Kolumne

srijeda, 31. kolovoza 2016.

Jagoda Šimac | Tema: borba dobra i zla


Književnica Jagoda Šimac rođena je u Sinju, gdje je završila osnovnu i srednju školu, a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala je književnost i hrvatskosrpski jezik, te stekla zvanje profesorice književnosti i jezika. Prije rata predavala je u gimnaziji i srednjoj strukovnoj školi u Modriči, Bosna i Herzegovina.

Od 1995. godine živi u Švicarskoj. Radila je kao prevoditeljica i knjižničarka. U međuvremenu je završila i poslijediplomski studij za informaciju i dokumentaciju u Luzernu. Zaposlena je u Sveučilišnoj knjižnici u Bernu, a piše u slobodno vrijeme.

Autorica je romana “Na međama najdaljnijim“ objavljenom u travnju 2012., “Iznad guste gore Gaj“ i “Mjesec na vodi“ objavljenih u srpnju 2013., romana “Krvavi ban“ objavljenog u prosincu 2014. te romana „Čekajući ljubav“ objavljenog u studenom 2015.


Priče su dio nje i one su same zatražile da ih počne stavljati na papir. Kako i kad se prvi put dogodilo ni sama ne zna. Dođe to, kako kaže, kod nekog postepeno, još od školskih dana, kod nekog kao bujica, odjednom. Ona je kao dijete i u mladosti samo slušala i čitala, upijala kao spužva i sve to što se u njoj nakupilo, sad ulazi u njezine romane. Tako su nastale „Iznad guste gore Gaj“ i Mjesec na vodi“, bajkovite priče o vilama koje su obilježile i njezino djetinjstvo.

Inspiracija je u meni, u mojim korijenima koji upravljaju mojim spisateljskim kormilom. Korijeni su najdublji izvor moje mašte i upravo iz njih hrani se moja inspiracija. Zovnu me na put kad hoće i brodare sa mnom kuda žele. Roman započnem i nikad ne znam što će se dogoditi na sljedećoj stranici, a pogotovo kako će završiti. Da ne zna pisati, kaže književnica Jagoda Šimac, vjerojatno bi onda postala pripovjedačica i usmeno ih prenosila, kao što su to stoljećima pored komina u zimskim večerima radili njezini nepismeni, ali nadareni i maštoviti predci. Jer mi smo jednostavan narod koji mašta i voli fantazirati.Mašta čini život ljepšim. Vile, vilenjaci, vještice, nimfe, a pogotovo vampiri sastavni su dio naše slavenske kulture. Ja ih uzimam onakve kakvi jesu i postupam s njima kao da su stvarne osobe. Iz njihovih posebnosti i nadzemaljskih sposobnosti današnji čovjek može naučiti puno i oplemeniti svoj prematerijalizirani život.

Mi posjedujemo jedinstvenu mitologju, originalne legende i bogatu povijest. Pisanjem dajem svoj doprinos kako bi se opća nezainteresiranost našeg naroda za vlastitu predaju, makar djelić smanjila.

Tema svih njezinih dosadašnjih romana je borba dobra i zla uz koju su, naravno, neizbježne ljubav i mržnja. Prožeti su duhovnošću i, više-manje, fantastikom, s radnjom smještenom u hrvatski povijesni okvir.

Samo radnja mog prvog romana „Na međama najdaljnijim“ bavi se stvarnim povijesnim događajem, ostale su samo smještene u povijesni okvir. Mene zanima čovjekova duša, njegovo unutarnje biće, sve ono što nosi u sebi, a što je jedino vrijedno, i njegova neraskidiva veza s Nebom. Pišem o dobru i zlu, o radu i neradu, o poštenju i nepoštenju, o sreći i nesreći, naslijeđu, o odnosima među ljudima, njihovim patnjama, postupcima, djelovanjima i posljedicama koje na kraju snose, o njihovim potrebama, razmišljanjima, željama i stremnjama. Povijest je samo vremenski i prostorni okvir u koji smještam radnju i likove jer me ona fascinira. Ona je “učiteljica života” i u njoj su odgovori.

“Krvavi ban”, njezin četvrti roman priča je o vampiru kojega je crna magija neopreznih čarobnjaka dovela na ovaj svijet. Nakon tisuću godina širenja straha i pijenja krvi običnih smrtnika, bježi pred vrhuncem njihova bijesa preko Karpata. Usput, igrom slučaja, postaje zaštitnik i predvodnik malobrojnog slavenskog plemena koje dovodi na današnje prostore. Tako po svome ocu zaštitniku, vampiru Aryanu Urpiru Harawatu, slabo slavensko pleme dobija ime: Hrvati. Njegov sin Velebit i sam postaje otac i kad u biću svoje vlastite kćeri spozna dobrotu, preispituje i svoju demonsku dušu. Ostaje i dalje onakav kakav je stvoren, demon čija je priroda zlo, ali uviđa da je grešnik i dobrovoljno priznaje svoje grijehe.
Romani Jagode Šimac okarakterizirani su kao povijesni, ali radnja njezinoga najnovijeg, petog po redu, romana „Čekajući ljubav“, smještena je u sadašnjost. To je životni, duhovnošću prožet roman u kojem je ljubav sav smisao postojanja. S njom se rađamo, nosimo je u sebi, za nju živimo, za njom čeznemo, neprestano je tražimo. Nismo ni svjesni da su strepnja, čežnja, razočaranje, rastanci, čekanje, patnja … njezina skrivena lica i da je ona, ustvari, uvijek uz nas. Ljubav je življenje, ali to shvatimo tek kad nam sudbina pokaže svoju ćud.

U listopadu 2016 izlazi njezin šesti roman o omiškim gusarima, posljednjim i najtvrdokornijim braniteljima našega mora i morskih puteva od gramzivih susjeda sa sjeverozapada. U središtu priče je obična djevojka, sestra trojice okorjelih gusara, koja nema ni pravo glasa, a kamoli da opaše mač, ali joj za djedovinom, morem i pučinom srce kuca najžešće. Na svoj razborit, strpljiv i djevojački umiljat način uspijeva biti u središtu pažnje, a da muškarci, okorjeli gusari oko nje, to i ne primjećuju.

Roman koji trenutno piše suvremena je tema ustaša i partizana, s neizbježnom fantastikom. Ali, kako sama književnica kaže, pričekajmo koju godinu dok mu usadi dušu.

utorak, 30. kolovoza 2016.

