Kolumne

utorak, 14. lipnja 2016.

Sonja Smolec | Hannah Kent: Agnesina ispovijed


Hannah Kent vodi čitatelja vrlo uvjerljivo vodi u jedan sasvim drugačiji svijet, na Island,  i vraća u godinu 1829. kad su društveni odnosi bilo daleko drugačiji i kad se na pametne i inteligentne žene gledalo s podozrenjem. Bilo je to vrijeme kad je sudbina čovjeka, a naročito žena, bila predodređena samim rođenjem. Takav je bio i život Agnes, izuzetne žene, o čijem životu doznajemo iz njene priče koju je ispričala mladom đakonu Totiju, i domaćici kod koje je živjela posljednje dane svog života, Margaret.

Autorica nam veoma vjerno prikazuje vremenske prilike, okrutne zime koje daju dodatan pečat okrutnosti cijele radnje, međuljudske i međususjedske odnose, izgled imanja, unutrašnjost kuća na imanjima i unutrašnjost kuća bolje stojećih i bogatijih obitelji, način spravljanja hrane, i na taj način nam još više kako i vizualno približuje vrijeme i običaje na Islandu s početka devetnaestog stoljeća. Gotovo da se kroz cijeli roman mogu osjetiti običaji progona vještica.

Detaljan opis društva i društvenih običaja, od kućnog života, međususjedskih odnosa i odnosa u obitelji, vrlo je detaljan. Hannah Kent izuzetno dobro prikazuje svoje likove, ne samo opisujući njihov fizički izgled, već nam iz njihovih međusobnih interakcija veoma lako dočarava i njihove karakterne osobine.

Veoma je zanimljivo da su svi vlasnici imanja, bez obzira što su im kuće bile u gotovo ruševnom stanju, zapošljavali nadničare i sluge kako bi za njih radili, bilo da se radilo o nabavci hrane, košnji ili nekim drugim poslovima potrebnim da bi život na imanju tekao koliko toliko normalno. Ukoliko razmislimo o vremenskim uvjetima predodređenim geografskim položajem Islanda, bit će nam jasno da se sve što se radilo moralo napraviti čim prije a vlasnici imanja to sami nikako nisu mogli sami.

Agnes je optužena, sa još dvoje suučesnika, za ubojstvo domaćina na čijem imanju je radila kao sluškinja te biva zatvorena u potpuno neljudskim uvjetima, bez dovoljno hrane, bez ikakve mogućnosti za minimalnim održavanjem osobne higijene. Ljudi iz okolnih sela nikad nisu imali dobro mišljenje o njenom poslodavcu Natanu budući da se bavio proučavanjem ljekovitih trava, i unatoč tome što je svojim znanjem mnogima pomogao. Budući da je živio na imanju podosta udaljenom od ostalih, nije imao mnogo prijatelja. Njegovo ubojstvo bilo je zastrašujuće. Razlozi? Ljubav, ljubomora, moguće sakriven novac...  Iako je već od samog početka knjige jasno da je Agnesina sudbina predodređena i da nikako ne može dobro završiti, čitatelj se može, pomalo, nadati da je drugačiji završetak moguć.

Agnes je, prema mišljenju svih koji su je poznavali, suviše slobodna u svom ponašanju i neprilagođena društvu i društvenim normama. Njena želja za znanjem, i ne samo znanje čitanja i pričanja sagi, smatrala se neprimjerenom i nepotrebnom. Kao dijete je radi toga često bila i kažnjavana. Njen način razmišljanja i njena bistrina bili su potpuno suprotni onome što se od djevojaka i žena očekivalo. Inteligentna i radoznala nije mogla nikome biti uzor. Već samim time osuđena je i prije nego joj je dokazana ikakva krivica. Očite predrasude društva koje je u to vrijeme još uvijek strogo patrijarhalno bile su kobne za mnoge a ne samo za Agnes. Kao sluškinja, da bi preživjela, je radila na mnogim imanjima. I gdje god da je išla, posvuda ju je pratila sudbina vanbračnog i napuštenog djeteta.

Život je za Agnes na imanju Konsa, na koje je preseljena da bi posljednje dane života provela u pritvoru, bez obzira na njene obaveze, od samog početka bio daleko drugačiji od prijašnjeg. Bila je u čistom, oprana, okupana i imala je dovoljno hrane. Njen izbor ispovjednika koji će je najprije duhovno voditi i pokušati od nje izmamiti kajanje, a onda i otpratiti prema mjestu pogubljenja, mnoge je začudio, no ona ima svoje razloge.  Kroz samu radnju romana, tek mnogo kasnije doznajemo što ju je nagnalo na takav izbor, i to najviše iz osjećaja koja nam Agnes prenosi kroz svoja sjećanja na jedan davni događaj kad je prvi put upoznala đakona.

Duhovni posao đakona Totija nije bio nimalo lak. Njihovi odnosi postaju nešto daleko više i mnogo su dublji nego što bi to trebalo biti između ispovjednika i ispovjedanika. Saznajući detalje o njenom životu on sve više, ne razmišljajući o tome, sve se više veže za nju i zapravo postaje njen prijatelj.

Je li kriva ili nije kriva za što je optužuju, zapitat će se čitatelj. Istina je zapretena duboko u Agnesinu dušu i srce i trebat će dosta vremena dok ona odluči reći što se na imanju Illugstadir zaista desilo. No, kako se, kao čitatelji, s obzirom na okolnosti, odnositi prema onom što je ona zaista i napravila?Je li to zaista bio zločin?

Margaret, kao majka dvije kćeri, u Agnes na samom početku vidi prijetnju za njenu obitelj. S vremenom je očito da se njeno mišljenje i njeno ponašanje prema njoj mijenja i njih dvije se sve više zbližavaju. Saznavši pravu istinu ostaje osupnuta, vjeruje da možda postoji način da se Agnesi pomogne. Njene kćeri, od kojih joj je jedna bila vidljivo privržena gotovo od prvog dana, a druga se ponašala gotovo neprijateljski, zapravo su obje, svaka na svoj način shvaćale i prihvaćale Agnes, na neki način je čak i voljele.

Priča o Agnes je nastala na osnovu stvarnog događaja. Agnes je bila posljednja pogubljena osoba na Islandu. Pogubljena su se organizirala tako da se od njih radio spektakl koji je trebao biti pouka svima, organizirano su se dovodili stanovnici svih okolnih mjesta, a vršila se odsijecanjem glave.

Priča je to o jednom vrlo okrutnom vremenu. Autorica je, da bi mogla napisati taj roman, provela detaljna istraživanja Islandske povijesti tražeći izvorne dokumente iz kojih je mogla doznati čim više autentičnih detalja o navedenom događaju. Kako sama u pogovoru kaže, neka imena je morala promijeniti kako bi zaštitila njihove potomke koji još i danas žive u okolnim mjestima ili na tim istim imanjima.

Sigurna sam da nitko, nakon čitanja ove knjige, neće moći ostati ravnodušan i da će ga dugo pamtiti.

Nema komentara :

Objavi komentar