Denis Kožljan | Zavjet Marije Gracije od Križa - (Monodrama)

Šesnaesti dan mjeseca srpnja, Ljeta Gospodnjega 2006-te. Slavi se Blažena Djevica Marija od Karmela tako da je trinaest sestara, pripadnica reda Bosonogih Karmelićanki , danas nekako drugačijeg raspoloženja, mislima uz Boga ali i svoje najmilije. Tu na malom uzdignutom mjestašcu, u obnovljenom Samostanu Svetog Franje, žive pripadnice najstarijeg reda katoličke crkve. Izolirane od vanjskog života, svakog fizičkog kontakta, u molitvi, tišini, predanosti Svevišnjem, prihvativši odrednice klauzure, Sestre Karmelićanke pišu stranice svog postojanja.

Jedna od zavjetovanih je i šezdesetogodišnja Marija, krštenog imena Gracija i dodanog imena od Križa, rodom iz malog istarskog sela Juršići, a gdje je prvotno Red bio i osnovan. Vrijeme nakon ručka, provodi u vrtu, sjedivši na kamenoj klupici u društvu novakinje sestre Zorice Ane. Vadeći iz molitvenika nekoliko vidno izbljjedelih, crnobijelih fotografija, na svom čakavskom, obraća se sestri Zorici, vraćajući se u dane svoje mladosti.

Marija Gracija od Križa: „ Ma kako je lip, moj čako pokojni.. (približava fotografiju Zorici). Bija je to šesan čovik, peršona, drit kako sviča, ricastih črnih lasi i gustih brnjusi. (prolazi rukom po očevom obrazu kao da ga želi podragati)

„Lipi i dragi moj čako, volija si ti svoju Graciju. Čuda, čuda si je volija aš je bila tvoja jedinica, tvoja pupica. Tako si me zna zvati“pupica moja, sidi mi u krilo“. Pupica moja, dojdi h meni da se jeno malo spominjemo i po domaču zakantamo!“ „A ja, tvoja ščer, jedinica...lipa, morasta, očih zelenih kako more spod bori. I znaj moj čako, da san i ja tebe volila, ljubila, napro štimala. Samo san ti anke zamirila, napro zamirila, unega puta kad san se prvega puta namurala u našega suseda, malega Tonina. Kakov je to samo lipi mladić bija. Jušto po mojoj miri. Ima je dušu teplu, mehku. Veliko napro srce je ima i sve na ten svitu, za me bi bija da.“ (očito je promijenila boju lica, djelovala uzbuđeno)

„Pak ča, oče moj, ko je bija z velike fameje? Ča ko je bija siromah, bolešljiv?“

(sada nastavlja , obraćajući se Zorici i priča joj o svom dečku)

Marija Gracija: „Tonin je još kako dica znami čuva blago ter san još uni put ćutila da je hitija oko name. On je hodija u školu za zanat, ma je moj otac stija ščer svoju maeštru uženiti za bogatega, štutega. I tote je napro, napro pogrišija. I mater ga je udvračala od takovih primisli, pak si Martin nikako ni da reći.“

(usplahireno sliku približava grudima i pozdravlja sestru Editu koja je nakon ručka htjela odmoriti uz svoje prijateljice)

Marija Gracija (zacakljenih očiju, buljeći u jednu točku na staroj fotki nastavlja obraćajući se pokojnom ocu)

