srijeda, 4. rujna 2019.

Ivica Pepelko | Od mene se uglavnom očekuje, s obzirom na britkost jezika, dobra poezija


Razgovor pripremi i vodio Mladen Pavković 

Jedan od najpopularnijih hrvatskih pjevača i skladatelja, Ivica Pepelko, dosad je uz niz CD-a (za Croatiju Records) objavio i knjige poezije, o čemu se manje zna. Sudjelovao je i na festivalima pisane riječi, pretežno sa svojim kajkavskim stihovima.

Kad smo ga pitali, o čemu najviše piše, kojim temama pridaje najviše pažnje, uz ostalo je rekao:

Imam dojam da je današnje pjesništvo u relativno velikoj krizi. U promilima se mogu mjeriti oni koje zanima poezija. Ovi globalizacijski trendovi, koji ne zaobilaze  ni  poetsko stvaralaštvo, uništavaju sve lijepo što je stoljećima stvaralo našu kulturu, našu prepoznatljivost, naš identitet. Dobro pitate -o čemu u tim okolnostima pisati?. Ne smijemo zaboraviti prije svega na domoljublje. Ne nacionalizam, domoljublje. Ali kao da su se pobrkali pojmovi, pa su svi u pravu i svatko tumači ama baš sve kako mu odgovara i  kao da je to njegovo jedino ispravno. Treba poštivati sve, ali zašto se sramiti svojega? Kroz povijest ljudskog roda nepresušna tema je bila ljubav, te je i to jedna od tema u mojim pjesmama. Pišem o aktualnostima koje svaki pjesnik mora prvi zamijetiti i o njima nešto reći. Nema veze što to ne nalazi na neki širi odjek, ali treba ukazivati. I ne treba podilaziti nijednoj vlasti, jer one dolaze i odlaze, a istinu nitko ne može izmijeniti.

A, gdje je po vama kajkavska poezija, kajkavski jezični izražaj, u odnosu na druge? 

Rođeni sam Slavonac, ali sam odrastao u Hrvatskom Zagorju i s pravom mogu reći da sam veći kajkavac nego mnogi živući „kajkavski pjesnici“, čast nekolicini  pravih kajkavaca – mojih dragih prijatelja. Jedan sam od osnivača Hrvatskog kajkavskog književnog društva, ali i redovni član Hrvatskog društva skladatelja. Svojim pjesmama i popevkama  na kajkavskom, promičem kajkavštinu  svim srcem diljem svijeta. I nije mi teško. Ne tražim za to priznanje i hvalospjeve. Međutim, kako u Zagorju (i ne samu u njemu) vlada tzv „jal“, to i kajkavsko stvaralaštvo robuje nekim samozvanim „velikanima“, koji su se nametnuli pa sami sebi (svečano!) dodjeljuju i priznanja i nagrade i vrlo su važni – naravno opet - samo sebi ( iskreno – niti ih sve kao član HZKD-a ni ne poznam!). To je današnja kajkavska poezija. Nema u eteru ni na TV-ima kajkavskih pjesama. Nešto malo inatljivci „baš ftruc“ stavljaju na internetske portale, ali to je sve. I nakon proteklog gotovo stoljeća, za kajkavce još uvijek vrijedi ona posprdna: „Zagorco vi ste bedaki“. a oni: „take je“! Nažalost  to se ne odnosi samo na Zagorje, već gotovo na sve kajkavce. Jednostavno se nalaze krivi ljudi na krivim mjestima. I tako tko zna dokle. No, raduje me da postoje i neki portali poput „Kvake“, gdje se poezije daje ozbiljniji ton.

Jel može, gospodine Pepelko, baš svatko pisati tekstove za pjesme koje se uglazbljuju?

