ČUDOVIŠTE
Piše: Jelena Hrvoj
Piše: Jelena Hrvoj
Zašto i koliko dugo pišem? Pišem otkako sam naučila pisati. Nekada su to bile pjesmice, igrokazi i kratke priče. Zaista, otkako pamtim, ovisna sam o slovima. Imala sam tu privilegiju da me učiteljica u osnovnoj školi podržavala i poticala. Tada je nastupio pubertet. Da, taj prokleti pubertet. I kako to biva, izgubila sam interes za mnoge stvari, pa je tako i pisanje palo u drugi plan. Svi znamo kako pubertet funkcionira. Propitkujemo i istražujemo ono što ćemo postati.
Moj se spisateljski talent ubrzo okrenuo na mračne teme pune bunta naspram svake vrste sistema. Na moju žalost i na žalost mojeg samopouzdanja, naišla sam na kritike i izgubila interes za pisanom riječi. Ta je „pošast“ trajala punih šest godina. I dalje sam se bavila slikarstvom, tako da moja kreativnost nije ostala zapostavljena, ali negdje usput sam zaključila da je pisanje bilo nešto što sam imala privilegiju posjedovati do puberteta i na tome je ostalo.
A sada nastupaju fanfare jer otvaram temu koja je, na žalost, u našem društvu još uvijek tabu tema. Već sam ranije napomenula kako sam hipersenzibilna osoba. Negdje usput me život „zaskočio“ i sve se nagomilalo. Sa dvadeset i jednom godinom sam počela patiti od kroničnih napadaja panike. Nemojte me odmah etiketirati kao otpisani slučaj. To je čudovište koje čuči u svima nama i vjerujem da su ga mnogi upoznali, premda se mnogi još uvijek to boje i priznati. Na žalost, stvorili smo društvo koje kod takvih problema radije upire prstom u tuđe dvorište umjesto da vas dočeka raširenih ruku. I sama sam bila „dočekana na nož“, pa sam tako počela bježati od svijeta. U tom se trenutku pojavila moja stara, najvjernija prijateljica - književnost.
Sigurno ste upoznati s onom starom izrekom- „S knjigom nikada nisi sam.“ E pa, istina je. Jednako je kada je i stvarate. Stvarate svoj svijet u kojem ne postoje predrasude i zlokobni upereni prsti.
Ponovno sam počela pisati, a kada sam završila svoj prvi roman, s njim se sporo počelo povlačiti i moje čudovište. Bila su potrebna još dva romana da se moje čudovište sakrije u tamne kutke odakle je i dopuzalo. Na žalost (ili sreću) moram skratiti i napisati poantu današnjeg teksta. Ako vaše čudovište bruji i reži, sjetite se dobre stare poslovice - „S knjigom nikada nisi sam.“ Čitajte, a ako ste spremni, probajte pisati. Vjerujte mi, knjiga nikako ne može odmoći.
P.S. Mračne knjige počela sam pisati tek kada je moje čudovište postalo maleno poput makovog zrna.
Moj se spisateljski talent ubrzo okrenuo na mračne teme pune bunta naspram svake vrste sistema. Na moju žalost i na žalost mojeg samopouzdanja, naišla sam na kritike i izgubila interes za pisanom riječi. Ta je „pošast“ trajala punih šest godina. I dalje sam se bavila slikarstvom, tako da moja kreativnost nije ostala zapostavljena, ali negdje usput sam zaključila da je pisanje bilo nešto što sam imala privilegiju posjedovati do puberteta i na tome je ostalo.
A sada nastupaju fanfare jer otvaram temu koja je, na žalost, u našem društvu još uvijek tabu tema. Već sam ranije napomenula kako sam hipersenzibilna osoba. Negdje usput me život „zaskočio“ i sve se nagomilalo. Sa dvadeset i jednom godinom sam počela patiti od kroničnih napadaja panike. Nemojte me odmah etiketirati kao otpisani slučaj. To je čudovište koje čuči u svima nama i vjerujem da su ga mnogi upoznali, premda se mnogi još uvijek to boje i priznati. Na žalost, stvorili smo društvo koje kod takvih problema radije upire prstom u tuđe dvorište umjesto da vas dočeka raširenih ruku. I sama sam bila „dočekana na nož“, pa sam tako počela bježati od svijeta. U tom se trenutku pojavila moja stara, najvjernija prijateljica - književnost.
Sigurno ste upoznati s onom starom izrekom- „S knjigom nikada nisi sam.“ E pa, istina je. Jednako je kada je i stvarate. Stvarate svoj svijet u kojem ne postoje predrasude i zlokobni upereni prsti.
Ponovno sam počela pisati, a kada sam završila svoj prvi roman, s njim se sporo počelo povlačiti i moje čudovište. Bila su potrebna još dva romana da se moje čudovište sakrije u tamne kutke odakle je i dopuzalo. Na žalost (ili sreću) moram skratiti i napisati poantu današnjeg teksta. Ako vaše čudovište bruji i reži, sjetite se dobre stare poslovice - „S knjigom nikada nisi sam.“ Čitajte, a ako ste spremni, probajte pisati. Vjerujte mi, knjiga nikako ne može odmoći.
P.S. Mračne knjige počela sam pisati tek kada je moje čudovište postalo maleno poput makovog zrna.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.