subota, 12. prosinca 2020.

Filip Šimunović | Baltazar i epidemja - 3 dio

 

Postajao je sve tmurniji i neveseliji. Prvo sam mislio da je to bilo zbog toga što je vrijeme postajalo hladnije i dani kraći, ali se ispostavilo da ga opsjeda virusna epidemija. Nije ga inficirao sam virus, to bi još bilo dobro jer bi završio u bolnici, gdje bi se liječnici bar nekako znali nositi s bolešću. Ne, njega je inficirao virus zavjere, koji je bio gotovo neiskorjenjiv. Epidemija je i dalje bila vodeća tema u našoj zemlji i na cijelom svijetu. Na jesen je objavljeno da su brojke oboljelih u porastu, i da se zbog toga moraju nastaviti nositi maske i održavati međusobna udaljenost, a najavljeno je i da će, ukoliko ne dođe do smanjenja broja oboljelih, biti nužno pojačati mjere opreza. Uz to se u vijestima sve više govorilo o cjepivu protiv tog novog virusa, na kojem su sve farmaceutske tvrtke intenzivno radile. Svi su se bojali ponovnog gušenja javnog života. 

Tko se nije brinuo za svoje zdravlje, i za zdravlje svoje obitelji, brinuo se za ekonomiju. Većina ljudi je mislila da bi, kada bi se ponovno, kao u proljeće, uvele sankcije, to bio udarac od kojeg se tržište ne bi oporavilo. 

U medijima nisu prestali dolaziti izvještaji koliko je bilo teško preživjeti upalu pluća izazvanu tim virusom a, kako je bilo sve više preživjelih pacijenata, bilo je i izvještaja o kroničnim posljedicama infekcije na srce, mozak, bubrege, zglobove... Dugoročne posljedice još nisu bile poznate, kao što nije bilo poznato ni kakve posljedice virus ostavlja kod djece, a kakve kod starijih osoba. Bilo je mnogo nesigurnosti i situacija je zabrinjavala svaku normalnu osobu, ali je Baltazar postao upravo opsjednut virusom, i posljedicama epidemije na društvo. Dok je proteklih nedjelja neprekidno govorio o svojim uspjesima na poslu, i o tome kako ga mušterije zovu da im dođe kući na crno servisirati uređaje, zato što je radio bolje i brže od svojih kolega, sada je samo govorio o besmislenosti mjera opreza u dućanu u kome je radio, i o nelogičnostima u ponašanju mušterija i kolega.

– Zamisli, – pričao bi mi tako, – između nas i mušterija je kao neki pleksiglas. Kao ono, virusi će se prepasti pleksiglasa i pobjeći.

– Pa eto, kaže se da se virus širi kapljičnom infekcijom, pa ako ne pljujemo jedni po drugima...

– Da. Aerosol. Aero–sol. Aero znači zrak. Ako su virusi u zraku onda će proći i pored tog pleksiglasa. Ili ne? Još gore od tog pleksiglasa je moj nadzornik. Taj nema pametnijeg posla nego da gleda da svi nosimo maske. Ako ti je maska na krivo, ili ako ti padne ispod nosa, on te kao nešto opominje. «Ime tvrtke je u pitanju,» kaže. Znači ja zabijem nos u matičnu ploču, koju njegov zaposlenik, koji inače prima veću plaću od mene, ne može popraviti, znojim se kao pas da stignem nemogući rok, koji je on sam postavio, naočale mi se magle zbog jebene maske, a on mene opominje da navučem masku preko nosa! Čista robija! Samo hoda i broji nam greške.

– Znaš li ti što je s tim virusom? – pitao me je jedne nedjelje. Proteklih mjesec–dva je moj sin trebao pratnju na toboganu, tako da sam se s njim spuštao po dvadeset ili trideset puta u roku od sat vremena. Bio je to dobar izgovor da se udaljim od Baltazara. Posljednjih tjedana više nisam bio potreban na toboganu, i Baltazar me je ščepao. – Virusa ili ima–ili nema.

Oduševljen normalnošću te izjave, poviknuo sam: – U pravu si! Slažem se!