Verica Isidora Pavlović | Život je miris kiše


Duša je čeznula
za nitima prošlosti,
hvatala misli
zamaskirane tamom.
Kroz tajna vrata vremena
s toplom čežnjom se izgubila.
Čaroban trenutak bliskosti
skriven u zvjezdanoj magli
srcu podari emocije tajni.
Magične čari veze ne venu.
Žive uronjene u nevidljive putove.
Snivaju na vjetru sjećanja.
Kapima rose svjetlucaju.
Svemir ima čudne ciljeve.
Život je miris kiše.
Zrake sunca provuku
kroz pukotinu sanja
kratka ugodna milovanja.
Ponekad ljubav zapleše
zanosni labuđi ples,
slomi srce i tugu zanjiše.
Emocije jure za snovima,
za ljubljenim usnama.
Ljubav ima divovsku sjenu,
bestežinsko stanje svijesti,
kristal vječnosti u vremenu.

Slavica Sarkotić | Arijadnina nit



Ona je sada mirna rane su zarasle
Devedesete bi zaboravila
Na tom mjestu jedan je veliki vrisak
Čeznutljivo grabi dane pred sobom
U grančice lavande umata bol

Srebrenka Cernić Hotko | Zoran Ferić: Kalendar Maja


Nisam sigurna da sam naslov shvatila, (osim ako je pedesetogodišnjica susreta maturanata-čisto predviđanje apokalipse hihih), ali sam zato šestotinjak stranica prilično brzo iščitala. Moram priznati da je nakon nekoliko Ferićevih djela (koja i nisu na me ostavila upečatljiv dojam: sa naglaskom da njegove kolumne jako volim), ovaj „romančić“ sasvim solidan, posebice zbog tematike, one općeljudske, malo karikirane, ali ljudi moji, pa to je literatura.

Roman je to o susretu nekadašnjih maturanata nakon pedeset godina, koji evociraju uspomene na ono-pravo maturalno putovanje, kroz novo penzićko krstarenje Jadranom - gerimaturalno putovanje. Ah, a i razrednica, babac od devedeset je s njima… Zgodno konstruiran, sa izmjeničnim pričama o mladosti dječaka Tihomira, a na gerimaturalcu ginekologa Tihe u mirovanju. Mladost, pojašnjava starost. I kako to biva, mladenački snovi, očekivanja, i vjerovanja, ostaju nedorečena, tajnovita, da bi se na krstarenju, pretpostavljam da more izabrano sasvim namjerno-slučajno, odmotavala neka klupka. Premda malo idilično ,nije mi smetalo, dapače, baš mi je to fora.

ponedjeljak, 29. kolovoza 2016.

Neda Milenkovski | Tko


Tko to
rastavlja
obale moje

upletene
u
probuđeno svitanje

milovane
u
ispisanim pjesmama

na poljanama
Suncokreta

u buketima
sunčanih jutara

tko to dane mi razbija
ispjevane
u
plavetnim sonatama

u
jeseni šarenoj
kad duša
već mi je
bosonoga

tko mi to
ušutkava rime

zašto su se
u san skrila
moja
ranjena krila

Neda Milenkovski | Ja


Treperim u cvrkutu
u rijeci sam kap
val u moru beskraja
na starom kaputu
probušeni džep

ja...
usidrena u
plavetnilu uzdaha
u bezgraničnoj čežnji
utjehe i nadanja

zanijemiše
sve kategorije čula
uspavano je sunce
u smaragdu vječnosti

kanonade boli
ures su srcu
karijatidama zajedništva
ukrašeni
 trenuci

u oku
plamen istine

skutren titraj nade

ruke u molitvu sklopljene

pogledom u nebo povezane

svilena latica
na vjetrometini žigosanja.

Matilda Mance | Alfred


Početak svega ipak je ime. Čovjek udahne prvi kisik kroz malene, još krvlju začepljene  nosnice, i već je postao netko. Imenom i prezimenom. Tek kad malo poraste počinje razmišljati što to  ime znači, ima li uopće kakvog značenja i od kojeg je pojma  ime izvedenica. I tko je odredio ime, da li roditelji, oba ili samo majka, ili samo otac. Ili kumovi, ili pak djedovi i bake? Da li su bili složni kod izbora ili su se danima svađali čiji će izbor imena prevladati. Na kraju često izaberu glupava i neukusna imena. Ili načine sasvim čudan izbor imena prema nekom od člana obitelji, koji javno nikako ne bi priznao da je i njemu samome vlastito ime dosadno i da ga sam sebi ne bi nikada izabrao, pa mudro šuti, jer je taština u čovjeka najjača. Zamisli, reći će ovaj ili ova, mali ili mala, dobio je ime po meni. Oh, kako moraš biti ponosan ili ponosna na to!

Suzana Muštra | Susret s neznancem


https://scontent-vie1-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/14021513_1052675521481713_4872636804845383792_n.jpg?oh=e63e37c33df6256b50730b0806c1dcd7&oe=5840A51BNa obzorju još jedno bezvezno jutro, k'o i milijun ostalih. Ona jutra koja izgledaju sva ista, jer radiš stalno iste stvari. Uđeš u neku čudnu rutinu i neznaš kako da izađeš. Budim se jer znam da moram ići na predavanja na fakultetu, a kasnije na posao u biblioteku a navečer da radim u pivnici. Ipak košta život studenta. Nije pamet za siromašne. Nije nikad bila. Košta i fakultet i knjige i stanarina. A ja sam odlučila otići u Italiju na studiranje, iz siromašne familije. Pa tko bi mogao financirati moje ideje i lude pokušaje u životu. Sama naravno,  što je i pravo.

Sve mi je tmurno, ko i dani i ulice ovog sjevernog talijanskog grada. Sve je tako hladno i magleno. Nemam nikog svog, da me grije i da me voli, da mi kaže kako je život lijep i lagan. Da me hrani ljubavlju i iluzijama. Al neću se buniti, ne smijem se buniti, jer to je bio moj izbor. A ja nikad ne gazim svoju riječ i obećanje. Uspjet ću i biti ću sretna, koliko god to teško bilo. Obećajem sama sebi da hoću.

