Matija Brcković | Baka Bosanka

Bila je neobično vitka i visoka za staricu. I stopala su joj bila velika, ali to joj naravno nisam govorio. Sjećam se da sam još kao dijete plivao u njezinim tvrdim klompama. Živjela je u bijelom, sada već oronulom, kućerku u srcu ulice koja je zapravo činila čitavo mjesto. Doselila se u Slavoniju na početku devedesetih, bježeći od rata koji je u Bosni počeo buktati, ali nadajući se brzom povratku. Nisam nikada čuo niti jednog našeg poznanika, prijatelja ili člana obitelji da ju je nazvao njezinim pravim imenom. Za to je postojao valjan razlog. Kako mi se druga prabaka, rodom iz Like, isto zvala Marija, spontano su ih bližnji nazvali  baka “ Ličanka“ i baka „Bosanka“ i tako je ostalo. Mislim da joj tako veliki broj poznanika nikada i nije saznao pravo ime. Tek danas, sa vremenskim odmakom, shvaćam koliko ju je to stečeno ime opisivalo i pripovijedalo njezinu životnu priču. Pišem ovo jer robujem uspomenama, a sve ih izjeda zub vremena. Život će nam ih ukrasti ako ih ne budemo dobro čuvali.

Iako ju je barbarstvo otjeralo iz Posavine, njezin je duh vječito bio tamo. I kad se poslije rata našla oči u oči s kršem, koji je tijekom godina narastao i tako prkosio njezinoj svetinji, vjerovala je da će jednom skupiti svoje stvari i doći umrijeti na svoju zemlju. Gajila je religioznost kakvu je danas teško vidjeti. Bila je baka starog kova čije su karakterističnosti u današnje vrijeme sve manje vidljive. Nosila je dugu crnu maramu i duge crne suknje, bijele košuljice pod kojima se krio dugi vrat na komu je uvijek visio križić. Izrazito je voljela te dvije boje. Vjerojatno jer su baš kao i ona, bile skromne, a lijepe. I sama se kućica ponekad činila sakralnom. Uvijek je bila čista i hladna. Zidovi, koje je svake godine obavezno krečila, djelovali su pomalo mistično. U svakom bi se djeliću sobe nalazio pokoji križić ili sveta slika koje je redovito brisala. Živjela je asketski, nastojeći spoznati istinsko značenje svoje tetovaže odnosno zelenog križića kojeg je kao i brojne bosanske Hrvatice imala na desnoj ruci. Svoje najvrijednije stvari čuvala je poput relikvija u staroj drvenoj škrinji zelene boje. Taj je ključ, kao i onaj od ulaznih vrata, čuvala u unutrašnjosti svoje suknje, strahujući od krađe, a nerijetko i raznih uroka. Bosne je bilo svugdje, i u velikim tepisima koji su prekrivali čitavu kućicu, i malenim stolčićima na kojima smo sjedili i družili se, i u malim šalicama za kavu od kojih ne rastu brkovi, i krumpiruši koju je radila srcem, a ne rukama. 

Prošlo je već dugo kako je nema. I nekoliko sam puta sav uspuhan krenuo u smjeru njezine kuće. Uzbuđen i sretan što ću upravo s njom podijeliti svoje najnovije radosti, jer ću dobiti čokoladu koju mi je kupila od posljednjih novaca na plavom kamiončiću koji mi je mamio osmjeh na lice, čuti neku njezinu anegdotu koju mi začudo nije ispričala, popiti litru kave i satima ispovjediti cijeli svoj život. Ne znam. Srce valjda uvijek ide tamo gdje mu je mjesto, gdje se grije, gdje progovara. 

I znam da ova nije jedina takva priča, ali je moja. I čuvat će ju usprkos vremenu koje surovo ruši taj bijeli kućerak, izjeda tepihe koji odavna nisu oprani i uništava svetinje koje već dugo nije prebrisala njezina topla i drhtava ruka. I ta Bosna, u koju se nažalost nikada nije vratila, ostala je kroz njezine priče duboko u meni. Čini se da je onaj komu je najviše vjerovala za nju imao drugačije planove. Tamo gdje je voljela, gdje je pripadala i gdje je maštala, bilo joj je oduzeto. Tako se otuđivalo i njezino srce, a njezin život venuo poput ruže. Kao tužni pustinjak živjela je više od dva desetljeća, sama, čvrsto vjerujući da će jednog dana umiriti svoju nemirnu dušu.

I neće mi život ukrasti niti nju, niti tu malenu Bosnu koju mi je povjerila, niti svu ljubav koju mi je tijekom života dala. Sve te uspomene kojima je kumovala čuvam pod svojim ključem, skrivenim u jednom od džepova koji mi je upravo ona još kao malom ušila. I ne preostaje mi ništa nego da se zdušno sjećam i borim da mi taj podmukli kradljivac ne oduzme najdragocjenije jer sam uz živi primjer proveo svoje odrastanje.