Kolumne

ponedjeljak, 12. prosinca 2016.

Krunoslav Mrkoci | Gađenje nad modernitetom


Degeneracija i dekadencija u poeziji od Rimbauda, preko Eliota i Bukowskoga do danas

1.
Degeneracija i dekadencija u poeziji zapadne kulture započela je u onom trenutku kada su pjesnici raskinuli s idealom i počeli iznositi na vidjelo u svojim djelima stvari iz vanjskog svijeta, iz svojih svakodnevica, iz društvenog okruženja, stvari i strane života koje su ih smetale, sputavale, ogorčavale. Kojima nisu mogli pobjeći jer to je bio njihov život.

U onom trenutku kada je pjesnik raskinuo s idealom, bilo forme i muzikalnosti svog uratka, bilo s uzvišenim idejnim idealom kojem duh teži, i kad je počeo opisivati u poetskim djelima svijet kakav jest - započela je moderna umjetnost. Stoga je početak modernog doba napadniji, agresivniji i bolje uočljiv u poeziji i lirici, negoli npr. u romanu.

To je učinio već Baudelaire, opisujući okrutnost mornara prema Albatrosu, lezbijsku ljubav, i one mračne sepulkarne motive preuzete od Poa. Rimbaud je razvijajući se naglo pjesnički, ubrzo istaknuo zahtjev da se piše o duhanu, krumpiru i krumpirovim zlaticama.

Dekadencija započinje u onom trenutku kada ste pali dovoljno nisko da se posvetite opisivanju svog svakodnevnog života. To je početak dekadencije, i put koji s vremenom dovodi do priznanja vlastite nemoći.

Gotovo svatko tko se posvetio bavljenju realnošću i svakodnevicom, suočen s njenim uobičajenim banalnostima i trivijalnostima, išao je u jednom od dva smjera: ili je opisujući realnost oko sebe podlegao osjećaju beznađa, trivijalnosti, očaja, bezizlaznosti i letargičnosti, naslađujući se u svim tamnim ponorima u koje čovjek može upasti živeći (primjer Bukowskog), ili je opisujući realnost svakodnevice, otišao u drugom smjeru: u smjeru duhovnog iskustva, preobrazbe i iskupljenja - kao prosvijetljeni učitelj, vizionar i svojevrsni prorok Novog čovjeka i Čovječanstva, nudeći nam još jednog bezazlenog i isposničkog Aljošu, koji nas naivno posve i bezazleno poziva na palačinke, na kraju priče (Braća Karamazovi).

2.
Kada sam 1990-ih godina (1995.) počeo pisati poeziju, moje pisanje poezije išlo je u neku ruku iz potrebe, kao vrsta otpora i moje osobne pobune protiv suvremene i moderne poezije. Iz dna duše mrzio sam modernu poeziju: sve od Rimbaudovih Iluminacija i fragmenata Sezone u paklu, pa sve do lirskih ostvarenja u prozi Branka Čegeca. Gadila mi se cjelokupna (gotovo) aktualna scena. Zašto? Odgovor je slojevit, ali pokušat ću ga izraziti jednostavno.

Gadilo mi se to što sam primjećivao kod svojih generacijskih kolega - pjesnika postojanje određene mode kako bi se trebalo pisati, postojanje određene konvencije, poželjnog smjera i načina. Kad prepoznaš u umjetnosti, u umjetničkim krugovima nešto što netko propagira kao poželjan smjer u kojem treba ići i kako treba pisati, i to ne samo na idejno-koncepcijskoj razini, nego na uredničko - selekcijskoj, bjež' što dalje od toga.