– Ma nisi me razumio, – rekao je. Sigurno da nisam. – Oni nas se žele riješiti. Starijih, stranaca, onih koji postavljaju neugodna pitanja i onih koji misle svojom glavom... tako da, ili stvarno postoji virus, koji treba da nas pobije kao mačiće, ili ne postoji opasnost od virusa, nego nam oni mažu oči izmišljenim brojkama i statistikama da bi nas zgnječili pod čizmom tih takozvanih higijenskih mjera. Virusa ili uopće nema, ili ga ima, ali nije opasan. Oni situaciju koriste da skrenu pažnju naroda s odvratnih, ilegalnih makinacija zbog kojih bi oni svi trebali u zatvor i, drugo, da prošire moć i mehanizme kontrole nad tim istim narodom.

– Čekaj malo. Ajmo se vratiti na prvi scenarij: da ima virusa i da će on ubiti samo nas, a njih će poštedjeti. Kako virus zna razlikovati između nas i njh? I, pobogu, tko su to «oni»?

– Superbogata svjetska elita pedofila i hoštaplera.

– Pa otkud sada tu pedofili? – pitao sam, jedva suzdržavajući kikot.

– Svi su oni pedofili. Toliko imaju svega i toliko su se iživjeli sa svim porocima da ih samo ono najgore može zadovoljiti. – Izbuljio je oči, a lice mu se razvuklo u masku gađenja, kao da pred sobom vidi jednog od tih omraženih, super bogatih, pedofila, kako se približava njegovom sinu. Nije se šalio a meni je smijeh zastao u grlu. Što da mu kažem?

– Baltazar, ma nije to tako, – pokušavao sam naći neki put do njegovog uma izmučenog nejasnim strahovima.

– Baš će se super bogati bakćati s epidemijom.

– Hoće, hoće,– upao mi je u riječ. – Ako se radi o tome da oni postanu još bogatiji.

– A daj, želiš reći da su oni izmislili virus i pustili ga na ljude? I što oni imaju od toga da svi živimo u izvanrednom stanju, da prodavaonice ne rade, i da ekonomija usporava. Pa upravo ti bogati imaju najveći interes da se sve nastavi kao i do sada. Baš je njima do toga da je manje novca u opticaju.

Baltazar me je promatrao sa strpljivim osmjehom, naboranog čela, kao čovjek koji razgovara s djetetom.

 – Je, dragi moj, samo što njima ova kriza ide i te kako u korist. Znaš kako je uvijek, neki gube, a neki dobivaju. A ja sam, nažalost, – brzo ga je napustio mir te se počeo crveniti i pljuckati riječi, sporo kao i uvijek, samo nekako histerično i piskutavo. Mahao je nekontrolirano rukama kao da hoće da poleti i ta čitava situacija: njegove riječi, patnja i tjeskoba koje su navirale iz njega, i to mlataranje rukama, u mojoj svijesti su se stopili u jedno i više nisam vidio Baltazara koji mi nešto govori, nego se on pretvorio u šarenu spodobu s deset ruku, koje su vrtoglavom brzinom mlatarale gore–dolje, što me je navelo da pomislim na indijske bogove koje tako prikazuju, iako sam naravno znao da je riječ o jednom Baltazaru, koji je imao dvije ruke. Dok sam se pokušavao oporaviti od napada vrtoglavice i dok sam pri tome, sasvim sigurno, tupo buljio pred sebe, on je hitro nastavljao svoje piskutanje. Biće je i taj moj trenutak slabosti i tupost mog pogleda tumačio kao kapitulaciju pred snagom svojih argumenata.

 – Ja sam u životu vidio što to znači kada ljudi prestanu biti ljudi, i postanu životinje! Kada razmisliš, vidjet ćeš da bolesti uopće nema! A i da je ima, kako je moguće da takav jedan virus nastane slučajno, sam od sebe? To mora da je neko napravio! Mi ne smijemo gledati, te, kako oni kažu, te... brojeve. Moramo gledati pojedine slučajeve. Znači mi moramo vidjeti... kako se kaže, pojedince, i da li oni obolijevaju ili ne!

– Ali, Baltazar, oni obolijevaju, – procijedio sam.

– Ne, ne i nikako ne! Oni ne obolijevaju. Ili bar ne više nego od obične gripe.

– Ma dobro, pa nije to baš tako. Ali kako bi ti vodio politiku, ako ne brojevima?

– Ja bih vodio politiku koja se bavi ljudima, a ne brojevima. Sigurno bi gledao i bojeve. Ali prave brojeve. A ne izmišljene brojeve. – Nije uspio poletjeti i više nije sličio na šarenog letećeg indijskog boga, nego na gladnog majmuna u kavezu. Naši sinovi su se dosađivali i došli su do nas. To se nikada nije dogodilo, i značilo je da tu stojimo već dugo. Stopala su mi bila hladna, i slabije sam vidio jer se spuštao mrak. Ali bilo je još uvijek dovoljno svjetla da se moglo raspoznati da nas drugi roditelji začuđeno promatraju.