„Pensan čako moj, kako ni rabilo da si se pača u moj život, u moju ljubav, u sve moje. Pak neka san bila z bogate fameje, neka san bila tvoja ščer jedinica, neka san sve na ten svitu imala. Forši si ti tako pensa da san imala, forši si ti samo zase dela nike druge plane. Ma kad si počeja napro piti, u oštariju klatiti, pak po hiži ronpati i tuči, sve se znopako ubrnulo. Mater si brižnu prije vrimena u grob stira, našu mater brižnu i kaku kruh pravu. Ni mogla podnesti tvoje grde beside, lipi čako moj, ni mogla zdurati une noči kad si doma pijan dohaja, kleja i tuka nju najprije, pak pokle bin i ja svoje čepala. Ni to bilo niš normalno z tvojega kraja (Bog neka te pomiluje). Si me odvrača ud ženidbe za moga Tonina, pak samo za to ča je bija z siromaške fameje, fameje kadi ni svaki put bilo kruha, ma je bilo mira i blagoslova. A ja, tvoja Gracija, kako največa gospa san mogla imati ča god su mi oči stile. San mogla, da san jušto mogla, ma meni je na prven mistu bija moj dragi Tonin. U njen san vidla največu bogatiju, največe vrednote ovega svita. On me je tišija, h njemu san ušla kad si me stuka skupa z materon. Moj Tonin je bija moje okno u svit, sve najbolje i najliplje, največi pretelja, svitlo življenja. Dva smo se lita napro volili, kako golubi ljubili, u ples skupa hodili i prstenje kupili. Igra se je zmojin ondulami od lasi, tišija napro kad sam plakala, oko vrata drža. Več puti je bukiva črnice ke san od oca čepala, pak na puntamenat dohajala. (suze su potekle u trenutku ispovijedi...Zora i Edita sa žaljenjem su pogledavale Graciju i fotografiju koju je držala i čvrsto stisnula)

Gracija:„I ne..ne nikakor se više ni moglo naprid. Otac je skroz poludija. Vino i rakija svaki su ga dan sve više rovinivali. Sve šolde ča su on i mati prikurali, sve ča su lit nazad paričali, sve je u jenen hipu partilo. Tega Božića, zapravo reči drugi dan za Božićon, na Stipanju, mater je dušu puštila, zmučena i napro bona. Ni zdurala sve to grdo vrime ča je došlo u našu fameju. I san pensala da če se ča pokle materine smrti kanbijati, na bolje. Ma san se vero napro privarila.“

Vrijeme predviđeno za druženje u vrtu Samostana od Karmela, neumitno je prohujalo. Ovog ljetnog dana, sredinom srpnja, sunce je zaista pokazivalo svu svoju moć. Unutar zidina, još se tog dana u maloj kapelici odvijala misa i molitva za potrebite, siromašne, bolesne pa i za posebne nakane. Marija Gracija od Križa osjećala se lakša za dio svoje ispovijedi, no istovremeno je i jedva dočekala da svoju tužnu i istinitu priču dovrši poslije večere, sada u kasno poslijepodne u radnoj prostoriji.
(sjedi na stolcu, držeći u krilu goblen „Posljednje večere“, a čiji će pribavljeni novac biti predan jednoj siromašnoj mnogobrojnoj obitelji)

Marija:“ Nebo se je napro zaškurilo nad našon famejon. U našoj hiži ni bilo više mira, ni molitve, pak sriče ni za lik. Ja i moj Tonin nismo se više smili voliti, držati za ruke, oko vrata. Moj čako se ni moga utišiti aš da mu se njigova jedina šči namurala i počela u hižu hoditi z čovikon z fameje ka je slovila za najsiromašniju u selu. Pak neka su dica svi bili pravi, složni ud vire, ud dela i kunšence.“(iglom i koncem završavala je Isusove ruke za Stolom Gospodnjim)

