petak, 10. svibnja 2019.

Silvija Šesto | Sasvim mala predstava


(Zbiva se u čekaonici ordinacije opće medicine. Gospodin srednjih godina sjedi na bijeloj, drvenoj klupici u prepunoj čitaonici. U trenutku kad počinje svoj monolog ostali „zaleđeno“ čekaju)

Gospodin: Ble, ble, ble…Niste primijetili kak naši ljudi stalno bleje, mislim, možda bleje ljudi i vani al ja vani nisam nikad bil…Recimo, pogledajte u tramvaju…Svi bleje…Ko telci. Oni koji sjede bleje van, oni koji stoje bleje u one koji sjede. Nitko ne čita. Dobro sad, istina je, u većini slučajeva u našem javnom gradskom prijevozu ne samo da se ne može čitati, ne možeš ni prdnuti, ali. Tu i tamo se dogodi da neko prevrće dnevne novine. Rijetko, prerijetko…Obično svi izgledaju umorni. Od jutra. Prolaze im stanice. Još tu i tamo koji starkelja okrene vrat kad se na vidiku pojavi kakva dobra koka, ali u totalu svi bleje. U banci, svi bleje. Stoje u tim redovima i kao prigovaraju, al redovi im super dođu za blejanje. Na pošti, u dućanu pred kasom, ble, ble, ble…


(Gospodin „zaleđen“, ljudi u čekaonici „odleđeni“, jedan zijeva, druga popravlja kosu, treći prekriži nogu preko noge...)

Gospodin: Ovdje bih se posebno osvrnuo na blejanje u čekaonicama. Mjestima predviđenim za čekanje. Tu je blejanje dovedeno do vrhunca. Ipak, u svakom trenutku blejavci te mogu zaskočiti. Recimo kod doktora. Ak se hoćeš pregurati blejavci se probude. To su takozvani neopušteni blejavci za razliku od onih koji uđu na drugi nivo i iz blejanja ih može probuditi samo kakva zemaljska katastrofa. Tih je najviše. Kad im i tko napravi očitu nepravdu oni bleje dalje i nešto zableje sami sebi pod bradu. Nikad se ne bune. Imam osjećaj da bi ih s lopatama mogao premještati da ne bi ni beknuli, samo bi dalje blejali. Govorim iz vlastitog iskustva, jer sam se nagledao blejavaca uzduž i poprijeko. Život me nije mazio. U svojim sam najboljim godinama obolio od drske boljke koja me je prinudila malo malo uletavati u čekaonice. Pa po ovu uputnicu, pa na ovo ili ono vađenje krvi, pa na preglede i različite opservacije, na operacije…

U čekaonicama sam pročitao obaveznu lektiru osnovne i srednje škole. Trenutno proučavam francuski roman devetnaestog stoljeća. Onak. Jednostavno krenem. Uđem u knjižnicu i zateknem facu kak bleji kod kompjutora. Zaskočim je samom svojom pojavom. U pola bijela dana frik dolazi po knjige. Ona se lagano budi iz drugog nivoa a vidim da bi prije brala ribizle nego me poslužila. I ja onda velim hoću sve od Raosa a ona pita kojeg Raosa, a onda ja velim da nisam siguran i da me je sad fino uhvatila, al brzo se snađem i poslužim logikom pa mislim, ak su dva mora jedan biti mlađi i u slučaju da su blizanci, jedan je morao prije izaći. Pa joj onda velim dajte mi starijeg, sve od starijeg, a onda mi veli da mogu samo tri knjige i ja velim dobro, ali ostalo mi rezervirajte, ja brzo čitam, brzo ću ove vratiti i uzeti druge. Onda treba napravi facu kao ni ide to baš tak, ko da Raosa posuđuju svakih pet minuta. Svaki put joj velim isto, da me nazove doma ak nekom gori, ja ću odmah vratiti knjige, jer kaj, stanujem prek puta knjižnice. Kad je frajer u smjeni on sve odšuti i s njim nemam nikakvih problema. Prošlog proljeća sam pročitao Talijane od a do že i nekak sam uvijek na njega naletavao. Uvijek je šutio. Jedanput nisam ja mogao izdržati pa sam mu rekao da nije u redu da netko jede jaja na Danteu. Uopće me nije čuo ili se pravio da ne čuje. A na pedesetisedmoj stranici Raja bili su vidljivi ostaci kajgane. Čak sam i pošnjofal, bili su friški ostaci. Zaključio sam da je to možda neki klinjo panjo, mislim, Dante je u lektiri. Ali to nije u redu. Ni to kaj jedu po knjigama, ni to kaj je ovaj sve to prešutio. Mene boli za knjižni fond, stvarno, jer otkad sam vezan za knjigu, ja se brinem za njenu budućnost.