Jer umjetnost je jedino mjesto gdje čovjek može imati slobodu i biti slobodan, pa ako ti netko još i tamo propisuje i određuje što smiješ raditi, a što ne smiješ - ako pretvara izrazite umjetničke divljake, buntovnike i revolucionare - poput Rimbauda, Bukowskog, i tko zna koga, u omeđujuće i ograničavajuće školske primjere, navodeći druge da se POVODE za njima - nema većeg zla, anti -slobode i anti-umjetnosti. Bilo kakvo načinsko, stilsko, svjetonazorsko ograničavanje stvara-laštva, čin je kojim se ukida i sloboda i umjetnost. Umjetnost jest i mora biti traganje; vječiti eksperiment istraživanja sebe, vlastitih istina, vlastitih granica ukusa i cenzure, istraživanje mogućnosti vlastitog jezika. Jer svaki čovjek, pogotovo pisac, uistinu ima svoj vlastiti, osobni jezik; i svaki čovjek je rijeka u neprestanoj promjeni.

Uglavnom, ja sam svojedobno počevši baviti se poezijom intenzivnije, čitajući je više i ciljano, i sam pišući, osjetio među vršnjacima na tadašnjoj sceni da postoji određena moda, tendencije, sklonost prema određenom stilu i tipu tvorenja poetskog teksta; sve mi se to učinilo kao jedna konvencija i moda koja se nameće, puna ispraznosti; a to me sve odbijalo.

Počeo sam proučavati i istraživati sustavnije što bi mogli biti uzroci takvog njihovog ponašanja (jer riječ je o ponašanju i mentalitetu grupe, a ne o izgrađenom stavu pojedinca). Čim netko počinje tražiti uporište i sklonište u grupi, dolazi u opasnost da joj se s vremenom sve više i više prilagođava. A to je protivno i istinskom umjetniku i umjetnosti; istinski umjetnik je usamljenik, vuk -pustinjak koji slobodno šeta i luta prerijom (ili stepom), povremeno se tek združujući, možda tijekom zime, sa skupinom, radi masnoga ulova i krvavog plijena; umjetnik je vuk-izopćenik, lutalica, koji se približava taboru plemena iz trenutne potrebe, za angažman u trajanju jedne ili dvije noći.

3.
Uglavnom, oduvijek sam osjećao otpor prema tom sljedbeničkom i nametnutom modernitetu. Valjda sam zato i volio Tina Ujevića i njegovu poeziju koja je bezvremenski sukus iskustava tradicije i forme cjelokupne europske poezije izrečen našim jezikom; Tinova poezija zaista je visokim ukusom i odabranim stilom izrečen epilog višestoljetne tradicije od Dantea i Petrarke, preko Ronsara (koji veliča Helenu, dok Ujević veliča Beatu) sve do prokletstva i poezije i krikova egzistencije modernih pjesnika. I upravo zato je Tin Ujević najveći hrvatski pjesnik 20. stoljeća; jer nitko drugi na takav način, na toj razini, u toj količini i vremenskom rasponu nije donio blještavilo i pohvalan završetak cjelokupne europske i hrvatske tradicije.

4.
Od modernih pjesnika posebno sam volio španjolske pjesnike prve polovice 20. stoljeća. Oni su, prigrlivši ga, stvorili modernitet s ljudskim licem. Povezali su slobodu i novitete moderniteta sa svojom nacionalnom tradicijom i korjenima, učitavajući i iščitavajući u modernom pjesništvu prve polovice i sredine 20. st. svoju osobnu sudbinu. I to ne samo neponovljivi Lorca (1898 - 1936), nego i ostali: i Juan Ramon Jimenez (1881 - 1958), i Pedro Salinas (1892 - 1951), i Jorge Guillen (1893 - 1984), i Vicente Aleixandre (1898 - 1984), i Rafael Alberti (rođ. 1902), i Luis Cernuda (1902 - 1963), i Miguel Hernandez (1910 - 1942) i Gabriel Celaya (rođ. 1911.), i Blas de Otero (rođ. 1916.).
Sve je to bila velika, najveća epoha španjolskog pjesništva, prva nakon zlatnog vijeka (16./17. stoljeće).

Moglo bi se kazati: ako je najveća i najbolja poezija (po kvaliteti, dubini i dosezima), u 19. stoljeću, bila napisana na francuskom jeziku, tada je najbolja i najkvalitetnija poezija na svijetu u 20. stoljeću, (po mom skromnom mišljenju) napisana na španjolskom jeziku.

