Kolumne

petak, 3. lipnja 2016.

Zdenka Kirin | Je li riječ put do nečije duše?


Lijevo: Zdenka Kirin, desno: Narcisa Potežica
Je li riječ put do nečije duše, i izvire li duša riječima? Kad se dogodi ona čudesna spona koja veže ljude, zatitra riječ među nama i mi stihovima ''čitamo'' jedni druge otkrivajući dobro i liječeći ono loše što nas poput tmastih oblaka obavija i ne da nam vidjeti obzore istinske ljepote, ljepote duše kojoj težimo svjesno ili podsvjesno. Ovaj put smo razmaknuli oblake i spoznali dušu vrsne književnice Zdenke Kirin iza koje je pet objavljenih knjiga od kojih su tri zbirke poezije (Arija srca, Preslica stihova, Koraci srca) te dva prozno-poetska djela ''Zov divljina'' knjiga I i II. O radu i životu književnice pokušali smo više doznati posjećujući njenu profilnu stranicu na Facebooku te kontaktirajući ju e-mailom.

Seebiz: Počeli ste kao pjesnikinja. Što je ono što preteže u vama na stranu poezije?

Oduvijek sam bila sklona literarnom izražavanju što se vidjelo iz mojih školskih zadaćnica, kasnije sam počela pisati skečeve za školske priredbe, a ujedno sam i glumila u njima. Bila sam djevojčica puna životne radosti i obdarena raznim talentima i u svemu sam uživala i kretala se s lakoćom kroz razvoj kao šarenom bajkom u stvarnosti. Bavila sam se baletom, ritmikom, gimnastikom, bila sam odlična učenica, ali i omiljena prijateljica. Sve dok me nije pokosila nesreća koju sam jedva preživjela.Udarac automobila odveo me u komu dugu 72 dana i vratio me na nivo djeteta. Tako sam se sa 13 godina suočila se sa fizičkom i psihičkom patnjom, a amnezija kao djelomičan zaborav, ostavila je crnu rupu u sjećanju, tako da i danas mogu reći da sam osoba s dva imena koja su se pretopila i preplela u biće mog današnjeg JA. Sa 13 godina sam počela učiti govor, čitanje i pisanje te razbijanje posvemašnjeg nepokreta. S nesrećom nisam izgubila urođene talente, samo sam to osjetilno počela pretakati u sastave i priče. Pisala sam povremeno kao dnevnik za svoju dušu. A pjesnički izričaj sam se iskristalizirao i potekao i postao sastavni dio mog života. Počela sam pisati pjesne svaki dan i to je sve.

Seebiz: Vaša poezija nudi snažne emocije. Koliko dajete sebe ljudima kroz poeziju?

Samo ono što sam proživjela i iskusila, sačinjava slap mojih osjećaja koje slažem u stihove i dajem ljudima da osjete ono što sam osjećala i osjećam ja. Mislim da ljudi prepoznavaju moju iskrenost i istinitost jer mi svi prolazimo kroz slične situacije i doživljaje, kroz pregršt sretnih i tragičnih trenutaka. Umjetnost je umijeće življenja kroz ljubav i stvaralaštvo, a stvaralaštvo je okrenuto ljepoti i promicanju talenta i sposobnosti da bi nam svima bilo bolje i sretnije živjeti u harmoničnim međuljudskim odnosima. Svaki čovjek ima svoje talente, sposobnosti i interese. Svatko se dokazuje kao vrijedan član društva ako pošteno radi. Upoznavajući se međusobno kroz osobne sudbine mi ljudi postajemo bliski i bolje se razumijemo. Poštovanje i susret u dijalogu dobrobit je za sve nas.

Seebiz: Obično za pjesnike kažu da su učitelji života. Što nas svojom poezijom želite podučiti? Što nam želite poručiti?

Ja sam zapravo kroz poeziju tražila sebe kroz misli u pokretu kao da sam tragala za nečim što će mi ublažiti bol i nedostatak fizičke kretnje u plesu i gimnastici, stvarajući pjesme ja sam rasla i stjecala samopouzdanje i divan osjećaj da te drugi cijene zbog onog što jesi u duši i srcu. Život nije laka šetnja, niti pjesma i smijeh, a mi ljudi smo odgovorni da stvaramo sigurniji i pravedniji svijet. Invaliditet nije i moj identitet, a ja se borim da društvo prihvati pravo na različitost i ostvari civilizacijski doseg svijesti koja će dokinuti diskriminaciju, omalovažavanje i preziranje osoba s invaliditetom.

Seebiz: Pomalo s pisanjem prelazite na prozni izričaj. Koliko je teško mijenjati stil pisanja?

Sve je počelo je od sastava i skečeva, prešlo u pjesmu pa zatim u prozno-poetski izričaj kao međusobno preplitanje i stapanje proze i stihova. U prozi sam mogla progovoriti o različitim društvenim događanjima i temama kroz vlastiti stav i mišljenje prema onom što me pogađa kao građanina ove zemlje.

