Krunoslav Mrkoci | Nadrealizam naš svagdanji - sveobuhvatni umjetnički pravac 20. i 21. stoljeća

"Treba gledati širu sliku."

Od svih umjetničkih -izama, koji su se pojavili tijekom 20. stoljeća, nadrealizam se pokazao kao najdugotrajniji, najproduktivniji, i u svojoj široj definiciji kao najutjecajniji i najsveobuhvatniji pravac koji je sebi svojstvenim postupcima, metodama i pristupom u umjetničkom stvaranju aktualan i produktivan još i danas, a bit će vjerojatno i u budućnosti.

Naime, moglo bi se lako dogoditi da budućnost, pritom mislim na sljedeća stoljeća, (kraj 21. i 22. stoljeće), da će promatrajući prošlo, 20. stoljeće, iz veće udaljenosti, vidjeti ga kao vrijeme kada je započeo nadrealizam; nov odnos prema interpretaciji stvarnosti koji je u sebe uključio i postmodernističku igru.

Iz te perspektive, perspektive budućnosti, ne bi me čudilo kada bi cjelokupna umjetnost 20. stoljeća, nakon 1. svjetskog rata, a možda i umjetnost 21. stoljeća (što će vrijeme tek pokazati), bila imenovana općim zajedničkim imenom kao umjetnost i razdoblje nadrealizma.

Od svih - izama koji su otpočeli svoj idejni i kreativni razvojni put prvih dekada 20. stoljeća, nadrealizam se održao sa svojim distinktivnim obilježjima najdulje. Preko svojih najistaknutijih predstavnika zašao je duboko u drugu polovicu 20. stoljeća i pokazao se stvaralački (kroz postupke nadrealističke dekonstrukcije, igre i nove reizgradnje starim ciglama, te oslanjanjem na teze psihoanalitike) vrlo plodotvornim. Nadrealizam je pronašao mogućnost realizacije glavnih nadrealističkih postavki na vrlo širokom području, od slikarstva do komercijalne kinematografije (Bunjuel).

Postupci i metode nadrealizma raširili su se kroz umjetnost druge polovice 20. stoljeća, i utjecali su na gotovo sve suvremene umjetnike i stvaratelje koji su prigrlili neke od sastavnica nadrealističkog koncepta, a da toga nisu bili niti svjesni.

Niti jedan drugi avangardni pravac iz prve polovice 20. stoljeća nije uspio zaživjeti, ostvariti se i trajati na način i u toj mjeri kao nadrealizam. Smatram da je to posljedica određenih obilježja nadrealizmu svojstvenog pristupa prema stvarnosti i postupaka koji čine samu srž koncepta i poetike nadrealizma.

Treba napomenuti da nadrealizam danas prepoznajemo prvenstveno u vizualnim umjetnostima kroz stvaralaštvo deklariranih i kanoniziranih nadrealista (slikarstvo i film: Salvador Dali, Luis Bunjuel, Marcel Duchamp, Rene Magritte), ali tu je na primjer i veliki i nezaobilazni pjesnik i dramatičar Lorka koji je također svojim stvaralaštvom najbliži nadrealističkom konceptu.

Međutim, mogli bismo govoriti i o nadrealizmu kod Kafke, jer metamorfoze znanih i poznatih predmeta, gotovo po principu foto-montaže u nešto sasvim drugo, obilježje su nadrealizma.

Pokazalo se kasnije, naime, da su i postupci u književnosti (koji su svojedobno imenovani postmodernizmom) npr. postupak citatnosti, po principu uzimanja i montaže citata iz starijih djela (iz Dantea i Vergilija) i njihova upotreba u novom kreativnom kontekstu, igra i ludistički dijalog s tradicijom po principu kolaža i kolažiranja, koje možemo jasno vidjeti i uočiti kao postupak u djelu T. S. Eliota - zapravo postupci svojstveni nadrealizmu.

Kao preteče nadrealizma nalazimo pojedine pjesnike 19. stoljeća među kojima treba spomenuti Lautreamonta (pravim imenom Isidor Ducas), potom nezaobilazni Rimbaud i njegova alkemija i dekonstrukcija stvarnosti te spomenuo bih američku pjesnikinju Emily Dickinson (1830 - 1886).

