj put kao član delegacije Hrvatske – zemlje partnera, ali je pandemija uprskala stvar. Priznajem, veće sam nade polagao u neka druga „tržišta“, a ovo s Francuskom me baš iznenadilo. 


Kontinentalci obožavaju otoke i više nego sami otočani, vjerujte mi, ali korijen je te ljubavi u banalnoj činjenici da na njima, u 90 posto slučajeva, provedu tek deset, petnaest dana godišnje. Kako je na otoku preostalih 50 tjedana, o tome pojma nemaju. Kao novinar Nedjeljne i Slobodne Dalmacije imao sam privilegiju posjećivati razne naše otoke u svim godišnjim dobima i, neka mi nitko ne zamjeri, kad mi neki otočanin ili otočanka pohvali Povjerenika, to mi vrijedi dvostruko više od pohvale nekoga s kontinenta.        

 

Prevoditelj Tonino, koji govori karikirano pravilno jer je hrvatski učio iz novina, sedmi povjerenik koji je ostao živjeti na otoku i zadivljujuće simpatična porno-zvijezda neobični su likovi iz romana. Odakle inspiracija za tako šaroliko društvo koje ste okupili na Trećiću? 

-Ako izmislite jedan svijet koji vam je donekle poznat iz stvarnosti i ako shvatite da onda u tom izmaštanom svijetu možete izmisliti i što god vas je drugo volja, pa još i ako se u svemu tome možete kontrolirano zabavljati uz podršku kompatibilno ludog urednika, onda čekanje na inspiraciju traje vrlo kratko. 

Kako se Vengo coj kaže na ruskom?

Piše se „Какж ещё!“, a izgovara otprilike „Kakž ješćo!“, s naglaskom na „o“. 

 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.