No bez obzira na spol i dob i ona se i on kad izađem iz knjižnice prebacuju naglo na blejenje. Ko da im je zapisano u radno vrijeme: e sad je vrijeme blejanja. Velim vam…Mislim, to možete i sami zaključiti. Većina našeg naroda je zapravo u blaženom stanju, uključujući i one u vladi koji tu i tamo začine svoje blejanje kakvom laganom svađicom, al to ih ne smeta da i dalje bleje. Zapravo, dođe ti to kao neka kompletna hipnoza. Što će nama svamirađe ili ne znam tko da nam prodaju neke fore s meditacijama. Nama je to urođeno.

I tak sam se ja prebacil na čitanje. Jer čitanje nije blejanje. Ja se uživim, mijenjam lokacije, ljubim, tugujem a sve s glavnim junacima. U posljednje vrijeme prebacio sam se na monografije. I tu ima gušta. Sav sam u životima drugih ljudi. Prolazim neubranim cvjetnjacima tuđih patnji, radosti, uspjeha i sranja. Ali, i tu se mora imati mjere. Ja sam otvoren tip. Primam sugestije. Ubacim tu i tamo neku preporuku, pa uzmem i to i čitam. Slučajno mi je tako faca s istom dijagnozom spomenuo nekog svog rođaka koji je napisao fenomenalan roman o nekoj familiji i još mi se žali da je to prošlo neopaženo i od kritike i od čitatelja. Ja mu velim da mi je to jasno i da mi se ni ne da razglabati zašto tako puno dobrih stvari prolazi neopaženo. Istina je zapravo da sve dobre stvari prolaze neopaženo. Blejavci ih opaze tek kad postanu loše, a postanu loše kad im dosadi da budu dobre. To je spika. Nema druge. Zaintrigirao me. Hajd da vidimo jel to stvarno fenomenalno. I krenem ja u knjižnicu baš pred generalku…Izvadio sam prije toga krv, dao urin i sve to…Pa na čekanje s tim romanom. Al u knjižnicu još nije stigao, a pitanje i hoće li. Nazovem ja tu facu i reknem mu nek mi posudi roman, jel da ga nema, a ja bi htio provjeriti njegove navode. Reko mi je da nema problema i još me pito da gdje ću sad čitati, a ja sam mu rekao gdje idem. Veli on da bi i on moro po neke uputnice pa da ćemo se nać u čekaonici. Mislim si ja kak ću onda čitati, ak ćemo skupa sjediti na onoj bijeloj, drvenoj klupi. Vraga ću čitati, njega ću slušati i gledati kako drugi bleje. Pojma nisam imao puno o njemu osim da ga boli ko i mene i da pije slične lijekove ko i ja. Bilo je to čekaoničko poznanstvo u nezgodnim okolnostima, jer jesenas sam propo u zemlju zbog šećera i poispado sam na pod čekaonice, a faca me je prva prihvatila. Ostali su dalje blejali ne mogavši odmah reagirati. Kolko se sjećam ja sam bio na Proustu, a on je čitao neku poeziju i odmah mi je zapeo za oko. To kad vidiš, to da netko čita pjesme u čekaonici, to je kao da si vidio jetija. Znam da sam pomišljao da je čudan, drugačiji, da ili je lud, ili je toliko bolestan da je zahirio, ili je sam pjesnik pa jednostavno zbraja konkurenciju. Rijetko, velim vam, rijetko se to može vidjeti, ko da si uhvatio kapitalca il štogod slično. Odvuko me do glavne sestre i tamo su me stavili na infuziju, a poslije mi je došo s tom knjigom pod rukom i pito me kako sam. Još mi je reko da moram jest tu fruktozu i da on ima uvijek bonbončiće i još mi je spočitnuo da Proust nije dobro rješenje za čekaonicu. Poslije toga ga nisam neko vrijeme viđao, a onda opet u domu zdravlja. Taj put sam bio na Turgenjevu, a on na afričkoj antologiji suvremene poezije. Razmijenili smo telefonske brojeve. Nije zgoreg kad bolesnik razmjeni svoje jadikovke s drugim. Nije bio loše društvo, osim što sam propuštao stranice i stranice kad bih se s njim dogovorio za zajedničko čekanje.

