nedjelja, 18. kolovoza 2019.

Denis Kožljan | Šporka politika ili..... (drama)



LICA: Ivan, čovjek iz susjedstva
            Julija, Ivanova supruga
            Djeca: Marko, Ivanov sin
                       Katja, Ivanova kćer

             Vojna policija
             Mira, susjeda

             Ujna Mara
             pokojnik (Valter)
             pokojnikova žena i djeca
             građani


Bilo je to krajem srpnja 99-te. Domovinski rat odnosno oslobađanje Knina i zadarskog zaleđa u vojno redarstvenoj akciji „Oluja”. Vijesti su se redovno pratile na TV ekranima i radio postajama.

Vojne postrojbe iz svih krajeva Hrvatske aktivno su sudjelovale u akcijama koje su prethodile Oluji.

U jednom malom istarskom gradiću, nekoliko kilometara van samog centra živio je u svojoj na pola izgrađenoj kući Ivan, miran i miroljubiv čovjek, radnik, zajedno sa suprugom i dvoje djece: Katja je pohađala treći razred, a Marko je bio sasvim mali, nestašan trogodišnjak. U jeku su bile pripreme za dolazak gostiju, bake i djeda sa sela jer te nedjelje, Katja je trebala primiti sakrament Svete pričesti.

A tog petka, dakle početkom vikenda, nebo se zacrnilo ali ne  od mraka već od ljetnjeg neverina, Počelo je i grmjeti.

Marko:
„Mama, mama, vatromet je, idemo gledati vatromet”, dosađivao je kao i obično znatiželjan dječarac, vukući mamu za ruku.

Julija (odmaknula zavjese i bacila pogled kroz prozor)
Julija: „ Daj, Marko nema vatrometa! Grmi i padati će kiša!” (još je jednom opreznije pogledala kroz prozorsko staklo i gotovo se ugrizla za jezik). Kući se približavalo vojno policijsko vozilo s upaljenim svjetlima i očito je imalo namjeru stati pred njihovom kućom.

Za to vrijeme suprug Ivan, popravljao je slavinu u kupatilu i nešto mrmljao jer glavni krivac za česte kvarove bio je nagomilani kamenac. Poput munje, držeći klinca za ruku, zaletila se gospođa Julija do kupatila i kao da je nešto sumnjala, naredila Ivanu:

Julija: „Bjež, tamo u dječju sobu i spusti roletne! Nije dobro, Ni, to prez vraga!” (pogasila je sva svjetla i sjela na kauč u boravku, držeći sina u krilu)

Nije prošlo zasigurno više od pet minuta kad je netko dva puta kratko pozvonio.

Julija: „Tko je?”

„Vojna policija”, dobila je odgovor.

Julija: (oprezno je otvorila vrata dok ju je nešto u grlu ozbiljno gušilo)

„Večer!”

Dva mlada pripadnika vojne policije u svojim uniformama, zategnuti bijelim kajšem, stajala su ispred prestravljene žene koja nije mogla doći k sebi od nevjerice i straha. Jedan je držao u ruci kao neko pisamce i upitao:

Vojni policajac:”Je li kod kuće gospodin Šarić? Trebao bi s nama da se javi u postaju, a onda je raspoređen na zadarsko ratište.”

Julija:
„ Zaista ne znam... ne ne znam gdje je Ivan. Mi već mjesec dana nismo u dobrim odnosima. Da, ne spava doma. Ja neću ništa preuzimati u njegovo ime.”

Vojni policajac:
„Dobro gospođo, niste nam baš pomogli. Navratit ćemo možda opet.”

Julija se vratila u kuću potpuno slomljena psihički i popila apaurin za smirenje, nadajući da više neće imati prilike susresti se s nepozvanim gostima. Policajci su međutim sjeli u svoj džip i cijelu noć dežurali na kraju ulice odakle su imali vidik ne samo na kuću Šarićevih već i cijelo naselje.

Gospođa Šarić je ubrzo skontala o čemu je riječ. Naime tih dana mnogo je ljudi kako dobrovoljaca tako i onih iz pripadnika 119-e odlazilo na ratišta i mnogi se nisu vratili natrag svojoj obitelji. Njezin Ivan, mirna dušica znao je mjesečariti za punog mjeseca i to mu je predstavljalo pravu noćnu moru. Nije se htio dobrovoljno prijaviti u vojsku jer je po prirodi bio pacifist, ratovati nije znao, bojao se krvi i povraćao bi svakog kolinja. Odazvati se na poziv i otići na neki brisani prostor u kojem ne poznaš teritorij, vjerojatno bi bila najveća greška. Julija je u tišini plakala dok ju je Marko samo gledao i ništa pitao.

Julija:
„Ivane, jesi živ? Slušaj, evo ti ključ od podruma i poslije ponoći se spusti dolje i zaključaj. Vidjet ću hoće li ovi i kad otići. Moramo oprezno, Ivane, oprezno. Iskreno, ne želim te izgubiti. Rat je to. K vragu i tko ga je zakuhao. Još samo da se Katja vrati doma pa neka oboje djece idu spavati, a ja ću sve zatvoriti i gledati što će dalje biti.”

