Kolumne

utorak, 20. kolovoza 2019.

Branka Erdelji-Štivić: | Starenje za početnike, odlomak, Beletra, Zagreb, 2019.,


Našli smo ugodan stol u kutu, s prozorima na obje strane. Sjedila sam tako da sam imala pogled na osvijetljenu skijašku stazu na kojoj je bilo nekoliko noćnih skijaša te na snježne obronke oko nas. Kroz drugi prozor dolazila su nam svjetla ulice i već zatvorenih dućana, ukrašenih, šarenih izloga s brdašcima snijega preostaloga nakon čišćenja pločnika te zvonikom crkve u blizini. Bajkovito, bez pretjerivanja.

Netko je naručio Bardolino, Sonjino omiljeno crno vino iz okolice jezera Garda. Osjećala sam se dobro i mirno, ali nije me privlačio alkohol. Stoga sam na početku samo malo liznula, a poslije sam se uglavnom igrala čašom držeći je za nožicu. Ne znam koliko je vremena prošlo i koliko je Sonja popila, ali bilo je jasno da joj je malo previše.

„Evo jednog kviz-pitanja: što je bolje? Ovaaj, mislim, što bolje, ovaaj, funkcionira”, stala je i otpila dugi gutljaj. „Kaj sam ‘tela reći? Što bolje funkcionira, mlada ženska i stariji frajer ili stariji frajer i mlada ženska?” ispalila je. 

„Kak’ misliš, kviz-pitanje? Postoje li neka pravila u tom kvizu?” postavio se Miljenko.

„Ma, ovaaaj, mislim onak’. Kaj mislite?”


„Definiraj onak’ ”, nije se dao Miljenko. Podignuo je obrve, a očni prorezi su mu se suzili. Gledala sam u njega. Nije mi se sviđalo ono što se sprema. Izgubila sam interes za bajkoviti ugođaj večernjeg Colfosca. Branko je, iako i sam pod utjecajem Bardolina, nastojao neutralizirati stvar pa je rekao:

„A koga je to uopće briga? Mladi komadi se za nas ne interesiraju, a stariji, a za boga miloga, kaj će nam stariji. Kaj već nismo i sami dosta stari?” nasmijao se zadovoljan svojom intervencijom.

I činilo se da je opasnost minula. Marina i Željko su iskoristili pauzu i najavili povlačenje, moraju se još čuti sa sinom oko posla. Nije vjerojatno, ali izgovor drži vodu, mislila sam. Nadala sam se da ćemo i mi uskoro za njima.

Ali Sonja se nije dala.

„Čuj, kaj sam ono ‘tela reći… Nema veze, odgovori na pitanje!” obraćala se Miljenku.

„Koje pitanje?” obrve su mu se ponovno približile.

„Pa, kaj sam ‘tela reći…” 

„Ne znam ja kaj si ‘tela reći, ali očekujem da mi kažeš, po mogućnosti još danas.”

Branko je imao glupavi osmijeh nelagode, mrmljao je nešto kao no dobro sad, nema veze...

A Sonja je nastavila: „Onda dobro, kad nećete odgovoriti, ovaaj, ja  ću vam, ovaaj, reći točan odgovor. Ja mislim da je, ovaaj, skroz glupo da stariji muškarci traže mlade ženske.”

„Objasni”, nisam mogla razumjeti što Miljenko sad izvodi. Žena je nacvrcana, ok, možemo je saslušati, pristojno se nasmijati i gotovo.

„A zato što to znači da su zapravo, kaj sam ‘tela reći, nesigurni kaj se tiče muškosti i seksualnosti”, tumačila je Sonja.

Pokušala sam Miljenku poslati znak pogledom koji je govorio stani, pusti je, ali nije htio ili mogao, ne znam. Vidjela sam da mu kutovi usnica zauzimaju pozu zlobnog smiješka i nije mi bilo drago.

Sonja se uopće nije dala smesti: „Puno je bolja varijanta starija žena i mladi muškarac. Znaš zakaj?”

„Ne, ali reći ćeš mi, to je neizbježno, je l’ tak’?” sad je već namirisao krv i nije ga bilo moguće zaustaviti.

„Ovaaj, pa zato što su mladi frajeri potentni i bezbrižni, kaj sam ‘tela reći, a starije ženske su opuštene, nisu više tako umorne i istresirane kao u mladim danima, lakše se prepuštaju…”

Branko je uz nelagodan smiješak pitao:

„Je l’ ti to iz iskustva…?”

Miljenko nije obraćao pažnju na njega, gledao je Sonju:

„Imaš li ti neke dokaze za to? Je l’ postoje kakve znanstvene studije ili tako nešto?” 

Sonja se počela vrpoljiti na svojem stolcu. Još je malo popila, a taj pokret rukom prema čaši, zatim kretnje čaše prema usnama i natrag, Miljenko je pratio zlobnim, gotovo zluradim pogledom.

Uznemirila sam se, obrisala svoje naočale i tražila Brankov pogled da mu dam neki znak da to prekinemo. Ja više ništa nisam mogla učiniti s Miljenkom, ali on je možda mogao odvesti Sonju na spavanje. Ali on je pogledom ja nisam odavde zurio kroz prozor.

Sonja se ukopavala: „Pa sad, to je nekak’, kaj sam ‘tela reći, jasno. Mlade su ženske u stresu…” I dalje se vrpoljila i radila čudne kretnje desnom rukom, kao da će uzeti čašu, pa je onda ipak odustala. Miljenko se nalaktio na stol i preko stola joj se unio u lice:

„Kako znaš? Jesi razgovarala s nekom od njih, s nekom koja se zbilja ševi sa starijim frajerom, koja ima iskustvo? Jesi li?”

„Nisam, ali…”

I dalje nalakćen na stol, unosio joj se u lice: „Nema ali. Jesi li razgovarala s nekom vršnjakinjom koja se ševi s mladim frajerom? Ha? Ili si sama dohvatila neku piletinu?” Sonja ga je gledala razrogačenih očiju.

„Miljenko, za boga miloga, pa daj prestani!” čula sam sebe kako vičem. Malobrojni gosti okretali su se u pravcu našeg stola, bilo mi je beskrajno neugodno, ali je prestao.

Branka Erdelji-Štivić, liječnica u mirovini, rođena 1951. godine u Slavonskom Brodu. Završila je specijalizaciju Školske medicine i radila u Koprivnici i Zagrebu. Polazi radionice pisanja „Nađi se u prozi“ udruge Nova stranica. Sa suprugom živi u Zagrebu i Vodicama. Ima dvije odrasle kćeri i dvoje unuka. „Starenje za početnike“ njezin je prvi roman. 

1 komentar :

Unknown kaže...

Pročitala sam i...da Branka E.Š. živi bliže bila bi moja prijateljica već godinama...jedna od nas...Branka, molim vas,pišite dalje...i što prije nešto objavite ...Andrea iz Rijeke

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.