Prošli tjedan je tako neočekivano upao s tim romanom svog rođaka. Ja sam već čekao, a on je banuo glasno pozdravivši blejavce, na što je njih samo polovica nešto sitno procijukala. Donje su im se usne od silnog blejanja opustile, teško je tu bilo vratiti ravnotežu, a bilo je i očito da on s tim svojim zvonkim i glasnim pozdravom zapravo napada njihovu nasušnu blejačku potrebu. I tu mu skidam kapu, jer o tome nikad nismo otvoreno razgovarali. Ali smo se skužili.

Stavio sam roman ispod bloka u kojem sam naslago povijesti bolesti. Sjeo je do mene. Bilo mi je sumnjivo, jer osim zdravstvene iskaznice ništa drugo nije imao u ruci. Dobro, to sam si objasnio time što je ipak znao da sam ja u čekaonici i pretpostavljao kako nećemo čitati. Da je imao kakve druge planove nisam mogao znati, jer ga nisam do te mjere poznavao.

- Kako je danas vlažan dan. – počeo je. Ja sam se okrenuo i pogledao ga ravno u lice, a zatim sam provjerio kako stoji stvar s našim blejačima. U čekaonici ih je bilo oko dvadesetak. Nitko se nije pomaknuo. Jedino je jedan djedica prebacio lijevu nogu preko desne.

- Je li ovo pravi izbor? – nastavio je s pitanjem blago mi se smiješeći. Nisam shvatio od prve. Bili smo negdje deseti i jedanaesti na redu.

- Ne znam na što misliš? – odgovorio sam mu najiskrenije, na što je on dodao lagano mi dodirnuvši desnu ruku.

- Znaš ti dobro. – hvala nebesima, pritom mi je namignuo i ja sam shvatio da je to neka šala, da zapravo ne trebam preduboko misliti i razotkrivati što je on mislio, već da se samo trebam prepustiti…Da me on vodi…Bilo je očito da me je prvi zakvačio.

- Ah, da. – dvosmisleno sam odgovorio još uvijek ne potpuno siguran u njegove namjere.

- Na svijetu ima još toliko lijepih mjesta na kojima bismo sad ti i ja mogli biti… - rekao je, a ja sam ustanovio da su se dvoje od dvadesetak blejača otkvačili i zurili ravno u nas. Potpuno probuđeni. I onda je poslije onoga mogli biti dodao sami obliznuvši se što je više mogao. Granice gađenja su vrlo rastezljive. Već je pola blejača bilo otkvačeno. Usporedio bih to sa šišmišima na stropu. Pola njih je već letjelo. Druga, tvrđa polovica još je visjela na jednom krilcu.

