Nebo iznad Zagreba poprimilo je ljubičastu nijansu tamo na rubovima horizonta i ja već nemirno čekam noć a grad čeka mene ... Plamičci života u prolazu sve tišim ulicama i poneki par srdaca koji svaki svoju brigu vodi, udaljeni lavež pasa iz nekog dvorišta ... još samo da zamre cvrkut dnevnih ptica ... Uskoro će ulice u centru živnuti bezbrižnim životom i vedrim bojama haljina djevojaka koje požuruju ljeto i nadaju se zanimljivom susretu – ah, ta romantika koja se budi s mirisom prvih lipa ima neku posbenu draž – ali, dani su duži a noći kraće ... Potmuli trzaj u dubini bića prene me iz snatrenja - vrijeme je, a moja priroda tako dobro skrivena od svijeta traži svoje... Još jedan pogled u zrcalo dok mi se odraz rasplinjuje, uvježbani poluosmijeh koji krije očnjake, tiho zadovoljno režanje promukla glasa i tek trenutni bljesak u očima usljed uzbuđenja zbog lova ... „The game is afoot, my dear Watson“, ponavljam si poznatu Doyleovu rečenicu i krećem ...
Tek tiha, sitna, crna sijena, opsjena u treptaju nečijeg oka – mog posljednjeg odraza za večeras, u nečijoj zjenici punoj nade, prije nego što ...
I mogu biti baš bilo gdje, pred baš bilo kime ...
Nužnost hranjenja kao i evolucija naše vrste tijekom vremena učinila me suptilnijom i diskretnijom od mojih slavnih predaka; preko načina na koji se manifestira moja žrtva nemoguće me više otkriti – okrivite za to srčani udar, drogu, napad razbojnika, obračun bandi, prometnu nesreću, trovanje, predoziranje, aneurizmu ... ali ... nema straha ... nema straha ...
Jer ja sam milostiva Smrt.
... bit' ću i prema njoj ...
... promatram je dok šeta lagano lupkajući petama a miris presladunjavog parfema za moj ukus pomalo mi iritira nosnice ... ako je dovoljno mlada i lijepa mogla bi nestati ili ... desit će se nešto drugo ... neka bude ...
Zazovem je u gomili ljudi, sasvm nečujno ... Zastaje i zbunjeno se okreće kao da ju je netko ovlaš potapšao po ramenu ... trenutak kasnije, susreće mi pogled, upitno i blago raširivši oči, zastaje na tren oklijevajući, pa kreće prema meni ...
Tek lagano kimnem da me slijedi; ona sada već zna ...
Osjećam njeno prepuštanje čak i okrenuta joj leđima i polako se i opušteno udaljavam u smjeru manje napučenih ulica ... Zastajem, dopuštajući joj da me sustigne, pa nastavljamo u tišini poput najboljih prijateljica ...
Uskoro... uskoro ...
Bilo mi se ubrzava kako skrećemo na neku tihu gornjogradsku šetnicu, a prateći moje, ubrzava se i njeno... ne pita se što slijedi, ne pita se niti da li će boljeti, ne pita se baš ništa ...
Kako rekoh, ja sam milostiva Smrt.
***
„Jučer je u ranim jutarnjim satima blizu samog centra u Zagrebu pronađeno tijelo mrtve djevojke Jane Doe. Istragom i obdukcijom utvrđeno je da se radi o nestrenom slučaju prsnuća aorte usljed srčane mane od koje je djevojka patila kao i hipertenzije dodatno pojačane konzumacijom većih količina alkohola...“.
***
Sweet dreams, dear Jane, sweet dreams...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.