subota, 12. listopada 2019.

Danijel Špelić | Ruth Ware | U mračnoj, mračnoj šumi


Nedavno sam završio rad na rukopisu novog kriminalističkog romana. Ustvari je neslužbeni nastavak romana koji čeka kod izdavača, ali to je sporedna stvar jer ona glavna jeste da mrzim prokletu stvar iz dna duše. Ozbiljno, roman mrzi mene, ja mrzim njega…kada radim na njemu to sliči obostranom šamaranju jer to je kaos, doduše, kaos koji ima nekog reda, ali koji još zahtjeva rada, ispravljanja i poliranja rečenica, dijaloga... svega pomalo. U jednom sam trenutku shvatio da se u pola romana može predvidjeti kakav je to preokret u radnji koji je trebao biti kao neka velika završna stvar. Sranje. Prva pomisao mi je bila da sve ostavim kako jest, ali onda je zdrav razum ipak prevladao i dodao sam još jedan preokret tamo (kad je hrpa, nek' se trpa) samo da izbacim čitatelje iz sigurnosti. Sada, tu je došlo do novih problema - motivacija glavnog negativca. Bila je nepostojeća. Ja sam negativac... Buahahahaha! Onda je trebalo sjesti, sve to staviti na papir, doraditi detalje da sve ima smisla i nadati se da neće biti sve crno-bijelo i, moje omiljeno - glupo. Jer, ja volim dobre negativce, volim da iza njihovih akcija stoji neka logika i razum, dobra motivacija i da imaju intelekt da glavnom junaku ne bude baš lagan posao otkrivajući ih, takve stvari. Zašto vam to sve govorim (osim da se bezočno reklamiram)? Zato što sam shvatio da moderni trileri imaju dvije glavne mane zbog kojih ih zaobilazim u širokom luku. Jedna je građenje napetosti koja bi trebala eksplodirati u završnici, oboriti čitatelja s nogu - to se uglavnom nikada ne dogodi. Neki od romana započnu dobro, imaju tu neku udicu koja zvuči dobro, ALI dok se dođe do kraja shvatim da je sve ostalo na ideji. Druga stvar - svaki pisac pretvori glavnog lika u središte svemira. To nije... dobro. Nikako. Ako autor ulaže ekstra dodatni napor da pokaže kako je njegov lik poseban, onda nešto neće dobro završiti, uglavnom će postati naporan i poželjet ću ga spaliti na javnoj lomači. „U mračnoj mračnoj šumi“ me podsjetio na rukopis kojeg u ovoj fazi jako mrzim. Imaju sličnu narativnu strukturu, gdje se skriva tajna iz prošlosti, ali se događa neko sranje u sadašnjosti koje je povezano s tim. I to mi se svidjelo dok sam čitao sadržaj; okej, zvuči dobro, bacit ću pogled. I već na prvoj stranici shvatim da ću imati problema s glavnim likom i da je tragedija na vidiku.

Iz nekoga razloga gdje god da naletim na upis o ovome romanu, svi ga hvale kao nešto sjajno. I tako ja (kud svi tu i mali Danijel) odlučim to pročitati. Već sam jednom spominjao ovaj naslov, ali nisam baš išao u širinu s lošim dojmovima, pa rekoh da i to ispravim. Jer meni je ovo bilo naporno za čitati, baš pravo naporno. Vidim da ga posvuda reklamiraju kao pripadnika tog nekog „novog vala“ krimića (svi do jednog imaju glupa imena; Vidim te, Gledam te, Puštam te, Želim te... i popis se samo nastavlja) koje pišu žene za žene i, hej, nova stvar, volim sve novo, volim sve što vole mladi i tako te priče. Problem kada pretvorite svog junaka u središte svemira jeste taj što onda svaka prokleta radnja u romanu ima neke veze s njom. Na početku, naša junakinja Nora dobije poziv da dođe na proslavu zaruka stare školske prijateljice koju nije vidjela ni čula desetak godina. Super, ja se nisam ni čuo ni vidio s ljudima otkako je završila srednja škola (osim jedne traljave godišnjice), ali valjda to stranci rade. I ona ne želi ići. Odmah vam se daje do znanja da će naša junakinja biti jedan od onih likova koji će u svakoj situaciji morati biti posebni - i, veselja li, autorica me odmah uvjeri da sam na pravom putu jer DVOJE ljudi ide uvjeravati Noru da jednostavno mora doći. Eh, ah, oh... hajde, doći će. Ona je pisac, koji valjda ima nekog uspjeha i odmah mi je došlo na pamet da autorica ima neke stare stvari za riješiti, možda traumu-dvije iz svojih školskih dana i nemam problema s tim. Znam taj osjećaj, i ja sam tako riješio dosta osobnih sranja; nema bolje katarze od ubijanja lika-dva na najgori mogući način. Jer, Nora je kao super, ona je mlada, uspješna, živi na nekoj drugačijoj razini od ostalih - kužite? - ona je stvarno posebna.