- No, dobro, hoćeš li mi konačno reći zašto želiš da prekinemo!? – izrekao je tu rečenicu glasnije nego onaj pozdrav. Svi blejači su bili u zraku. Oni koji su došli na red prepuštali su one iza sebe. Stvar se izdramatizirala, donje su se usnice podizale. Buljili su u nas. Nepredviđeno. Bez naplate ulaznica. Bilo mi je jasno kuda to vodi i prihvatio sam predstavu. Imali smo dovoljno vremena do poziva doktorice da ju odigramo kako treba. Prvi čin je bio iza nas.

Gospođa koja je sjedila kraj mene bila je na redu, ali je tako duboko uzdahnula rekavši gospođi nasuprot sebe neka ona uđe da će ona još malo odmoriti, no gospođa nasuprot nje prepustila je mjesto gospodinu kraj sebe rekavši mu da su se vjerojatno zabunili jer da se ona ne sjeća da je ona došla prije njega. Nitko nije ulazio u ordinaciju. Na sreću ili žalost nas ili njih pred nama je bila polsatna pauza. Od pola pet do pet. Onda doktorica pije kavu, a sestra ispisuje i žigira papirologiju. Sirotica, ni pauzu nema poštenu i uopće ne bleji. Usput, ja tu sestru nikada nisam vidio da bleji. Čak sam i svoju doktoricu zatekao kako bleji, ali nju nijedanput.

- Gdje sam pogriješio? Gdje? Reci?! Tako ti naše ljubavi! – rekao je faca i mislim da je malo pretjerao. Jer, mogli smo još gaziti po žeravici . Ovako, bili smo u vatri. Više nije bilo nikakve sumnje: glavni smo likovi predstave koju su blejavci ne znam po kojim zaslugama dobili besplatno. Sjetio sam se kako smo se moja pokojna i ja dok smo još bili školarci znali zafrkavati sa ruljom. Išli bi tako ulicom i najedanput stali i zagledali u zrak. Onda bi počeli nešto kao vidiš, aha, da tu i onda tamo…I sve bi tako išli rukama, a rulja je prolazila i izvrtala vratove u smjeru u kojem gledamo. Tako bi se znali igrati po dva sata. Svaki puta bi mijenjali lokaciju, ali strogi centar oko špice bio je zakon. Berislavićeva, Gajeva, Preradovićeva, Petrinjska…Zapravo, kad god se sjetim svoje pokojne povezujem njen lik s tim našim predstavama. Cijeli ostali film mi je mutan iako smo proživjeli dobru svotu godina zajedno.

O faci nisam znao puno. Primjerice, nisam imao pojma što je radio u životu. Zatekli smo se u stanju dva ljepljiva, stara umirovljenika i nismo išli dalje. Nekako nijednom nam nije palo na pamet, ni njemu ni meni da se međusobno raspitujemo što smo radili kad smo radili. Činjenica o našem životnom zanimanju ispala je totalno nebitna. Živjeli smo u stvarnosti. Raspitivali smo se o ovome sada i dopuštali da nas nosi situacija. Možda nas je i to nekako povezalo, mislim taj osjećaj da smo sami protiv blejavaca. Mogao bih čak reći da smo se tijekom svog poznanstva formirali kao dvojka protiv svih.

- Ne znam. – rekao sam što sam nježnije mogao. – Možda nisi ti pogriješio. Možda smo zajednički radili greške i eto… - ušao sam u ulogu što sam bolje mogao. Igrao sam se očekivanja. Što će sada reći, hoće li me opet primiti za ruku, hoće li me uopće primiti i za što, išao sam tako daleko da sam počeo razmišljati i o poljupcu. Pogledavao sam probuđene blejavce i pokušavao identificirati koja bi nas od sirovina mogla fizički zaustaviti do završnog čina. Tip kraj djevojke sa nevjerojatno otvorenim sandalama i crveno nalakiranim nožnim noktima izgledao je najsumnjiviji. Pomišljao sam kako bi mogao na nas i fizički nasrnuti. Naježio sam se.