Nije mi naporno ajde, ipak sam mlada, ali ljubav fali svima.Kome ne fali ljubavi u životu. Znaš onaj osjećaj da nekome pripadaš. Da on tebi pripada i da znate svaku manu i vrlinu jedno drugom. Da se mrzite i da se volite, ma šta da se volite, da se obožavate, da ne možete živjeti jedan bez drugoga. Dobro ajde, ne smijem se gubiti u sanjarenjima,  vratimo se stvarnosti.

nedjelja, 28. kolovoza 2016.

Sonja Smolec | Simon Toyne: Solomonova vjera


https://scontent-fra3-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/14117835_1056174564465142_7937477155125240219_n.jpg?oh=7f372f6174dfacbddf152984778db018&oe=584D31FFOvaj je roman koji jednako na iznenađujući način neočekivano miješa žanrove, od modernog vesterna, trilera, horora, povijesnog i fantasy romana, uključujući i južnoameričku mafiju..., neće imati problema naći čitatelje koji vole ovakv literarne izazove. Ono što je definitivno sigurno, Simon Toyne je pisac koji zna kako zarobiti čitateljevu pažnju.

Cijeli roman napisan je gotovo kao dnevnički zapis glavnog lika biblijskog imena, Solomona Creeda, s kojim se, susrećemo na početku knjige, osobe koja o sebi ne zna apsolutno ništa, osim imena. Ne zna odakle je došao, kako je došao, ali zna zašto se našao baš ovdje. Njegovo zadatak je spasiti čovjeka imenom James Coronado. I on dolazi istog dana kad je James Coronado bio sahranjen.

Svo vrijeme pisac nas, svojim opisima i kratkim rečenicama drži „na kratkoj uzdi“, ne dajući nam niti naslutiti daljnji tijek radnje. Čak i ono što se čini očito izlazi van okvira, ili kako to američki književnici i čitatelji vile kazati – „out of box“.

Gotovo niti jedan lik nije onakav kakvim se čini.

Sonja Smolec | Guido da Verona: Cléo


https://scontent-fra3-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/14045635_286542438382627_8602615890405399995_n.jpg?oh=0ac5b3ffc11f3814fed2c630d7e91a1a&oe=583BB925Susret s knjigom koju je napisao Guido de Verona je pravo osvježenje. Knjigu Cléo tiskala je još 1926. godine Naklada zaklade tiskare Narodnih novina. Zahvaljujući Nakladnoj zadruzi „Ognjište“ ovaj izuzetan humorističan roman opet je dostupan čitateljima.

Svatko tko se odluči na čitanje ove knjige mora unaprijed biti spreman na iznenađenja. Premda je jezik maksimalno prilagođen današnjem čitatelju, nije se moglo u potpunosti izbjeći ponekom arhaizmu.

Pisati o sadržaju knjige bilo bi vrlo jednostavno, iako sam sadržaj i nije tako jednostavan.

Ljubav, pomalo minhaunzenskog glavnog lika, grofa, ne suviše obrazovanog ali s odličnim porodičnim pedigreom, s ulaznicom za svačiju plesnu ili kartašku večer ili neki drugi okvir druženja, se  pretvara iz komedije u tragediju, satiru...


subota, 27. kolovoza 2016.

Nataša Nježić Bublić | Ljeto je spržilo kadife





Ljeto je spržilo kadife.
Crna mati ciganka pljuje u dlan,
pa briše obraz bebi.
Rat zaziva svoje konjanike.
Potresi mijese trbuh zemlje.

Romani Perišića i Šnajdera u konkurenciji za nagradu "Meša Selimović"


Novi romani dvojice hrvatskih književnika, Roberta Perišića i Slobodana Šnajdera, ušli su u najuži izbor za regionalnu nagradu godine "Meša Selimović" koja se dodjeljuje u okviru književnih susreta Cum grano salis u Tuzli , potvrdili su u četvrtrtak (25.8.2016.) iz žirija te manifestacije.

Izvor: HINA

Hrvatski izdavači, autori i kulturni djelatnici na pekinškom sajmu knjiga i festivalu suvremenog plesa


U novim objektima Međunarodnog izložbenog centra kineske prijestolnice u srijedu (24.8.016) je otvoreno 23. izdanje Pekinškog sajma knjiga na kojem su sudjelovali predstavnici Kine i 16 zemalja Srednje i Istočne Europe, koje ove godine imaju ulogu počasnog gosta.

Izvor: HINA

Natali Šarić | Budi žetva


https://scontent-vie1-1.xx.fbcdn.net/t31.0-8/p720x720/13925432_276016216101916_8251138576386075633_o.jpg

Roko Dobra | Naprosto stoga




Haiku poetesi Višnji McMaster


A kad te more, zaljubljenu, zove,
u tebi šúmom galebove búdi –
da ti čežnjama uzbibaju grudi,
dok mu se duša ti ne odazove …

A kad te more, obnaženu, dirne,
ribe se redom odmah uznemire
i školjke u tren iz pijeska izvíre,
mada su krotke, strpljive i mirne.

A kad te more, kliktavu, zagrli
baršunom rûku iznad ti ramena,
jer je u njemu krcato plamena,

ti se prepuštaš neka mu duh vrli,
srebrom se kruneć, tobom gospodari –
naprosto stoga, jer nikad ne stari!

Slavica Gazibara | Kamo rijeka hoće


lako je živjeti sa ciljem
za cilj
hajde probaj bez njega
kad znaš sve što je nemoguće
i pored zatvorenih vrata prolaziš
dok misliš dažd sjetno sipi
to kiša pere zvjerinje tragove

Ispovijed jedne čitateljice V.


O romanu  Louisa Pergauda "Rat dugmadi"

Piše: Mirjana Mrkela

Nemojte da vas obeshrabri ako ne znate pročitati francuska imena! Za početak, znajte da se pisac zove Luj Pergo, izgovoreno s naglaskom na o, slično kao moje oduševljeno Oho, kada dobijem omiljenu čokoladu i to u pakiranju dvostruko većem od uobičajenog! Čokoladu spominjem zato što je ja vrlo rijetko s nekim moram podijeliti, dok su Pergoovi junaci pri dijeljenju dobili svaki po više od polovice jednog jedinog rebra.

