četvrtak, 6. veljače 2020.

Denis Kožljan | Koncentracija


Trebalo je znati, pripremiti se, osjetiti...Čitav dan za jedan sat...kao na trncima, provela u šutnji, dubinom ponirala u misli svoje, uokolo ništa primjećivala... Redoviti posao domaćice učiniti uspjela, otuširala životne pore, našminkala usne. Uzela sa sobom potrebne stvari i ušla u auto na mjesto suvozača...Tišina jednog zimskog, možda više proljetnog popodneva... Vezujem pojas, smanjujem auto glazbu na minimum i slijedi koncentracija... Ona prava, poželjna satkana od debele mirnoće tijela i duše istovremeno, od pogleda u nebo boje zalaska... Pamtim svaki grmičak uz cestu, divim se svakom kamenu, Priroda je onaj pravi lijek što diže me iz mrtvih, priroda u bilo koje godišnje doba... Čudno možda mom suprugu koji navikao je na moju danonoćnu glazbu riječi, glasa povišeg intenziteta... No, ovog puta, iznenađenje... I ne pita ništa... možda zna da potrebno je vrijeme pravovaljane koncentracije pred ono što me čekalo... a bilo je lijepo, a bilo je slatko, za mene uspješno, upravo ono što mi fali u ovim mojim danima umirovljeničkog stila...

Zaista vrijedilo je... zbog mene, zbog onih koji me vole, poštuju, zbog moje Istre, Hrvatske i cijelog svijeta.

(razmišljanje)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.