Milan Zagorac | Tiranija normalnosti

„Izbliza (ni)tko (ni)je normalan…“ (Franco Basaglia)

Prije nekoliko dana sam pročitao roman Večera nizozemskog autora Hermana Kocha i da, moram priznati, nakon dosta vremena knjiga me podsjetila na pitanje tog imperativa normalnosti s kojim sam se često znao ranije susretati. Što je to normalnost, koji je to „društveni ugovor“ na koji smo, navodno, pristali?

Ne bih sada o radnji knjige, nije tako linearna da bi bila prepričljiva, ali svedimo je na krajnje jednostavne elemente: dva para u zrelim godinama, u finom, snobovskom gourmet restoranu moraju raspraviti stvar od vitalne stvari za obitelj. Prvi je par Serge i njegova supruga Babette, fini, onako, „normalni“ ljudi, oni koji su tako lijepo usklađeni s normom „normalnosti“ da je to skoro nevjerojatno, štoviše, Serge je potencijalni budući premijer, on se smješka, na licu mu se ne vidi ni mrvica promjene raspoloženja, točnije, njegova je mimika i dikcija uvijek u skladu sa zahtjevom okoline, oni su bolesno politički korektni jer to je tako normalno, zar ne, ali istovremeno i tako „autentični“ jer izleti njemu i ono „jebiga“ i „sranje“ kao i svakom drugom čovjeku, osim što je njemu stol u najskupljem restoranu u gradu uvijek na raspolaganju, bez potrebe za višemjesečnim čekanjem rezervacije. S druge strane stola, za vrijeme prenaporne večere koja nudi malo (dobrih) jela, a beskrajno puno prenemaganja uz paprenu cijenu od 400 eura plus napojnica (za razliku od zalogajnice preko puta gdje se jedu rebarca za 10 eura), sjede njegov brat Paul i šogorica Claire, to jest Marie Claire, ali koja ne želi da je se zove po časopisu. Oni su malo drugačija priča, štoviše, tijekom radnje doznajemo da je Paul prilično neprilagođen, tj. prilično „nenormalan“, tj. prilično nekonformiran, dakle, osoba koja će u datom trenutku napraviti ili reći nešto što nije trebalo ili, još gore, opaliti posred njuške sugovornika, onako po muški, na način kakav je bio uobičajen u doba prije nasilja političke korektnosti.

Da ne duljim, a niti ne spoilam, roman otvara bezbrojne teme koje zaokupljaju suvremenog zapadnjaka: krivnja, dužnost, korektnost, konformizam, nonkonformizam, lažna nonšalantnost i, možda ponajviše, izaziva pojam „normalnosti“ koji je postao toliko nasilan, da čak i pomalo ekscentrične skupine počinje gutati u žrvanj normalnosti, stvarajući sve veću i veću zalihu nečega što se na kraju može nazvati jedino - potisnutom agresijom.

Ali: ta zato imamo tensilen forte! To su još oni utješni biljni pripravci za preživljavanje divote svakodnevice. Ako ne ide s tensilenom forte ide s apaurinom, ako ne s njime, ide sa xanaxom, ako ne s njime, ide sa seroquelom protiv psihoze u eventualno za spavanje, a još jedno dva tri ili četiri antipsihotika i stabilizatora raspoloženja sa strane, jer, gotovo je sigurno, svi smo na neki način „nenormalni“, jelte (naime, svake je godine knjiga poremećaja i bolesti sve deblja i deblja), pa nema razloga da se ne pokušamo, ako nikako drukčije ne ide, ako ne ide, dakle, s beskrajnim seansama kod terapeuta, onda barem s lijekovima koji će nas uskladiti s normalom.

Roman Večera zapravo je fokusiran na nasilje „normalnosti“ i „političke korektnosti“, na diktaturu normalnosti koja ne podnosi pobunu, a koja nas cijelo vrijeme nastoji uvjeriti da je sve što nije u sferi normalnosti nepoželjno i da se, naravno, zbog toga moramo osjećati krivima, a ako se ne osjećamo krivima, e onda valja ozbiljnije razmisliti što s nama, jer je evidentno da nismo normalni i da ćemo se teško moći nositi s tiranijom, pardon, normalnošću svakodnevice koja se svodi na formulu: radim, jedem, vozim djecu u školu, vikendom se odmaram i posjećujem rodbinu i čekam penziju i tako u vječnost, u nedogled, u beskraj, u beznadnu budućnost koja bi trebala biti sretna i vesela, jasno, ako je vi svojim zanovijetanjem, prigovaranjem, eskapadama, ili neredovitim uzimanjem terapije ne pokvarite.

Tiranija normalnosti je današnje opće mjesto. Gotovo svi imaju obilježja neke vrste psihopatije, štoviše, oni koji tvrde da nemaju, možda baš i najizrazitije imaju, no, bilo kako bilo, nepoželjno je biti ekscentričan, to je toliko neprihvatljivo da je „normalnost“ zašla čak i u sfere svakodnevice političara i moćnika koji moraju glumiti, ako ništa drugo, da su normalni, da, eto, kupuju poput nas, žive živote svih ostalih, čak im izleti iz usta i to famozno „jebiga“, sve je cool, da, naravno, tu i tamo koji „bullshit“, nema potrebe da smo na Vi, kad možemo biti na ti, to je tako neformalno, jelte, skidajući kravatu, „ma naši smo“, zar ne, pa nema potrebe da se tuđimo...