Odat ću vam, nadalje, zašto predlažem da se bacite na čitanje ove knjige. Ona ima i podnaslov koji glasi: roman moje dvanaeste godine. A priznajem: to je također roman moje dvanaeste! Ne znam tko ga je među mojim suučenicima prvi pročitao baš kad sam ja imala 12 godina. Ali ideja se proširila poput ospica. Nismo dobijali ospice, nego smo gubili gumbe. Tj. nismo ih samo tako gubili nego smo ih jedni drugima kradimice rezali po cijeloj školi. Zamišljate li kakav je kraj te avanture? Jasno - kriminalci su otkriveni. Bila su to još uvijek vremena kada su roditelji uobičajeno i bezprigovorno kažnjavali djecu isprašivanjem stražnjica. I sada mi je gorka ta kazna, dok mi je sjećanje na njezin razlog zauvijek ostalo slatko i zanosno. U priči gospodina Pergoa gumbi se nisu krali nego oduzimali, a roditelji su tukli mnogo okrutnije. Jer, kao što kaže sam naslov, bio je ono zbilja rat. U predgovoru saznajemo:

Vujica Ognjenović | Čovjek koga su voljeli anđeli


https://scontent-fra3-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/14051711_286085498428321_331614329316051024_n.jpg?oh=9ff56cd5b1f0fef59de753ad4026d32c&oe=585C1F01Sa zadovoljstvom vas obavještavamo da je iz tiska upravo izašla knjiga "Čovjek koga su voljeli anđeli" Vujice Ognjenovića.

U RAZGOVORU S ANĐELIMA
Pred čitaocem je izuzetna knjiga koja, prateći životnu priču jednog izabranika, prateći tajnu mističnu knjigu jednog života, pokazuje vertikalu ljudskog trajanja na prostorima Balkana. Obrad, dijete s natprosječnim razumom i duhovnim osjetilima, poput Manovog Feliksa Krula, probija se kroz život u surovim povijesnim okolnostima. Mistično i misterija života paralelno teku u Crnoj Gori potkraj 19. i prvoj polovici 20. stoljeća.

Iza privida memoarskih spisa, roman Vujice Ognjenovića "Čovjek koga su voljeli anđeli", pokazuje raznovrsne mogućnosti literarne stvarnosti i igre u njoj. Starac koji je zabilježio kratku povijest o svom životu dobiva poziciju glavnog junaka i pripovjedača, pri čemu postoji i redaktor - potomak koji rukopisu svoga pretka daje obličje umjetničke tvorevine i dopunjuje ga napomenama.

Ana-Marija Posavec | Promatranja II.


Autor fotografije: Ana - Marija Posavec
Vozili su se u tamnom automobilu. Dva stranca do te večeri, vozili su se najprije u buci i smijehu, a kako su dolazili cilju – tako se ista buka stišavala.
On i ona, razmijenivši oko ponoći nekoliko dodira i strastvenih poljubaca, ali ne i imena, uputiše se prema njezinom domu.
           Ona je inzistirala.
                      On je pristao.
Studena je noć odisala svježinom. Nešto se spremalo, napetost u zraku je rasla. Vrijeme kao da nije protjecalo, lijeno se vuklo prikazom brojki na digitalnom satu.

U automobilu nakon par poljubaca, poslije kojih uglavnom slijedi brzo tjelesno sjedinjenje dvaju neznanaca; pokupljeni sudbinom, onako zbrćkani zajedno – utihnuše.
   
Svojim ju je tamnim očima znao kratko promotriti dok je pribrano vozio, pogledati joj lijevu stranu bijeloga vrata i viseću srebrnu naušnicu na lijevom uhu. Kosa joj bijaše pokupljena u visoki rep iz kojeg se spuštala tamna pletenica do sredine leđa.

Božana Ćosić | Virus


Hana je prva pretrčala cestu. Oslonila se leđima na vrata, obazrala svud uokolo potom podignula palac gore. Zrak je bio čist. Tina i Jan su mogli krenuti.

Kuća je bila napuštena, znali su to, promatrali su je puna dva dana. Otvorili su teška drvena vrata i odlučnim koracima kročili unutra. Mračnu unutrašnjost prožeo je trag svjetlosti i otkrio prašinu, paučinu, sve ono što je govorilo da je odavno napuštena, ali, bez obzira, ulijevala je sugurnost.

Hana je pohitala u kuhinju s nadom da će pronaći hranu. Već danima nisu jeli. Otvarala je policu za policom, ladicu za ladicom, ali ništa. Razočarana duha i tužna lica okrenula se k vratima, potom vrisnula...

Zoran Antonijević | Beg


Na kafanskim zidovima
pomeraju se
trome senke

Između nas treperi
plamen sveće

Za metalnim stolom
čitam ti stihove
o slepim konjima
i kućama koje imaju oči

Po ko zna koji put
od tvog pogleda
u pesmu bežim.

_____________________

Zoran Antonijević (1979) Mladenovac, Srbija. Objavio tri zbirke pesama: "Snovi oblačara", "Sabor senki", " Srce obavijeno zmijom". U pripremi je zbirka radnog naziva " Crna kuća".
Pored poezije piše aforizme, kratku priču, haiku. Radovi su mu objavljeni u zbornicima i književnim štampanim i elektronskim medijima u regionu.
Član je Udruženja književnika Srbije.

petak, 26. kolovoza 2016.

Sven Adam Ewin | Kadifa


https://scontent-fra3-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/14079646_1054762061273059_3697577854311514918_n.jpg?oh=7306dd2bb0d4b6be8d712f1d1714be9d&oe=583889F9 
To nije, Rabbi, tvoja skica
Proljetnog cvijetka. To je više.
To nije hladna maćuhica!
Kadifa cvjeta. I miriše!

Ona u vatri gori, gori,
I u vrućici bunca, bunca,
Pa vrelo ljeto od nje stvori
Fotokopiju žarkog sunca.

Neki je hvale, neki grde;
Neki je sade pored plota;
Nekima opet strašno smrde
Latice njene od somota.

A spomen na nju (pol u šali),
Nek bude ovaj… sonet mali.

