Kolumne

ponedjeljak, 13. lipnja 2016.

Mirjana Mikulec | Tamo gdje rastu vrganji

   
S olakšanjem je odmaknuo pokraj zadnjih kuća. Šuma pred njim miriše po trulom lišću, vlazi i mladicama. Po naslagama mahovine korača meko i spokoj mu se širi tijelom. Tišina ima okus kiše, boju trule zemlje i miris mladih, u nju ušuškanih vrganja. Uvlači duge prste u rahlu smjesu truleži, s blaženstvom ih otkida i sprema u uvijek istu papirnu vrećicu: za sreću. Još nije svanulo kad se iskrao iz kuće i kruži tako do jutra dobro znanim mjestima, nalazištima svoga blaga, poput vjeverice među krošnjama drveća. Kreće se preciznošću ugođenog mehanizma po jednom zapamćenim točkama na karti šume, označenoj mirisima bilja, tragovima životinja, otkinutim stabljikama, ugaženim stopama. Zapamtio je dobar osjećaj dok se, kao dijete vraćao doma s punom vrećicom šumskih plodova.

    Kaplje s krošanja, ali odgađa povratak. Ništa više, već odavno, nije isto kao nekada. Ogromna kuća na kraju sela sada je prazna. Pred dućanom u prizemlju nekada bi već pili pivo seoski dečki i uz brundanje upaljenih traktora, kreštavim bi ga glasovima vrijeđali: «Mesto da hodiš po šume, daj nabavi pive za dućan, ničega nemaš, daj si poglej druge! Bi nekaj potrošili, a nemame kaj kupit. Dok ti je bil stari živ je bile drugač. On je bil pravi trgovec, a ne ti!» Dečki više ne dolaze, Vuheko se propio i kad ne leži negdje pijan, pomaže susjedima da zaradi nešto za jelo, Šebilije je otišao u potrazi za poslom, za Zlojzu i Zeca ni ne zna što im se dogodilo.

    Nije žalio za starim. Govorio mu je da je nesposoban, da ima dvije lijeve noge,  osim kad bi dolazio iz šume s punim rukama vrganja, jer ih se moglo dobro prodati. Stari je pio i kartao, rasipao novce, a njega ostavljao da radi u dućanu. Jedne je noći u pijanstvu pao i ozlijedio glavu, nedugo zatim otišao, a s njime i dobra vremena i laka zarada u trgovini.
   
Dućan je prazan već godinama, žbuka otpada, ograda oko kuće je zarđala. Na pokušaje da se izvuče podsjeća ga samo prazna, utapkana njiva iza kuće. Kupivši nojeve, potrošio je posljednje zalihe novaca, a oni su ugibali jedan za drugim, trepčući velikim trepavicama nad ogromnim, zagonetnim očima. Zasuzio je nad njima od nemoći. Čovjeka koji mu ih je prodao više nije uspio pronaći.

    Uspinje se bezvoljno pustim stepenicama trokatnice. Ponekad mu se učini da odozgo čuje jamrajući glas svoje vječito nezadovoljne žene. A uvijek je šutio, ni u čemu nije proturječio, sklanjao joj se s puta. Dovoljno mu je bilo da ima nekoga tko će mu reći što da radi…

    Najljepše je bilo u jutrima kad je otišla na posao. U polupraznom dućanu sa sinom bi slagao kocke i crtao likove iz filmova. Ali i sin ga je iznevjerio, kako je odrastao sve je više tražio, prestao provoditi vrijeme s njime u dućanu…. A onda su otišli, oboje. Dolazi mu rijetko, odgleda s njim utakmicu, donese mu svoju staru robu. Završio je fakultet i živi negdje u gradu. U vremenu između posjeta, on izbriše iz sjećanja svoga sina.

    Uvlači se u kuću još malo odspavati, u neugrijanu sobu, pod već pomalo ustajale pokrivače. Danas ne mora na posao, iskoristit će godišnji dok još nije sezona, a onda kad većina ode na odmor, on će s malobrojnima ostati slagati police ogromnog skladišta. Lako je dobio taj posao, poslušan je i uredan, ne pada mu na pamet da nešto ukrade. Kasnije, očistit će vrganje i dati ih mami da napravi ručak, zajedno će jesti, posjediti malo. Reći će mu što sve treba popodne napraviti u vrtu.

    Taj vrt pokraj kuće s velikim, ravnim, poput vojnih redova složenim gredicama i urednim nasadima, jedino je što je ostalo isto. Svake godine on ga prekopa, mama napravi raspored gredica, zajedno kupuju sadnice, uvijek kod istog čovjeka, posade ih u velikim razmacima da ih mogu često i lako okopavati i tako cijelo ljeto i jesen posluju u vrtu.
   
Za plodove ne brine, nisu mu važni, samo zna da je rad u vrtu nešto što mora činiti, isto kao i svakodnevno slagati robu po policama. Jedino što doista voli je brati vrganje. I navečer gledati televiziju s mamom. Tako će mu proći još jedan miran, spokojan dan.


(pohvala Hrvatskog sabora kulture, 2010.)

Nema komentara :

Objavi komentar