utorak, 4. lipnja 2019.

Marilena Dužman | Dobar ljubić puni baterije


Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
U knjižari Hoću knjigu Megastore svoj će prvi roman pod naslovom  „Gdje mi je psihijatrica?“ u četvrtak predstaviti Marilena Dužman, spisateljica iz Ližnjana. Roman je ljubavni, iako njegov naslov na prvi pogled nije romantičan. Marilena Dužman već se nekoliko godina bavi pisanjem ljubavnih romana i ima već nekoliko napisanih romana. S autoricom razgovaramo o tome kako je odlučila objaviti prvi roman, kako je izabrala naslov i kako je prošlo prvo predstavljanje u Puli.
Vaš roman "Gdje mi je psihijatrica" atipičan je ljubavni roman s neljubavnim naslovom. Po čemu je taj roman ipak ljubavni?
Naslov je "neljubavni" vapaj glavne junakinje koja je upravo zbog ljubavnih problema, odnosno problema nakon razvoda, potražila pomoć psihijatrice, a ova joj je nakon dvije godine rekla da je bilo dosta samosažalijevanja. Predložila joj je da napravi konkretne radnje kako bi nastavila sa životom i trgnula se iz stanja u koje je zapala. U međuvremenu su postale najbolje prijateljice i smatrala je kako je besmisleno nastaviti sa seansama.
Svakog junaka u romanu tište ljubavni problemi i iz te je perspektive roman doista ljubavni, premda sam dotaknula i brojne teme koje s ljubavlju nemaju veze. Život nije samo ljubav, u svačijem životu postoje problemi s kojima se moramo suočiti, pa sam tako i ja svoje likove opteretila životnim zadacima. Jedan je u poslovnim problemima, drugi u isključivo ljubavnim, treći za sobom vuče tešku prošlost koja mu obilježava sadašnjost...
Glavna junakinja roman je Marijana, koja nakon rastave živi na jednoj etaži kuće, dok muž s drugom ženom živi na katu. Kako ste došli na ideju za takvu početnu točku zapleta? Imate li sličnu situaciju u svojoj okolici?
Ideja je došla sasvim spontano. Počela sam pisati o Marijani, ženi u četrdesetima, i bilo je jako lako staviti se u njezinu ulogu. Odlučila sam se za ženu sa dvoje djece, a radnja je dalje klizila glatko. Nikad ne pišem o istinitim događajima ili pravim ljudima, iako moram priznati da poneke situacije iz pravog života potaknu lavinu mojih misli koje tada krenu u nekom sasvim drugom smjeru.
Moja mašta radi sto na sat i za sada nemam problema s inspiracijom. Priču mogu smisliti u bilo kojem trenutku i nemam potrebe posezati za nečijim životom.
Danas su jako cijenjene biografije i sigurna sam da bih imala super prodaju da napišem istinit roman, temeljen na svojoj ili nečijoj životnoj priči, ali to ne želim. Kad bi moja omiljena spisateljica objavila kako je napisala istinitu priču, mislim da to više ne bi bilo opuštajuće štivo.
Pisati ste počeli prije nekoliko godina i dosad ste napisali nekoliko ljubavnih romana. Kako ste odlučili koji će od njih biti prvi na redu za objavljivanje? Zašto baš "Gdje mi je psihijatrica", a ne neki drugi?
Uvjet mojih urednika bio je da roman bude smješten na hrvatskom podneblju. Takvih sam imala svega nekoliko, jer većina je mojih romana smještena na području Londona i Houstona, i bilo je teško izabrati jedan jer su mi svi jednako dragi.
U ovome je mrvicu manje erotike nego u ostalima i vjerujem da sam se i iz tog razloga odlučila baš za taj. Jedino su meni bliske osobe znale da pišem i nisam željela šokirati okolinu prvim romanom koji ne bi bio za svakoga. Pored toga, moja ga je urednica već ranije pročitala i rekla da ima potencijala, a ovo je roman koji mogu čitati stari i mladi. Imam puno pozitivnih reakcija sedamdesetogodišnjaka (generacija mojih roditelja), koji su pročitali knjigu želeći znati kako razmišlja generacija njihove djece. Moje su Ližnjanke, starije i mlađe, poludjele za knjigom i njihova mi je reakcija najdraža.
