Kolumne

petak, 3. veljače 2017.

Narcisa Potežica | Prikaz o knjizi „Kruh naš“


N. Potežica i P.Matvejević studeni 2012.
susret u Zagrebu u Knjižnici M.J. Zagorke, Zagreb
Pismo - e-mail poruka 25.rujna 2012. (prije objavljivanja članka u časopisu „Novi Omanut“

Poštovana Narcisa Potežica,


Neizmjerno sam Vam zahvalan  na eseju o mom „Kruhu našem“. To je jedan od najljepših osvrta koje sam  dobio u našoj sredini.  Hvala Vam doista, od srca.Potpuno se prepoznajem u Vašem tekstu. To se rijetko događa.


~ Vaš Predrag Matvejević





Poruka, 15.11.2012. poslije objavljivanja članka

Poštovana Narcisa Potežica, 

Foto-Jura mi je danas dao Vaš izvanredni tekst  iz Omanuta. Primite izraze moje iskrene zahvalnosti.

~Vaš Predrag Matvejević

Prijatelj Židova i njihove šest tisuća duge povijesti

Kruh je prisutan u vjeri i molitvi. Judeo-kršćanska predaja uvela ga je u obred i liturgiju. Posvetili su ga, prije Talmuda i Biblije ili istodobno s njima, mitovi Babilonije i Mezopotamije, Bliskoga i Dalekoga istoka. Spomenut je u Kuranu, istaknut u hasidima.
"Putovi kruha i vjere nekad su istovjetni, bliski, usporedni. Ne uvijek ni svugdje. Tamo gdje se razilaze nastaju nesporazumi, sporovi, sukobi.

Ovo je početak trećeg poglavlja na str. 45. pod nazivom „Vjere“ iz knjige Predraga Matvejevića „Kruh naš“, Zagreb, V.B.Z. d.o.o., 2009. koji najbolje pokazuje o čemu govori ova knjiga. Ali u ovom djelu nije samo prikaz  kruha koji je prisutan u vjeri i molitvi, već je tu opisan put kruha kroz vrijeme i prostor, pa je time pisac dao čitavu povijest čovječanstva. U izvanrednoj knjizi Matvejević je put kruha prikazao na sve moguće načine i to analitički, antropološki, povijesno, literarno i poetski. Upravo opisujući „kruh naš“ svagdašnji i vječni, najbolja je povijest i priča o kruhu. Pisac nam govori o značaju kruha u svjetovnom i svetom (religijskom) pogledu.

Za blagdane su pravljeni posebni kruhovi. Za Pashu (Pessah) u mjesecu nisanu, početkom proljeća, blagovala se maca s gorkom travom i vinom – tad se, po ustaljenom redu zvanom seder, čitaju poučni odlomci iz Hagade. ( „Kruh naš“, str. 48.)
   
Tako pisac objašnjava židovske praznike Sukkot (slavi se najava jeseni, kada se pravi kućica od lišća i granja ), Roš ha-šana (najava Nove godine), zatim je Yom ha-kippur (dan „velikog oprosta“, kojem prethodi post, a onda slijedi velika gozba),  Hanuka (praznuje se pred zimu), a to je i spomen na oslobođenje Izraela od grčkog osvajača - u toj prigodi menore obasjavaju svojim treptavim svjetlom svijet oko sebe. A za svaki od tih praznika, značajnih dana za Židove, koji su dani pamćenja i nade pripreman je odgovarajući kruh. Poznata je beskvasna maca ili macot i za Šabat (petkom) kada se priprema hala. Kruh postaje stalni pratitelj svakodnevnog postojanja, života i simbol praznika i tradicije . Zato je kruh stvarnost i simbol.

Evo što o tome kaže jedan od talijanskih kritičara: „Iskrice Matvejevićeva ogleda-dnevnika-autobiografije, pod naslovom Kruh naš, postaju žar temeljite pripovijesti, bez pretjeranog povijesnog ili učenog balasta koji bi da sve, ili gotovo sve, protumači... Zgusnuta i tečna priča u kojoj se gledišta križaju i stapaju... Simbologija namirnice što nije postala samo amblem, nego i metafora duhovne hrane. (Renato Minore, Il Messaggero, 29. 09. 2010.)