Naročito, ukoliko ovdje pjesnicima s iberskog poluotoka pribrojimo i latinoameričke pjesnike španjolskog jezika, poput Gabriele Mistral (1889 - 1957) i Vicente Huidobro (1893 - 1948) iz Čilea, Cesar Vallejo (1893 - 1938) iz Perua, slavni Jorge Luis Borges (1899 - 1986) iz Argentine, Pablo Neruda (1904 - 1973) iz Čilea, Octavio Paz (rođ. 1914), nobelovac iz Meksika.

Prema tome, ako me netko upita koja je najbolja poezija 20. stoljeća, spremno ću mu odgovoriti da je to ona, napisana na španjolskom jeziku.

Od ostalih stranih pjesnika moderniteta moram spomenuti grčkog pjesnika Konstantina Kavafisa, modernog klasika. Tu je još i Rainer Maria Rilke, pjesnik i mislioc koji je sav svoj život i egzistenciju posvetio poeziji, slično ko i njegov vršnjak, francuski pjesnik Paul Valery.

5.
Drag mi je i Rimbaud, naravno, i to naročito njegova poezija prije prelaska na prozu. Ali nisu mi dragi njegovi današnji nastavljači, koji nisu drugo nego epigoni.

Ono što je Rimbaud svojim fantastičnim poetskim prozama uveo u globalni svijet zapadne književnosti, uz nešto ranija Lautreamontova (Isidore Ducasse, 1846 - 1870) Maldororova pjevanja, je suočavanje sa sobom, vlastitom maštom i stvarnošću.

"... No čovjek je u svim vjekovima smatrao da je lijep. Ja međutim mislim da čovjek vjeruje u svoju ljepotu samo zbog samoljublja; ali da uistinu nije lijep i da to naslućuje; jer zašto tako prezrivo gleda lik svog bližnjega? ..." (iz Maldororova pjevanja, 1. pjevanje).

Stvarnost svakodnevice i suočavanje s njom u poeziji oduzelo je mjesto idejama ljepote, harmonije i duhovnosti s neba, kao nadređenima.

6.
No, preteče moderniteta, ali više u smislu pjesničkog postupka, treba tražiti već u engleskim metafizičarima 17. st. koji su život, u neku ruku, shvaćali kao igru, kao igrokaz na zemlji, sa svojim pravilima, spušten od duhovnog autoriteta i volje, i pušten da se igra i odigra ... i poezija im je takva, prožeta duhom slobodne igre i saznanjem neizbježnog kraja, sadrži u sebi neobičnu životnost,vitalnost, polet, prpošnost i žar; ali sve prožeto finom elegancijom vještoga baratanja formom, vještinom koja nikada ne iznevjerava sebe niti mjeru onoga što se namjeravalo kazati. Oni su baroknu i manirističku igru iznijeli s dojmom prirodnosti, elegancije i neizvještačenosti.

Pjesme engleskih metafizičara 17. vijeka, najčešće završavaju određenim smislenim i sadržajnim obratom (kojeg se usuđujem nazvati kontrapunktom), u kojem je sadržana poanta i poruka uratka.
Moram li kazati da ljubim te stare metafizičare?

Za mene osobno, bili su veliko otkriće, veliki uzor i poticaj. Ali nisam ja jedini niti prvi koji je kod nas otkrio metafizičare. Otkrili su ih i prevodili Ivan Slamnig i Antun Šoljan, veliki hrvatski književnici i educirani anglisti. I na njih su, čini mi se, metafizičari utjecali svojim smislom za igru u jeziku i u formi.

Jedan od velikih preteča moderniteta također je, i meni vrlo omiljen pjesnik, Friedrich Hoelderlin. On je, naročito u svojim zrelijim i kasnijim pjesmama, svojevrsni preteča hermetičnosti pa i simbolizma. Uz Rilkea, Georga Trakla i Benna jedan od najvećih pjesnika njemačkog jezika svih vremena. Njegova poezija snažno i kontinuirano je utjecala na nove naraštaje njemačkih pjesnika 20. stoljeća.

