Kolumne

četvrtak, 6. travnja 2017.

Krunoslav Mrkoci | Školski dani

A. G. Matoš i Stjepan Radić u zagrebačkoj Gornjogradskoj gimnaziji

I. Nestašan đak

U zapisniku jedne profesorske sjednice iz onih dana, među "Kaznama", nalazi se ova bilješka:

"Razrednik 1c razreda, ušavši iza odmora u razred, našao je u njem veliku prašinu. Kad je stao istraživati razlog tolikoj prašini, odgovoriše učenici da je Antun Matoš donio iz gombaonice nekakav remen i njime između klupa naganjao suučenike, tvrdeći za sebe da je on "šintar", a oni da su "cucki". Zbog toga je Antun Matoš kažnjen s 4 sata strogog karcera."

Pojašnjenje: tadašnji 1. razred niže gimnazije odgovara današnjem 5. razredu osnovne škole (pošto su prva četiri razreda pučke ili osnovne škole bila obvezatna za svu djecu o državnom trošku, a daljnje školovanje nije bilo obvezatno i financirali su ga roditelji koji su to željeli i mogli si priuštiti). "Karcer" je bio izraz za "zatvor", u ovom slučaju za prisilan boravak učenika u školi nakon nastave, po kazni, u strogoj izolaciji.

Riječ je, naravno, o Antunu Gustavu Matošu, i o njegovom školovanju u gornjogradskoj zagrebačkoj gimnaziji 1880-ih godina, o Matošu za kojeg se može kazati sve prije nego da je bio odličan đak.
Živ kao živo srebro i dječački spreman na svaku "huncutariju", škola mu, kao učeniku, nije bila među prioritetima. "Pa tko će takvog nemirnjaka koji gleda samo sunce na kestenima ili baca mrvice vrapcima na Štrosmajerovoj promenadi ili nešto čeprka pod klupom - tko će njega stjerati u školski zapt i disciplinu?" - kaže o A. G. Matoševim dječačkim danima u svom članku, objavljenom 1928. u časopisu Savremenik, pjesnik i esejist Ljubo Wiesner.

Kad god su dani lijepi, osobito u višim razredima, Matoš bježi iz škole, markira. - Dečki, danas je lepo vreme, ja nedem v školu. Nek ide ko hoće, ali ja nedem.

I kad drugi ne bi htjeli, oprostio bi se od društva i otišao sam na Vrazovo šetalište da čeka dok se zrak pročisti, tj. dok prođu đaci i profesori. Ali već za četvrt sata evo ti iza jednog ugla kako se šuljaju "trumbentaši": Ivica Tkalčić (stariji), a odmah za njim i Jurica Tkalčić (mlađi), od kojih se malo prije oprostio, a onda se društvo tih "ljubitelja prirode" uputi dok prođe škola, u sasvim prvim razredima u Tuškanac, u višim razredima k Matejnici ili Staroj apoteci u Jurjevskoj ulici, a najčešće, u svim razredima u Scholzovu slastičarnicu u Dugoj ulici, gdje je još najljepše. Tako, dok prođe škola, a onda ozbiljna lica kući, kao da su bili u školi. Tako po dva-tri dana dok se ne probudi đačka savjest:
- Dečki, već dva dana nis bil v školi. Danas moram ... I tada se napišu krive ispričnice, pa jovo-nanovo, hajde opet po druge redove.

Takav je bio uvijek za veselih i bezbrižnih đačkih dana, i u nižim razredima, i na prijelazu u višu gimnaziju, a i poslije.

"Na dugim i prostranim hodnicima gornjogradske gimnazije čula se vazda ona njegova: "Dečki, idemo!" (svjedoči školski drug Matošev Vladimir Lunaček pred Breyerovim, drugim izdanjem "Umornih priča" i "Vidika i putova", 1917). Kamo su to "dečki" išli i na što su se uvijek spremali, to nam citat ne kazuje, a nije ni važno. Bit će da je bila kakva igra ili obična đačka tučnjava, pa i opasna možda, možda i po život (budućnost) pogibeljna, no ni to nije nikad važno. Glavno je da se išlo. "Dečki" uvijek nekamo idu, što nikad neće doznati ni roditelji ni učitelji (ili ako i doznaju, uvijek to može biti prekasno).

