Srebrenka Cernić Hotko | Želimir Periš: Mima i kvadratura duga

„Zastrašujući tehnotriler o informatičkom društvu i moći“  izmiješao je moju radoznalost sa bojažljivim osjećajem da ću se izgubiti u nepreglednom svijetu pojmova koje ne razumijem jer ga piše programer; a ja se u tom svijetu snalazim poput  Maše, jedne od likova njegovoga romana (ali, da ne bi bilo zabune, samo u tom dijelu informatike – inače bih ju premazanu medom stavila u mravinjak negdje u nekoj pustari); a kad tamo - nema straha. Simpatično, dinamično, zanimljivo, umjereno doziranim elementima distopije, tragikomedije… točnije bilo bi komično da nije tragično moguća istina, ispričana priča. Nizale mi se asocijacije od Orwella, Ljudi u crnom (film), ponekih romana o tajnim službama, bankarima… teorija urota jer: čipiramo pse, kako bi ih vratili vlasnicima… (otom potom), a uskoro bismo mogli i ljude; ili smo već to postali oibiziranom akcijom „sve na jedan klik“ kako bi te stisnuli, sažvakali i pljunuli, hmmm, prepoznatljivo i vrlo moguće, da bi nas vratili u „bazni sustav“ pa utefterili naš „rok valjanosti“.

Želimir je uspio ozbiljnu temu upakirati u brzočitljiv roman, bez pretenzija, barem meni, da bude autor za kojega bismo teško našli odgovor na pitanje: “što je pisac htio reći“. Rekao je ono što mnogima, koristeći virtualni svijet, postaje prepoznatljivo u nekim segmentima života. Ostavio mi je samo vrijeme u kojem ću radoznalo očekivati kako li će Mima (glavni junak priče, za kojega sam prvi tren pomislila da je žensko :) ) , nesuđeni Branimir, u novom ciklusu života u kojem mu, po mojem, slijedi mnogo ozbiljnija borba za preživljavanje, mnogo složenija od:“osjećaja da mu se dlaka na rukama ježi.“