Kolumne

subota, 18. veljače 2017.

Ana-Marija Posavec | John Williams: Stoner


Priča o životu i akademskoj (ne)sreći

John Williams, Stoner, Fraktura, 2015.

Nakon objave, etiketiran remek-djelom američke suvremene književnosti te najboljim romanom za koji publika do dvadeset i prvoga stoljeća nije čula, Stoner je teatralno ušetao na police hrvatskih knjižara i knjižnica. U prijevodu Patricije Vodopije te stručnom obradom tima nakladničke kuće Fraktura, hrvatska je čitateljska publika dobila priliku prčitati roman o Williamu Stoneru, neobičnom junaku kakvog smo zaboravili susretati u modernoj literaturi.
   "Tko je Stoner? Zašto je tako poseban i u posljednje vrijeme „razvikan“?


Sveznajući nas pripovjedač uvodi u život Williama Stonera, upoznajući nas postupno – deterministički posloženim narativnim sekvencama, prema kojima se gradi uzročno-posljedična priča sa svojim početkom i krajem, bez istaknutih analeptičkih ili proleptičkih zavrzlama. Stonerov životni put posložen je od samoga početka – obvezom. U obvezi prema majci, ocu i zemlji na farmi, upisom na akademiju te tihom odlukom da smjer obrazovanja promijeni i usmjeri na englesku književnost – gradi se cijeli jedan svijet. Pogovor Johna McGahrena imenuje središnju tematsku nit romanesknog oblikovanja, odnosno, prikaz o sveučilišnom životu. Roman obiluje razmišljanjima Williama Stonera o onome što ga okružuje, dok istaknuta plaha i požrtvovna narav, odanost obvezi i iskonska čovječnost urođena djetetu zemlje, prethode životnim odlukama. Od Stonera kao lika (glavnog aktanta) nemoguće je očekivati ikakvu spektakulranu i borbenu narav kojom će prodrmati čitatelja ili preusmjeriti tijek narativne sekvence, što neki čitatelji zamjeraju.

Odveć miran, staložen i adestruktivan, Stoner nas navodi na razmišljanje kako (ne) djelovati i zašto je u nekim situacijama pametnije ne postupati prema vlastitim vatrenim emocijama. S druge strane, to je lik od kojega se može naučiti kako se nositi s donesenim odlukama, kako ostati miran na provokaciju, kako preboljeti gubitak (prijatelj David Masters, otac, majka, ljubav njegova života!) te kako, prije svega, ostati zaljubljen u svoj posao, razbuktati strast u predavanjima klasične engleske književnosti.
McGahren navodi kako je ljubav u svim oblicima pokretač opisanoga života. Tumačiti nam je, prema tom stajalištu, da se ljubav kao takva manifestira upravo kroz tihe odluke te obveze kojima Stoner, kao i samome sebi, ostaje vjeran do kraja. Osim problematiziranja nesretnog braka s Edith, njezine potisnute seksualnosti, potisnute Stonerove senzualnosti i strasti, roman otvara pitanja o roditeljstvu, odgoju, bogatstvu, tituli, prestižu, čovjeku kao biću promjene, važnosti obrazovanja i načinu predavanja u akademskoj zajednici. Otvara i ono, za suvremeni život, često pitanje: - Koliko nas društveni okvir, u kojemu smo odrasli, određuje? Pod kakvim i čijim utjecajem oblikujemo svoje želje, snove? Ima li nas tko, zbog onoga što smo odabrali, pravo osuđivati?

Priča o akademskom životu, nesretnom braku koji nije prekinut zbog afere, učestalim sukobom s jednim od kolega profesora zbog preporučenog, ali lijenog studenta, priča o dugogodišnjem prijateljstvu i poštovanju (Gordon Finch) te profesorskom radu i inatu – to je, zapravo, Stoner. Stonera odabrani oblik pripovijedanja čini „pravim“ junakom, onim životnim i sličnim običnim sveučilišnim profesorima, što svoja znanja moraju neprestano nadograđivati, pružati studentima ponajprije stare, potom nove pristupe odabranoj znanstvenoj sferi, selektirati najbolje od prosječnih...
   
„Ne smijete zaboraviti što ste i što želite postati, kao ni važnost onoga što radite. Postoje ratovi i porazi i pobjede ljudske rase koji nisu vojne prirode i koje se ne bilježe u povijesnim analima. Sjetite se toga dok pokušavate odlučiti što učiniti.“ riječi su Stonerova profesora književnosti, Archera Sloanea. Jasno je, da su se iste usjekle najprije u Stonerovo srce, potom u svijest i ostale žive preko magistarskog, potom doktorskog ukoričenog rada te još stručne literature s njegovim autorskim potpisom o – književnosti. Stapanje Stonera s vlastitim doprinosom i predanim, strastvenim radom, istaknuto je i na samom kraju romana kad on sam prelazi u zvijezde – ni sam ne znajući da to čini, listajući „svoje“ stranice.
   
Stoner je zasigurno jedno od vrjednijih djela suvremene svjetske književnosti. Otvara mnoge mogućnosti tumačenja, a u budućnosti će ih zasigurno biti i više, ali mu za to treba još malo vremena. S pravom je moguće reći da daje prikaz jednoga razdoblja, ponašanja i razmišlanja ljudi te društvenoga okvira između dva svjetska rata u SAD-u. Isto tako otvara pitanje i ne daje na njega odgovor: - Kako će se naš društveni okvir i naša ponašanja tumačiti za pedeset do sedamdeset godina?
   
Svaki je život osebujan na svoj način, podložan kritici onih koji odbijaju razumjeti vrijeme tog pojedinog, te razumijevanju onih koji svjesno isključuju bilo kakav horizont očekivanja ili osude.
Promatrajući realno, bez takvoga okvira, zaključno je da smo Stoner, zapravo, svi mi.

Nema komentara :

Objavi komentar