Krunoslav Mrkoci | Prošlost u sadašnjosti - izraz kreativne nemoći iznalaženja autentičnog glasa sadašnjosti?

Živimo u vremenu konstantnih promjena, i potrebe da se stalno konzumira nešto novo, drugačije; htjeli priznati ili ne, naša sadašnja civilizacija je vrlo izrazita u takvim sklonostima. Neki pjesnici danas, pišući čak i vrlo dobre pjesme, zapravo stilski, formalno i čitavim svojim pristupom samo kontinuiraju tradiciju bez nekakvih svojih vlastitih novih prinosa ...

Pa, možemo li smatrati da je pisanje soneta u npr. Wiesnerovoj maniri danas zapravo ikakav doprinos umjetnosti i poeziji? Ili je to tek dokumentarističko izražavanje pojedinca, u jednoj sasvim nesuvremenoj i prošloj maniri ... npr. slikar i crtač D. Popović crta na tragu velikih renesansnih autora (Leonardo, Michelangelo), ali to bi bilo sasvim retro, povijesno i odlično za restauratorski odjel i struku; ali on mora i treba i hoće i želi doprinijeti tom renesansnom anatomskom detaljizmu i nešto svoje; neki novi štih svog vremena; i to čini razliku.

Neki naši Facebook pjesnici ponekad ne dodaju nikakvu novu kvalitetu. Za neke stihove, mogao bih reći da ih je možda napisao Fran Galović ili Tadijanović, ili neki drugi manje poznati pjesnik između dva svjetska rata, itd. Naravno, oni autentični pjesnici, poput Sudete, uvijek imaju ono nešto svoje u poeziji što je nemoguće imitirati, a to je atmosfera; ugođaj koji je samo njihov.

Svako vrijeme i epoha imaju neku svoju modu; neki svoj prevladavajući formalni stil. To čak niti ne znači nužno da pjesnici namjerno imitiraju ili bi imitirali nekoga; nego oni živeći u toj epohi, čitajući djela svog vremena i djela svoje tradicije upijaju (uče nesvjesno kao što dijete uči jezik) određene konvencije, moduse izražavanja s prevladavajućim općim obilježjem. Dakle, nitko nije kriv za zločin imitacije: to se usvaja prirodno, poput mentaliteta svoje okoline. Takvi su pretežno i većina pjesnika. No, zadatak je, smatram, pojedinca, pokušati izaći, probiti se izvan vidokruga uobičajenog, a u potrazi za vlastitom autentičnošću i vlastitim glasom. A to nije nimalo lako; za neke od nas gotovo nemoguće. Naravno, neki pjesnici su sasvim zadovoljni u onom stanju u kojem jesu, i ne osjećaju potrebu za nekim daljnjim potragama. I to je - ako mene pitate, u redu. Međutim, na taj način se gomila istodobno mnogo toga sličnog, i što se kaže, već viđenog. Neki su zadovoljni tako, a neki pjesnici uvijek žude svući svoju staru kožu i krenuti nekud dalje; iz jednog svog pjesničko-stilskog identiteta, u drugi.