Marija G.:“Z a mene niš drugo na ten svitu ni bilo toliko lipo ča bi me moglo tornati u život normalan. Finila san Učiteljsku školu, na gusto hodila h materi na cimitar i šnjon kušeljala. Oca njoj nisan spominjala, ter je on za svin poludija. Samo su mu boca i mižo bili na glavi. Zajno pokle pokojne matere, partija je i on. Pluča nisu zdurala. Zjili su ga bolest ma i mržnja. Pak ni meni ni bilo lako više aš san morala donesti nike teške litrate sama zsobun. (odlaže goblen na trenutak, držeći se za Škapular Djevice Karmele, osjetila je neko olakšanje, čak se i blagi smiješak pojavio na usnama)
Marija G.:“Raščistila san čuda stvari ke su mi za vrime moje mladosti delale patimenstvo i faštidiju. Moje duge, ricaste lase san ušiškala, spravila i vrgla u armaron. Na mojih usnicah ni bilo ni mrve karmina. Zavičala san se Bogu i Duhu Sveten, preuzela nase Križ siromašnih, bezpomočnih, dala vične zavite čistoče i poslušnosti. Domišljan se tega dana kako da je učera bilo. Delala se je maša ku je drža biškup Bogetić skupa z još dva mlada plovana. U Juršići je to bilo, na mojoj istrijanskoj zemlji u koj su svoj nebeski mir našli moji otac i mati. Tega dana , hmeni su došle samo teta Jagica i najbolja preteljica Mirela. Pak ja san tu veliku, lipu prigodu gledala z kamare, priko zida kroz raštele. Bilo mi je nikako lipo, srcu drago, kako da san i ja blažena. Zaparalo mi se da san se nakon toliko vrimena tuge, jada, patimenstva, nikako našla na praven mistu. Svoje san zavite dala na oni isti dan , kad i prve Karmelićanke. Ćutila san se kako Svetica, onako lipo prontana u fešni veštit. Priko kestenjastega habita, zagrnula san bili plašt, a na glavi anke bili vijenac i črno velo. (ustaje sa stolca, rukama tumačeći svoju svečanu opravu na dan davanja svečanih vječnih zavjeta)

Marija G. „Moja Zoro, ne moren ti povidati kako se ćutin od unega moga velikega dana, kad san se predala Bogu. Zablidile su sve moje životne teškoče, ča su mi se na hrbat bile nahitale. Još kako mala divojčica san bila poznata po smihu, po dragosti i milini. I nakon lit črnih besid, slanih suz, na mojih usti je jopet smih učinija svoj vijaz. Ni više vridno spominjati poradi kega je bilo fermano moje vrime sriče aš ono se je stešo name tornalo, viru mi usadilo. Sada san pak u pensiri z našin Nebeskin Ocen i našon Divicon ki me kunpanjaju svaku noč, ki me čuvaju od zla ter i bude svakega jutra. Oni su mi anke otac i mati, a ja njihova ščer. Ma san sad čuda srična i kako da mi je odvežen niki grop na srcu kad san van se spovidala, moja Zoro, moja draga Edita.“ (ulazak u prostoriju dežurne sestre Lucije, bio je znak da je proteklo vrijeme druženja, a istovremeno jedne ispovijedi Bosonoge Karmelićanke, sestre Marije Gracije od Križa)

(svjetlost u Samostanu prilagođena je miru i večernjoj posljednjoj molitvi)

________________________________________________________________________

Besedarnik - kazalo nepoznatih riječi
Čako-otac
Ricaste-kovrčave
Lase-kosu
Čuda-puno
Pupica-lutkica
Zakantamo-zapjevamo
Brnjusi-brkovi
Štimala-ponosila
Anke-također
Namurala-zaljubila
Fameje-obitelji
Ćutila-osjećala
Ščer-kći
Rabilo-trebalo
Oštariju-gostionicu
Hiži-kući
Ronpati-lupati
Forši-možda
Klatiti-lutati
Zdurati-izdržati
Kleja-psova
Čepala-uhvatila, dobila
Njanke-niti
Okno-prozor
Črnice-masnice
Puntamenat-sastanak, spoj
Rovinivali-uništavali
Paričali-spremili
Partilo-otišlo
Bona-bolesna
Dušu puštila-umrla
Zduralo-izdržalo
Prikurali-priškrbili
Kanbijati-promijeniti
Zaškurilo-zatamnilo
Namurala-zaljubila
Kunšence-pristojnosti
Na gusto-često
Partija-otišao
Plovan-svećenik
Domišljan-prisjećam
Kamare-sobe
Raštele-rešetke
Veštit-svečano odijelo, oprava
Tornalo-vratilo
Steši-također
Pensiri-misli