Silvija Šesto | Jednog dana kad izgubim vrijeme



https://scontent-vie1-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/14045987_282271865476351_2444006932139552392_n.jpg?oh=dbbc71ca3d52072a0ac2c3a213eb6518&oe=58500D19

jedoga dana kad izgubim vrijeme
prestanem ga kovitlati svakodnevnim tricama
ostavim kao kofer pun uprljanog veša na kolodvoru čiju ću sliku zaboraviti
čim se zavalim u stolicu bijeloga vlaka
uhvatim pjevanje vlati trave
pokornost presahlih etida pred svemirskim orkestrom
naučit ću svirati vjetar
jednoga dana u kojem će kopija i original sisati vodu iz iste vaze
moja adresa zvat će se prostor
probijanju omota u koji sam zapakirana
veselit ću se kao dijete čokoladi

Fraktura | Festival svjetske književnosti


https://scontent-fra3-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/14102641_286219588414912_6845546971353530429_n.jpg?oh=927e73334340a293ccaee8927cb545b1&oe=58430006




Festival svjetske književnosti

Nakladnička kuća Fraktura s veseljem Vas poziva na svečano otvaranje 4. Festivala svjetske književnosti i tribinu Razotkrivanje s Claudijem Magrisom u nedjelju 4. rujna 2016. u 20 sati
u kinu Europa, Varšavska 3, Zagreb

Razgovor s autorom vodi Seid Serdarević uz simultani prijevod s talijanskog.
Ulaz na sve program je besplatan.

R.S.V.P. do 2. 9. 2016.
T: 335 78 63 | E: fsk@fraktura.hr

Milanka Berković | Slepa ulica


https://scontent-vie1-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/14064217_1053592624723336_3475039197327908004_n.jpg?oh=b18e6f3f5e175d76a27f9d9c69c0f39e&oe=583CF775Beograd, toplo majsko popodne.

Sedim u iznajmljenoj sobi i polako mi naviru sećanja...

Pokušavam ih srediti ili bar usmeriti u nekom pravcu, pronaći njihov smisao i svrhu javljanja. Negde u dubini moje duše nalazi se kamen spoticanja na koji posrnem ili padnem i svaki se put bolno uspravljam ili ustajem. Nalazim izlaz u šetnji po maloj zamračenoj sobi u koju, kroz stare roletne, prolazi tek tračak sunca prepodnevnih sati. Pogledom ih osudim zbog nedostatka svetlosti u tom skučenom kutku, u svom životu...

Sandra Ivanišević-Knežević | Monica McCarty: Rendžer


Treća knjiga iz serije ČUVARI VISOČJA
ŠKOTSKA 1307-1308.G

Arthur Compbell, ratnik je tajne vojske Roberta Brucea poznate kao fantomska vojska koja se bori protiv engleza i brani ono što je njihovo oduvijek. Sebe su prozvali Čuvarima Visočja i svaki od ima tajni nadimak. Arthur je ime Rendžer dobio zbog svoje vještine stapanja s okolinom, poput sjene je, i izričito dobrim osjetilima pomoću kojih može osjetiti prijetnju prije nego mu se približi. Rat još uvijek bjesni a Rendžer ima zadatak infiltrirati se u neprijateljske redove kako bi prikupio važne podatke za svog kralja i braću po oružju. Sve se mijenja kad upozna Annu, kćer svog najvećeg neprijatelja koju je jednom spasio od sigurne smrti. Godinu dana kasnije ponovno je sreće u dvorcu njena oca kad je, za svog kralja, kao mladi engleski vitez došao izvidjeti neprijateljski teren. Iako je Anna kćer njegovog neprijatelja ima neke čudne osjećaje prema njoj i spreman je na sve kako se ona ne bi udala za drugoga. Bori se protiv svojih osjećaja, ali bezuspješno. Iako svjestan opasnosti da bude otkriven, čime bi ugrozio misiju, nekim čudom poklekne. Anna mu postane jako važna, jednostavno ju želi samo za sebe.

Nada Vučičić | Nisi voljela ime


nisi voljela ime
nisi mislila o ...
nisi mu ni pogled
pri susretu poklonila
nisi ga ni vidjela
kako ti je u misli ušao
zavladao tobom?
što više bježiš više te ima
povuci zastor
ubij komarca

Robert Janeš | Nitko nije savršen


Morao sam nositi veću količinu staklenih boca s nekog mjesta ne neko drugo mjesto. Mjesta nisu bila važna, značajan je bio put između te dvije krajnje točke. Put je bio zamrznut. Debeli sloj leda prekrivao je stazu kojom je trebalo poći. Odlučio sam navući čarape preko rukavica da mi se ne skliže. Na rame sam stavio krpicu za izbjeljivanje sunčanih naočala kad mi zatreba više svjetlosti, a oko vrata objesio cipele penjačice koje još nikad nisam koristio. Na izlazu iz kuće zastajem razmišljajući treba li uzeti samo toplosicu punu termo čaja s rumom ili da uzmem i ruksak s namirnicama prve pomoći...

Iz sna me budi zvuk mobitela.

Tražim naočale na noćnom ormariću ispadaju mi iz ruke pa ih tražim pored kreveta po podu hvatam ih one opet ispadaju mobitel zvoni ja stavljam naočale konačno na oči ali stakla su im potpuno zamrljana mobitel i dalje zvoni ja tražim krpicu za brisanje stakala mobitel još uvijek zvoni (u biti - svira onu melodiju kad Osgood kaže Jerryju – 'Well, nobody's perfect!') ne mogu je naći neki glas mi govori da sam je stavio na rame ali tamo je isto nema javljam se na mobitel iz slušalice čujem glas prijatelja – 'Čovječe daj pogledaj kroz prozor – ja mu odgovaram – znam znam napadao je snijeg ali kod nas već šest dana pada bez prestanka – a on govori – Ma ne kakav snijeg pada kiša sve je poplavilo evo čuj kako pada – shvaćam da otvara prozor i gura mobitel van da bih i ja čuo zvuk kiše.

Ponekad, dok gledam kroz prozor u svo to žuto blještavilo vani, poželim čuti kišu kako romori po bijelom šljunku na stazi.

četvrtak, 25. kolovoza 2016.

Nada Mihelčić | Medalja za hrabrost i druge priče


Scan_Pic0095
     Nada Mihelčić
     Medalja za hrabrost i druge priče


     Cijena sa PDV-om; 100,00 kn               
     Popust;  10 %
     Uvez;   tvrdi
     Tematsko područje; priče za djecu
     Broj stranica; 83
     Dimenzije;  210 x 150 mm
     Urednici; S.Šesto, R.Mlinarec
     Nakladnik; HDKDM
     ISBN; 978-953-7190-25-5

   
Prodaja: http://tenor.hr/


Vlatka Planina | Osobno nisam pobornik samoizdavanja



Razgovor pripremila i vodila: Sonja Smolec

Vlatka Planina već je u više navrata predstavljena, što kroz promocije knjiga, što kroz osvrte na njezina djela. Nije nepoznato da je napisala trilogiju o vještici Kiri, kao što nije nepoznato da je trilogiju napisala i objavila u rekordnom roku.