Zašto najviče volite čitati i pisati ljubavne romane? Što nalazite u njima? Nastojite li u ljubavnim romanima otkriti nešto novo što još dosad nije primijećeno?
Ljubavni romani moj su način opuštanja i relaksacije. Večer savršeno završi kad u ruci imam knjigu umjesto gledanja politike i cirkusa u našem saboru. Novinski stupci ispunjeni crnim kronikama nešto su što me još uvijek iznenađuje jer čovjek tek tada shvati koliko je negative i crnila na svijetu i kakvi sve bolesnici koračaju među nama.
Romani su zapravo bijeg iz stvarnosti. Možda to nekome zvuči čudno, ali ne osjećam se dobro ako gledam vijesti jer danas nema puno lijepih vijesti, uglavnom su zavijene u smrt i crnilo. Čitav dan radim, a one rijetke i dragocjene trenutke opuštanja koje imam za sebe koristim kako bih skupila snagu za naredni dan.
Dobar ljubić puni baterije, ali priznajem da među ljubavnim romanima, ali i spisateljima, postoje oni koji ne zadovoljavaju moje kriterije. Ne volim srcedrapajuće i usporene ljubavne romane jer su to ljubavne bajke, a u bajke ne vjerujem. Ni jedan moj roman ne vrti se isključivo oko ljubavi, već je isprepleten s brojnim svakodnevnim problemima. I svi su dosta dinamični i brzi. Kad netko piše pet stranica o nečijoj patnji za drugom osobom, izgubim koncentraciju. Stoga moji romani nisu klasična ljubavna priča tipa: ja volim tebe, a ti mene ne, ali na kraju ćemo završiti zajedno jer to je ljubić pa tako mora biti. Da, naravno da volim sretan kraj, ali bitan je način kako doći do njega.
5. Roman je već predstavljen u Puli, gdje je vaša urednica rekla da su stanovnici Ližnjana dosad objavili već 11 romana. U čemu je tajna stanovnika Ližnjana? Zašto tako rado pišu? Imate li lokalni klub u kojem razmjenjujete iskustva?
Roman sam predstavila u Puli u Kući istarskog maslinovog ulja. Odlučila sam se za Pulu jer je Ližnjan malo mjesto, nemamo adekvatan prostor i nisam pogriješila. Na predstavljanju je bilo oko 150 ljudi, što me jako iznenadilo. Neke sam poznavala, a neki su o događaju čuli iz medija.
Da, stanovnici Ližnjana jako puno pišu. Čini mi se da je jedanaest romana objavljeno samo u posljednjih sedam godina. Tko zna, možda i u ostalim mjestima ljudi pišu, ali nemaju nikoga da ih pogura. Ili su razlog podzemne vode. :) Mi u Ližnjanu imamo knjižnicu i književno svratište Zvona i Nari, čiji su voditelji upravo moji urednici, spisateljski par Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen. Jako podržavaju domaće autore i mislim da je za sada svaki roman zaživio njihovom zaslugom. U njihovom se svratištu organiziraju brojne književne večeri, a renomirani autori iz čitavog svijeta gosti su svratišta već dugi niz godina.
Jako su zainteresirani za pisanje lokalnog stanovništva, potiču pisanje i rado pomažu autorima. Mislim da je Ližnjan bogatiji za takav veliki broj knjiga zahvaljujući njihovom angažmanu i trudu.
Eto, Natalija i Ognjen odlučili su i meni pomoći. Pored toga što su bili moji urednici, zaslužni su za grafiku, naslovnicu, napravili su prijelom i pomogli mi oko dogovora s tiskarom. Velik i iscrpan posao, tako da koristim i ovu priliku kako bih im još jednom zahvalila.

Nema komentara :

Objavi komentar