- Ljubavi, reci, ne mogu više čekati! – rekao je i opet me primio za ruku što sam u sebi komentirao sasvim neoriginalnim. Očekivao sam od face radikalnije geste i pokrete, ali što je tu je. Odgovorio sam mu ni ne trudeći se prebroditi svoj starački cinizam:

- Jedini, sjeti se, ipak smo u čekaonici. Naprosto moramo dočekati svoj red…Ili bi se ti, najdraži samo tako htio progurati! – rekao sam to brzo i glasno. Osjetio sam kako faca nije zadovoljan mojom replikom. Mislio je kao ja. Tanka je nit između stvarnosti i snova, osobito za donedavne blejače. Nije htio nimalo riskirati. Ako igramo igramo. Nema cinizma, nema šala ni nepotrebnih asocijacija…Sve treba biti stvarno i na prvu ruku. Svatko prisutan treba nakon pregleda ili terapije krenuti kući sa nespornim osjećajem kako je prisustvovao predstavi od prvog čina do kraja. Nema mrtvog hoda. Sumnjivih točaka. Upitnika. Stvar mora biti jasna i pravocrtna. Svaka nedoumica opasno prijeti da ih uvali u ponovno beljenje. Faca je očito bio u to bolje upućen od mene. Počeo sam sumnjati, zapravo najednom me opasno počeo zanimati njegov život prije nego li smo se sreli. Je li to radio već s nekim drugim, drugom? Osjećao sam da me podilaze odavno neproživjeli žmarci ljubomore. Počeo sam propadati u utore one bijele, drvene klupe. Neizdrživo. Zaboravio sam posljednju repliku. Bio sam na rubu da ustanem, krenem i ispovraćam se na zelenoj travi ispred doma zdravlja.

- Ne mogu više! – rekao je i zgrabio me za rame, a zatim procvilio: Bože… - Osjetio sam krajnji napor s kojim je to učinio. Onaj čuperak kose koju je zarobio iza uha ispao je i istovremeno ustao povukavši i mene. Osjetio sam da se sve duše u toj prostoriji dižu. Nitko nije glasno reagirao, ali svi su bili s nama. Neopisivo.

- Ostavi me! Ostavi me! I ti i ja umiremo. Zar nam treba veće boli!? – povikao sam i osjetio da opet nije zadovoljan. Ipak, nezadovoljstvo je bilo manje nego poslije prethodne replike. Protumačio sam sebi da je uzrok svakako u pretjerivanju s pročitanom građom. Ovima ovdje treba čisti tekst. Pročišćen tekst. Tekst na pladnju. Život. U međuvremenu jedva jedvice dvije su pacijentice ušle unutra. Jedna je poslije pregleda nešto prtljala po torbi, kao da traži ključeve, ali nakon deset minuta više nije imala alibi za ostajanje. Druga je još sjedila. Ona sa zrakom. Duboko je disala, a još dublje slušala i buljila u nas. Pristigla su još tri pacijenta. Jedna žena i dva starca. Lijevim krajičkom oka zamijetio sam da su na putu i dvije djevojke. Pomislio sam kako bi jedna od njih mogla biti godište moje kćeri i malo se posramio. Samo malo, jer faca me je prekinuo proškrgutavši:

- Smrt nije najgore što nam se može dogoditi! Vrati mi se! Vrati mi se u ime naše svete ljubavi. Sad. Odmah. Molim te! Preklinjem! – pritom je posebno afektivno naglašavao vokale da bi kod preklinjem na e i kleknuo ispred mene, prekrižio ruke kao da moli i nastavio jecajući:

