Obična neobična priča
Roman Svetlane Živanović, a nije prvi, naslovljen sa “Oplenačka magija” i dodatnim motoom, kao svojevrsnim podnaslovom “Naš život uz muziku Gorana Bregovića” u ove dve formulacije sažeo je i svoju nepretencioznu poruku i pripovedački siže, pa i kopču (u ovom slučaju to je jedna minđuša) koja mu daje i okosnicu oko koje se vrti priča, ali i malu misteriju kojom se tumače neke mitske slovenske veze.
Pripovedanje autorke osmišljeno je kao javno obraćanje, neka polemička konferencija za novinare ili govor za publliku - a to su i pretpostavljeni čitaoci – u kome im se ona obraća, ponekad se malo zadevajući sa njima, ponekad bivajući samokritična, a katkad i ljuta na slušaoce/čitaoce. Taj otklon od te publike počiva na raširenoj pretpostavci da muzika Gorana Bregovića i Bijelog dugmeta, a i sam frontmen i nisu nešto vredno pažnje, a autorka koja misli i dokazuje suprotno u stalnom je “fajtu” sa takvima. U tom smislu “Oplenačka magija” samo na prvi pogled deluje kao autobiografski zapis o jednoj sasvim običnoj, svakodnevno sretanoj ženi čiji je život možda tek malo neobičniji i uzbudljiviji od drugih.
Međutim, knjiga je od prvog do poslednjeg reda prožeta tom “ideologijom” ljubavi za baš tu muziku, a čak se i blokovi teksta nižu sa pojedinim stihovima ovog autora, odnosno grupe kao motoom. Iz toga biva jasno da je pričom o Tatjani i njenim drugaricama smeštenoj u detinjstvu u Topolu i Božurnju i druga podoplenačka sela, da bi se sa odrastanjem selila u Kragujevac i Beograd, i posredno i neposredno ispričana priča o jednoj generaciji. Da je, ako se tako može reći, ta pripovest njen kolektivni – autoportret. A da je ono što se ovde naziva životom uz muziku baš te grupe, nostalgično podsećanje na širi sklop – način života u jedno ravnomernije i mnogo stabilnije vreme. Voleti jednu vrstu muzike – to je dakle, pokazatelj stila i načina života, a budući da je Bijelo dugme bilo svejugoslovenski fenomen – ovde imamo portret čitave jedne epohe naslikan životima sasvim normalnih ljudi. I tu se krije ta neobičnost ove obične priče – naracija o nekoliko pojedinaca, glavih junaka, dovučena od idiličnih sedamdesetih do raspada zemlje i bombardovanja – postaje priča s višim smislom: o dominantnom tipu ljudi među kojima živimo i koji žive oko nas. I sve više nestaju sa društvene scene, kako nestaje i te normalnosti, nepretencioznosti i “običnosti” u našim životima. Autorka na jednom važnom, katarzičnom mestu i sama kaže da je to katarza (a ne upotrebljavajući ovu reč) jedne obične žene iz naroda. Ali ta katarza nije opisana visokomudrenim, pretencioznim stilom, već je prikazana onakvom kakva je u stvarnosti – u gužvi Sabora u Guči, na kafanskom stolu, među polupijanom publikom i muzičarima…
Dalje o neobičnosti običnog: nekoga drugog ko želi da romanom pronikne u želje, nade, potrebe za ljubavlju, njenim primanjem i davanjem, jedne “obične žene iz naroda” tema bi verovatno navela na komplikovanu priču, razmišljanja i udubljivanja – Svetlanu Živanović, međutim - ne . Ona samim životom glavnih junaka pokazuje kakav je to život, odnosno način života u to doba. Na primer, lunja se po šumama zarad ptičjih jaja, učenici pomalo varaju profesore, ali se uči i ne kupuju se diplome, ide se i na doček druga Tita, ali i na rok-koncerte, lepe se po sobama plakati idola, ali se drugarice iz letargija izvlače ubeđivanjem da upišu fakultet… Dakle, vreme koje je već našoj deci, deci glavnih junaka nezamislivo!