7.
Od naših pjesnika druge polovice i konca 20. st., volio sam donekle i cijenio Ivana Slamniga (umro 2000.) On je kao pjesnik u svojem djelu priznao degeneraciju modernističkog projekta, pronašavši izlaz iz svakodnevice u igri jezikom i formom i u humoru kroz koji je prosijavao sva ozbiljna pitanja od Evanđelista do prividnog sinkretizma između lađe i konobarice.

Drugi veliki pjesnik koji se usudio, ne samo priznati, nego i dokazati degeneraciju cjelokupnog modernog doba i modernističkog projekta, je engleski pjesnik, rođen u Americi, dramatičar i esejist T. S. Eliot.

Eliot je u svom djelu i kroz svoje djelo dokazao da nije moguće stvoriti u poeziji i na planu poezije više ništa novo bez pozivanja na tradiciju i civilizaciju i bez dijaloga s civilizacijom. Što nam preostaje, izuzmemo li se od slojeva tradicije i civilizacije, što osim animalnog divljaštva, barbarizma i krika? On je bio pjesnik koji je referirajući se na staro, i uzimajući iz staroga, uspješno stvorio novo. Jedinstveni pjesnički opus i metodološki pristup nastao većinom tijekom prve polovice 20. stoljeća, anticipirao je postmodernističke postupke citiranja i pozivanja na već stvoreno, na kulturu kao poseban svijet, postupak kojeg nalazimo i kod npr. Umberta Ecca, jasno izloženog kroz tkivo romana Ime ruže. Teorija citatnosti i intertekstualnost, interdisciplinarni pristup doživljavaju svoj vrhunac u djelima postmodernističkog pristupa. Postmodernizam je, može biti, posljednji krik staroga svijeta, stare učenosti i kulture koja proživljava svojevrsni helenizam; tj. u kojem suvremena kultura ne može postojati bez prožvakavanja staroga, makar ga nazvali izrazom "kreativni dijalog s tradicijom".

8.
Novi svijet, je svijet računala, svijet ljudi obrazovanih za to da budu primjenjeni informatičari, IT stručnjaci, tehnolozi, ekonomisti; to je svijet u kojem gotovo da nema mjesta za stari humanizam, u smislu tradicije humanističkih znanosti i nauka, načitanosti, nema mjesta za filozofsko obrazovanje, itd.

To je svijet novog građanskog društva, sa svojim zakonima i pravilima, sa svojim konvencijama udobnosti, te posvećenosti korporativnim zahtjevima; uniformirani, individualistički, primjenjeni, robotizirani pojedinci, bez ikakve veze sa starim svijetom humanističke svestranosti; i, što ide dalje, naš svijet postaje sve uniformiraniji. Krikovi umjetnika, krikovi su neprilagođenih otpadnika, ili intimističko brbljanje sebi za dušu, i sebi u bradu.

Treba li reći da je danas prezir prema umjetnicima ukupno u kulturno nezainteresiranoj javnosti veći, jači i snažniji, negoli u doba opake industrijske buržoazije 19. i početka 20. stoljeća? Ipak, njima su umjetnici trebali da im izrade neke lijepe predmete, za ljepotu; a danas se sve proizvodi u tvornici, a najbolji autoportret je - neshvatljivo - selfie. I Rembrandt i Michelangelo danas bi bili - obična i nepotrebna - mazala. Rječitost kod viktorijanaca i umijeće rječitosti - elokvencija, još su bili na cijeni; a danas svi pišu kratke poruke, tipkaju i komuniciraju. Eto ... postmodernizam bi zaista mogao biti posljednji krik staroga svijeta i vremena ... danas je sve interaktivno, između čovjeka, piksela i računala. Ključne riječi danas su: primjena, efikasnost (iliti učinkovitost), potrošnja, brzina i zaborav.
Preostale su još izolirane kolonije i oaze određenih čudaka, koji nisu niti svjesni, obuzeti svojim intimnim autističnim nastojanjima, da im novo vrijeme i cijelo društvo piše posljednji i istinski Good-buy ...

Nema komentara :

Objavi komentar