Mog sugovornika, koji i inače nikada nije obraćao previše pažnje na svijet oko sebe, to nije zanimalo. Odjednom je zastao, oborio glavu, i stao čvrsto stiskati čelo desnom rukom. Izgledalo je to kao da ga je naglo zaboljela glava. Iskoristio sam predah da počnem povlačenje. Nisam bio jedini; krajičkom oka sam vidio zabrinutu majku kako za ruku odvlači svoje dijete od nas, žrtvujući nov i skup bager koji je ležao u pijesku između mojih i Baltazarovih nogu, koji je pripadao djetetu i do kojeg je očajnički pokušavalo doći. Kada je Baltazar, uz duboki uzdah, podigao glavu, vidio sam da plače. I to ne malo, kao odrasli kojem, pod utjecajem snažne emocije, navlaže oči, nego kao dijete, u mlazu suza koje su tekle niz obraze.

– Probudi se, pobogu. Napokon se probudi. I ti, i svi drugi! Policajci, liječnici, svi moraju progledati! Nema nikakve bolesti. Pogledaj brojeve. Nema nikakvog zimskog vala bolesti, pitanje je da li je uopće ikada bilo i prvog vala. Mi svi, kao roditelji, kao ljudi, kao vjernici, mi svi moramo nešto učiniti. Ovo nije prvi pokušaj. Ovo je treći put!

Sada su i drugi roditelji hitro, pokušavajući da sakriju zabrinutost, skupljali djecu i napuštali igralište. Moj sin je grlio moju nogu i tiho tulio, prijeteći time da će uskoro početi plakati, pa vrištati, ako ne učinim ono što on želi. «Odlično smo ga do sada odgojili,» pomislio sam.

– Ja ne mogu drugačije. Ne mogu drugačije nego da se aktivno i energično suprotstavim lažima. Kada mislim na našu djecu, – opet suze, – naše sinove... pa zar tebe to ne brine? Našu djecu će prisilno cijepiti eksperimentalnim cjepivom. Tko zna kakve će štete od toga zadobiti! A sve to zašto? Da bi zaradili novac. Riječ je o istome, o čemu je uvijek bila riječ, o kojem god se diktatoru ili tiraninu radilo: o moći, totalnoj kontroli, i bogatstvu. Eto, o tome je riječ. A vi svi zatvarate oči pred očiglednim i dozvoljavate im da si prigrabe vlast.

Nastavilo se to još neko vrijeme. Pružao sam još malo otpora, ali je taj otpor bio jadan i nemoćan pred uraganskim naletom Baltazarovog nekontroliranog izljeva misli, koji me je, nespremnog, pregazio. Znao sam da je pun tjeskobe i razočarenjā, bio sam svjestan i prigušene agresije koju je prikrivao iza pretjerano uređene vanjštine, ali ovako nešto... biće da se to sve skupilo u njemu i kulminiralo u tome što je sada doživljavao. Uglavnom, čim su ga jecaji i suze ponovno prekinuli u govoru, iskoristio sam tu pauzu da skupim sina i pobjegnem kući.

Bježeći, vidio sam da stoji sam, na sredini igrališta, u pijesku, u sumraku i na vjetru, ruku naslonjenih na bokove i pogleda zabijenog u njemu najbliži blatnjavi rov. Nisam vidio njegovo dijete ali se čuo tužan, tih i usamljen dječji plač. Zvonik crkve je bio gotovo potpuno potonuo u mrak. Na rubovima tornja se reflektiralo još malo zimskog predvečernjeg svjetla, koji mu je davao hladnu tamnoplavu boju. To je bio zadnji put da sam vidio svog nesuđenog prijatelja, i taj prizor, kako Baltazar zamišljeno promatra pješčani rov, klimajući glavom kao da ne može vjerovati kako su ljudi nerazumni, tihi plač djeteta u mraku, i taj sablasni zvonik crkve koji se uzdizao iznad njega, su ono čega se danas sjetim kada pomislim na Baltazara. A čak i više od slike i zvuka, u sjećanju mi je ostala tuga zbog tog čovjeka, kojeg zapravo nisam poznavao, i koji je nesumnjivo imao sposobnosti i potencijal (pa premda oni bili i manji nego što ih je sam prikazivao), a koje nije mogao iskoristiti zbog nereda u svom emotivnom životu. Koliko sam ja to morao procijeniti, on ne samo da nije bio lud, nego je bio vrlo normalan i iznadprosječno inteligentan. Njegova tragedija bila je u tome, činilo mi se, što se u tom svom svijetu izolirao. Do njega su prodirale samo ograničene i selektirane informacije, na kojima je gradio svoj pogled na svijet. A ono najgore je bilo, što nije imao nikoga da ga izvuče iz te izolacije. Dugo, sigurno tjedan dana, sam razmišljao tako o njemu, pokušavajući dokučiti što mu je, a onda sam zaboravio na njega.

