Počet ću citatom na kraju knjige: „Mi – to smo mi normalni ljudi svih nacija, a ONI – to su zločinci, opet svih nacija i to je jedina podjela koju prihvatam.“(Edo Jaganjac) i citat jednoga od glavnih protagonista Semira Divovića, quardiplegika: „Ma kako to sad izgledalo nemoguće, rat će proći i ljudi će, valjda, ponovo postati ljudi. Jednom će opet biti nevažno ko je koje nacije i biće važno ko je kakav. Za to smo se borili, je li tako…?
Ponuđena mi je na čitanje knjiga Ede Jaganjca Sarajevska princeza. Nisam ranije čuo za knjigu, a čudio sam se otkud ta knjiga dotičnoj osobi. Malo sam prelistao. O opkoljenom Sarajevu od 1992. do kraja 1995. Očekujem više-manje pamflet o pravednoj borbi jedne od zaraćenih strana. Piše vrsni kirurg. Što će on napisati? Borim se s predrasudama.
Počinjem. Šokiran sam. Edo Jaganjac spašava živote. Ne osuđuje nikoga i svakoga. U njegovoj bolnici se vidi besmisao ubijanja sarajevskih civila, boraca i svih ljudi koji se nađu na nišanu protivničke strane.
Od jutra do mraka je u dvorani za operacije. Nema dijela tijela u koji ljudi i djeca nisu ranjeni. Bolnica postaje tvornička traka u koju stižu ranjenici. Vade im gelere, metke iz rana. Odstranjuju smrskane noge i ruke. Užas i strahota rata na samom izvoru. Četvorica – petorica liječnika, kirurga rade bez predaha. Danonoćno. Bore se s nedostatkom krvi. Izlažu svoje živote da bi nabavili krv. Strahota za strahotom. Bombardiranje ne prestaje. Oni koji pucaju s Ilidže nije bitno koga gađaju. Nije važno tko je. Srbin, Musliman, Hrvat – oni su ubojice koje ubijaju.
Jedna petogodišnja djevojčica leži naoko lakše ranjena. Ne oporavlja se. Edo je svjestan da nešto nije u redu, ali u početku ne zna što. Oni nemaju struje, rendgena ni ostalih aparata da ustanove točnu dijagnozu. Nastoji je spasiti, ali svi oni Unprofor, UNHCR, ICR , WHO i svi drugi su obični promatrači. Oni, gle divnog čuda, ne smiju pomoći. Ne smiju se miješati. Ne smiju u bolnicu dostavljati krv, ni hranu, ni benzin, ali smiju sjediti u luksuznom hotelu i promatrati što se zbiva. A i to što se zbiva njih ne dodiruje.
Oni ne žele pružiti pomoć jednom djetetu koje će umrijeti bez pomoći sa strane.
Edo postaje ogorčen na sve. I na svoje, i na međunarodne promatrače i na one što besmisleno ubijaju.
Čovjek u ratnom ludilu otupi, ali unatoč svemu olakšava dušu psovkama i humorom.
Čitatelj mora imati debele živce za čitanje. Teško je sada čitati o svim strahotama koje su na bolničkom odjelu, polusrušene bolnice. Jedni ginu. Drugi spašavaju živote. Vraćaju polumrtve u život, a opet ima i onih koji su kao borci ili nešto slično, a pljačkaju svoj narod.
Ista slika na svim stranama. Znalo se to. Jedni kradu, a drugi ginu za ideale. Ubijaju se oni koji se ne poznaju, a oni koji se poznaju se dogovaraju i sastaju. Patnje malih ljudi njih ne brinu.
I kad sam pročitao knjigu. Prolistam još jednom i zagledam se u potpis ispisan flomasterom: Ljubica Š.
Koja brutalna slučajnost. Poginuo joj suprug u ratu.
- Ljubice, je li ti bilo teško?
- Nije mi bilo teško. Bila sam ljuta. Najprije sam ga izgrdila. Ti si svoje odradio, a što ja da radim? S dvoje djece.
- Na Skypeu smo ponekad razgovarali. Bavila se humanitarnim radom. Za vrijeme rata.
- Najednom nije htjela razgovarati. Ukinula Skype.
- Što je s Ljubicom?
- Ima rak.
Izliječena. Nije. Ponovo je u bolnici.
- Napiši Ljubici nešto da je ohrabriš i malo razvedriš, rekla mi njena sestra. Nekada smo se rado družili i smijali. Ljubica se slatko smijala svemu. Pisao sam. Odgovor je stigao:
- Lako se tebi zezati. Imam vodu u plućima.
- Ozdravit ćeš.
- Možda.
Došla je kući. Izliječena, zaliječena. Možda. Opet smo na Skypeu. Raste kosa. Perika je još uvijek na glavi.
- Što je Ljubici? Već se dugo ne javlja.
- U bolnici je.
- Nešto joj pišem. Nekoliko riječi ohrabrenja.
Stiže odgovor. Samo jedna riječ: „Volim vas.“
Drugi dan joj opet nešto pišem. Ona ispred sebe drži laptop. Aktivna je na Skypeu i Facebooku. Pogledam na sat.
17, 00 sati.
Stiže odgovor s podignutim palcima. Nekoliko njih.
Javljaju nam. Jučer u 17, 15 Ljubica je umrla.
