Do sada se još niti jednom nije desilo da nagrada „Albatros“ bude dodijeljena knjizi koja to ne zaslužuje.Nisam imala prilike pročitati sve knjige, ali mnoge jesam. Dobitnica nagrade "Albatros", 2015, autorice Ljubice Biljan jedna je od tih knjiga.
Ljubica Biljan je autorica koja je došla s rukopisom čija kvaliteta se može usporediti s radovima daleko iskusnijih autora.
Premda radna počinje usporeno, gotovo statično, to nikako ne znači da ne privlači da se dalje čita. Naprotiv. Ima u njezinim rečenicima i opisima ono nešto, gotovo magično privlačno.
Autorica na vrlo fin način opisuje ambijent u koji uranjamo kao da smo dio njega, vidimo boje, osjećamo mirise doma u kojem živi glavni lik, Jakob.
Način na koji je Jakob prikazan, ispočetka zatvoreno, zakučasto, kao osoba koja ne pripada ovom prostoru i vremenu, pomalo zbunjuje. Pitat ćemo se, pa gdje je samo autorica našla ideju za takvu osobnost? Čime je bila inspirirana? Koliko daleko može ići mašta pisca?
Specifičnost takvog lika je vrlo slojevita, na prvi pogled jedna obična, inferiorna osobnost bez velikih potreba i želja, prividno zadovoljna svojim svakodnevni životom i radnim mjestom. No, ubrzo otkrivamo jedan sasvim drugi svijet u kojem Jakob živi. To nije knjižnica u kojoj radi, niti ono malo prijatelja s kojima se povremeno druži. Njegovo pravo ja sakriveno je poput zrelog oraha u tvrdoj ljusci do kojeg nije tako lako doći.
Priča je, kako se radnja razvija, sve više slična psihoanalizi na vrlo poseban način. Naoko obične slike pune su simbolike. Tu se autorica vrlo vješto poslužila jednim drugim svijetom, gotovo onostranim, s kojim Jakob nesvjesno druguje priželjkujući da postane dio njega.
Jakob nije oženjen, ne zato što mu se žene ne sviđaju. Ima u njemu nešto nezrelo, nedoraslo. U tijelu odraslog muškarca zatvoren je duh djeteta koji je, uglavnom, prihvatilo vanjske norme ponašanja ali je duhom zauvijek ostao dijete koje ovisi o nekom drugom. Ovdje to je njegova teta s kojom živi u istoj kući i pruža mu svu udobnost doma. Njemu ne preostaje ništa nego da ode na svoje radno mjesto, da tu i tamo izmijeni koju riječ s kolegom s posla, sa susjedom kojoj prolazi vrijeme i bila bi sretna da se uda za njega. Jakobu to nije potrebno. Ima tetu koja o njemu brine. Čak i potencijalnog prijatelja kojem pokazuje svoje čarobno mjesto za odmor. On ima svoje mjesto kamo bježi od svakodnevice i predaje se laganom hedonizmu i maštanjima. Na toj šarenoj livadi i pored potoka odmara i ponovo postaje ono dijete. Ti trenuci su trenuci oslobađanja njegovog jastva.
Sva životna uporišta počinje gubiti onog trenutka kad mu umire teta. Premda je ovdje sve vrijeme prisutna njegova susjeda, mlada Liza, ona za njega i dalje ostaje stranac koji ne može nadoknaditi ono što njemu nedostaje.
Pokušavši u svom životu nešto promijeniti, pobjeći od samoga sebe a ipak se pronaći, on sanja Afriku. U snovima koji se učestalo ponavljaju postaje dio plemena. Njegova podsvijest oslobađa ga svjesnosti i vraća pra-počecima postojanja. Omogućuje mu da bude slobodan na sasvim nov način. Ti snovi ga toliko uporno prate da na kraju odlučuje preko lokalne turističke agencije kupiti kartu i posjetiti Afriku, uvjeriti se da mjesto i pleme o kojem sanja zaista postoje. U Afriku nikad nije otputovao.
