Olja Savičević Ivančević | Ružica Aščić: „Dobri dani nasilja“

Tekstove Ružice Aščić sam zapazila prije nekoliko godina i ono što me privuklo kod susreta s pojedinim pričama, a kasnije i rukopisom „Dobrih dana nasilja“, bila je autentičnost, glas koji se izdvaja i koji izdvaja pisca ili spisateljicu od onih koji pišu.

Ono što Ružica radi u tekstu je vješto i nemilosrdno razotkrivanje perfidnog misterija života, svijeta dječje svireposti, zavodljivosti i ljepote zla kojemu nije moguće odoljeti, koje je katkad slađe od ljubavi, a svakako uzbudljivije od dobrote. Radi se o zlu koje, umjesto da odbija,  očarava,  sklopljeno u skladnu i opaku cjelinu s mladošću i naivnošću, ponuđeno u odnosima majka-dijete ili u ljubavnim odnosima, gdje mu inače u književnosti baš i nema mjesta, ali u svakodnevnom životu itekako ima – i o tome je ovdje riječ. Govoreći o Ružici kao autorici, govorimo i o umjetničkoj hrabrosti da se dokine tabu, da se takne i ogoli nedodirnuto, bestidno mjesto. Zato je atmosfera Ružičinih priča prilično nalik snu. Ne košmaru, nego onom lucidnom snu u kojem se strahovi nižu u čvršće fabule, iako po pravilima neke zaumne logike, bajke u kojoj su svi likovi stvarni.
U ovim pričama nema viškova, povišenih tonova, a redukcija emocija proizvodi prazninu i brutalnu glad koja se nema čime utoliti – u okruženju  lišenom osjećaja, likovi tumaraju tekstom pokušavajući jedni od drugih izmamiti bilokakvu emociju. A ako se, obično u poetičnim mikropričama, blistavim pasažima između skupina priča, nakratko pojavi sentimentalnosti, taj gliter bljesne zajedno s okrutnošću, dok je ljubav izgovorena hladno, bolno ili nasilno. Nasilje tako postaje nadomjestak za ljubav, a ono je ipak kakav-takav odnos koji uključuje čak i dodir, jer ovdje se nitko ne dodiruje, gotovo svi se prijeteći mimoilaze.

U pozadini, u udubinama i podsvijesti teksta, zaturen je rat, koji se ponekad pokazuje i kao scenografija, kulisa. Nikad ne izbija u prvi plan, rat nikad nije tema, a uvijek je prisutan kao bijeli šum iz pozadine i to nas podsjeća u kojoj mjeri su „Dobri dani nasilja“ generacijska priča. Djeca žive svoja djetinjstva i igre i u ratu, i rat se, neprimjetno, dok se igraju, uvlači u djecu i pustoši ih. 
Zlo se dogodi iz dosade ili dokolice i to je ono fascinantno u vezi zla, ono je prosti nadomjestak za puninu življenja.

Sve je u „Dobrim danima nasilja“ baš onako kako jest i sve je baš onako kako se ne govori i ne piše. Osim ako niste Flannery ili Agota ili Herta. Ili Ružica. Bistra i neumorna zapisivačica perfidnih misterija života i njegovih tankoćutnih, delikatnih okrutnosti, zagledana u svijet kao u duboki bunar koji je jeziv i strašan, ali tako divno uzvraća jekom.

Odlomci iz priča Ružice Aščić

Budnost je neobjašnjivo mučna. U takvim noćima, kada se čini da čovjek stoji na pragu ludnice s ogoljenom dušom među prstima, sanjanje je privilegija. Nesvijest je sladak i nužan bijeg koji dušu umornu od preispitivanja same sebe vraća na pravi put.
Ružica Aščić: priča „Rijetka igra“

Zamišljam nju i njega. Ona govori: I pojedi. I pojedi. On se pokorava i jede. Sve dok ne dobije 30 kila i postane sasvim neprivlačan. Potom ga ni ona više neće. Kaže:“Pogledaj se, ne možeš zavezati cipele od debljine. Gadi mi se u što si se pretvorio.“ On ne kaže: „Ti si me u to pretvorila.“ Šuti na jednako podatan način kao otac. I on se jednako ponizno kaje zbog toga što ne uspijeva biti bolji. Jer ona zaslužuje bolje. Njoj treba puno, puno bolje.
Ružica Aščić: priča „Rijetka igra“

Povukle smo se na terasu i ona se opet štitila od vjetra. Uzela je šalicu čaja među prste i lupkala prstenom o nju. Od dosade. Nemogućnosti da pobjegne. Znala sam što misli. Donijela mi je omotnicu, sastala se sa mnom daleko od svih, a ja ju stišćem i mučim. Nisam nikada bila kuma njezinom djetetu, a ona je to tako željela. Kada je to bilo? Kada sam ja to mogla nestati s lica zemlje?
Ružica Aščić: priča „Kao ptica“

Autobusi divlje udaraju cestom i zbog njih zveči sve stakleno u kući. Čak i pribor za jelo u ladicama zveči. Kotači, kao i putnici, jedva se drže na mjestu. Čak i kada žure na posao, ljudi pronađu trenutak vremena za mrštenje. Obješena lica gledaju krajobraze što protječu. Na prozorima su se osušili potoci neke davne kiše.
Ružica Aščić: priča „Ničiji sin“

Bio je mrak, ali odnekud, s nekog niskog prozoda, na lice joj je padala smekšana žuta svjetlost. Željela je majci reći sve, ali ni ovaj puta nije mogla. Na neki čudan način, osjećala je kako joj u utrobi buja gađenje. Nije mogla točno uprijeti prstom u to što joj se gadilo, ali imala je osjećaj da je sve na što joj je mogao pasti pogled bilo prljavo.
Ružica Aščić: priča „Rane godine“

Vrućine je nestalo. Čekanja je ponovno bilo u izobilju. Od početka dana, kada bi ju probudio odrješit zvuk budilice, osjećala je da sluti neku istinu koja je povjerena samo njoj. Sve, gotovo sve što je mogla zamisliti, bilo je prožeto dosadom koja se nije dala riješiti. Koju ona, uz sva domišljanja, nije znala riješiti.
Ružica Aščić: priča „Rane godine“

Zaboravit će da je htjela zapaliti kuću, baciti nećakinju u bunar, skinuti gaće i hodati gola po naselju. Zaboravit će da su joj poispadali zubi i da je dala napraviti nove. Zaboravit će kome je ukrala novac i kome ga je vratila. Zaboravit će da je došla u praznu kuću sa zemljanim podom, zmijama koje pužu po pragu i da je sve trebalo ispočetka. Zaboravit će, i držat će se hladno dok joj budu prepričavali, da je majci rekla: Evo, pokopat ćemo te tu kad umreš, u ovom kanalu.
Ružica Aščić: priča „Sedam godina kasnije“

Nebo se nadmoćno crnilo i neki pištav zvuk nadirao je iz grada u nanosima. Pred sebe je stavila scenarij i gledala rečenice koje je u duetu s poznatim glumcem trebala izgovarati već sutra. Bile su debele, nemoguće, prepune svega što ne može biti.
Ružica Aščić: priča „Sve što ne može biti“
Izvor: Sandra Pocrnić Mlakar