Srebrenka Cernić Hotko | Zoran Ferić: Kalendar Maja

Nisam sigurna da sam naslov shvatila, (osim ako je pedesetogodišnjica susreta maturanata-čisto predviđanje apokalipse hihih), ali sam zato šestotinjak stranica prilično brzo iščitala. Moram priznati da je nakon nekoliko Ferićevih djela (koja i nisu na me ostavila upečatljiv dojam: sa naglaskom da njegove kolumne jako volim), ovaj „romančić“ sasvim solidan, posebice zbog tematike, one općeljudske, malo karikirane, ali ljudi moji, pa to je literatura.

Roman je to o susretu nekadašnjih maturanata nakon pedeset godina, koji evociraju uspomene na ono-pravo maturalno putovanje, kroz novo penzićko krstarenje Jadranom - gerimaturalno putovanje. Ah, a i razrednica, babac od devedeset je s njima… Zgodno konstruiran, sa izmjeničnim pričama o mladosti dječaka Tihomira, a na gerimaturalcu ginekologa Tihe u mirovanju. Mladost, pojašnjava starost. I kako to biva, mladenački snovi, očekivanja, i vjerovanja, ostaju nedorečena, tajnovita, da bi se na krstarenju, pretpostavljam da more izabrano sasvim namjerno-slučajno, odmotavala neka klupka. Premda malo idilično ,nije mi smetalo, dapače, baš mi je to fora.

Okupljeni na brodu za krstarenje nisu mogli međusobno odlaziti nakon sukoba, prepirke… orijentirani na sebe, što je značilo i evociranje uspomena kao neminovnost, morala se izroditi istina. Tako tajne mladosti poprimaju ozbiljnije dimenzije, i u konačnosti dešifriraju osobnosti pojedinih suškolaraca, među kojima postoji sve ono-što me podsjetilo zašto izbjegavam godišnjice mature. Najveća istina je da kada postajemo stariji, ne kalkuliramo, jednostavno živimo. Neki to shvate prije, neki kasnije, a neki nikada. Međutim, svima je jasno da se neki računi moraju svesti. Možda to i nije loše, ali nikada se ne zna ( baš zbog tog „ne zna“ ja ne idem na te susrete). Tihomir me jako iznervirao negdje na drugoj trećini romana, jer sam ga već strpala u mlakonju sa perspektivom imbecila, koji je i kao Tiho u sedamdesetim bio imbecil kada je u pitanju fatalna žena. Priznajmo, u svim životima postoji netko fatalan. A ta fatalna žena je , joj da sam Sandra rekla bih što je…ali ovako ću reći da je frustrirana guska nemjerljivog IQ-a, jer ga ni ne posjeduje-karikiram, naravno. I tako prošetah se djelom koji govori jednu mladost i jednu starost. Kada sve zbrojim, mogla bih po tom klišeju i u svojoj generaciji pronaći pandane, i sebe naravno, ali si dozvoljavam diskreciju da vam je ne otkrijem.

U svakom slučaju mislim, da je to roman za onaj dio čitalačke publike koji je preživio i oživio, barem, tri godišnjice mature; kada sjećanja već pomalo hlape, a fatalizmi jačaju. Uopće nije loš, gotovo da je ozbiljnija razbibriga; meni-saga o generacijama čiji identitet prepoznajem. Moram, napomenuti da na dio „seksualne senzibilnosti“, moram tek kimnuti glavom…jer „nestašnosti te vrste“ nekada su me zgražavale kada sam postala svjedokom nekih takvih izleta( pa i ispovjedi te vrste), sada sa odmakom shvaćam neke poveznice. Nisam moralni čistunac, ali sam izgradila svoja moralna načela, a ona me obvezuju da kažem- kako je biti iskren prema svojem nagonu, jednako kao biti i moralan čovjek za sebe, u sebi. Odavno me nije briga što i kako, zašto tko i čemu- ali mi je bitna moja ravnoteža. Pa, u prilog tome, meni je roman bio sasvim dobar poriv da zaključim kako generacijama postoje stereotipije ponašanja, iz kojih valja učiti. I nisam opterećena stegama, ali roman me probudio u dijelu sazrijevanja: onoga bitnoga što graniči sa podsvijesti… I ne treba biti „psiholog od zanata“, da se shvati kako je mladost spremna riskirati u otkrivanju. Eto, našoj Nati , moj osvrt, jer sam upamtila da ga čeka. Drugima: svima mlađima od četrdesete-ne preporučujem. Aaaa ne zamjerite…to je moje mišljenje, ali ..kako generacije sazrijevaju sve brže…čitajte…Knjiga je OK…knjiga je odraz neke fikcije(ali i mnogih stvaranosti, samo treba biti iskren, barem sebi, kao što sam ja htjela biti u osvrtu).