Osim svojevrsnih poglavlja koja su tematizovana i označena stihovima Bijelog dugmeta, roman je prožet još jednim promenljivim motoom koji, opet, ukršta neka druga poglavlja sa onim prvim, a ona su označena lirskim intermecima u kojima se interpretira jedan san koji se menja, raste, dopunjava, nastavlja i može se nazvati san o dečaku. U priči taj san se na kraju ostvaruje kao san o priželjkivanoj i uvek izmičućoj ljubavi koju glavna juakinja na kraju ipak dostiže. Ali pričajući nam o njenom ostvarenju, primenjuje takav način pripovedanja da ona i dalje čiatocu ostaje nedovoljno stvarna. I nadalje izmičuća.
I ako se svemu doda “objašnjenje naslova” biće jasno šta će čitaoci pročitati među koricama “Oplenačke magije” Svetlane Živanović. A da li će i njihovo tumačenje i primljena poruka kad knjigu uzmu u ruke biti ista sa onom koju emitije autorka ili ovom koju nudi ova, takođe nepretenciozna recencija, ostaje da se vidi.
Sama “Oplenačka magija” u istoimenoj knjizi takođe ima dva nivoa. Dok su Tatjana, njene drugarice i drugovi deca, magija ima jedno značenje – sastoji se u pažljivo čuvanoj dečjoj tajni o skupocenoj minđuši nađenoj u Kraljevim vinogradima na Oplencu. Razvojem priče i odrastanjem junaka i ona postaje neka vrsta talismana, zaštitnika i proročice za junake.
Uvođenjem u roman lepe i potresne priče o životu Ivana, “belog” Rusa koji je najveći deo života proveo u “jugoslavijama”, magija minđuše pretvara se u poentu koja u mitskom maniru spaja sudbinu predrevolucionarnog Rusa i nestale Rusije sa sudbinom Ivanu sličnih Srba i Srbije. Minđuša sa Oplenca našla je svoj par kao što su se sudbine pojedinih junaka preplele vođene ko zna čime. Možda i magijom minđuše.
Beograd, 19.1.2014.
Roman Svetlane Živanović, a nije prvi, naslovljen sa “Oplenačka magija” i dodatnim motoom, kao svojevrsnim podnaslovom “Naš život uz muziku Gorana Bregovića” u ove dve formulacije sažeo je i svoju nepretencioznu poruku i pripovedački siže, pa i kopču (u ovom slučaju to je jedna minđuša) koja mu daje i okosnicu oko koje se vrti priča, ali i malu misteriju kojom se tumače neke mitske slovenske veze.
Pripovedanje autorke osmišljeno je kao javno obraćanje, neka polemička konferencija za novinare ili govor za publliku - a to su i pretpostavljeni čitaoci – u kome im se ona obraća, ponekad se malo zadevajući sa njima, ponekad bivajući samokritična, a katkad i ljuta na slušaoce/čitaoce. Taj otklon od te publike počiva na raširenoj pretpostavci da muzika Gorana Bregovića i Bijelog dugmeta, a i sam frontmen i nisu nešto vredno pažnje, a autorka koja misli i dokazuje suprotno u stalnom je “fajtu” sa takvima. U tom smislu “Oplenačka magija” samo na prvi pogled deluje kao autobiografski zapis o jednoj sasvim običnoj, svakodnevno sretanoj ženi čiji je život možda tek malo neobičniji i uzbudljiviji od drugih.
