Kolumne

četvrtak, 5. siječnja 2017.

Mario Kovačević | Moj sin


Moj sin je rođen u petak točno u 17.17 sati. Bio je to tipični proljetni dan u kojem su se izmjenjivali kiša i sunce, a popodne su tmurni, sivi oblaci potpuno prekrili nebo i sipila je dosadna kišica.

Termin njegova rođenja liječnici su odredili osam do deset dana ranije, ali on se, izgleda, nije dao van. Vjerojatno mu je tamo unutra bilo ugodnije i ljepše. Potpuno ga razumijem.

Čak je i njegov spol ostao nepoznanica do rođenja jer je pri svakom ultrazvučnom pregledu položaj tijela onemogućavao pravi uvid u stanje stvari. Zbog toga smo supruga i ja (kao i budući djedovi i bake), kupovali malenu odjeću neutralne boje: nježno ljubičastu.

Budući da je ginekolog kod njenog zadnjeg pregleda definitivno potvrdio da je ‘prenijela’, savjetovao nas je da ako se trudovi ne pojave do kraja tjedna, sami dođemo u ono isto rodilište u kojem smo oboje rođeni. To se i dogodilo toga petka, kad smo nas dvoje, bez žurbe, panike i trudova, spakirali njene sitnice i odvezli se tamo našim rasklimanim ‘stojadinom’. Nakon pregleda, negdje oko 14.30, iznenada su mi donijeli njenu odjeću i rekli da ona mora tamo ostati. I da ne nazivam prerano telefonom, jer je ona ‘prvorotkinja’, i da će taj proces potrajati. Nismo se stigli ni zagrliti, a već je njen poveći trbuh i pogled pun strepnje nestao iza širokih staklenih vrata s natpisom „rodilje - ulaz zabranjen”.

Niti sam porod nije protekao bez problema. Njegova vlastita pupčana vrpca nes(p)retno mu se omotala oko vrata, onemogućujući prvi udisaj. Uslijedila je panična i nestručna reanimacija i nakon nešto više od minute novorođenče je konačno udahnulo i proplakalo.

Moja supruga je ostala u stanju šoka: zar se jedna uredna, mirna i nimalo problematična trudnoća pri samom porodu može toliko zakomplicirati, da ostavi trajne posljedice po dijete? Pribojavali smo se oštećenja mozga zbog nedostatka kisika u prvim sekundama njegovog života... Kasnije, kad je počeo (redom): prepoznavati osobe, smijati se, govoriti, sjediti, puzati i, na kraju, hodati već sa deset i pol mjeseci, odahnuli smo.

To je iskustvo trajne posljedice ipak ostavilo, ali na psihu moje žene. Užasavala se mišlju o idućoj trudnoći, porodu i svime što ide uz to. A onda se iste godine dogodio rat i više nismo ni razmišljali o drugom djetetu.

Oboje smo priželjkivali žensko dijete, i namjeravali smo je nazvati po nadimku moje gitare: Vea. No, stigao je on i dobio ime po jednom hrvatskom pjesniku. Bio je prosječne težine, ali dugačak 54 cm, što je u položaju fetusa uzrokovalo savijanje stopala prema unutra. Liječnici su mu ubrzo propisali nošenje dviju malih drvenih potplata, okrenutih prema van i zalijepljenih na oba stopala kako bi se to ispravilo u najranijoj dobi, što je nakon par mjeseci i uspjelo.

Prve večeri kad su njih dvoje stigli iz rodilišta, i kad su se čestitari i familija konačno razišli svojim kućama, supruga i ja dugo smo ga gledali kako blaženo spava, savršeno nesvjestan sveopće euforije koju je prouzročio. A te noći točno u 1.30, kad je glasno udahnuo da bi zaplakao, oboje smo te sekunde već bili budni i na nogama uz njegov ‘kinderbet’.