Eto i subote. Posla kao u priči. U ostavi tacne sa kolačima, sir, pršut, piće za rodbinu. Šarićeva djevojčica bila je presretna što će se u nedjelju pričestiti i naravno da je očekivala kako će svi biti uz nju u crkvi. No, ovog puta se to nije dogodilo. Tko zna čija je zamisao bila da se baš tih dana pozove  na ratište Ivan.

Negdje oko dva popodne, samo preko puta, evo na stepeništu sjedi, susjeda Mira. Vrlo zločesta žena, čangrizava i jalna na sve oko sebe. Radila je cijeli svoj radni vijek u Uredu za regrutaciju, još u onom sistemu i nitko je nije volio.

Mira: (mahnula rukom i pozvala k sebi Juliju)
„Kadi ti je muž, draga? Ča ga ni doma? Sve mi se para da je i on među onih dvajset iz ovega kraja ki je za poj u Zadar.”

Julija:
” Nit znam di je Ivan, niti ne uživam u tim i takovim stvarima. Posvađali smo se. Imam ti pune ruke dela, sutra mi se Katja triba pričestiti.”

Mira:
” A dobro, dobro, nemoj zamiriti, samo san ti stila reći.”

Julija se okrenula i vratila u kuću, umorna i neispavana. Morila ju je briga hoće li se sve dobro završiti. Preko dana policijskog vozila nije bilo vidjeti na onom mjestu, između borova.

Julija:
„Samo neka odu s vragom i puste poštene ljude na miru. A kada ne daj Bože i ako ti zločinci budu htjeli napasti našu istarsku grudu, onda će biti drugi par cipela. Siroti narod i ljudi. Šta nam to treba”, ponavljala je dok je radila gulaš i mijesila domaću tjesteninu.

A onda, bilo je otprilike nešto prije devet sati, ljetnje sunce napokon je zašlo i to je bio pravi trenutak da Ivan šmugne kod ujne Mare koja je imala veliku kuću i u kojoj je možda napokon mogao malo odmoriti i zaspati. Sad je bilo jasno da će supruga trebati sama preuzeti sve obveze oko sutrašnjeg događaja kojeg je ova neočekivana zavrzlama ipak dobrano zasjenila.

Ujna:
„Nemoj se sekirati lipi moj sin. Tako je to u životu, a ki ti je to namistija, forši bi tribalo pitati ovu bezobraznicu Miru.” (skuhala je Ivanu kamilicu, dala mu laganu večeru i smjestila ga u krevet u stražnji dio kuće.

No, policija je još jednom došla i pozvonila na vrata familije Šarić.

Policajac:
„Hm, je li se vratio gospodin Ivan ili se javio barem'”

Katja: (uplakana i preplašena)
„Nema tate.”

Okrenuli su se i otišli. Više nisu dolazili. Nedjelja, Sveti dan, prošao je rastrgan i nikakav. Julija je ostalim gostima rekla neka ne dolaze jer baš nije sve kako bi trebalo biti ali nije ulazila u detalje. Došle su samo bake i djedovi koji su svojim iskustvom držali situaciju pod kontrolom.

Tijek „Oluje” pratio se i dalje preko medija, a onda je gospođa Šarić u Glasu Istre ugledala posmrtnicu sa poznatim imenom i prezimenom:

Julija:
„Pa, to je Valter. Dragi naš Valter. Išao je sa mnom u školu, isti razred. Isuse Bože, poginuo je na zadarskom ratištu, kao dobrovoljac. Moramo ići na sprovod, moramo. Ostavio je dvije djevojčice i trudnu ženu. Za ne vjerovati!”

Bilo je to negdje poslije trinaestog osmog. Zadnja stranica novina crnila se od posmrtnica. Sve mladi ljudi, dobrovoljci i tko će ga znati.

Valter je živio u jednom selu, tridesetak kilometara od obitelji Šarić.  Tog kolovoškog popodneva na groblju se skupilo mnoštvo prijatelja, rodbine, suseljana ali i naravno vojska koja je pokopala Valtera uz vojne počasti i paljbu iz plotuna, a hrvatsku zastavu dala u ruke gospođe Antonele, Valterove supruge koja je s trbuhom do zuba, jedva stajala na noge uz odar pokojnika.

Julija:
”Antonela, primi moje saučešće i drži se, budi hrabra!” (zatim se okrenula i obratila mužu)

Julija:
„Nemoj se kriviti Ivane. Valter je bio dobrovoljac i hrabro dao svoj život ali je njegova udovica ostala s troje djece sama. Kako će dalje? Uvjerena sam da je ovo sranje s vojnom policijom, bilo nečije maslo i to baš na dan Pričesti. Tko zna, možda da si samo tako otišao, na četrdeset dana, bi li se uopće vratio živ. Politika je to, Ivane moj, šporka politika!”

KRAJ

Nema komentara :

Objavi komentar