ponedjeljak, 9. rujna 2019.

Danijel Špelić | Arthur C. Clarke – „2010 Druga Odiseja“


"Space, The Final Frontire..." Ne, krivi uvod. Samo malo... "All those moments will be lost in time, like tears in..." Ne, nije ni to. "You're traveling through another dimension, a dimension not only of sight and sound but of mind..." Kvragu, nije ni to. Sekund... "My God, It's Full of Stars!" - aha, to sam tražio. Nikada čuli za taj citat? Pa, nije da vas krivim, nije baš nešto jako poznat iako ima svoju publiku. Doduše, potječe iz filma, nisam siguran da se nalazi i u knjizi, ali nećemo sada biti izbirljivi. 2001 Odiseja u Svemiru je jedan od najvećih i najznačajnijih SF filmova svih vremena. Spomenite mi "Avatar" u istom kontekstu i prebit ću vas kao što Liam Nesson mlati... sve koga dohvati. Film, ako vam nije poznat, NIJE nastao po istoimenom romanu Arthura C. Clarka, usprkos uvriježenom mišljenju, već su oba nastajali paralelno - često volim spomenuti kako je Sir Arthur u jednom intervjuu rekao kako je znao pisati scenu u romanu NAKON što bi vidio scenu filma što je stvarno poticajan način za rad, ali i vraški skup. Na scenu stupa - nastavak. Ne mogu reći da sam baš neki vatreni čitalac SF romana. Volim ih pročitati i pročitao sam ih gomilu, ali tek rijetki od njih mi ostanu u sjećanju kao stvarno dobra stvar kojoj bih se volio vratiti. Ja sam "space opera" tip čitatelja; želim da USS Enterprise stane ispred Romulanske ratne ptice (ili Klingonske) i da raspale jedni po drugima dok Picard (ili Kirk) izvode manevre izbjegavanja. Znam da je to poprilično površno od mene i ne sekiram se puno oko toga, što je jedan od razloga zašto ne pišem češće o SF romanima. Imam dva na popisu koje sam pročitao nekoliko puta - prvi na listi je 2010: Druga Odiseja (o drugom nekom drugom prilikom). Postoje 4 Odiseje napisane od strane gospodina Clarkea. Prve 2 su zanimljive, treća je već malo... ehhh, tek toliko da se pročita, 3001 Odiseja mi je bila dosadna i očito napisana samo da se izvuče pokoji cent iz teme. Roman ima dvije mane, koje nisu mane - doći ćemo na to - i nekako ne vidim da ga ljudi više često spominju, što mi je čudno, ali i ne baš jer kako sam nema dugo pričao s frendom o važnosti Clarka u današnje vrijeme, on je pomalo "pase". Ima tome i razlog, ali o tome malo kasnije.

Dakle, kratki sažetak za one koji nisu čitali 2001 Odiseju (pogledajte barem film, ljudi, dođu na isto - postoji i 2010 film, koji je jebeno podcijenjen, ali isto opako dobar komad realnijeg i hard SF-a). Svemirski brod "Discovery" imao je havariju (kompjuterski sustav HAL igrao je ulogu Jacka Nicholsona i ubijao astronaute jer je imao živčani slom) i sada stoji "parkiran" u orbiti oko Jupitera i čeka da ga magnetne sile privuku i da nestane u oblaku prašine. Ali, kreće spasilačka misija. Rusi su glavni, no ne smiju ući na njega jer je to kao američki teritorij te tako uzimaju tri putnika; Dr. Floyd, čovjek koji je organizirao prvu misiju, mehaničara Curnowa koji je dizajnirao Otkriće i Dr. Chandru, čovjeka koji je stvorio HAL-a. Brod je ondje, ulaze u njega, popravljaju ga, tajne se otkrivaju, ali ne ide sve glatko jer na kraju balade nešto se počinje događati s Jupiterom i naši junaci moraju odlučiti što će napraviti jer da bi plan za bijeg uspio, HAL mora ponovo preuzeti kontrolu. Kratko i jasno rečeno - meni osobno je vraški dobro napisan roman. Clarke nije jednostavan pisac, njega čitati ponekad znači da morate imati i malo jače uključene klikere, a ponekad zna i filozofirati, što nije baš po mom ukusu. Ovdje toga nema - roman je jednostavno tempo, tempo, tempo. Likovi imaju svoju svrhu, priča prati liniju, sve ima svoje zašto i zato. Najdraži dio romana mi je pak dolazak ekipe na Otkriće. Brod je postao predmetom misterije, kao svemirski Titanik, i kada ekipa ulazi na njega, stvari su napete, stvari su jezive, stvari su sjajne. Nemate osjećaj da čitate SF već poslovično dobar avanturistički roman (uz dašak horora tek toliko, arome radi).

Doduše, ima i ponešto praznog hoda, ali ne previše. Sviđa mi što Clarke nije ovdje trubio o odnosima Rusija-Amerika - ovo je mogao samo tako postati politički pamflet (napisan je 1982), ali toga nema - svi se poštuju, svi su u okej odnosima - Clarke je astronaute vidio kao ljude koji se nisu obazirali na sitnice tko je tko - svi su bili isti. Zato nema sukoba, nema ludih Rusa ili divljih Amerikanaca u nekom bestežinskom obračunu, što zvuči kao utopija, iako nije. Zato Clarke možda nije najbolji izbor za čitanje ako očekujte akciju i napetost i razna sranja (u "Božjem Čekiću cijela se posada fino poseksa kada je bio sudnji trenutak). Uglavnom - mane. Pa, kako rekoh, nisu to mane, ali da bi vam događaji iz ovog romana bili smisleni i zanimljivi, morate pročitati 2001 Odiseju. Ona je bitna za razvoj HAL-a kao osobnosti i zato u nastavku njegovo ponovno aktiviranje ima svoju težinu, puno jaču ako pročitate što je bilo prije. U romanu ima jedno poglavlje koje mi je pomalo nakaradno - u utrku se iznenada uključuje i Kineski brod i brod skonča loše na mjesecu Europa (to je onaj u orbiti oko Jupitera, ne ovo na Zemlji) i cijela ta scena djeluje - ehhh... kao da je Sir Arthur želio malo akcije u radnji i - voila - jedan brod će imati gadno sranje. Nije da smeta romanu kao takvom ili radnji, sve je to napisano sjajno, bez prigovora, ali funkcioniralo bi možda i bolje bez toga (filmska je verzija to izbacila - nikome nije nedostajalo). I, tako. Ako volite SF kao takav, svemir, prostranstva, vakum i groznu smrt - ovo je stvar koja se mora pročitati. Ne mora, jel' te, ali je dobar roman koji ima sve što treba za baš pravu svemirsku avanturu. Rekao sam da ako ikada sjednem pisati jedan SF - ovo će mi biti uzor. Star je skoro 40 godina, ali još uvijek pali.

Nema komentara :

Objavi komentar