Seebiz: Izašla vam je nova knjiga, ''Zov daljina knjiga II''. Što nam možete reći o njoj i kako ju možemo nabaviti?

Ciklus "Zov daljina" zamišljen je kao spoj proze i poezije, a tematika je život uživo koji se događa prepun sretnih i tužnih trenutaka. Knjiga II., kao i knjiga I., štampana je na većem formatu i ima 275 stranica, cijena je 80 kuna, a može se nabaviti kod mene jer je to vlastita naklada.

Seebiz: Književnica ste, ali i osoba s invaliditetom. Koliko je ta činjenica utjecala na vaš književni rad?

Invaliditet ili neka druga bolest ne bi trebali određivati vrijednost čovjeka, ali invaliditet je prepreka da se pokažeš i dokažeš kao vrijedna osoba sa svojim sposobnostima. Još uvijek su predrasude prema nama goleme. Radi se na podizanju svijesti, ali proces je vrlo, vrlo spor. Invaliditet je ograničavajući faktor, ako nemaš nekog poznatog da te prikaže javnosti. Da me nije nosila ljubav, odavno bih digla ruke od te nemoguće misije. Sam pišeš, sam financiraš izdavanje uz poneku donaciju i sam prodaješ. To iscrpljuje i obeshrabruje. Više puta sam željela odustati od tog jalovog i necijenjenog posla, ali je taj unutarnji zov prevladao i ja sam ponovno zaplovila poetskom rijekom prema ...

Seebiz: Uspoređuju vas s Vesnom Krmpotić.

Da, valjda i zato jer sam toliko uporna u stvaralačkom kriku protiv svih vrsti nepravde, ali i u upornom njegovanju ljepote i ljubavi koja sja u zjenama i daruje me sretnim trenucima života. Ja nosim svoje breme i borim se podnoseći boli i spazme. Tako je pjesma utočište i moj odmor. Radujem se dobroj pjesmi koja i druge ljude razveseli, oplemeni i pomiluje ih mojim pogledom na vrednote života.

Seebiz: Pravi li društvo razliku između književnosti osoba s invaliditetom i one bez? Kakvi su vaši dojmovi? Ima li podcjenjivanja te vrlo osjetljive književnosti?

Društvo nam ne omogućuje da prikažemo svoje stvaralaštvo u medijima. Ja mogu imati tri tone dobrog, čak izvrsnog rukopisa, ali samo za ladice. Do onih koji bi mi pomogli kao vrsni umjetnici, ja nisam mogla doći. A oni do kojih sam mogla doći, nisu mi željeli pomoći. Žalosno, ali istinito. Moja misao i riječ nemaju štaku, a emocije s preljevom u očima slave ljepotu koja se u meni pretvara u čudesno primanje impulsa. Ne znam odakle crpim snagu, ali ustrajavam ići za krijesnicama koje mi stanuju u krvi. Ne razumijem zašto bi naše stvaralaštvo bilo osjetljivije od onog koje pišu tzv. zdravi ljudi?Danas još od jučer traju nepravedna i gruba vremena. Ja ih ne mogu promijeniti, samo mogu ostati čuvarica istinske prisnosti u srcu i duši. Zašto su pjesnici proglašavani sanjarima pa ih se ne doživljava ozbiljnim ljudima? Ja osjećam, opipavam i vidim duhovni svijet kao oazu mira i svjetlosti. Da svijet bi tako usklađen procvao i svanuo obasut pozdravom i osmijehom.

Seebiz: Kad stvarate? U koje doba dana ili godine je književnik najplodonosniji?

Ne postoji određeni sat, doba dana ili godine u kojem stvaram. Postoje poticaji, susreti, pogledi i boje koje kliknu u nutrini draškajem kao nekim zovom s kojim se stapam i tada se naginjem nad papir i zapisujem doživljaj emocionalnog bljeska. Slijedim događaje koji me zasipavaju lijepim i ružnim stvarima. To je stvaran život u meni i oko mene, ja ga samo interpretiram na svoj način.

Seebiz: Za kraj, što biste poručili svojim budućim poklonicima, posebice mladima?

Svojim sadašnjim i budućim čitateljima-poklonicima poručujem da budu pošteni i otvoreni prema životu i da ga čuvaju i vole skupljajući znanje i poštujući sebe i drugoga. Naša različitost je bogatstvo koje jedino u harmoniji može dostići sreću za sve ljude. Nauči biti prijateljski raspoložen i uvijek pokušaj nesporazume riješiti na miran način i nauči kontrolirati emocije bijesa. U ljutnji padaju uvredljive riječi, a dobro je znati da mržnja., sukob i rat počinju vrijeđanjem i ponižavanjem drugoga.

Razgovor pripremio i vodio Seebiz - objavljeno uz dozvolu Zdenke Kirin

Nema komentara :

Objavi komentar