Kao i većina ljudi, zbog izvanrednog stanja koje je opet proglašeno, radio sam kod kuće. To nije bilo ni približno privlačno kao što je na prvi pogled zvučalo. Naš dječak se budio u sedam ujutro i čitavog dana je zahtijevao neprekinutu pažnju. Posao sam morao završavati u večernjim satima, a to bi se često produžilo iza ponoći. Nedostajalo mi je sna, nedostajalo mi je mnogo stvari koje sam radio prije epidemije, i nedostajao mi je, prvi put u životu, moj ured. U takvom stanju je došao i prošao Božić, pa Nova Godina. Podaci o epidemiji su se razvijali povoljno, te je u siječnju ponovno bilo dozvoljeno otvaranje dućana.

Našao sam se tako, jer sam si želio omogućiti bar kakve-takve radne uvjete, u prodavaonici u kojoj je radio Baltazar. Trebao mi je novi monitor, i tu sam završio sasvim slučajno, ne razmišljajući o njemu. Štoviše, sjetio sam se Baltazara tek kada sam završio s odabirom monitora. Pitao sam prodavača koji mi je pomagao, boreći se protiv određene nelagode, i osjećajući da spomen njegovog imena može uzrokovati probleme, što je s Baltazarom. Izraz na licu momka, koji je do tada bio profesionalan i ljubazan, odao je da osjećaj nelagode nije bio bezrazložan.

Iz prve mi je rekao tek da Baltazar tu više ne radi. Nisam odustao, i valjda sam mu bio simpatičan, a najvjerojatnije mi je pomogao moj neupadljiv i u svakom pogledu sasvim bezopasan izgled. Uglavnom, ispričao mi je sve što je znao, i to se još potrudio da pričanje začini pojedinostima koje nikako nije mogao znati. Baltazar se, rekao mi je mladić guste, raščupane kose, neobrijanog lica i dubokih podočnjaka, koji su odavali život proveden pred ekranom, krajem prošle godine, znači u vrijeme onog ekscesa koji je označio naš posljednji zajednički boravak na igralištu, počeo ponašati sve čudnije. Primijećeno je kako šapatom pokušava uvjeriti mušterije da je epidemija laž, da uzmu odgovornost za budućnost u svoje ruke, da se suprotstave diktaturi, i sve takve neke budalaštine. Kada bi se ljudi pokazali nezainteresirani za njegove ideje postajao bi glasan i gotovo bi ih tjerao iz dućana. A kada bi neki od mušterija pokazao interes za njegova alternativna stajališta, dijelio bi im nekakve pamflete i pozivao ih na demonstracije. Demonstracije je organizirala grupa koja se nazivala «Udruženje lateralnih umova» i koja je, uglavnom preko interneta, širila svoj propagandu. Od žrtve teorije urote napredovao je do poduzetnika urote, odnosno njenog agenta. Voditelji dućana su mu, nakon što se nekoliko mušterija žalilo da ih maltretira, zabranili kontakt s kupcima i doslovno ga zatvorili u radionicu. Momak s kojim sam razgovarao je vjerovao da bi ga najradije bili otpustili, ali je u vrijeme epidemije bilo gotovo nemoguće otpuštati radnike. Ta ista država, koju su Baltazar i njegovi suurotnici optuživali za diktaturu i oduzimanje građanskih sloboda, brinula se da poduzeća dobiju naknadu za gubitak prometa, a u zauzvrat je očekivano da se svi radni ugovori nastave.

Ispostavilo se da se naš Baltazar sam pobrinuo za svoje otpuštanje. Na tim demonstracijama su redovito, pored tih, kako su se sami nazivali, građana zabrinutih za svoja građanska prava, nastupali radikali, i to i lijevi i desni, anarhisti, borci za klimu i aktivisti za LGBT pitanja, dementni, zbunjeni, maloljetni, senilni, i delinkventni članovi društva.