Prošlost i povijest, mit i vjera, osobnost i društvenost obilježeni su kruhom, njegovom prisutnošću ili nedostatkom. Različiti pristupi suočavaju nas u ovoj knjizi s temama antropološkim ("kruh i tijelo"), teološkim ("kruh i vjera"), socijalnim ("kruh i glad"), filološkim ("sjeme i podrijetlo"), povijesnim („rat i mir“), likovnim ("slika i priviđenje"). Pa evo kako je opisan taj likovni aspekt:

Slikari nisu zaostajali za piscima. Predočavali su iznemogla i blijeda tijela, tužne i izgubljene poglede. El Greco je u svojoj mladosti prošao put od Krete, otoka na kojem se rodi, do Toleda, gdje se skrasio. Susretao je izgladnjele kršćane, promatrao ih, slikao. I rano slikarstvo u Firenci svjedoči o patnji stanovnika toga grada koji je pripremao  renesansu.“Presvijetla“je uvozila i preprodavala žito, uspijevala je izbjeći pomor od gladi, premda ne i od kuge. Na bizantinskim ikonama s kraja srednjega vijeka gotovo su sva tjelesa isposnička.  (str. 21.)

Zanimljivu sudbinu Židova, njihovu „različitost“ od ostalih naroda opisao je kroz prikaz načina pripreme kruha:

Židovi koje je Inkvizicija izgnala iz Španjolske optuživani su, uz ostalo da žele uvesti „svoje obrede među kršćane, nudeći im beskvasni, azimi kruh i objavljujući početak Pashe.“ Na đenoveškim galijama koje su prevozile inovjerce u Tursko carstvo  ili u zemlje Magreba, na Balkan, u Istanbul, Smirnu, Solun, Sarajevo, izgnanici su vapili za komadićem mornarskoga dvopeka, koji su nagrizli žohari. Sefardi i Marani (ta je riječ  bila sinonim za „svinju“ na španjolskom i portugalskom) nisu pritom zaboravljali svoje „mace“ i načine na koje su ih pripravljali njihovi preci. Neki su se odselili i u sjeverne krajeve. Kršćanin Rembrandt  vidio je njihova iznemogla lica. Popratio je crtežima djelo rabina Menascha ben Izraela i podijelio s njim kruh prijateljstva.

U Amsterdamu se čuo glas Baruha Spinoze: Deus sive natura. Kruh je povezan i s Bogom i s prirodom. (str.21.)

Put kruha kroz povijest ujedno je put čovjeka kroz vrijeme i prostor, pa je na taj način opisano putovanje čovjeka od davnine, od prapočetaka do danas. Evo što se govori na str.10:

Odvajanje klasja od kukolja i korova, zrnja od pljeve i slame, brašna od trunja i mekinja, čistoće od nečisti – ti postupci odavno traju, obnavljaju se, usavršavaju. Ostali su tragovi i predaje koje o tome svjedoče. Ostaci žita i kruha sačuvani su u grobnicama uz sarkofage i urne, u piramidama, na mjestima gdje se opraštalo od života s nadom u vječni život.

 „Svemir počinje s kruhom“, riječi su Pitagorine, potomstvu ih je prenio Diogen Laertije.
A  dalje se opisuje povijest kruha na istoj stranici knjige „Kruh naš“:

Razdoblja kroz koja su prolazila sredstva i sprave  bila su duga i neizvjesna: od ognjila i vatre do ognjišta i peći; od kamena sječiva do kovana noža;od jelenjih rogova, kojima je možda najprije zaorana ledina, do rala i pravoga pluga ;od stupe i žrvnja, kojima su možda uzor čeljusti, do mlinskog kamena koji su pokretali voda i vjetar, sužnji i magarci. Ta su oruđa, svako prema svojoj naravi i svrsi, obilježila prošlost i povijest kruha. Uz njih su amfore, vreće, košare i korpe u kojima se žito i brašno prevozilo i prenosilo. U peći ozidanoj kamenom ili obloženoj opekom, tijesto je dobilo konačan oblik. Postalo je kruhom, služenim na trpezi, nuđenim na gozbi, blagoslovljenim na oltaru, prenošenim na ulici, otimanim na drumu.

Praćen je pjesmom, molitvom, vapajem.   