I, mislim si, okej, lik će me živcirati, ali možda priča bude dobra. I... hm, da i ne. Neki pisci imaju taj svoj shtick oko zločina iz prošlosti koji imaju eho do današnjice i to je čisto okej, jedan sam od takvih autora, ALI problem kod toga je što to nešto mora biti prokleto jako da bi opravdalo sve okolišanje oko toga. U romanu je to VELIKA STVAR, znate, nešto što je toliko loše da se pitate što bi ta VELIKA STVAR mogla biti. Okej, nešto se dogodilo, ali ništa se ne objašnjava, a to je ono što ovdje nedostaje. Jer da bi priča funkcionirala koja u radnji ima VELIKU STVAR ona se mora pomalo razotkrivati, mora držati čitatelja budnog i na oprezu - ako će se samo ponavljati VELIKA STVAR, to će jako brzo postati dosadno. I ispalo je dosadno, na kraju, jer je cijela VELIKA STVAR ustvari teška glupost. I onda se na to nadovezala motivacija glavnog negativca i cijeli plan oko nečega sporednog, i ja sam bio izgubljen - doslovno. Ako negativac ima slabu motivaciju i apsolutno glupe razloge za svoje zločine, shvatite da je autor imao dobru ideju, ali ništa dalje od toga i da je na kraju postao žrtva vlastite nebrige da istu tu ideju razradi na nekoliko razina. Mislim, završnica postaje uglavnom banalni klišej triler kakvi se prodaju kućanicama (valjda se zato stalno nameće ta reklama kako je to pisala žena) koje će baciti pogled na stranicu-dvije dok bebač u kuhinji gađa pudingom obiteljskog mačka. Dakle, ideja je bila okej, do neke mjere, ali razrada je na kraju ispala nula bodova, na trenutke toliko tulava da sam se pitao; koji vrag?

I, da, lik me i dalje živcirao da je to neopisivo. Prvo sam pomislio da je riječ o meni, ali onda sam išao malo provjeriti kritike i ne, nisam jedini, ovo čudo ima stvarno jadne ocjene te mi je odmah bilo malo lakše. Par primjera kako autorica želi naglasiti koliko je njezina junakinja drugačija. Radnja smješta gomilu likova u staklenu kuću u sredini jebene šume (detalj na koji ću se vratiti) i autorica se svim silama trudi prikazati kako su svi ti „prijatelji“ ustvari prošli loše u životu - osim naše junakinje. Jedna je naporni radoholičar, jedna je naporna kvočka, jedna stalno cvili za klincem kod kuće - SVI likovi su doslovno antipatični i zamalo pregaženi životom - osim Nore. Svi idu piti kavu - jok, ona želi poseban čaj. Svi idu večerati ili neki vrag - jok, ona želi trčati jer mora otrčati svoj sat - po jebenoj mračnoj šumi u području gdje nikada nije trčala! I onda kada završi u bolnici, priča o sebi, tj. prepričava/sjeća se same sebe kako je radila stvari svojstvene sebi - i nisam mogao da se ne zapitam koliko je autorica bila zaljubljena u svog lika kada je doslovno svaki odlomak pretvarala o njoj. Toliko duboko i daleko je to išlo da doslovno ništa drugo nije važno - uopće nisam shvatio čemu i zašto staklena kuća u šumi osim da to bude oh, fora detalj koji će poslije biti doslovno zaboravljen (ili i ima neko objašnjenje, ali me više boljela neka stvar za to). I sama radnja jasno daje do znanja da je glavno razrješenje jadno i tanko i da se nema što pisati. Ovo je novela napuhana na razinu romana praznim dijalozima (uglavnom ništa rečenog nema neku težinu za samu radnju) i konfuznim sitnicama, te kako je glavni lik poseban. Mislim, jest. Vidim da je gotovo svi univerzalno mrze, pa... eto, misija ispunjena. I svi to hvale, čak će snimati film po tome. Jesam ja problem? Kako bilo, sljedeći put kada odlučim čitati sličan triler, prvo ću se opaliti po prstima i valjda ću naučiti lekciju da to ne radim.

Nema komentara :

Objavi komentar