Tematski, ova bajkovita trilogija zapravo je nešto sasvim novo i drukčije, koliko god drukčije mogu biti bajke. ....

Roberto Vodanović Čopor | Intima pločnika


intima pločnika
vješto mimoilazi korake
i potplate cipela dobuju
po nabreklim kožama
nikad oplovljenih mora.

otpuhujem dim cigareta
kao lik u nekom
francuskom noir filmu.

lažiramo svoje živote
posjedovanjem.

duhovi. intimna mjesta.
peron.

Natali Šarić | Crta


https://scontent-vie1-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/14045704_1053576584724940_7077180111540309107_n.jpg?oh=c8d08ed3ffce1fed835b3937e742565a&oe=584F5FCF
.
- Ma, ne diraj! Ne prilazi! Ne možeš ovo zaliječiti

Od tad i ne prilazi. Skoro da ne diše. Podijelismo život na pola. Crta između riječi. Crta između obroka. Crta po sred kreveta. Svatko se drži svoje strane i ne napada. Odavno.

Da sam bar mogla vidjeti crtu kad je ljubav krenula na dolje. Promakla mi je, neprimjetna, kao sjena između jedanaest i podne, dok sunce muti vid. Izmigoljila između djece i posla, imanja i nemanja sreće. Provukla se između namještaja, namirnica, obješenih slika, krpljenja kraja s krajem. Zavukla u nepovrate i bljedila. Vražji i ljigavo, trgujući, trujući meso. Sad se pitam čemu vid, sluh, šesto čulo... Srce nije osjetilo. Pa čemu onda i srce? I to podijeljeno. Morala sam znati.

Vesna Andrejić Mišković | Moje ljubičasto nebo



Mudrost u oku ptice,
(koju ne posjedujem)
i sva dosadašnja
odustajanja od sebe,
skupljena na hrpu
loših navika,
leže u besmrtnoj kaljuži
lažnih molitvi.
U srcu bez klijetki
i pretklijetki,
koje sam prisvojila

Milica Lesjak | Črlena jabuka


https://scontent-vie1-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/14089300_285272848509586_613601279580389634_n.jpg?oh=3348e4acc010d458f666f1f2fdbe353f&oe=584846E9Danas  na mihovljanskom groblju pokopaše Julu Kosmačovu, "ludu" babu kako su je mnogi zvali. Na pogrebu nije bilo puno ljudi, tek nekoliko desetina. Iza lijesa koračao je sin Josef, tako je sam rekao da se sada zove. Uspravan, gord, nekako nadmen i ohol, činilo se kao da želi dati do znanja svima, kako mu je čitav svijet pod nogama. Pored njega, žena Heidi, reklo bi se tipična Njemica – mršava, uskog lica, ovećeg nosa, hladnog pogleda, prenapadno našminkana, barem kad su ovakvi događaji u pitanju. Za njima dvojica tinejdžera, koji nisu skrivali koliko im je dosadno i da jedva čekaju da sve završi. U neposrednoj blizini bljeskao se novi bijeli mercedes i nikome nije bilo jasno kako je Josef prešao rampu na ulazu u groblje i zašto je uopće to učinio kad je parkiralište ogromno.

Uz desetakak susjeda i isto toliko onih koji tradicionalno na svaki pokop dolaze, ali ne iz poštovanja prema pokojniku, već da bi svjedočili kako se tko držao i s koliko je suza ispraćen, bila je tu i brojčano velika limena glazba, te svećenik za koga se govorilo i da neće doći, jer Jula zadnjih godina nije baš bogoslužja pohodila. Ipak je došao, a komentari su normalno bili kako je Josef sve sredio i kako " para može i tamo gdje burgija neće". Nekako po strani, iskreno tužan, sa titrajućim suzama u očima, stajao je bljedoliki dječarac. Svi ga poznavaše, bio je to Ivanov Dino, 17-godišnji srednjoškolac, ali nitko nije znao što on tu traži.

Sven Adam Ewin | Završne ljetositnice


https://scontent-fra3-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/14021621_1050323438383588_790485080381958456_n.jpg?oh=cc13dae43055791d77fa1e5b7e816b54&oe=585CFF7B

Drhte nozdrve konjske. I ose slute.
Mačak u voću pazi gdje staje šapom.
Ljetu se oči hepatitisom žútē.
Kolovoz spašava lice sa make-upom.

srijeda, 24. kolovoza 2016.

Preminuo akademik Nikica Petrak


https://scontent-vie1-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/14089238_1053063258109606_8563507157913748243_n.jpg?oh=45e6032dd39aebe6c97b3f085b56b278&oe=583FCDDCU subotu 20. kolovoza u Dubrovniku je iznenada, u 77. godini života preminuo akademik Nikica Petrak, istaknuti hrvatski pjesnik, esejist, feljtonist i prevoditelj, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za književnost, izvijestili su u srijedu iz HAZU-a

Nikica Petrak rodio se 31. kolovoza 1939. godine u Dugoj Resi. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a diplomirao je anglistiku i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1963.). Početkom 1960-ih bio je urednik kulturne rubrike u Studentskom listu. Radio je kao novinar i urednik emisija iz kulture na Televiziji Zagreb (1967.–77.), urednik u nakladničkoj kući Liber (1978.–89.), savjetnik u Ministarstvu prosvjete i kulture (1991.–92.) te kao urednik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža (1992.–2004.). Redoviti je član HAZU od 2004. godine.

Član je obiju nacionalnih književničkih organizacija - i Društva hrvatskih književnika (DHK) i Hrvatskog društva pisaca (HDP). Nagradu Tin Ujević dobio je 1981, Goranov vijenac za poeziju 1996. a nagradu Dragutin Tadijanović 2013.

Slavica Gazibara | Vrijeme



Ljudi koji nemaju vremena
uvijek nekud žure.

Njihova su lica zamišljena i smrknuta i idu ispred koraka.
Oni nose pregršt stvari i nemaju vremena za tebe.

Ako zastanu,
mogli bi se susresti sa sobom.