Matoševi odgovori u svim razredima bili su uvijek "nešto ekstra" i ostali su zapamćeni. Jednom, na pitanje profesora latinskog jezika:

- Bi li mi učenik znao možda kazati što je to vestalinka? Odgovori Matoš: - Vestalinka je antipod od vatrogasaca - što je izazvalo buru smijeha u razredu, no ujedno pokazalo i neku osobitu (vjerojatno već unaprijed spremljenu) deransku bistrinu. ( Pošto je vestalinka bila u starom Rimu svećenica čiji je zadatak bio održavati "vječni plamen" u Vestinu hramu. - opaska priređivača, K.M.)

Jednom ga uhvati profesor Benigar da čita pod klupom. - Ti fakin nijedan! Kaj to čitaš?

Matoš ustane i dostojanstveno odrapi:

- Ja nisam fakin. Fakini ne sjede u društvu Byrona i Shakespearea. I izvadi iz jednog džepa jednu, a iz drugog džepa drugu knjigu.

A znalo je biti gdjekada i sukoba s redarima, osobito u Tuškancu gdje su djeca zadirkivala prolaznike, no i to više od nestašluka i dječačke obijesti no od kakve raspuštenjačke ili pokvarenjačke zlobe. Tada bi stigla prijava gradskog poglavarstva gimnazijskom ravnateljstvu, ali bi se nepodopština uvijek nekako izgladila jer je i školskoj upravi bilo stalo do dobroga glasa najboljeg zavoda u Zagrebu. Sva kasnija velika gospoda, među njima i A. G. Matoš, bila su kao đaci na Gornjoj gimnaziji ne samo "tepci", nego pravi gornjogradski nestašnici i "frihtli". Posljedice su se, dakako, jasno vidjele u školskim svjedodžbama.

II. Školski drugovi: A. G. Matoš i Stjepan Radić

Pa ipak, premda je u višim razredima dobivao često loše ocjene, svi su bili uvjereni da je Matoš vrlo talentiran đak, a najbolji da je u hrvatskom jeziku i (poslije) u logici. I zaista, kao višoškolac, Matoš mnogo čita, muzicira i sve se više počinje zanimati za književnost i javni život. Proučava starije hrvatske pisce i diskutira s kolegama o filozofiji i politici.

- Ali kakav je to dobar đak koji uvijek dobiva same druge redove (negativne ocjene)? - umuju kod kuće roditelji i u petom se razredu (1887/88) ogledaju za instruktorom, a taj je bio - Stjepan Radić, Gustlov konškolarac, drug iz istog razreda, koji je onda stanovao negdje na Ribnjaku, dobivao kao siromašan student besplatnu hranu od raznih dobrih familija, no bio inače čuven kao ozbiljan i najbolji đak na gornjogradskoj gimnaziji.

Svako je veče dolazio Radić preko Nove vesi i Stotinu stuba u Jurjevsku ulicu, k Matoševima na instrukciju. On se i hranio u kući Matoševih, i kako je od poroda bio slabih očiju, odredili su tom kasnijem "seljačkom kralju" klupičicu do prozora, na kojoj je sjedio dok bi mu braća Matoši čitali lekcije. Onda se repetiralo, i Gustl je drugog dana znao svoju zadaću.

Bili su oni dva ne oprečna, nego upravo slična temperamenta, pokazujući istu priraslost i zajedničku ljubav prema nekim stvarima. Obojica vole prirodu, selo i narod - Hrvatsku (zarobljenu Hrvatsku!), pravicu i slobodu - a nadasve slobodu! Buntovni i pjesnički nadareni, pokazivahu kao mladići već samom tom zajedničkom crtom sličnost svojih lijepih stremljenja, i dovoljno je istaknuti dva po sadržaju najoprečnija primjera, da se vidi, upravo da se čuje u genijalnim intonacijama kasnijih Radićevih govora ona ista sugestivnost stila, ona ista gotovo opipljiva prostornost slikanja koju Matoš ima u svojoj umjetnosti; isti je dah i elan koji njih nosi, a nas zanosi ...

