Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

utorak, 19. travnja 2016.

Patnje mladog autora V.

ČUDOVIŠTE

Piše: Jelena Hrvoj
Zašto i koliko dugo pišem? Pišem otkako sam naučila pisati. Nekada su to bile pjesmice, igrokazi i kratke priče. Zaista, otkako pamtim, ovisna sam o slovima. Imala sam tu privilegiju da me učiteljica u osnovnoj školi podržavala i poticala. Tada je nastupio pubertet. Da, taj prokleti pubertet. I kako to biva, izgubila sam interes za mnoge stvari, pa je tako i pisanje palo u drugi plan. Svi znamo kako pubertet funkcionira. Propitkujemo i istražujemo ono što ćemo postati.

Moj se spisateljski talent ubrzo okrenuo na mračne teme pune bunta naspram svake vrste sistema. Na moju žalost i na žalost mojeg samopouzdanja, naišla sam na kritike i izgubila interes za pisanom riječi. Ta je „pošast“ trajala punih šest godina. I dalje sam se bavila slikarstvom, tako da moja kreativnost nije ostala zapostavljena, ali negdje usput sam zaključila da je pisanje bilo nešto što sam imala privilegiju posjedovati do puberteta i na tome je ostalo.


A sada nastupaju fanfare jer otvaram temu koja je, na žalost, u našem društvu još uvijek tabu tema. Već sam ranije napomenula kako sam hipersenzibilna osoba. Negdje usput me život „zaskočio“ i sve se nagomilalo. Sa dvadeset i jednom godinom sam počela patiti od kroničnih napadaja panike. Nemojte me odmah etiketirati kao otpisani slučaj. To je čudovište koje čuči u svima nama i vjerujem da su ga mnogi upoznali, premda se mnogi još uvijek to boje i priznati. Na žalost, stvorili smo društvo koje kod takvih problema radije upire prstom u tuđe dvorište umjesto da vas dočeka raširenih ruku. I sama sam bila „dočekana na nož“, pa sam tako počela bježati od svijeta. U tom se trenutku pojavila moja stara, najvjernija prijateljica - književnost.

Sigurno ste upoznati s onom starom izrekom- „S knjigom nikada nisi sam.“ E pa, istina je. Jednako je kada je i stvarate. Stvarate svoj svijet u kojem ne postoje predrasude i zlokobni upereni prsti.

Ponovno sam počela pisati, a kada sam završila svoj prvi roman, s njim se sporo počelo povlačiti i moje čudovište. Bila su potrebna još dva romana da se moje čudovište sakrije u tamne kutke odakle je i dopuzalo. Na žalost (ili sreću) moram skratiti i napisati poantu današnjeg teksta. Ako vaše čudovište bruji i reži, sjetite se dobre stare poslovice - „S knjigom nikada nisi sam.“ Čitajte, a ako ste spremni, probajte pisati. Vjerujte mi, knjiga nikako ne može odmoći.

P.S. Mračne knjige počela sam pisati tek kada je moje čudovište postalo maleno poput makovog zrna.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.