O njoj i njihovoj sudbini presudilo je svega nekoliko minuta. Da su stigli na određeno mjesto koju minutu prije, stvari bi bile drugačije.
Možda nije moralo tako biti, ili je tako bilo zapisano.
Ponuđena mi je na čitanje knjiga Ede Jaganjca Sarajevska princeza. Nisam ranije čuo za knjigu, a čudio sam se otkud ta knjiga dotičnoj osobi. Malo sam prelistao. O opkoljenom Sarajevu od 1992. do kraja 1995. Očekujem više-manje pamflet o pravednoj borbi jedne od zaraćenih strana. Piše vrsni kirurg. Što će on napisati? Borim se s predrasudama.
Počinjem. Šokiran sam. Edo Jaganjac spašava živote. Ne osuđuje nikoga i svakoga. U njegovoj bolnici se vidi besmisao ubijanja sarajevskih civila, boraca i svih ljudi koji se nađu na nišanu protivničke strane.
Od jutra do mraka je u dvorani za operacije. Nema dijela tijela u koji ljudi i djeca nisu ranjeni. Bolnica postaje tvornička traka u koju stižu ranjenici. Vade im gelere, metke iz rana. Odstranjuju smrskane noge i ruke. Užas i strahota rata na samom izvoru. Četvorica – petorica liječnika, kirurga rade bez predaha. Danonoćno. Bore se s nedostatkom krvi. Izlažu svoje živote da bi nabavili krv. Strahota za strahotom. Bombardiranje ne prestaje. Oni koji pucaju s Ilidže nije bitno koga gađaju. Nije važno tko je. Srbin, Musliman, Hrvat – oni su ubojice koje ubijaju.
Jedna petogodišnja djevojčica leži naoko lakše ranjena. Ne oporavlja se. Edo je svjestan da nešto nije u redu, ali u početku ne zna što. Oni nemaju struje, rendgena ni ostalih aparata da ustanove točnu dijagnozu. Nastoji je spasiti, ali svi oni Unprofor, UNHCR, ICR , WHO i svi drugi su obični promatrači. Oni, gle divnog čuda, ne smiju pomoći. Ne smiju se miješati. Ne smiju u bolnicu dostavljati krv, ni hranu, ni benzin, ali smiju sjediti u luksuznom hotelu i promatrati što se zbiva. A i to što se zbiva njih ne dodiruje.
Oni ne žele pružiti pomoć jednom djetetu koje će umrijeti bez pomoći sa strane.
Edo postaje ogorčen na sve. I na svoje, i na međunarodne promatrače i na one što besmisleno ubijaju.
Čovjek u ratnom ludilu otupi, ali unatoč svemu olakšava dušu psovkama i humorom.
Čitatelj mora imati debele živce za čitanje. Teško je sada čitati o svim strahotama koje su na bolničkom odjelu, polusrušene bolnice. Jedni ginu. Drugi spašavaju živote. Vraćaju polumrtve u život, a opet ima i onih koji su kao borci ili nešto slično, a pljačkaju svoj narod.
Ista slika na svim stranama. Znalo se to. Jedni kradu, a drugi ginu za ideale. Ubijaju se oni koji se ne poznaju, a oni koji se poznaju se dogovaraju i sastaju. Patnje malih ljudi njih ne brinu.
I kad sam pročitao knjigu. Prolistam još jednom i zagledam se u potpis ispisan flomasterom: Ljubica Š.
Koja brutalna slučajnost. Poginuo joj suprug u ratu.
- Ljubice, je li ti bilo teško?
- Nije mi bilo teško. Bila sam ljuta. Najprije sam ga izgrdila. Ti si svoje odradio, a što ja da radim? S dvoje djece.
- Na Skypeu smo ponekad razgovarali. Bavila se humanitarnim radom. Za vrijeme rata.
- Najednom nije htjela razgovarati. Ukinula Skype.
- Što je s Ljubicom?
- Ima rak.
Izliječena. Nije. Ponovo je u bolnici.
- Napiši Ljubici nešto da je ohrabriš i malo razvedriš, rekla mi njena sestra. Nekada smo se rado družili i smijali. Ljubica se slatko smijala svemu. Pisao sam. Odgovor je stigao:
- Lako se tebi zezati. Imam vodu u plućima.
- Ozdravit ćeš.
- Možda.
Došla je kući. Izliječena, zaliječena. Možda. Opet smo na Skypeu. Raste kosa. Perika je još uvijek na glavi.
- Što je Ljubici? Već se dugo ne javlja.
- U bolnici je.
- Nešto joj pišem. Nekoliko riječi ohrabrenja.
Stiže odgovor. Samo jedna riječ: „Volim vas.“
Drugi dan joj opet nešto pišem. Ona ispred sebe drži laptop. Aktivna je na Skypeu i Facebooku. Pogledam na sat.
17, 00 sati.
Stiže odgovor s podignutim palcima. Nekoliko njih.
Javljaju nam. Jučer u 17, 15 Ljubica je umrla.
O njoj i njihovoj sudbini presudilo je svega nekoliko minuta. Da su stigli na određeno mjesto koju minutu prije, stvari bi bile drugačije.
Možda nije moralo tako biti, ili je tako bilo zapisano.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.