U kadru buđenja ugledah
blijedi pravokutnik.
Sigurne pojedinosti
o nesigurnim mogućnostima
polete mi pred očima:
Položit ću stopala na hladan pod
otići ću u kupaonicu
i obaviti jutarnje pišanje
umivanje, češljanje.
Prekrit ću moguću nesigurnost
uobičajenim ruhom
uzeti sve svoje što vječno nosim
i krenuti u svijet.
Ljudi oko mene
ceremonijalno će žderati
naslove iz novina
– ja ću se uvjeravati da nisam
jedan od njih.
Bit će tu i smijeha i tuge
dok na nekom drugom mjestu
ljudi beru grožđe
ili prerano sazrijele masline.
Uostalom, prostor između
njih i mene
mjeri se u centimetrima
– nije li to prekrasno
kako smo bliski!?
Da, ja imam svoj svijet
određen evakuacijskim planovima
za obranu od tupih igala
koje probadaju srce.
I bude mi malko neugodno
što ih ne podastirem
na uvid svekolikom puku
poput kišobrana otvorenog
za zaštitu od čavala
sa sivočeličnog neba.
Možda me ne razumijete?
Ali – imate li vi na zidovima
izblijedjele tapete koje treba promijeniti?
Svakako ih prije skidanja
dobro namočite vodom
a kad zidovi ostanu goli
pokušajte uhvatiti zvuk
koji miriše na sadašnjost
– to je jedno izuzetno jednostavno
glagolsko vrijeme
i ne bismo ga trebali zanemariti.
Ja recimo, volim gledati pučinu
dok puše bura i lijepi mi sol na obraze
– zrak bude toliko čist
da se možete zaletjeti u njega
kao da ne postoji.
No, autobus upravo staje na postaji
na kojoj silazim
i zaista
sad moram otići.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.