Kako god, ja se još iz djetinjstva sjećam da su postojali ljudi koji su znatno ili čak i nešto više od znatno odudarali od pojma normalnosti: za neke od njih su govorili da su gejevi (tada se nije tako govorilo za gejeve već se koristio znatno pogrdniji naziv), za neke druge da su luđaci, za neke treće da su ludi umjetnici (njima je najlakše, uvijek se mogu sakriti iza te navodne ludosti – pa jer su umjetnici, zar ne?), za neke četvrte da su alkoholičari i da su bili u Banjskim dvorima na odvikavanju, ali... Avaj, ne mogu se oteti dojmu da su mi ti ljudi bili zanimljiviji od tada tzv. normalnih, da su njihove priče uvijek bile posebne, da su možda u svojim plus fazama bipolarnog poremećaja bili rođeni zabavljači s kojima sam se rado smijao i da je sve to skupa djelovalo prirodnije od današnje mode usiljene „normalnosti“ pod svaku cijenu, koja je asimilirala sve te oriđinale, nastojeći ih „normalizirati“ bilo xanaxom, bilo seroquelom ili risperidonom, bilo drugim mehanizmima koji nas ukalupljuju u glupu, tvrdu, nezanimljivu, neoriginalnu, nekreativnu masu. Tiranija političke korektnosti istovjetna je tiraniji normalnosti, a sve je to skupa tiranija „vrlog novog svijeta“, u najdoslovnijem smislu riječi, kojem pripadaš, a ako ne prihvatiš, ispadaš iz igre, pođi u brvnaru na Aljasku i tamo prodaj tu svoju ekscentričnost. Ekscentričnost vrijedi samo kao poza, onda tada više nije ekscentričnost, nego predstava, dio predstave o fenomenalnoj „normalnosti“. Te mi riječi potvrđuje njemački psihijatar Manfred Lütz u svojoj knjizi Ludilo: „Ovdje su ambiciozni, tašti poslovni ljudi koji pošto obole od demencije, prvi put od djetinjstva iziskuju tuđu pomoć, ali istodobno prvi put djeluju kao pravi živi ljudi. Ovdje su uvijek tako korektni i osjetljivi ovisnici što cijeli život neumorno traže čovjeka koji ih neće ponižavati, prezirati, povrijediti i koji svojom ovisnošću bježe od svijeta što tako bezobzirno gazi po njihovoj osjetljivosti. Ovdje su mudri shizofrenici, koji ne žive samo u jednom, nego u mnoštvu maštovitih svjetova, koji uljudno odbijaju nasrtljive pokušaje drugih da ih ukalupe, a svoju tajnu ne nameću nikome. Oni su tankoćutniji od drugih, ali zbog toga i osjetljiviji na puno toga što se nama uopće ne čini vrijednima spomena. Ovdje su potreseni depresivci, koji prestrašeno zure u egzistencijalno ništavilo, koji dio svoga života ne uspijevaju odvratiti pogled od temeljnih iskustava čovječanstva, koja se dovode u pitanje: bezizlazna krivnja, egzistencijalna ugroženost, beznadni strah. Društvo koje pleše na rubu provalije na njih ne obraća pozornost. Slijepo je za uistinu važna pitanja, a tu sljepoću začudo drži normalnom. Ovdje su očaravajući maničari koji svojom žestokom i neposrednom vitalnošću upadaju usred normalnoga društva okamenjena u svojim beživotnim ritualima. Oni unatoč svojoj megalomaniji bez zadrške govore istinu, onako kako to katkad čine djeca, i time spektakularno razotkrivaju 'prijetvornost' normalnih. Ovdje su ljudi koje su neki događaji u životu izbacili sa zacrtanih putanja i koji sad ranjeni traže svoj pravi put, koji često kroz bolne faze vodi do veće zrelosti i dublje opuštenosti. Naposljetku, ovdje su svi oni ekscentrični likovi koji sami sebe i druge neprekidno uznemiruju, koji dakle nisu normalni, ali nisu ni uistinu bolesni. Oni unose boju u monoton život, uzbuđuju, pretjeruju. To su oni neprilagođeni likovi koji vas katkad mogu povrijediti, ali ih ipak ne možete zaobići...“

Dakle, za kraj, umjesto ispraznog cinizma i tiranije normalnosti, zar ne bi bilo bolje kada bismo konačno mogli razgovarati? Ljudski, pošteno, bez osuđivanja, bez etiketiranja, ili barem s manje etiketiranja, bez mogućeg linča, kada bismo mogli prozboriti o temama koje jesu važne, ali pravimo se da nisu važne na način da se za njih otvori stvarni prostor dijaloga. Jer, naprotiv, hiperkorektna normalnost, čini se, ne može odvesti nigdje drugdje nego i nadalje plesati na stalnom rubu provalije.

Objavljeno uz dozvolu autora.

Prva objava:https://www.ludvig-designe.com/kolumne/kolumna-milana-zagorca/712-tiranija-normalnosti