Davor Mandić | Poziv na putovanje kojem se valja odazvati

Zašto čitamo putopise? Razlozi mogu biti raznoliki. Možda tražimo uputu gdje i kako putovati. Možda volimo čitati o mjestima na kojima nismo bili, sanjati što bismo tamo radili ako se jednom konačno ohrabrimo pa krenemo na taj put koji si toliko dugo obećavamo. Možda nas zanimaju povijesni slojevi, u svjesnosti da smo tek zrnce prašine nepreglednog, fascinantnog svijeta. Možda čitajući o drugima, bolje spoznajemo sebe. A možda smo  jednostavno znatiželjni.

Koji god razlog bio posezanja za putopisom, jedna njegova dimenzija bit će nam ključna: autorski potpis. Jer dobre upute gdje i kako putovati možemo pronaći na svakom malo boljem (mrežnom) mjestu koje se time bavi. Čitati o mjestima na kojima nismo bili još je i lakše; i opet nam treba samo internet ili članska iskaznica u lokalnoj biblioteci. Jednako je tako i zanima li nas povijest; eto udžbenika, povijesnih studija, eseja i članaka o svim mogućim i nemogućim aspektima povijesti. No dobar putopis sve će te aspekte spojiti u jedno i (d)označiti ih autorskim pogledom na novi svijet (jer svijet je u putopisu uvijek nov), kao i dijalektiku toga novog svijeta i, posljedično, novoga sebe.

Marica Žanetić Malenica, recimo to odmah i „u glavu“, obilato nam u svome tekstu o dvomjesečnom putu u Australiju nudi toga novog svijeta i nje u tom svijetu, dozirajući autorski pristup tako da čitatelj postaje suučesnik subjekta koji putuje, zapitan o sljedećem mjestu koje će posjetiti ili emociji koju će na njemu doživjeti. Da bi putopisac postigao tu razinu poistovjećivanja, suputništva, mora biti otvoren, ne smije ostati „hladan“, distanciran, stroj koji putuje i bilježi „objektivnu“ stvarnost. No opet, ako pretjera, ako dopusti da njegova osoba postane centrom zbivanja, ako izgubi fokus s one zapitanosti o svijetu, mogao bi i izgubiti čitatelja. Marica Žanetić Malenica na tom zahtjevnom putu izuzetno dobro balansira, dozirajući sebe i svijet, disciplinirajući ego uvijek dostatnom dozom humora ili autoironije. Pa ako o mjestu koje se posjećuje i postoje nebrojeni zapisi i drugi izvori iz kojih se može naučiti faktografija, ako postoje udžbenici i radionice kreativnog pisanja koji mogu olakšati pristup do čitatelja učenjima o strukturi tekstova, duhovitost se ne može naučiti.
   
Kako da se čovjek ne „nakači“ na tekst u kojem autoricu u avionu, na njenom prvom jedanaestosatnom letu u bogatom i ispunjenom životu, netko lagano takne po ramenu, a ona je odmah svjesna da to ne može biti princ iz bajke, jer oni ne lete ekonomskom klasom. Kako ne postati suputnik autorice koja „bez pardona“ opipava svoje gležnjeve u tom istom avionu, da nisu kojim slučajem otekli. Kako ne pomisliti da bismo vjerojatno jednako kao i ona na tom putu kroz vremenske zone jeli i u doba i u nedoba, iz svih razloga poznatih čovjeku osim ključnog – gladi.
   
Jednom kad, pak, dođe u tu daleku zemlju Australiju, zemlju „dolje ispod“, gdje ništa nije naopako, ali jest drugačije, Marica dobiva svoga Vergilija, inkarniranog najčešće u prijateljici Franici, koja svojim prisustvom, kao i komentarima, postaje naš treći suputnik. Nekad ulogu Vergilija preuzimaju drugi likovi iz Maričina bogatog portfelja prijatelja, jer i Franica, žena očito goleme energije, ponekad mora malo odmoriti.
   
A priča o tim prijateljima ujedno je i priča o ljudima s ovih prostora koji su zbog raznih razloga, ljubavnih, ekonomskih, ljubavno-ekonomskih, povijesnih itd. iseljavali u te daleke krajeve i tamo tražili svoje egzistencije i esencije. Teško je, tako, naći obitelj u Dalmaciji koja nema neki svoj odvjetak u Australiji ili Novom Zelandu. Da, i u dalekim Merikama, na drugoj strani, ali priča o njima je nešto poznatija od ove, koja tinja u našim malim obiteljskim povijestima i čini čitanje ovakvih tekstova još malo bližim i važnijim.
   