Međutim, knjiga je od prvog do poslednjeg reda prožeta tom “ideologijom” ljubavi za baš tu muziku, a čak se i blokovi teksta nižu sa pojedinim stihovima ovog autora, odnosno grupe kao motoom. Iz toga biva jasno da je pričom o Tatjani i njenim drugaricama smeštenoj u detinjstvu u Topolu i Božurnju i druga podoplenačka sela, da bi se sa odrastanjem selila u Kragujevac i Beograd, i posredno i neposredno ispričana priča o jednoj generaciji. Da je, ako se tako može reći, ta pripovest njen kolektivni – autoportret. A da je ono što se ovde naziva životom uz muziku baš te grupe, nostalgično podsećanje na širi sklop – način života u jedno ravnomernije i mnogo stabilnije vreme. Voleti jednu vrstu muzike – to je dakle, pokazatelj stila i načina života, a budući da je Bijelo dugme bilo svejugoslovenski fenomen – ovde imamo portret čitave jedne epohe naslikan životima sasvim normalnih ljudi. I tu se krije ta neobičnost ove obične priče – naracija o nekoliko pojedinaca, glavih junaka, dovučena od idiličnih sedamdesetih do raspada zemlje i bombardovanja – postaje priča s višim smislom: o dominantnom tipu ljudi među kojima živimo i koji žive oko nas. I sve više nestaju sa društvene scene, kako nestaje i te normalnosti, nepretencioznosti i “običnosti” u našim životima. Autorka na jednom važnom, katarzičnom mestu i sama kaže da je to katarza (a ne upotrebljavajući ovu reč) jedne obične žene iz naroda. Ali ta katarza nije opisana visokomudrenim, pretencioznim stilom, već je prikazana onakvom kakva je u stvarnosti – u gužvi Sabora u Guči, na kafanskom stolu, među polupijanom publikom i muzičarima…
Dalje o neobičnosti običnog: nekoga drugog ko želi da romanom pronikne u želje, nade, potrebe za ljubavlju, njenim primanjem i davanjem, jedne “obične žene iz naroda” tema bi verovatno navela na komplikovanu priču, razmišljanja i udubljivanja – Svetlanu Živanović, međutim - ne . Ona samim životom glavnih junaka pokazuje kakav je to život, odnosno način života u to doba. Na primer, lunja se po šumama zarad ptičjih jaja, učenici pomalo varaju profesore, ali se uči i ne kupuju se diplome, ide se i na doček druga Tita, ali i na rok-koncerte, lepe se po sobama plakati idola, ali se drugarice iz letargija izvlače ubeđivanjem da upišu fakultet… Dakle, vreme koje je već našoj deci, deci glavnih junaka nezamislivo!
Osim svojevrsnih poglavlja koja su tematizovana i označena stihovima Bijelog dugmeta, roman je prožet još jednim promenljivim motoom koji, opet, ukršta neka druga poglavlja sa onim prvim, a ona su označena lirskim intermecima u kojima se interpretira jedan san koji se menja, raste, dopunjava, nastavlja i može se nazvati san o dečaku. U priči taj san se na kraju ostvaruje kao san o priželjkivanoj i uvek izmičućoj ljubavi koju glavna juakinja na kraju ipak dostiže. Ali pričajući nam o njenom ostvarenju, primenjuje takav način pripovedanja da ona i dalje čiatocu ostaje nedovoljno stvarna. I nadalje izmičuća.
I ako se svemu doda “objašnjenje naslova” biće jasno šta će čitaoci pročitati među koricama “Oplenačke magije” Svetlane Živanović. A da li će i njihovo tumačenje i primljena poruka kad knjigu uzmu u ruke biti ista sa onom koju emitije autorka ili ovom koju nudi ova, takođe nepretenciozna recencija, ostaje da se vidi.
Sama “Oplenačka magija” u istoimenoj knjizi takođe ima dva nivoa. Dok su Tatjana, njene drugarice i drugovi deca, magija ima jedno značenje – sastoji se u pažljivo čuvanoj dečjoj tajni o skupocenoj minđuši nađenoj u Kraljevim vinogradima na Oplencu. Razvojem priče i odrastanjem junaka i ona postaje neka vrsta talismana, zaštitnika i proročice za junake.
Uvođenjem u roman lepe i potresne priče o životu Ivana, “belog” Rusa koji je najveći deo života proveo u “jugoslavijama”, magija minđuše pretvara se u poentu koja u mitskom maniru spaja sudbinu predrevolucionarnog Rusa i nestale Rusije sa sudbinom Ivanu sličnih Srba i Srbije. Minđuša sa Oplenca našla je svoj par kao što su se sudbine pojedinih junaka preplele vođene ko zna čime. Možda i magijom minđuše.
Beograd, 19.1.2014.
Božidar Andrejić, izdavač, novinar
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.