Osjećajući da mu u svemu tome nedostaje još nešto, pokuša se vratiti na mjesto svog djetinjstva. Napokon saznaje ono od čega je sve godine istovremeno bježao i istovremeno se toga držao i bio ukotvljen poput čamca za sidro. U trenutku spoznaje istine on psihički puca. Njegova jedina ljubav, djevojčica s kojom je mogao bez straha trčati livadama, čija ruka mu je bila vodilja i zaštita, umrla je od leukemije davno, dok je još bio dječak. Jakob ne vjeruje da je to istina. Ako je nekad to i znao, potisnuo je sjećanje na tu traumu do potpunog zaborava.
S vremenom umiru sve osobe s kojima je mogao normalno komunicirati. Njegova teta i njena nesuđena ljubav iz mladosti, našli su se zajedno, na drugome svijetu. Svo vrijeme uz njega je bila Liza, pomagala mu, uređivala dom i donosila mu hranu. Podnosio je njenu prisutnost i ljubaznost. Čak je i on sam bio ljubazan tako da se na trenutak čini da će uz Lizu početi živjeti jedan novi život.
Ljudska psiha je čudna stvar a Ljubica Biljan izuzetno je dobro ogolila psihu Jakoba, skidajući polako sloj po sloj i transformirala njegova sjećanja u oblik crvene ptice koja se pojavljuje već na samo početku priče i koja ga posvuda slijedi poigravajući se sa stvarnošću, misticizmom, fantastikom, Jakobom, pa čak i sa čitateljima.
Jakob postaje dio kletve u koju ne želi vjerovati. Na kletvu i nesreću koja oduvijek prati imanje upozoravao ga je susjed od kojeg je prije mnogo godina kupio imanje. U svojoj nesvjesnosti Jakob odbacuje upozorenja i sklon je samouništenju.
Ovisno o tome kako se knjiga čita i kakvog je raspoloženja čitatelj, sam završetak može biti i sretan i nesretan. Autorica je ostavila mogućnost dvostrukog značenja. Je li Jakob zaista stradao i pridružio se svojoj jedinoj ljubavi, djevojčici – crvenoj ptici? Postoji li mogućnost da ga je Liza uspjela izvući iz ognja bukteće livade i drvene kućice u koju je utrčala kako bi ga spasila ili je i sama stradala?
Knjigu mogu preporučiti svima onima koji znaju što je odlično štivo i svima onima koji su spremni ponovo se vraćati i ispočetka iščitavati dijelove knjige sa željom da se prisjete detalja, da ponovo uživaju u ljepoti i nevjerojatnosti priče i mašti autorice.
Ljubica Biljan je autorica koja je došla s rukopisom čija kvaliteta se može usporediti s radovima daleko iskusnijih autora.
Premda radna počinje usporeno, gotovo statično, to nikako ne znači da ne privlači da se dalje čita. Naprotiv. Ima u njezinim rečenicima i opisima ono nešto, gotovo magično privlačno.
Autorica na vrlo fin način opisuje ambijent u koji uranjamo kao da smo dio njega, vidimo boje, osjećamo mirise doma u kojem živi glavni lik, Jakob.
Način na koji je Jakob prikazan, ispočetka zatvoreno, zakučasto, kao osoba koja ne pripada ovom prostoru i vremenu, pomalo zbunjuje. Pitat ćemo se, pa gdje je samo autorica našla ideju za takvu osobnost? Čime je bila inspirirana? Koliko daleko može ići mašta pisca?
Specifičnost takvog lika je vrlo slojevita, na prvi pogled jedna obična, inferiorna osobnost bez velikih potreba i želja, prividno zadovoljna svojim svakodnevni životom i radnim mjestom. No, ubrzo otkrivamo jedan sasvim drugi svijet u kojem Jakob živi. To nije knjižnica u kojoj radi, niti ono malo prijatelja s kojima se povremeno druži. Njegovo pravo ja sakriveno je poput zrelog oraha u tvrdoj ljusci do kojeg nije tako lako doći.
Priča je, kako se radnja razvija, sve više slična psihoanalizi na vrlo poseban način. Naoko obične slike pune su simbolike. Tu se autorica vrlo vješto poslužila jednim drugim svijetom, gotovo onostranim, s kojim Jakob nesvjesno druguje priželjkujući da postane dio njega.
