Kolumne

ponedjeljak, 3. travnja 2017.

Predrag Crnković | Kako je nastala priča za Večernjak


Izašao sam iz svoje višekatnice s vrećom smeća (ovo poništava potrebu za „svoje“) i ponovo sreo podstanarku, slatku malu Nizozemku (niskodobnu) što  je stanovala  u iznajmljenoj garsonijeri dva kata ispod i kojoj se nisam usuđivao prići, jer ju je muvao (zašto mi ne kažemo muhao i nije li to srbizam?) snagator Bule iz prizemlja. A da joj kažem da imam malu kitu?

Onda sam se sjetio da je ovo veoma loš i uostalom isfuran početak priče za Večernjakov natječaj (trebaju li ovdje navodnici, eh da mi je pitati onu Šprajcovu, kak je pametna i zgodna, osim toga sliči glumici Rosanni Arquette, zbilja ful dobra mačka). Treba smisliti nešto novo. A smeće mogu baciti i poslije, po noći, kao kulturni ljudi, da me onaj debelica što se kreće u hodalici ne gleda poprijeko. (Kao da on ne baca smeće!)

Ima dosta književnog smeća danas, osobito u kratkoj formi, jelte, jer svak si misli da može namrčiti par tisuća znakova s proredima, to ti je još lakše no pjesma u prozi, misle ljudi.

A ja sam odlučio ponovno poslati jedan dobar uradak i dok to ne uradim nema seksa s niskodobnim Nizozemkama i bavljenja tričarijama kao što je bacanje smeća. Niti za izlete vlakom do Varaždina (preko Križevaca i Koprivnice) u kojemu (vlaku) vazda (kako se ovaj turcizam zadržao u hrvatskom književnom jeziku?!) srećem iste Srpkinje sa starim, požutjelim brojevima  ћириличног ženskog magazina Bazar. A osim toga mogu naletjeti na neke izbjeglice koje će mi se popeti na kurac, pa ću doći u napast izvaliti nekaj politički nekoretnoga, primjerice – zakaj ne idu u Saudijsku Arabiju? Otkuda Europi toliki novci za milijune ljudi koji ne namjeravaju ništ delati, već se samo razmnažati, uzimati redovitu novčanu naknadu socijalne skrbi i zakerati sve nova i nova prava – nove čaršaffe za članove svojih obitelji, nove halal iznimke, gradnju novih džamija...

Ne ću pisati o ratu i braniteljima (ali hoću primjenjivati „ne ću“, jer  nam je to nametnuo kralj Aleksandar tijekom diktature u tamnici naroda, dolje unitarizam!), ne ću, dakle (ovoga puta), o četnicima i ustašama, jer je to sada veoma osjetljivo i moglo bi se pomisliti da se švercam na valu političkih gibanja što naginju naš državni brod udesno, dosta mi je što onom čovjeku bez ruku blizu pothodnika uvijek dam koju kunu i što sam  prosvjednicima (s puno ljubavi) mijesio orehnjaču i, prerušen u bucmastu kumicu s placa, odnosio im je navečer, kada je medijska pozornost popuštala i svi odlazili nekamo metnuti što u kljun i otuširati se.

Ne ću se upuštati niti u jeftine crtice s ljetovanja ili zagrebačke svakodnevice, pa makar se skijama polomio u vlastitoj kuhinji, a od elemenata fantastike i krimića bježat ću kao virag, hoću reći vrag od križa, jer to paše samo Pavličiću i Tribusonu. (Njih dvojicu kao da je netko slijepio super ljepilom za guzice, pa ih dovode na dalekovidnicu vazda u paru, kao bradatu ženu i gutača mačeva, da izvode uvijek {da opet napišem „vazda“, bio bi loš stil} istu točku.)

Također mi se ne mile religijske teme. Najprije zato jer jako vonjaju po fantastici, a zatim i zato što su skliske – čovjek se udavi u patetici a i ne zna što ga je snašlo.

Politika? A ne hvala. Ne bih želio pomagati ni vladajućoj SDP  garnituri niti hadezeovskoj oporbi. Znam da bi moja riječ mogla biti onaj  jezičak na vagi, ali novinska priča mora biti iznad dnevne politike, makar se tiska u cajtungu. Jebi ga, to je paradoks iz života dostojan zen mudrost (rado bih napisao „izrjeka“, ali nisu mi pri ruci pravopisni priručnici, da vidim važi li i dalje ravnopravnost između „izrjeka“ i „izreka“, a ovo drugo uopće ne ljubim /iz inata {gle, još jedan turcizam, doduše iz arapskog}/).