Matoš piše: " ... Čitam Bachove Austrijanske Diple, a kroz pospani prozor ulazi san iz tamnih, starodrevnih sela: Kerestinec, Hudi Bitek, Demerje ... U daljini zaštektaše psi ... U pospanom mraku žabe. O kako je sladak san u drvenim hrvatskim kućama!" (A. G. Matoš: Kod kuće, Plač drugi; u: Umorne priče i Vidici i putovi)

Kako je sugestivan opis toga hrvatskog sumračja! Već samo spominjanje čudnih (zagonetnih) imena nekih hrvatskih sela, kao Hudi Bitek - može biti "hudi život" (bitak), no može biti i "hudi beteg" (bolest, sušica) ... Demerje ... u plastičnoj sugestivnosti toga staroga imena ima nešto tako otegnuto, sutonsko i agonijsko, te bi čovjek pomslio da se to Demerje nalazi negdje daleko-daleko, negdje duboko-duboko, na samim granicama podsvijesti, u onom sumračju gdje se umire ... gde se hmerje ...

Zatim: "pospani prozor, pospani mrak" i žabe, na dva mjesta "san" ... I mi već sanjamo zaslugom toga jednostavnog, ali nenadmašivo hipnotičarskog slikanja, uostalom posve realističnog (spomenuta mjesta nalaze se u blizini opisivane Brezovice ...)...

U ono vrijeme bila su ta dva velika umjetnika hrvatske riječi (Matoš - pjesnik, Radić - govornik, orator) kao u nekom gotovo protivnom stavu, jer je jedan po nevolji bio đak, a drugi po nuždi učitelj, no za tih zajedničkih korepeticija razvilo se među njima neko plemenito natjecanje. Kod domaće hrvatske zadaće obojica uvijek ispune dvije "teke", zadavajući svu silu posla profesoru Pasariću ...
I sve bi to zajedničko učenje bilo vrlo ugodno - pripovijedaše nam Stjepan Radić u intervjuu 10. 4. 1923. - da nije bilo zabrinutog starog Matoša, Gustlovog oca, koji je bio vrlo strog i držao sinove u najstrožem zaptu. Otac je volio najstarijega sina, dapače silno volio, no nikako se sin i otac nisu mogli složiti, jer je otac kao starinski pučki učitelj mislio da mora uvijek imati pravo, a kada se sin (u pubertetu) nije htio pokoriti, onda ga je otac tukao.

- Zar opet nije naučio? - brecao bi stari Matoš već na vratima sa štapom, dok se na koncu nije za Gustla zauzeo Radić:

- Oprostite, gospodine Matošu, ali ovako se dalje ne može. Vi ste svojega sina prepustili meni, pa sad neka i bude tako. On će naučiti svoje lekcije. Inače, uz batine, neće nikada naučiti zadaća.
I otac bi malo popustio ... Tada bi se - kao anđeo - pojavio dobri duh kuće, Gustlova majka, i pozvala mladiće:

- Dečki, hote piti kavu! Na što bi Radić - imitirajući guravog Tomašića, brata kasnijeg bana - u šali odgovorio: - Dečki su na paši. Mi smo mlada gospoda!

III. Violončelo i tambura

A kad bi se "mlada gospoda" okrijepila, onda se "koncertiralo". Matoš bi dovukao svoje violončelo na kojemu je izvrsno gudio, dok je Radić odlično udarao u tamburu. Tambura je primitivan instrument i taj bizarni duet morao je zvoniti zaista čudnovato, no glavno da je bilo veselo i da se Matoš jako veselio svirati zajedno s Radićem. "Tambura nas je zbližila više nego išta drugo", dodao je ondašnji predsjednik Hrvatske seljačke stranke u svojoj vili na Hercegovačkoj cesti, prešavši s nama na terasu, da nam pokaže svoju seljačku republiku, koju upravo onda htjedoše amputirati (prvi put) i zbog koje ga, pet godina kasnije, upravo hajdučki umoriše u beogradskoj Narodnoj skupštini.