- Činit ću sve što budeš htio…Čak i one stvari koje nikad nisam htio, obećajem…Evo, pred svim ovim divnim ljudima obećajem…Promijenit ću se …Nabolje! Dušo! Pogledaj me! – i onda se pridigao, uhvatio mi lice rukama, okrenuo ga prema sebi i zvonko me cmoknuo posred lijevog obraza. Žena prekoputa djevojke sa otvorenim sandalama bila je na rubu protesta, ali je brzo odustala. Imao sam je u fokusu sve dok se na vratima nije pojavio moj susjed. Upravo su poznanici najveća prijetnja koja može zadesiti predstavu. Uništiti je. Osporiti. Znam to još iz mladih dana. Dobro, ono sa mojom pokojnom, mislim, kad bi netko i naišao lijepo bi mi uvijek nešto izmislili: ili da je pao mladi gaćak iz gnijezda, ili da smo upravo vidjeli dimnjačara ili štogod drugo u granicama normale. Ali ovo sada u čekaonici poprimalo je tragične nijanse, jer taj je moj susjed bio živo lajalo i ja sam se očajnički počeo znojiti razmišljajući kako bih dao faci do znanja da skratimo stvar i zakopamo dokaze. I onda je upala kriva procjena. Naime, ona žena koja je sjedila prekoputa djevojke s neobično jako otvorenim sandalama ipak je ustala i uputila se ravno na doktoričina vrata. Pokucala je odlučno i snažno. Faca i ja smo sjeli na klupu. Vrata su se otvorila. Nitko nije protestirao što je išla preko reda. Ušla je. Vrata su se za njom zatvorila. Susjed me je pozdravio. Pozdravio sam i ja njega. Duboko sam uzdahnuo shvativši da je i faca shvatio.

- Tko je zadnji? – upitao je sjedajući pored mene.

- Ja? – javio se onaj starac koji je ušao s onim drugim starcem i onom ženom.

- Kad ćeš mi je vratiti?! – protrnuo sam od facina glasa. Zapitao sam se zar opet, a onda shvatio da je zapravo počeo raspirivati ostatke vatre.

- Pa mislim da bih mogao potkraj tjedna. Imam za obaviti još neke pretrage. Mislim u petak. Odgovara? – nisam mu se obraćao izravno. Bio sam nesiguran u njegove reakcije. S jedne sam ga strane vrlo dobro poznavao, usudio bih se reći osjećao, no s druge strane imao sam osjećaj da faca u sebi krije neku mračnu tajnu. Tajnu koja me može progutati.

- Super! – rekao mi je i iz džepića košulje izvadio tanak blokić i olovku. Čekaoničari su se smirivali kao što se smiruje biskvit kad ga izvadimo iz pećnice. Uzbuđenje je splašnjavalo. Red je uspostavljen. Ulazili su i izlazili. Sve je ušlo u kolotečinu. Nekolicina je opet počela blejati, osobito oni svježiji koji nisu prisustvovali prvim činovima.

Osjećao sam se neugodno. Razmišljao sam da počnem brbljati s onim svojim inače lajavim susjedom, ali sam već pri pozdravu shvatio da se uputio doktorici bez zubne proteze i da nije planirao zboriti. Razmišljao sam da uzmem onu knjigu od facina rođaka i da krenem. A onda sam shvatio da me čekaonica ovaj puta dotukla. Bila je to vrlo zahtjevna rola. Pogledao sam na facu. Zapisivao je stihove u onaj svoj blokić. Izgledao je potpuno smiren. Dao bih ruku u vatru da mi se više nije kanio obraćati. Opustio sam noge i naslonio se punim leđima na klupu. Prekrižio sam ruku preko ruke. Onda sam napola raširene noge još više raširio. Osjetio sam kako mi međunožjem blago struji zrak. Nasuprot mene sjedio je starac koji je došao pred kraj predstave i valjda mu se nije bilo teško prešaltati na blejanje u podne pločice. Prelazio je beživotnim pogledom po cementnim fugama. Donja mu se usna toliko opustila da smo mu mogli vidjeti kamenac na stražnjem dijelu donjeg zubala. Žena pored njega ljuštila je kožu na laktovima. To me toliko ponijelo kao što me može ponijeti scena u kojem cura na plaži stiska leđne prišteve svog dragog. Jesam li nenormalan? Još jednom sam zirnuo na lijevo i desno. Susjed je nepovratno blejao, faca je zapisivao. Ufiksirao sam točku spajanja plinskih cijevi tridesetak centimetara iznad starčeve glave, lagano rastvorio usta i počeo blejati…

