Sonja Krivokapić | Nisam odustala od hrvatskih izdavača

Razgovor pripremila: Sandra Pocrnić Mlakar

Nakon ironičnog romana apsurda "Četnici, zlato i tamjan", Sonja Krivokapić objavljuje u Srbiji drugi, nježniji roman "Zelena koža". No, nije više vijest da Sonja Krivokapić objavljuje roman u Srbiji, jer uskoro joj izlazi već treći, kod trećeg izdavača. Dok je "Četnike" objavila kuća "Nova poetika", "Zelenu kožu" uzela je izdavačka kuća "Alma", a "Dva su sa sirom" uskoro izlazi u izdanju "Književne omladine Srbije".

"Zelena koža" je roman s autobiografskim elementima, o mladoj spisateljici koja pokušava objaviti prvi roman. Iako dirljiva priča, s puno nježnih osjećaja, u njoj se povremeno ipak naslućuje sarkazam i apsurd koji je Sonja Krivokapić demonstrirala u romanu "Četnici, zlato i tamjan".


Nakon knjige "Četnici, zlato i tamjan", "Zelena koža" drugi je vaš roman objavljen u Srbiji, a pripremate za objavu i treći "Dva su sa sirom", kod trećeg izdavača. Primjećujete li da vam objavljivanje u Srbiji otvara vrata prema hrvatskim izdavačima?

Ne primjećujem. Takva nam je momentalna društvena struktura, iz niza razloga, u kojoj se pisac mora ubiti od samoreklamiranja i poznavanja "pravih" ljudi da bi bio primijećen. Ja to ne radim, pa nisam ni očekivala nekakvo otvaranje vrata. Nisam odustala od hrvatskih izdavača u smislu da njegujem nekakav otpor prema njima. Ako netko hoće, OK, ako neće, nema veze.

U "Zelenoj koži" preispitujete potrebu za identifikacijom i prosuđivanjem drugih, ali potreba za prihvaćanjem i razmjenom osjećaja trijumfira i nju ne dovodite u pitanje. Može li pisanje kompenzirati, nadoknaditi osjećaje i rješenja koji nam sad već drastično nedostaju u svakodnevnom životu? Je li objavljivanje romana omogućilo da se osjećate više prihvaćenom?

To je ona vrlo popularna priča o pisanju kao obliku samopomoći, prema kojoj se književna proizvodnja stavlja u službu samopomaganja. Pisanje kao sredstvo suočavanja sa sobom. Ja to ne razumijem. Naravno da pisanje može donijeti neke nove spoznaje o sebi, ali ako je pisanje poligon za introspektivu, kakav onda čovjek odnos prema sebi ima prije pisanja, i na šta će taj književni tekst sličiti ako se pisac sam sa sobom suočava samo dok piše? Sličit će na to na što sliči književnost u okvirima ovog trenda – manje je bitno kakav je tekst. Bitno da se pisac kroz izmišljene likove, koji su zapravo likovi iz njegovog života, izliječio od samog sebe. Pritom je to, naravno, samo dio istine, jer ako pisac želi dobiti širu publiku mora imati računicu u glavi što se tiče teme o kojoj će pisati. Računica i samopomaganje nije moj đir. Od pisanja romana psiholog mi je bolje rješenje, a računice nemam, jer mislim da književni tekst ne bi trebao biti smrznuta riba na akciji. I da pisanje shvaćam kao samopomoć, ona bi opet bila kratkotrajan fiks u svemu tome što nas tišti u svakodnevnom životu. Ne može književnost izmijeniti društvo. Ona može ukazivati na potrebu za promjenom, ali ne može je donijeti. Zato ne može ni kompenzirati to što nam nedostaje.

Jeste li u "Zelenoj koži" namjerno prigušili onaj apsurd koji se razigrao u romanu "Četnici, zlato i tamjan" ili je "Zelena koža" bila vježbaonica i priprema za "Četnike"?

Prvo su došli "Četnici", onda "Zelena koža".

Mogu li se vaši romani naći u prodaji u Hrvatskoj? Hoćete li prirediti predstavljanje za hrvatske medije i kakve reakcije očekujete?

Dogovaram dovođenje "Četnika" u Hrvatsku, ali tko zna što će od toga biti. Ne znam hoću li imati predstavljanje. Radije bih s nekom grupom pisaca nego sama. Nekako mi je nezgodno kad je samo moj roman u fokusu razgovora. Super bi bilo organizirati večer aspurda, sa to nešto malo nas koji danas u Hrvatskoj tako pišemo. To bi me više zanimalo.

Najavljujete treći roman "Dva su sa sirom". Je li emotivan ili apsurdan? Koju temu obrađujete? Crno-bijela naslovnica opet se suprotstavlja konzumerizmu, ali na drukčiji način nego naslovnica knjige "Četnici, zlato i tamjan". Jeste li sudjelovali u izboru likovnog motiva za naslovnicu?

Miksan je. Riječ je o radničkoj obitelji koja je potpuno izgubljena i ne zna što će sa sobom. Muž i žena unutar sebe čeznu da mogu jedno s drugim razgovarati, a ne mogu i pitaju se zašto ne mogu. Muž razvije poluincestuozne osjećaje prema svojoj kćeri kad ona uđe u pubertet, žena čezne za materijalnim stvarima koje si ne može priuštiti i kolje se zbog te želje, koja se u njoj razvila kao prevelika da bi je mogla ugurati u svoj etički kodeks. Radi kao električarka pa doživljava rodne predrasude na poslu i tako. Obični su i ne tako obični. Uopće mi nije palo na pamet to za konzumerizam. Samo sam izabrala naslovnicu jer mi se učinila zanimljivom. Nisam dalje o njoj razmišljala.

Razgovor pripremila i vodila: Sandra Pocrnić Mlakar