Nela Stipančić Radonić | Tko bi to ikad rekao


            Gledam ga, gleda me
            ne dišem skoro, ni on ne diše
            stenjem i on stenje
            okrećem mu leđa,
            a on već u skoku na mene,
            stišće mi glavu sve jače i jače
            bol raste, ja se ne predajem,
            ali me sve više plaši

Roberto Vodanović Čopor | Biti ću tvoj


biti ću tvoj
laki muškarac za
posebne prigode.

jato ptica
je zaklepetalo krilima
i plamen svijeće je zatitrao.

zamisli novi život
u staroj kući.

ispod dna, valovi.

utorak, 23. kolovoza 2016.

Slavica Gazibara | Jezero


Čovjek je uznemiren trajno, a relativizira samo onda kada gubi… Nije točno znala zašto ju čitav dan progoni ta misao. Sjedila je za stolom, podbočila rukama glavu i u polutami ranog siječanjskog sumraka gledala kroz prozor na providnu krošnju platane, na koju je mirno padao sve gušći snijeg. Bože, kako vrijeme brzo prolazi… uskoro će i proljeće!

Roberto Vodanović | Čopor


Roberto Vodanović Čopor rođen je 1970. godine u Splitu, živi u Zadru. Objavio je zbirku poezije “Insomnija” u izdanju     kreativnog centra Vigvam te zbirku „Sasvim mala knjiga“ u vlastitoj nakladi.

Objavljivao je poeziju u časopisima Tema, Zadarska Smotra, na portalima  Kritična Masa, Nema, Afirmator  te nezavisnim fanzinima u Hrvatskoj i Engleskoj.

Kratke priče i pjesme zastupljene su mu u nekoliko zbirki grupe autora. Glazbenom scenom luta kao kantautorski eksperimentalni projekt Čopor.

Srebrenka Cernić Hotko | Paolo Maurensig: Lüneburška varijanta


Paolo svoje priče crpi iz osobnih afiniteta, čini mi se. Tako je u Rakovom kanonu - govori o  glazbenoj strasti (restaurator glazbala), a u ovoj knjizi govori o šahu (strastveni šahista). Nikada nisam šah usvojila dalje od slaganja figura i pravila kojima se one kreću po šahovnici . Bio mi je i ostao, vid neproporcionalnog udjela tjelesne i umne angažiranosti (sjediš, a izgaraš!) u mladosti, a sa godinama sam postala lijena. Međutim, nimalo nisam bila lijena u isčitavanju  te knjige ( odličnih 150 strana).

Dakle, Lüneburška varijanta je priča o strasti prema šahu koja, složila bih se sa tvrdnjom, predstavlja „metaforički triler o pravdi i osveti“. Počinje ubojstvom, nejasnog uzroka, povoda, pa i karaktera (samoubojstvo?). Šahovske partije prerastaju iz igre uma u životne igre u kojima  se moć  poigrava suludim taštinama projiciranima u vrijeme nacizma. Mayer, mladić vrsni šahista, preživljava svoju židovsku sudbinu upravo zahvaljujući šahu. Preživljava je sa dubokim teretom; tolikim da se strast pretvara u mržnju, a mržnja u osvetu.

ponedjeljak, 22. kolovoza 2016.

Ivana Šojat | Emet i druge priče


Emet na hebrejskom znači “život” i tom je riječju oživljen Golem. Ispisana na njegovo čelo, ona ga oživljuje, a brisanjem samo jednoga slova, “E”, nastaje Met – “smrt”. Upravo u svijetu onostranoga, između horora i fantastičnoga, prebivaju junaci Emeta i drugih priča. Trajno ih obilježava zločin koji dokle god ostaje nerazriješen i nekažnjen, presudno utječe na sve oko sebe te se vraća poput zloduha i opsjeda ljude i stvari.

Ivana Šojat u Emetu propituje tanku granicu na kojoj se miješaju pogansko i kršćansko, znanstveno i onostrano, crtu između života i smrti, dobra i zla, na kojoj se susreću anđeli i duhovi. Prožete atmosferom najboljih horora, ove priče zadiru do srži stvarnoga ja svakoga pojedinca.

Naklada: Fraktura d.o.o.

Neda Milenkovski | Na raskrižju noći i jutra


Na raskrižju noći i jutra
samo sam lahor snen

teško je upaliti svjetlosti zraku
mrakom lutati
tražeći se u silini tame
gajiti ružičasto svjetlo nade
da vlati trave zaiskriti mogu
kristalima dana
koji mnogo obećavaju
 a ništa ne daju

uspomene drhte
 u osmijehu sunca
usne zaboravljene
 u naborima noći

perivojima lavande i ružmarina
duša toplinom vjetra romori

palim zraku sunca
 koračam putovima mrklim

ne bojim se

samo u tonovima svitanja
ženskom blagošću
pokloniti se želim

krotke riječi
 htijenje življenja
slave

ne dajem vjetru
da hukom bijesni

nad plavetnilom
 bonace
 zraku sunca palim
srce mi te slavi.

Silvija Šesto | Tomica cipelica


Tomica naglašava slovo r potpuno isto kao u osnovnoj školi. Osim toga, s godinama se sav izmijenio. Od malog dječaka pretvorio se u velikog s izbočenim trbuhom i smiješnim podbratkom. Šaka u oko. Onaj je tip ljudi koji bi po prirodi stvari trebao biti suh i mišićav, ali po nekom čudnom razvoju događaja ispao je debeo i mlitav. Možda je tomu kriv i pogrešan izbor žene.

Sven Adam Ewin | Kod bake


Iz medne kruške izlazi pijana osa.
Sljepić je šmugnuo u travu ispod žbuna.
Još nisu nestali tragovi kolovoza,
A svuda se vide stope mladoga rujna.

Patnje mladog autora XXIII.