Kroz sve aspekte, šireći lepezu svoga znanja, istraživanja i iskustva uvodi nas autor u tematiku koja nam je svima poznata, a opet saznajemo puno toga novoga. Sve je tu, u toj vezi, u odnosu čovjeka i kruha. U tom dugom i mukotrpnom putovanju kroz stoljeća kruh povezuje i razdvaja različite narode. Okruženje čovjeka mjesto je nastanka i razvoja različitih vrsta  i načina pripremanja kruha kroz povijest, pa je to i zajednički put čovjeka i kruha  kroz civilizacije. Zato je knjiga „Kruh naš“ jedna od najčitanijih knjiga Predraga Matvejevića koji je ujedno među najprevođenijim hrvatskim autorima u svijetu.  A ova knjiga bila je naviještena već u autorovom "Mediteranskom brevijaru", prevedenu na više od dvadeset jezika ( koji je samo Italiji prodan u više od 300.000 primjeraka), te u knjizi "Druga Venecija", u kojoj je cijelo poglavlje posvećeno "mletačkom kruhu" (ta je  knjiga dobila evropsku nagradu "Strega" u Rimu). "

Dugotrajno autorovo istraživanje i zaokupljenost kruhom, povezano s plovidbama Mediteranom i putovanjima po svijetu, s osobnim iskustvima i opsežnom bibliografijom, tražilo je odgovarajuću formu eseja i putopisa, kakva se očitovala u nekim od prethodnih Matvejevićevih radova. Iz povijesti kruha izdvaja se pripovijest kroz sedam međusobno povezanih poglavlja, koja tvore homogenu cjelinu. To su poglavlja: 1. Kruh i tijelo, 2. Putovi, 3. Vjere, 4. Sedam kora, 5. Sjeme, 6. Slike i priviđenja i 7. Povod, pogovor.

Kao likovni dodatak na kraju šestog poglavlja na osam listova- kvalitetnog  papir, visokog sjaja (od 112. do 128. stranice) nalazi se pedeset slika u boji. To su fotografije od prve na kojoj je prototip pluga iz neolitika, ili trećoj na kojoj „žena mrvi žito na kamenoj stupi (Egipat, doba staroga kraljevstva)“ do reprodukcija slika najpoznatijih svjetskih umjetnika gdje je tema: kruh. Tako su na primjer na slici pod brojem 19 dvije minijature iz „Hagade“, knjige koja je nastala u četrnaestom stoljeću u Španjolskoj i koju su izgnani sefardski Židovi prenijeli u Sarajevo, gdje se i danas nalazi.  Na prvoj je predočeno sakupljanje mane prilikom „izlaska“ iz Egipta; na drugoj vidimo domaćina kako služi beskvasan „macot“ svojim gostima, uoči sedera. Dalje se  ističe reprodukcija  „Posljednje večere“ Leonarda De Vincija (slika br. 21), gdje je zanimljiv detalj – kruh pred apostolima izgleda prije kvasni nego azimi, jer očito veliki slikar nije jedini koji se nije pridržavao Staroga zavjeta i Mojsijeva naloga da, u dane Pashe, kvasa ne smije biti u izraelskoj kući ni pogotovo na trpezi.  Na 24. slici je Boticellijeva: „Posljednja pričest svetoga Jerolima“ (oko1495. godine) – hostija je tu prema odredbi Zapadne crkve, posve beskvasna. Pod broje 31. je slika Pietra Longhija „La Polenta“ (detalj, Venecija, oko 1740. godine ). Zadovoljstvo je ponovo se sresti sa slikama Vincenta Van Gogha  „Sijač“ ( iz 1883. godine ) i drugom pod nazivom „Krumpir“, stigao iz Amerike i nadomješćuje kruh (detalj, nastala 1885. godine). Tu je i Picassova „Žena nosi hljebove na glavi“ (pero, tinta, gvaš -1905.) i poznato djelo hrvatskog slikara Josipa Račića „Dječak zagledan u kruh“ (naslikano 1908.) Na kraju na 50-toj slici je fotografija srednjovjekovnog žiga koji potvrđuje vlasništvo ili pripadnost kruha.
Iz gore navedenog vidimo koliko je autoru knjige bilo stalo da prikaže kruh kroz povijest i vrijeme u različitim aspektima.  U nas je veoma malo sličnih knjiga, radova koji sveobuhvatno obrađuju jednu  temu, a pandani mogu biti samo rijetki primjeri kao što je Viktor Žmegač s knjigom o njemačkoj kulturi od Bacha do Bauhausa ili Nikola Visković sa svojom knjigom o stablima. Na svojoj knjizi o kruhu Matvejević je radio nekoliko desetljeća. Matvejevićev pristup na ravnopravnu razinu postavlja potpuno raznorodne pojave jer sve što je u vezi s kruhom jednako je relevantno – i podjela kršćana oko toga hoće li u hostiju stavljati kvas i teške i bolne romske uzrečice o hljebu (u njih često istodobno i o gladi). Nije li, uostalom, najčešća molitva, ponekad i vapaj – "Kruh naš svagdanji daj nam danas“ – jer riječi "glib“ (kao blato, ali i zemlja), globus (kao zemaljska kugla) i hljeb istog su porijekla.
                     