Rođen je sa suženim gornjim dišnim putevima, što je uzrokovalo česte prehlade, a kasnije i alergiju na ambroziju i cvat breze. Budući se malo dijete ne zna samo useknuti (ispuhati nos), morali smo dežurati na smjenu i posebnom pumpicom mu isisavati sluz iz nosnih kanala, da se tijekom sna ne uguši u vlastitom ‘šlajmu’. Sa nepunih 11 (jedanaest) dana, zbog navedenog je morao u bolnicu. Supruga je dva puta dnevno trčala k njemu zbog mlijeka i pelena. Nakon dva tjedna bolest je koliko-toliko sanirana, ali jedna od časnih sestara na odjelu (na kojem je bio najmlađi), ispod glasa je savjetovala moju suprugu da ga odvede kući dok nije „pokupio” i neku težu boleštinu. To smo i učinili, uz obavezan potpis da osobno preuzimamo odgovornost za djetetovo zdravlje. Kao da nikad nisu čuli za Hipokratovu zakletvu, već samo za Pilatovo pranje ruku. Hranili su ih iz bočica sa dudama velikih otvora gdje je ‘papica’ tekla sama od sebe, što je uzrokovalo njegov gubitak interesa za sisanjem majčinog mlijeka. Jer to je zahtijevalo velik napor od iscrpljenog mališana, a u medjuvremenu je zbog stresa i ona izgubila mlijeko.

Zdravlje mu se postupno stabiliziralo, ali uz neprekidnu njegu i pažnju, što je uključivalo i inhaliranje vrućeg čaja od kamilice. Običavali smo u jednoj povećoj ‘vangli’ kipuće vode skuhati cvjetove kamilice, staviti ‘vanglu’ na pod,  i onda ga između koljena rukama držati iznad nje licem prema dolje, kako bi udahnuo što više tih blagotvornih isparenja. Od tog smo uskoro odustali, nakon što ga je supruga zbog umora gotovo ispustila u tu vrelu vodu.

Od tada je stekao jednu, po roditelje, iscrpljujuću naviku: zaspati nošen na rukama. I naravno, kad bi ga se nakon dugotrajnog nošenja amo-tamo, pjevušenja uspavanki i rock-balada, položilo u njegov krevetić, istog časa bi počeli plač i dernjava. Jedne od tih noći probudio me panični krik moje žene: „Pa ti spavaš:::?!” Vika nije probudila njega, a ja sam jedva shvatio da spavam stojeći, naslonjen ramenom na zid, s djetetom u naručju...   
 
Prvi put mi se nasmiješio kad je imao oko dva i pol mjeseca i ležao na leđima u svom krevetiću. Taj me osmijeh obasjao snažnije od sunčanog ljetnog podneva te godine. Vodili smo jednu manju filozofsku raspravu i dok je on svoje argumente iznosio gugutanjem i razdraganim mahanjem ručicama i nožicama, ja sam tvrdio da nema tog parfema koji se može mjeriti s jedinstvenim mirisom dječje kože. Što više starimo, u većini slučajeva i više smrdimo, nažalost. Ubrzo se oportunistički složio sa mnom i mirno zaspao, a ja sam posumnjao da su tome možda uzroci: pun trbuščić i suhe pelene.

No, uskoro zatim sočno se ukakio, što se moglo nanjušiti već sa metar udaljenosti, i time uspješno pobio moju teoriju o dječjem mirisu.
   
---

Kad je imao 10-ak godina napisao sam mu Pismo. I onda ga gotovo isto toliko godina mijenjao i dopunjavao. Kad je malo sazrio i kad sam mu pokazao konačnu verziju, jednostavno je rekao:

„To je OK, to je sve ono  što si me učio, samo u pisanom obliku.”

Ta njegova izjava mi je vrednija od bilo koje nagrade.

Negdje u toj dobi sam ga u jednom malom razgovoru upitao: „Osim što sam ti otac, kako bi najkraće opisao tko sam ja tebi?” Kratko je razmišljao gledajući me u oči i onda izjavio:

„Ti si dobar čovjek.”

Njegova je knjiga i dalje širom otvorena, i uvjeren sam da će ju ispisati cijelu, u svom stilu iz srednje škole: do zadnjeg slobodnog prostora na koricama, sebi u čast i meni na ponos.

Nema komentara :

Objavi komentar