Naime, i Dalijev rad, kao i onaj Bunjuelov, kao dvojice široko najpoznatijih umjetnika 20. stoljeća s predznakom nadrealizma (uz A. Bretona i P. Eluarda u poeziji), prepuni su aluzija i vizualnih citata iz djela starih slikara; tako Bunjuel u jednom svom filmu postavlja okupljene skitnice i prosjake na gozbi, prigodno, u položaj likova Leonardove Posljednje večere. Žena koja veze u izlogu, u završnim sekvencama Bunjuelovog filma "Cet obscur objet du desir" (Taj mračni predmet želje), podsjeća smještajem u interijer izloga kao da je upravo došetala s koje od slika Vermeera iz Delfta (1632 -75).

Jedno od osnovnih obilježja nadrealizma od samih njegovih početaka je usmjerenje i povezivanje s idejom i principima psihoanalitičkog pristupa čovjeku i istraživanjem motivacija ljudskih (muških i ženskih) misli, ponašanja i postupaka. Cijelu kulturu i nasljeđe, običaje, tradicije, moguće je objasniti temeljem psihoanalitičkog pristupa.

Nadrealizam se u svojem formiranju i u novoj (de)konstrukciji tradicionalne stvarnosti povezao (1920-ih i 30-ih godina) s tada aktualnim psihoanalitičkim pristupom te sa svijetom ukupno psihoanalize i simbola kako su ga tumačili Freud i Jung i drugi, a posljedica toga vidi se npr. u djelu naročito Salvadora Dalija, ali i filmaša Luisa Bunjuela. Freudova djela izvršila su izravan idejni utjecaj na stvaralaštvo Salvadora Dalija.

Ukupno, psihoanalitički pristup u književnosti, poniranje u svijest; unutarnji monolozi i dijalozi, tok svijesti, itd. - sve to zajedno s pristupom tradiciji kroz postmodernističku reinterpretaciju kroz igru i po principu kolaža - obilježja su umjetnosti gotovo cijelog 20. stoljeća.

Prisutnost postupaka, sredstava i poetike nadrealizma vidljiva je i kod nekih od velikih redatelja američkog filma, među kojima bih istaknuo Davida Lyncha, autora filmova poput Plavi baršun ili kultne televizijske serije Twin Peaks, početkom 1990 -ih, koja je doživjela veliku popularnost i gledanost širom svijeta.

Nadrealizam je zapravo pokušaj da se nadiđe zarobljenost u materijalnosti i zbunjenost suvremenog čovjeka; pokušaj da mu se otvore neki novi duhovni vidici, koji nadilaze institucije; pokušaj da se ukaže na metafizičku prirodu života i postojanja koje nadilazi sadašnje i trenutno, ali jednako tako bez tog sadašnjeg, trenutnog i pojedinačnog niti ne postoji. Istovremeno jedno od sredstava nadrealističkog postupka jest i logička kritika na tradiciji zasnovanih i uvriježenih kolektivnih mišljenja, vrijednosti, svjetonazora i društvenih institucija kao što je npr. brak i religija. Međutim, nadrealizam se ne zadržava na površinskoj kritici društva, već zalazi u samu bit psihe i svijesti pojedinca, i traži od njega da počne sumnjati i propitivati sebe i svoje stavove. Jer bez krize i bez sumnje, nema niti novih stavova, nove snage, novoga početka.

Kritika tradicijske stvarnosti i mišljenja kroz nadrealističku dekonstrukciju svakodnevice i tradicije, uz oslonac u psihoanalitičkom pristupu, te uz korištenje elemenata prošlosti i tradicije kao gradivnih opeka i cigla u stvaranju novoga, smatram da ima ne samo sadašnjost, već da je to i ukupni smjer razvoja umjetnosti u budućnosti.

Naše je vrijeme, čini se, napokon našlo svoj kreativni smjer koji umjetnicima ostavlja dovoljno široki prostor kojeg će biti teško (možda gotovo i nemoguće) iscrpiti u budućnosti, sa svim gore spomenutim odrednicama.

Na kraju krajeva, tako široko zamišljen i ocrtan nadrealizam koji nam se tek sada (na početku 21. stoljeća) ukazuje kao jedini istinski stvaran, najdulje živ i produktivan pravac nastao u 20. stoljeću, taj nadrealizam sa svim gore spomenutim odrednicama u potpunosti odgovara potrebi umjetničkog kritičkog i kreativnog izražavanja i istraživanja dubina ljudi i svijeta danas, a najvjerojatnije i u nadolazećoj budućnosti. Neka nam živi nadrealizam naš svagdanji, kad druge smislene alternative pristupu i tumačenju svakodnevne stvarnosti ionako nemamo.