Slijedeći svoj specifičan stil iz "Mediteranskog brevijara", Predrag Matvejević u svojoj najnovijoj knjizi, "Kruh naš", nastupa kako mnogi kritičari ističu eruditski i akribično, objektivistički superiorno i subjektivistički, reklo bi se kao da znalački peče ne samo hljeb nego i brojne hljepčiće, žemlje, kifle i panine. Šest tisuća godina povijesti Matvejević ne prepričava kronološki, već prati događaje, običaje, istražuje etimološko porijeklo i etnološke fenomene, a sve kombinira s osobnim iskustvom i toplim intimističkim reminiscencijama. Knjiga "Kruh naš" nije samo put kroz vrijeme nego je i put kroz civilizacije.

Prema riječima mnogih kritičara knjige kao što je Matvejevićeva oplemenjuju nacionalnu kulturu i zauvijek ostaju kapitalna kulturološka djela.

Treba navesti ostala djela ovog plodnog pisca, pa su tu eseji „Sarte“, izašle 1965.godine, „Razgovori s Krležom“ tiskani u Zagrebu 1969., 1971., 1974., 1978., 1982. i 2001., te u Beogradu  1987. godine. Zatim „Prema novom kulturnom stvaralaštvu“ (Zagreb,1975., 1977.),“Književnost i njezina društvena funkcija“ (Novi Sad, 1977.) i „Te vjetrenjače“ (Zagreb,1977.,1978.), „Jugoslavenstvo danas“ (Zagreb,1982.). Ovu  Matvejevićevu publicističku knjigu uredili su Jovan Radulović i Rajko P. Nogo a također je objavio beogradski BIGZ 1984. kao džepno izdanje u 30.000 primjeraka. Slijede „Otvorena pisma“ (Beograd, 1985., 1986.), zatim već spomenuti „Mediteranski brevijar“ ( Zagreb, 1987.,1990.,1991., 2002.), koji izlazi u brojnim stranim izdanjima ( Milano, 1991., Pariz, 1992., Barcelona, 1992., Prag, 1992., Zurich, 1993., Amsterdam, 1993., Lisabon,1995., Sarajevo, 1998., Atena, 1998., Los Angeles, 1999., Istanbul, 1999., Casablanca, 2000., Tel Aviv, 2001., Podgorica, 2002., Ljubljana, 2002., Cluj-Napoca, 2002., Helsinki,  2002., Skopje, 2002., Seny-Warzawa, 2003., Tirana, 2003., Tokyo, 2003., Budimpešta, 2006., Kairo, 2007.). Knjiga „Istočni epistolar“ izlazi u Zagrebu 1994. (hrvatskom nakladniku pomogla je Fondacija Soros), a tiskana je u Parizu 1993., i Rimu, 1998. godine. Slijede „Gospodari rata i mira“ (s V. Stevanovićem i Z. Dizdarevićem) u Splitu 2000. i 2001. , dok knjiga „Duga Venecija“ izlazi u Zagrebu 2002. i kasnije u Splitu 2005.).
Značajno je istaknuti da mu mnoge od ovih knjiga izlaze najprije na francuskom a neke najprije na talijanskom jeziku. Naime razloge tome može se pronaći u činjenici da je Predrag Matvejević do 1991. godine predavao francusku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kada je kao umirovljenik napustio Zagreb. Prema vlastitim riječima „nakon što je emigrirao iz svoje zemlje koja je zaratila sama sa sobom“ („Kruh naš“ str. 134.). Od 1991. do 1994. predaje slavenske književnosti na Trećemu pariškom sveučilištu (Nouvelle Sorbonne). Treba napomenuti da je inače studij francuskoga jezika i književnosti započeo u Sarajevu, a završava u Zagrebu. Godine 1967. doktorirao je na sveučilištu Sorbonni u Parizu (disertacijom o angažiranu i prigodnom pjesništvu). Od 1994. do 2007. predavao je srpski i hrvatski jezik i srpsku i hrvatsku književnost na Rimskom sveučilištu La Sapienza.