Pa rekao bih  - baš i ne. Stihovi koji se uglazbljuju, moraju zadovoljiti neke kriterije. Osnovni kriterij je zadovoljavanje glazbene ritmike. Tu je svakako i gotovo obvezna rima stihova, a i važna je  - naročito za komercijalnu glazbu – dužina pjesme koja se kreće od nekih 3 do maksimalno 4 minute. Čitava pjesma mora imati neki smisao, sa malo riječi treba puno toga reći, a također pjesma treba imati i neku svoju poruku. Ovo govorim o „normalnim“ skladbama kakve uz još mnogo dragih kolega pišem i sam. Međutim, to sve što sam rekao često i ne važi. Naime, od tisuću pjesama naći ćete neku smisaonu, od nekoliko tisuća takovih, pojaviti će se i neki „hit“. Naravno govorim o našim ne svjetskim prostorima, jer u našem mizernom tiražu i tržištu, neprihvatljivo je i nepristojno ijednu pjesmu proglasiti hitom. To se mogu nazvati – malo popularnije skladbe. Hitovi su – milijunske naklade nastale u nekoj za nas nedostižnoj produkciji. Kod nas su hitovi i skladbe naših susjeda, koje više ni Beograd ne svira! Stoga  kod nas svakodnevno iskaču „hitovi“, pjesmuljci“ koji ne spadaju ni u jednu kategoriju ni popa ni roka. Dva tri akorda, dvije tri besmislene riječi koje se ponavljaju u vremenu od 3-4- minute, neukusna golotinja, nekoliko  starleta – i evo hita! 

Pripremate li novu knjigu?

Od mene se uglavnom očekuje, s obzirom na britkost jezika, dobra poezija. Uvijek za svoj nastup u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog, gdje sam već samostalno nastupao niz puta, a i opet ću početkom ožujka naredne godine, pripremim nekoliko pjesma  o aktualnim temama a prezentira ih netko od kajkavskih glumaca, i publika to sjajno prihvaća. Imam dosta takvih pjesama i u razmišljanju sam da ih objavim, ali pitanje da li ću to učiniti. Rekao sam na početku – rijetki su koji će sjesti i navečer čitati poeziju. Pripremam  knjigu s nekoliko  vrlo zanimljivih tema vezanih na probleme našeg vremena, a koje se nalazi u dosad neviđenoj duhovnoj i kulturnoj krizi. 

I još na kraju – možemo li znati koja vam je vaša pjesma poglavito draga?

Sve su mi pjesme drage. Evo za ovu priliku, ako želite i objaviti,  pjesme, odnosno stihove koje mi kajkavci  nisu željeli uvrstiti u Večer kajkavske poezije – u okviru Dana kajkavske kulture u Krapini prošle godine. Ne pjevam o kletici, vinčeku i puranima! (ove godine nisam ni slao). Pjesma nije još objavljena, a nosi naziv – „Hmrl je“ – kazao je Ivica Pepelko.

HMRL  JE                                                                 


I veliš, hmrl je?!
Je.
Prošli teden 
sme ga pokopali.
Nijesi same ti, 
mnuogi nijesu znali.

Da je Severina
nofta začehnula,
znala bi o tome
Lijepa naša – cijela!
Pisali bi interneti,
TV-i, novine…
Koga pak je briga
za jenoga branitelja
kaj je hmrl za sreću
svoje Domovine!

Bil je tak kak brijeg!
Mlad, vesel, fakin.
Niti jen se nije 
mogel merit' z njim.
Prešel je vu rat
ni žemil se nije.
Ostavil betežnu mater
i kravice dvije.

Za tri i pol leta
Dopelali su ga.
Bez noge je ostal 
od nagazne mine.
Vrnuli ga matere
z šrapneli vu plučah, 
v kolicami i z betegom
naj se o njem brine.

Nije dobil stan ni auto.
Znal je reči – kaj bi z njim?
Pak nejdu auti na vodu.
A ni sam ju nije pil.
Fejst se je pijače prijel.
Gonil ga je rat.
Štel je – bu se hmoril.
Kričal, da se nigdar nebi 
Za to denes boril!
Živel je, a nije živel,.
norel na vse: „zna se.“
Nije zdržal pak je ipak
Digel ruku na se.

Na sprevodu nas je bile
Jake male.
Par pajdašof i još nekaj
Nepoznatih lica.
Toužne bile je gledeti
Dok su mater dopelali
Vu njegvih kolicah.

Ne pitaj me nikaj. 
Hmrl je!
Prošli teden 
sme ga pokopali.
Nijesi same ti.
Mnogi nijesu znali.

Ivica  Pepelko


Nema komentara :

Objavi komentar