Ble, ble…Niste primijetili kako naši ljudi rado bleje…Pogledajte samo naše burze rada. Škvadra sjedi, bulji i bleji, ali imaju ljudi moji ukodirano da istovremeno i boga mole da posao ne nađu. Nisu prazne riječi i narodne poslovice. Pogledajte naše klupe. Svi bleje. Naše kolodvore, autobusne stanice, naše parkove. Znam, znam…Znam ja kako se dijeli dan i znam da bih i mogao uzeti blejanje uz olakotnu okolnost umora. Ali prvo, pola nam radnog naroda ne radi i svi su kao što sam već rekao umorni od jutra, jer bleje. Ja sad tu ne bih teoretizirao, jer sam zapravo cijeli život radio sasvim jedan praktični posao, no ponekad me jeza prođe od misli koje su tako logične da to više i nije normalno. Istina je, u posljednje vrijeme me vrlo, vrlo često posjećuju te misli, jer ljudi moji, stalno buljim u te ljude koji bleje. Razmišljam o nekoj uroti. Prvo sam došao do Europe, ali mislim da je i cijeli svijet upleten. Nas jednostavno ne vole ili nas ne žele ili im smetamo. Sad su izmislili nove metode. Sjetio sam se onih čudnih mreža koje su bacali okupatorski zrakoplovi. Možda je to sekundarno djelovanje, to blejanje. Isključivanje i onih pet posto mozga kojih bi trebalo raditi. Mislim, rekao sam već, ja zbog prirode svog posla nikada nisam bio vani, ali ljudi mi pričaju…Nitko toliko ne bleji…Možda u Africi, ali…I ne znam kuda će to odvesti, ja sam već star čovjek, ja skoro više i nisam, ali ta djeca…Mislim, bio sam nekidan sa kćerkom u tom vrtiću…Petak…Ja ne znam jesu li ta djeca bila umorna al isto tako znam da spavaju, da ne bi smjela biti tako umorna. Kad sam vidio svoju unučicu zasuzile su mi oči, blejala je. Blejala je u mene ko tele u šarena vrata i još je pitala mamu da tko sam ja. Zamislite. Moja krv. Izišao sam naglo rekavši kćeri da me guši i da ne mogu izdržati toliko dugo u zatvorenom prostoru. Sačekao sam ih vani, na klupi. Gledao sam svu tu djecu, sve te umorne majke, očeve…Vodili su djecu iz vrtića a najradije bi ih ostavili na cjelotjednom, cjelogodišnjem, cjeloživotnom čuvanju. Umorni su i bleje. Naši su ljudi definitivno umorni. Kćer je inzistirala da sjednemo na klupu. Bojala se sirota da sam stvarno ostao bez zraka, a meni je došlo da krenem nešto kao da mi je ona ljubavnica. Htio sam joj, mislim, reći da idemo nešto prirediti svoj toj umornoj rulji, da odglumimo nešto kao ja nju starac ostavljam a ona rida, ja joj vraćam ključeve od njenog jaguara i njene vile na Pantovčaku, a ona me moli i preklinje da to ne činim jer da ne može bez mene, al onda sam se sjetio djeteta i odustao. I kad bolje pomislim, učinio sam sve što je bilo u mojoj moći i s mojom pokojnom i s facom. Ne mogu više. Nek im Bog pomogne!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.