Inače Matvejević je primio počasni doktorat u Francuskoj (Perpignan) i dva u Italiji (Genova, Trst), a dodijeljen mu je 2002. godine i počasni doktorat na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u njegovu rodnu Mostaru.  Naime Predrag Matvejević se rodio u Mostaru 1932. godine. Majka Angelina mu je Hrvatica iz BiH, a otac Vsevoloda Matveevič, Ukrajinac, izbjeglica iz sovjetske Rusije, koji je kasnije nakon povratka iz ratnog zarobljeništva u Njemačkoj (1945.) bio sudac u Mostaru.

Uz događaje vezane s ocem možemo naći genezu ideje o knjizi o kruhu.  „Kruh svagdašnji“odigrao je na neki način glavnu ulogu u svakodnevnom život, u miru i posebno je važan u ratu. Tako je od ranog djetinjstva Matvejevića pratilo tužno pripovijedanje njegova oca, koji je bio zarobljen kao običan, mobiliziran vojnik u Jugoslaviji dolaskom Nijemaca. Odveden je u zarobljeništvo, čudom se spasio, ali kad se vratio kući imao je četrdeset kila manje.  No sjećao se da ga je u zarobljeništvu za Božić protestantski pastor ponudio kruhom. Od tog časa nije više nikad poistovjećivao sve ljude s narodom (pa bili to i neprijatelji) iz kojeg su potekli i često je ponavljao „U svakom žitu ima kukolja“.  Drugom prilikom kad su ulicom prolazili zarobljeni njemački vojnici on je potajno poslao sina, malog Predraga da im odnese polovicu kruha, kojeg su i oni dobivali na tadašnje „kartice“. Kasnije je došao u doticaj s očevom rodbinom i čuo o tragičnoj sudbini očeva brata, strica Vladimira koji je nestao u staljinskom logoru, a umro je od gladi, prema iskazu preživjelih očevida, zapomažući: „Kruha, kruha!“ Čuo je puno i o gladnim godinama u SSSR-u gdje je u najplodnijoj žitnici Europe, u Ukrajini, s početka tridesetih godina umrlo oko tri milijuna ljudi.

( ... )

DODATAK: Matvejevićev „KRUH  NAŠ“  u očima talijanske kritike

Matvejević otkriva začudne strane najraširenije namirnice i vodi nas na zanimljivo putovanje u kojemu se prepliću antropologija i povijest... Predivno i čudesno putovanje, potraga za našim korijenima, antropološki, ali i književni, povijesni i jezični ogled... (Paolo Mauri, La Repubblica, 11. 09. 2010.)

Nova Matvejevićeva knjiga istodobno je poetski hommage najjednostavnijoj namirnici što ju je čovjek smislio, i pogled u mitologiju, religiju, povijest, umjetnost... Učena i strasna pripovijest, pohod što započinje prvom neuglednom pogačom koja je u praskozorje čovječanstva nastala u pepelu i na kamenu. (Sergio Frigo, Il Gazzettino, 22. 10. 2010.)

Kruh naš je tekst prepun povijesnih i književnih referenci, iz kojih historija naše prve namirnice izranja u iznenađujućoj i poetskoj množini perspektiva. To je nesvakidašnja knjiga koja otkriva nakanu pisca da se duhovno osladi jednostavnošću namirnice što nas izravno povezuje sa zemljom i elementarnom i nužnom preradom njezinih plodova. Knjiga je to što ukazuje na potrebu traženja autentičnog odnosa s najjednostavnijom i temeljnom zbiljom, u vremenu koje je sve sklonije površnosti i rastrošnosti. (Maurizio Cucchi, La Stampa, 16. 10. 2010.)