Često bi Matoš znao povesti Radića k "ujaku" (dalekom svom rođaku) Pinteroviću, župniku u Brezovici, genijalno opisanom u Matoševoj pripovijesti "Nekad bilo sad se spominjalo". I tu se, često u brojnom društvu, u tom gostoljubivom farofu, do duboko u noć, uz vino i kolače, pričalo, pjevalo, nazdravljalo, a sve u duhu rodoljubnog, starčevićanskog razgovora.

U Zagrebu, Matoš je najvolio Strossmayerovu promenadu i drevni Grič, s pogledom na krovove Donjega grada i beskrajnu savsku ravnicu. (Tamo, na Strossmayerovom šetalištu, danas se nalazi Matošev sjedeći kip kojeg je izradio kipar Kožarić, a savsku beskrajnu ravnicu dobrim dijelom danas zaklanjaju neboderi i sva sila krovova i zgrada. - opaska priređivača, K. M. )

Na Griču, pod starom ženskom realkom, stajaše ogroman drveni kavez i u njemu orao, uhvaćeni pravi orao, pred kojim su gimnazijalci i licejke imali mnogo respekta. Jamačno je s Radićem razgovarao o čudnoj psihologiji toga gričkoga orla. Hrvatski političari, ti stidljivi grički "orlovi" u kavezu, što idući u Sabor preko slavnog trga dostojanstvenim korakom gaze "naše pravice i atome bolova Matije Gupca" (Vidici i putovi, 1917., str. 53), a u Saboru brbljaju svaštarije, koještarije i kojekakve glupe djetinjarije, ne čuju ni glasova zemlje niti ruganja i desperatnih opomena starih zvona hrvatskih -
Harum - farum - larum - hedervarum -
Reliquiae reliquiarum -
uglavnom kukavci ili bremzeri ...

Jedne zimske večeri, idući po snijegu na svoju svakodnevnu instrukciju, prehladi se Radić i dobije upalu pluća. Nedugo poslije toga došlo je i do Radićeve političke demonstracije u tadašnjem starom kazalištu, 30. travnja 1888. (novo kazalište, današnji HNK otvoreno je 1895.), potom do istrage, te je Radiću savjetovano da izostane iz škole (consilium abeundi - vjerojatno kako se ime škole ne bi vezivalo uz takve političke zabranjene aktivnosti; treba podsjetiti čitatelja, na vlasti je od 1883. kao ban bio Khuen - Hedervary i nastojanje političkog što čvršćeg podvrgavanja Hrvatske Mađarskoj).

I tako, slijedom tih događaja prestale su Radićeve instrukcije Matošu, a uskoro su im se i životni putovi razišli. [Matoš nakon gimnazije pokušava neuspješno studij veterine u Pragu, nakon toga po povratku u Zagreb, završava u vojsci, no ne mogavši podnijeti stegu i disciplinu, zatvoren je u Zemunu u vojnom zatvoru, odakle bježi i dezertira u Beograd. U Beogradu ostaje neko vrijeme, prehranjuje se novinarstvom i sviranjem violončela, te nakon nekog vremena incognito, s lažnim ispravama odlazi u Ženevu, a odatle u Pariz. U Hrvatsku i u Zagreb tijekom godina dolazi ilegalno i potajice, strepeći od uhićenja. Pa ipak, tijekom jednog od ilegalnih posjeta Hrvatskoj, poduzima put preko Zlatara do Lobora, na temelju čega piše čuveni putopis.]

Uz Vladimira Vidrića, ostade Radić Matoševom "najjačom đačkom uspomenom" i kasniji pisac napisat će o kasnijem političaru upravo nostalgijski: "Stipicu sam znao ujesti u novinama, ali nikad ga ne udariše, da i mene ne odalamiše po prsima".

Nakon amnestije Matoš se vratio u Zagreb, gdje umire 1914. godine. Stjepan Radić ga je nadživio za 14 godina gotovo, sam skončavši od posljedica ranjavanja (20.lipnja) u beogradskoj Skupštini, u kolovozu 1928. godine.

Prema eseju Ljube Wiesnera: Stjepan Radić i A.G. Matoš (scene s bivše Gornje gimnazije), Savremenik, 1928.; pripremio i uredio: Krunoslav Mrkoci


Nema komentara :

Objavi komentar