Jakob nije oženjen, ne zato što mu se žene ne sviđaju. Ima u njemu nešto nezrelo, nedoraslo. U tijelu odraslog muškarca zatvoren je duh djeteta koji je, uglavnom, prihvatilo vanjske norme ponašanja ali je duhom zauvijek ostao dijete koje ovisi o nekom drugom. Ovdje to je njegova teta s kojom živi u istoj kući i pruža mu svu udobnost doma. Njemu ne preostaje ništa nego da ode na svoje radno mjesto, da tu i tamo izmijeni koju riječ s kolegom s posla, sa susjedom kojoj prolazi vrijeme i bila bi sretna da se uda za njega. Jakobu to nije potrebno. Ima tetu koja o njemu brine. Čak i potencijalnog prijatelja kojem pokazuje svoje čarobno mjesto za odmor. On ima svoje mjesto kamo bježi od svakodnevice i predaje se laganom hedonizmu i maštanjima. Na toj šarenoj livadi i pored potoka odmara i ponovo postaje ono dijete. Ti trenuci su trenuci oslobađanja njegovog jastva.
Sva životna uporišta počinje gubiti onog trenutka kad mu umire teta. Premda je ovdje sve vrijeme prisutna njegova susjeda, mlada Liza, ona za njega i dalje ostaje stranac koji ne može nadoknaditi ono što njemu nedostaje.
Pokušavši u svom životu nešto promijeniti, pobjeći od samoga sebe a ipak se pronaći, on sanja Afriku. U snovima koji se učestalo ponavljaju postaje dio plemena. Njegova podsvijest oslobađa ga svjesnosti i vraća pra-počecima postojanja. Omogućuje mu da bude slobodan na sasvim nov način. Ti snovi ga toliko uporno prate da na kraju odlučuje preko lokalne turističke agencije kupiti kartu i posjetiti Afriku, uvjeriti se da mjesto i pleme o kojem sanja zaista postoje. U Afriku nikad nije otputovao.
Osjećajući da mu u svemu tome nedostaje još nešto, pokuša se vratiti na mjesto svog djetinjstva. Napokon saznaje ono od čega je sve godine istovremeno bježao i istovremeno se toga držao i bio ukotvljen poput čamca za sidro. U trenutku spoznaje istine on psihički puca. Njegova jedina ljubav, djevojčica s kojom je mogao bez straha trčati livadama, čija ruka mu je bila vodilja i zaštita, umrla je od leukemije davno, dok je još bio dječak. Jakob ne vjeruje da je to istina. Ako je nekad to i znao, potisnuo je sjećanje na tu traumu do potpunog zaborava.
S vremenom umiru sve osobe s kojima je mogao normalno komunicirati. Njegova teta i njena nesuđena ljubav iz mladosti, našli su se zajedno, na drugome svijetu. Svo vrijeme uz njega je bila Liza, pomagala mu, uređivala dom i donosila mu hranu. Podnosio je njenu prisutnost i ljubaznost. Čak je i on sam bio ljubazan tako da se na trenutak čini da će uz Lizu početi živjeti jedan novi život.
Ljudska psiha je čudna stvar a Ljubica Biljan izuzetno je dobro ogolila psihu Jakoba, skidajući polako sloj po sloj i transformirala njegova sjećanja u oblik crvene ptice koja se pojavljuje već na samo početku priče i koja ga posvuda slijedi poigravajući se sa stvarnošću, misticizmom, fantastikom, Jakobom, pa čak i sa čitateljima.
Jakob postaje dio kletve u koju ne želi vjerovati. Na kletvu i nesreću koja oduvijek prati imanje upozoravao ga je susjed od kojeg je prije mnogo godina kupio imanje. U svojoj nesvjesnosti Jakob odbacuje upozorenja i sklon je samouništenju.
Ovisno o tome kako se knjiga čita i kakvog je raspoloženja čitatelj, sam završetak može biti i sretan i nesretan. Autorica je ostavila mogućnost dvostrukog značenja. Je li Jakob zaista stradao i pridružio se svojoj jedinoj ljubavi, djevojčici – crvenoj ptici? Postoji li mogućnost da ga je Liza uspjela izvući iz ognja bukteće livade i drvene kućice u koju je utrčala kako bi ga spasila ili je i sama stradala?
Knjigu mogu preporučiti svima onima koji znaju što je odlično štivo i svima onima koji su spremni ponovo se vraćati i ispočetka iščitavati dijelove knjige sa željom da se prisjete detalja, da ponovo uživaju u ljepoti i nevjerojatnosti priče i mašti autorice.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.