Ipak, jest izvjesno da ću pisati na hrvatskom. Što mi s godinama donosi sve više nevolja; u Hrvatskoj spočitavaju Večernjaku „zakaj onaj četnik dobiva tu prostora“, a u Srbiji pak veliju „eno ga onaj ustaša što kenja na hrvatskom novogovoru“. Tako da se osjećam kao jedan pokojni srbijanski pisac katoličkog & hrvatskog podrijetla – Милорад Павић, naime (njegov je predak Emerik Pavić napisao prvu hrvatsku kuharicu i zbirku medicinskih recepata /„ljekarija“/, ruku na srce, u prijevodu s latinskog), osjećao bih se dakle kao onaj za koga mlinari veliju da dobro peče kruh a pekari da dobro melje žito (Pavić se inače istodobno bavio i poviješću književnosti i pisanjem – za one koji ne znaju. Njemu bi fantatsika najbolje pasala, ali on je em mrtav em je pisao na ћирилици.)

Ne  bih podlijegao jeftinim, pučkim zathjevima za radnjom, akcijom, poantom, a da ne spominjem pouku. Danas je uostalom ukinuta razlika između eseja i lijepe književnosti. Samo naivčine danas pišu priče, makar i novinske, u stilu „Lijep, sunčan dan, Vinko G, je izašao iz svog (a čijeg bi, inače, osim ako nije kriminalac u počinjenju ili inspektor u očevidu; ali mogao je samo biti u posjetu starom frendu?, koga je ipak posle neočekivane raspre utušio u afektu, i onda smo opet u raljama pavličićevštine i trtibusonovštine...), dakle, izašao iz svog stana, te došao do odredišta B, na putu se dogodilo to i to, a onda je drugi lik (motivirano uveden i ovlaš ocrtan) uradio i/ili rekao to i to, i...“; i, eto belaja, koji je plauzibilno razriješen unutar 7200 znakova s proredima. A ne, i to sam odbacio.

Niti likovi nisu obvezatni. Barem ne normalni, s kojima se možemo identificirati. Likovi mogu biti posve bizarni, kao, primjerice, u crtićima, ili eksperimentalnim kratkim filmovima u kojima je šezdesetih brliljirao Boris Festini... Možda glavni lik bude – zarez, stavljan dosljedno prema načinu na koji bi se tekst čitao na radiju...

Ne ću pretjeravati s radom, ne ću silovati jadan spisateljski stolac, već su praviti razborite stanke: obleći ću isprane traperice, crnu rolku i plave tenisice, metnut ću si sunčane očale, i, tako nacifran kano stari mačak, pjevušeći Caracas Draga Mlinareca, otići ću na piće u „Bacchus“ u haustoru na Tomislavovom trgu. Tu se uživo džezira, ponekad mlade pičke i olinjali pederasti čitaju poeziju (također uživo, no sa smrtonosnim posljedicama), ali najljepše je kada u polumraku samo slušam glazbu sa zvučnika i prelistavam one knjige kojima su prenapučili (je, treba „prenatrpali“, ali krivo rabljeni purgerizmi me uzbuđuju) objekat. I u mislima prepravljam tekst, sve misleći o  zarezima i pre „i“ i poslije „i“... Eh, kako inspirira pisana riječ...

Bit će to – sada znam! – priča o temi koja jest isfurana, to moram priznati, ali koja se nikada ne može sasma iscrpiti. S onu stranu četnika i partizan,a i ustaša i branitelja, s onu stranu stvarnosne proze i postmodernizma, s onu stranu trivijalnih kvaziautobiografskih („urbanih“) crtica, i s onu stranu navale sirijskih izbjeglica u Europu preko sirotog Balkana, s onu stranu općih pravila o tome što jedna novinska priča „mora sadržavati“.

Da, bit će to priča o – pisanju, o procesu pisanja, o piscu koji se trudi nešto napisati, pa mu naravno ne ide od ruke, ali on ne odustaje i bori se, piše i briše, jer tko je uopće napisao sve te retke o piscu koji bi da piše ali mu ne ide, ako ne sâm taj pisac, što navodno pati od blokade pa se muči, prepravlja, dvoji se oko svoga teksta, izlazi van, pije, zavađa Nizozemke neizvjesne dobi (usprkos opasnom susjedu koji je na malu također bacio oko i šape), odlazi u rat, vraća se sa sindromom, špijunira, jede, putuje i spava?!

_____________________________________

  1 Priča je za Večernjakov natječaj pisana prije pretposljednjih izbora u listopadu 2015. godine.

Nema komentara :

Objavi komentar