Povijest kruha je velika, bogata spoznajama i poezijom, vjerom i umjetnošću. Obuhvaća cijelu povijest čovječanstva: u svim civilizacijama i u svim područjima ona je ostavila pečat spoznajne tekovine… Predrag Matvejević je napisao vrlo lijepu knjigu o «Kruhu našemu». ( Aldo Grasso, Corriere della sera, 17. 11. 2010.)

Samo je piscu kao što je Predrag Matvejević – koji nam je prije tridesetak godina podario svoj povijesni, genijalni, nepredvidljivi Mediteranski brevijar – moglo pasti na pamet da napiše povijest kruha, svojevrsnu metaforu mudrosti i nade, prateći brojne staze što ih je čovjek prevaljivao počesto uz jad i goleme napore... Pripovijest o kruhu, koju Matvejević razlaže u ovoj knjizi, prepuna je mudrosti i poezije, umjetnosti i vjere. A i okus i miris kruha povezan je s uspomenama. (Domenico Nunnari, Gazzetta del Sud, 23. 10. 2010.)

Matvejevićev Mediteranski brevijar bio je povijesno i geopolitičko štivo, neka vrst imaginarne kozmogonije. Kruh naš je, pak, poput arheološkog istraživanja kruha, pokušaj da se obnove vrijednosti koje se kriju u dubinama... To je laička molitva u potrazi za podlogom na kojoj valja zasnovati zakone što će preobraziti mukotrpnu i nepravednu sadašnjost. (Tommaso di Francesco, Il Manifesto, 7. 09. 2010.)

Na ovom dugom putovanju u potrazi za kruhom, mostarski pisac ispreda povijesne pripovijesti, iznosi pred nas narode i drevne mudrosti, ratove, izdaje i prosvjetljenja... Stoljećima između neba i zemlje, kruh je obavio posredničku ulogu... Dvadeset godina je potrajala priprema Kruha. Sad je najzad umiješen i ispečen. (Alessandro Mezzena Lona, Il Piccolo, 29. 08. 2010.)


SAŽETAK:

Predrag Matvejević, jedan od najprevođenijih hrvatskih književnika u svijetu rođen 1932. godine u Mostaru. Studij francuskog jezika i književnosti započeo je u Sarajevu, a završava u Zagrebu. Godine 1967. doktorirao je na sveučilištu Sorbonni u Parizu (dizertacijom o angažiranu i prigodnom pjesništvu). Do 1991. godine predavao je francusku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1991. do 1994. predaje slavenske književnosti na Trećem pariškom sveučilištu (Nouvelle Sorbonne). Od 1994. do 2007. predavao je srpski i hrvatski jezik i srpsku i hrvatsku književnost na Rimskom sveučilištu  La Sapienza. Primio je počasni doktorat u francuskoj (Perpignan) i dva u Italiji (Genova, Trst). Počasni je i doživotni potpredsjednik Međunarodnog PEN kluba u Londonu, te uz odlikovanja koje su mu dodijelili predsjednici Republike u Francuskoj (Legija časti) i u Hrvatskoj (Red Danice) dobitnik je državne književne nagrade „Vladimir Nazor“. Značajna djela su mu eseji o Sartru (1965. godine), „Razgovori s Krležom“, „Prema novom kulturnom stvaralaštvu“, „Jugoslavenstvo danas“, „Otvorena pisma“, a 1987. piše „Mediteranski brevijar“ koji je preveden na dvadesetak jezika (izlazi u 300.000 primjeraka). Poslije knjige „Druga Venecija“ (2002.) piše „Kruh naš“ koje je njegovo najčitanije djelo.

U toj knjizi prikazao je antropološki, povijesno i literarno povijest kruha u svjetovnom i religijskom pogledu, pa se tu ističe dobro poznavanje pripreme i vrste kruha vezane uz židovske običaje i tradiciju.
Piše: Mr.sc. Narcisa Potežica
Prva objava 2012 u časopisu "Novi Omanut"

Nema komentara :

Objavi komentar