Ono što posebno dinamizira ovaj putopis, autoričina je sposobnost da žanrovski postavi okvire za priču koju želi ispričati. Pa ako to treba biti autentično svjedočanstvo o jednoj ljubavi koja je dovela do radikalnih rezova u životu i mogla bi biti samostalna priča vrijedna ekranizacije, tako će biti i napisana. Ako treba u centar dovesti akciju, jer se desio raskorak između Marice i njenog Vergilija, kad je Vergilije završio u autobusu koji odlazi u nepoznatom pravcu, a Marica ostaje sama na cesti, izgubljena ne samo u prijevodu, onda ćemo imati osjećaj da smo tamo i strepimo hoće li se i kako naše suputnice opet ujediniti. Ako treba ukomponirati viđeno, naučeno i doživljeno, onda će Marica ispisati rasne esejističke pasaže. A ako pak treba sumirati sve u emociju, probudit će se Maričin lirski duh. Na primjer ovaj:

„Prijeko mi je potrebno da se, s vremena na vrijeme, iščupam iz svakodnevice, isplovim iz sigurne luke i doplovim u nepoznatu. U okruženju, kojemu ne pripadamo, samostalniji smo, snalažljiviji, otvoreniji, hrabriji, poduzetniji... Otkrivamo neke svoje osobine i vještine za koje ni ne znamo da ih posjedujemo, vraćamo se svojem iskonu, koristimo se osjetilima intenzivnije nego kada smo uljuljkani u sigurnosti vlastitoga doma. Živimo neki drugi život širom otvorenih očiju i skupljamo neprimjetno dragocjena zrnca znanja i iskustava koja su nam uskraćena ako ne putujemo. Uzbuđuju me buđenja u nepoznatim sobama s novim pogledom... volim neobičan miris omekšivača kojim odiše posteljina drukčijih dezena... pozorno osluškujem zvukove i jezike koje ne razumijem pa zamišljam dijaloge kojima sluhom svojim svjedočim... gledam različite fizionomije i odgonetam koje se misli roje iza tih nasmijanih ili namrgođenih lica... promatram život u kojemu tek nakratko gostujem. Radoznalost me vodi u galerije, u sakralne objekte, muzeje, dvorce, botaničke vrtove, akvarije, parkove, na planine i jezera, u utrobu glečera... Baš kao i u restauracije gdje svojim osjetljivim nepcima priuštim neke nove izazove, ma kakvi oni bili.  Kretanje me potiče na pisanje, daje mi ideje, inspirira me. Uvijek kada putujem, bilo kojim prijevoznim sredstvom, u ruci mi je mali blok na koji se nerijetko obruši roj misli nadošlih kao dizano tijesto. I vratim se s natuknicama za putopis, priču ili pjesmu kao odgovorom na brojne očekivane i neočekivane izazove koje mi nepoznato okruženje nudi. Razmazim cijelu sebe tih drukčijih dana, kada sam i sama drukčija, jer što sam dalje od kuće - to sam bliža sebi. A onda se opet vratim u zadane okvire. I tako naizmjenice - red statike, red dinamike...“
   
Dopustit ćete mi na kraju i jednu osobnu opasku, koja će ujedno biti i odgovor na pitanje tko je Marica i zašto je to uopće važno. Upoznali smo se na ljetnoj radionici pisanja koju sam vodio u okviru Centra za kreativno pisanje, i odmah smo „kliknuli“. Njena zarazna duhovitost, lirski, a opet analitični stil uobličavanja teksta, bilo onog govorenog, svakodnevnog, ili onog napisanog, koji ostaje zabilježen za druga neka iskustva i druge neke ljude, dao mi je misliti o mogućnostima suradnje. Kada je ona došla u obliku ovoga putopisa, objeručke sam je prihvatio. I uživao u procesu, jer Marica, koliko god sigurna bila u ono što i kako govori, pri čemu je tekst na mom stolu bio i „čist“ i domišljen, shvaća pisanje kao proces traženja najbolje verzije sebe, one koja dopušta nastajanje u dijalektici sa svijetom, kojem se bezrezervno daje. I tu treba tražiti Maricu, snažnu, samosvjesnu, a opet ženu s nužnim (auto)ironijskim odmakom koja piše putopis u čijem se pak podtekstu nalaze svi ti silni ljudi koji joj otvaraju vrata, primaju je u svoje domove, obilato poklanjaju svoje vrijeme, obiteljske povijesti i privrženost. A to je bogatstvo koje se ne može platiti, ne može se naučiti ili izvježbati, pa kad Marica na početku ove priče poziva čitatelja da joj se pridruži na tom njenom ponovnom, sada u tekstu, putu u zemlju „dolje ispod“, valja je poslušati. Zna žena što govori.