ponedjeljak, 16. svibnja 2016.

Ana-Marija Posavec | Šok, krv, mit i nevjerica suvremenog hrvatskog romana

Jelena Hrvoj, Štorka,
Vlastita naklada,
Poznanovec, 2014.


    Ambiciozni, i za hrvatsku suvremenu književnost „mladih“ u postmodernoj prozi s nekonvencionalnim temama isticanja ljudske dekadencije i uvijek neobjašnjivoj, a dovoljno primamljivoj okrenutosti tamnosti, pojavno je zanimljiv pothvat roman Jelene Hrvoj – Štorka.
    Roman je oblikovan kroz kratki uvod, pet poglavlja i epilog. Poglavlja su obilježena godišnjim mjesecima (srpanj, travanj, svibanj, lipanj, srpanj) s podnaslovima od kojih svaki upućuje na dublje značenje i otvara simbolički obojene punktove teksta. Sveznajući pripovjedač isprepliće tijek nekoliko priča i sudbine likova vješto izvedenom, tečnom naracijom. Rečenice su jasne i protočne, uvlače čitatelja u unutrašnja osobnosna stanja gdje vladaju tzv. demoni iz prošlosti. Upućuje se i na izgradnju sadašnjeg boljeg trenutka u skladu s odlukama te zamagljena budućnost za koju nema mogućnosti boljitka jer svi, naposljetku, dobivaju ono što zaslužuju.
  
    Štorka – tradicijskim i usmenopredajnim strahom obilježena nadnaravna pojava prohodni je lajtmotiv cijelog romana; provlači se kao plazma fizičkim i psihološkim motivacijama likova, funkcionira kao pokretačka snaga protagonistice Ere Torin (!), dok je ujedno i demonski, gotovo pakleni sudac osobama koje su spram određenih ljudskih vrijednosti, vrlina i bližnjega zgriješili. Era je Štorkino oruđe s jedne strane, a s druge se pak strane pojavljuje mlada ženska osoba oboljela od shizofrenije; kako bi to najvjerojatnije objasnile medicina i psihologija. Uz Štorkinu pojavu i prisutnost formira se suglasje dvaju glasova – glas Ere kao ljudskoga bića, vraćenog u svrhu ispravljanja nepravdi te duševne pijavice Štorke koja ju koristi za opstanak u opipljivom svijetu. Iako naizgled u strahu, Era se Štorki cijela predaje jer se kroz njezino djelovanje, glasove i intuitivnu snagu koju joj ista daje zauzvrat, uzdiže do više razine ljudske svijesti, ali za one obične – i na najvišu razinu ludila.
   
    Jelena se Hrvoj kroz roman ne posvećuje samo Štorki, već i stvarnom svijetu te ljudskim, egzistencijalnim i moralnim pitanjima. Vješto oslikava moć obitelji Supnia kroz financijsku imućnost, čime se i zataškava zločin razularenoga sina obitelji – Viktora. Iako nalazi donekle srodnu dušu – Niki Albin, s kojom posvaja kći Anabell (signal na poeziju E. A. Poea!), prošlost i zločin nad odveć dobrom Karolinom progoni ga godinama kasnije i zid je njegovom uživanju u sreći. Borba s ovisnošću svake vrste duševna je Viktorova borba do samoga kraja, uz krivnje i užase koji mu paraju pamet i uništavaju zdravlje u svim sferama.
   
    Svijetle figure romanu kojim vlada Štorka dva su ženska lika – Diana i Aura, još jedna liječnica te medicinska sestra osviještene za pravdu i snagu osmijeha. Njima je pak suprotstavljena Marcela Savojski, karijeristica (najbolja pedijatrica) i još jedna žrtva Štorkine moći. Sasvim predana svomu poslu, sudbinska joj se priča isprepliće sa saznanjima o Viktorovom zločinu nad Karolinom, ali i susret s neobičnom djevojkom – Ireom, pred čijim se očima osjeća ogoljenom, prozvanom, kažnjenom.
   
    Simbolika (ruže za Erin svijet), citatnost (upućivanje na poznavanje svjetske književnosti) i poigravanje sekundarnim žanrovima (novinski članak!) u romanu su važni elementi koji upućuju na izvanknjiževnu stvarnost, dakle – povezanost autora sa sveznajućim pripovjedačem, autorov interes za priču te odabir njezina oblikovanja. Kroz Štorku kao roman promatra se sve – sadistička mučenja, strahovi, mitološke figure, savjest, dihotomija sna i jave, nerješeni i zamršeni obiteljski odnosi, tajne, ovisnost, ubojstva te pokoji signal na neki bolji svijet kojim gospodari majka priroda.

    Krvi žednoj Štorki posvećeno je preko dvjestotinjak bijelih stranica, Štorka se kroz riječi gotovo svjesno formira u mit, Štorka je kroz zločine Erinih ruku sudac, a za likove i čitatelja kojega opčinjava – svojevrsni osloboditelj.

    Štorka je, usuđujem se reći te citirati samu autoricu Hrvoj „umjetnički rad poremećenog nadrealista“ za koji čitatelj mora imati želuca i petlje.

    Jelena Hrvoj kvalitetom svoga prvijenca, neobičnim izborom teme, oblikovanja, stilom izraza zasigurno otvara vrata psihološkom horor romanu u suvremenoj hrvatskoj književnosti, trenutno podložnoj trendovima Zapada.   

Nema komentara :

Objavi komentar