– Nikada nije demokracija u našoj državi tako dobro funkcionirala kao na tim demonstracijama, kada se toliko raznolika ekipa okupila na jednom mjestu, – šalio se moj kompjuteraš. – Doduše, – nastavio je, – kohezivna snaga zajedničkog cilja je nakon tri sata ipak popustila pod napetošću između pojedinih grupacija, kada su istočnoazijski imigranti baseball palicama napali fašiste. Navodno su ih dobro izmlatili prije nego što je došla policija. A kada su murjaci upali na scenu, Baltazar se našao u sred nereda.

Točno sam to mogao zamisliti i odmah sam povjerovao da se moj zbunjeni poznanik i nekadašnji vjerni saveznik, suznih očiju, izmučene pameti i ne primjećujući svijet oko sebe, nije uspio na vrijeme maknuti iz gužve. U toj gužvi je navodno (a to je već zvučalo kao pretjerivanje naratora koji se zagrijao i koji nije želio izgubiti publiku) udario policajca i pri tome mu je teško ozlijedio oko. Na to su ga policajci odvukli u maricu, gdje su mu, prije nego su ga doveli do stanice, navodno polomili dvocifren broj kostiju na tijelu, i to ne samo malih koščica.

Uglavnom je Baltazar (u to sam opet vjerovao) optužen za uzrokovanje nereda i nepoštovanje zakona o demonstracijama. Odveden je u bolnicu, operiran, a nakon otpuštanja iz bolnice je prebačen u zatvor. Žena ga je ostavila (u sebi sam vidio kako ovaj podatak potječe iz razgovora mog sugovornika s drugim dvadeset petogodišnjim namještenicima u žarko žutim trenirkama s logom tvrtke, dok su ispred stražnjeg ulaza stajali i pušili ili gledali u mobitele, ili što su već radili) i otišla s djetetom kod svoje obitelji, negdje daleko. Baltazar je tako sjedio u zatvoru, bez ikoga svoga, i bez ikoga tko bi mu mogao platiti jamčevinu da se brani sa slobode.

Dosadio mi je s tom pričom, u koju se, nakon početnog oklijevanja, s toliko oduševljenja unio. Njegovo oduševljenje tragičnom sudbinom svog starijeg kolege me je umorilo, a sam razvoj događaja oko Baltazara me nije mnogo iznenadio. Zahvalio sam se svome raščupanom sugovorniku u žutoj trenirci i otpozdravio, umorno mahnuvši rukom. Bezgranična bespotrebnost te čitave priče me je pritiskala kao težak teret. Hodanje mi je teško padalo, a pomisao na beskonačnost tolike nepotrebne gluposti mi je otežavala disanje. Teškim i sporim koracima sam odnio monitor do kase, platio, i otišao kući.

Kod kuće se moj sin taman probudio iz popodnevnog sna. Previo sam ga, toplo obukao, i odveo na igralište. Radnim danom je odlazak na igralište bio pravo zadovoljstvo. Nije bilo previše djece pa nije bilo ni borbe za teritorijem. Oni koju su tu bili, uživali su, a roditelji se nisu morali savijati nad djecom da ih spašavaju od ozljeda, nego su mogli stajati po strani, ili sjediti na klupama i uživati u svježem zraku. U svakom pogledu su i djeca i roditelji, koji su radnim danom išli na igralište, bili normalniji.

Filip Šimunović: Biografija


Rođen sam u Sarajevu 1985., a odrastao u Splitu. Nakon studija medicine u Splitu i Heidelbergu (Njemačka) slijedi istraživački rad u Bostonu (SAD). Od 2011. živim i radim u Freiburgu, u Njemačkoj, kao kirurg.

Objavljivao sam kratke priče na hrvatskom i engleskom jeziku u časopisima The Split Mind, Oksimoron Beograd, Hektoen International, The Oddville Press i Bewildering Stories. Priča Marion je ušla u finalni izbor za Kratku priču-satiru Gradske knjižnice Čazma, u izbor za najbolju SF distopijsku priču ČitajMe, u zbirku priča Prvih dvadeset uboda, te je u njemačkom prijevodu uvrštena u pregled suvremene balkanske književnosti u austrijskom časopisu Keine Delikatessen. Moj prvi roman Hoffenburg će izaći u proljeće 2021 u izdavačkoj kući Beletra. 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.