ČAŠA KREATIVNOSTI

Piše: Jelena Hrvoj

Mi mladi pisci povremeno volimo eksperimentirati i tu i tamo se ugledati na neke povijesno zapaženije autore. Sve je to ok, ali ponekad to isto ugledanje u velikane završava komičnom gafovima. Jedan od tih velikana kojima se osobno divim je E.A.Poe. Da, da, veliki Poe stvarao je pod utjecajem alkohola i opijata, kao i mnogi prije i poslije njega. Šokantno (sarkazam)! I tako jedne kobne večeri prije nekoliko godina, pod utjecajem kroničnog manjka inspiracije, moja je malenkost odlučila istražiti što li se to događa u glavi jednog kreativca koji je pod utjecajem alkohola. Upalila sam računalo, natočila čašu Hvarskog crnog vina (koje volim ali slabo podnosim) i započela svoj eksperiment. Kreativnost se i dalje nalazila u nekim zaključanim kutcima mozga,ali nakon treće čašice se sporo spoticala na površinu. Ili sam ja barem tako mislila. Manje-više svi znamo kako alkohol utječe na ljude. Postajemo hrabriji, otvoreniji, samopouzdanje pršti, ali jednako tako i postajemo gluplji premda si u tim trenucima djelujemo kao najpametnija stvorenja.

nedjelja, 21. kolovoza 2016.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Radioaktivna brojka

Piše: Božana Ćosić

Nakon iscrpno dugog razgovora s mamom, jurnula sam u garažu do automobila, našeg malog, služi svrsi automobila i pojačala glazbu o daske. Treštala je neka „luda“ melodija al' u tom je trenu djelovala kao melem za uši. Zapravo, sve je djelovalo kao melem za uši, sve osim maminog glasa.

Ah, ružno... ružno zvuči, ali istinito je i smiješno, smiješno jer se nikada nakon nakon tih iscrpnih razgovora ne mogu sjetiti kako su započeli...Baš kao i večeras od uobičaje večeri, mic po mic, došle smo do nepoželjnih rasprava. Tema večerašnje? Pa naravno, ja, moja budućnost, moje godine. Uh, i sad se sva naježim kada se sjetim maminih riječi.

Sven Adam Ewin vs. Irena Vrkljan


Irena Vrkljan: ZALJUBLJENI DAN

Ovaj je dan
kao otkinut list,
samo tišina
i zrak i ti,
on je zarobljen
u velikoj krletki sunca

Josip Kozarac | Balada




Bujaju zelene duboke vode.
Jedva ih čuješ. Bez šuma bujaju, rastu. Gladna je ona
ogromna utroba njihova. —
Gladna povlači za sobom sve — i trnje i suvo lišće i svelo
cvijeće i — živote.

subota, 20. kolovoza 2016.

Milica Lesjak | Ima li nade u sutra


Podignite glavu, misli  uzburkane,
rasprostrite se po širinama,
još na svijetu radosti ima
izlijte se iz korita tišine,
osjetite drhtaj struna vremena.
Još je dana okupanih suncem,
pokrivenih prostranstvima neba,
orošenih svježinom rose  na latici cvijeća.

Kad bi mi plavo nebo oči beskraja otvorilo,
sakrila bih se u pukotinu vremena,
namjerno zalutala u labirintu trenutka,
pokvarila sve ure što prolaznost mjere,
zamrznula istrošene dane,
zaustavila traku filma pri kraju,
Sizifovom kamenu podmetnula nogu,
da niz padinu brda ne krene.

Ako se pak ne znam  toplinom sunca ugrijati,
umorne godine svježinom rose umiti,
učmalost dana prodrmati,
iz mora života svoju kapljicu zgrabiti,
iz sumraka nova svitanja probuditi,
ako ću se i dalje  više gubiti, manje pronalaziti,
ako ne budem žeđ  znala hladom vodom ugasiti,
Neka i mene vode odnesu!

petak, 19. kolovoza 2016.

Božica Jelušić | Sve više dana


https://scontent-fra3-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/14045720_282699332100271_903288777769424798_n.jpg?oh=0d9e3deab68cd769b47966e2f404f5ad&oe=58196A39
Autor fotografije: Nikola Wolf


Sve više dana, poput krzna puha
Sivih i prašnih, među nama stoji.
Ni unce smijeha, ni tri grama duha:
Okrpan drvored što stabla postroji.

Slavica Gazibara | Trn


Iz kojeg to kromosoma
ove maglene tuge panonske
i slavenskih šuma dubine
tonu me boli i čujem bugarštica zov?

Luko Paljetak | Tvoje poglavlje


Toliko lišća pada i morao bi knjižar
postati, knjigoveža, u sveske ovo štivo
razasuto uvezat za one što će proći
ovuda druga pisma slijedeći, kao križar,
što nosi mač i oganj ulazi sunce živo
u ovu šumu, tvoje poglavlje sve do noći

Luko Paljetak | S drukčijom namjerom si došao


S drukčijom namjerom si došao ovdje, kratkom,
opipljivom i točnom, odatle počni, prije
napravi nacrt, čvrsto ogradu stisni, cvijeće
ne kupuj, beri usput, nemoj se služit slatkom
izlikom da će mjesec izići, nitko prije
izgubio se nije na takav način, neće

ni poslije se, to je prednost za kojom žudiš
od samoga početka, ono što misliš reći
prevedi prije nego progovoriš, nek traži
onaj te tko te želi naći jer to i nudiš,
tu svoju izgubljenost, samoću koju veći

nego si daruje ti ne zato da te tâži
nego da tebe čuje napokon, kao sebe

__________________________________

Luko Paljetak (Dubrovnik, 19. kolovoza 1943.) hrvatski književnik i akademik. Autor je brojnih zbirki pjesama, knjiga za djecu, znanstvenih studija, članaka, eseja i antologija.

Nikola Šop | Svjetiljka za nju


Od modrine neba staklo za nju livam.
I vezem ga srmom zvijezde ponoćnice.
Od bdjenja plamen kujem i okivam.
Opaljeno mi je njime tamno lice.

I pokrov crni krojim od plašta svoje sjene,
da svjetiljku prekrije kad pođe da spava.
U kopreni onoj prepoznat će mene,
lik moj, što ga zora na zid ocrtava.

I tugu svoju pretvaram u plavog leptira,
sa očima vlažnim od suza ili rose.
U ponoć da oko nje savije lijet mira
i umirući utone u mrak njene kose.

________________________________

Nikola Šop, bosansko-hercegovački pjesnik, rođen u Jajcu, Bosna i Hercegovina, 19. kolovoza 1904, umro u Zagrebu, Hrvatska, 2. sječnja 1982. Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo.

Nikola Šop | Nevinost


https://scontent-fra3-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-0/s526x395/14063731_282603765443161_2502633345402925050_n.jpg?oh=de0d53d41b0cdbb1124e0c7fff65e834&oe=585365AE
Guillaume Seignac (1870–1924) L'innocence (Nevinost)
Danju je budno skriva obično odijelo.
Ono se tako skromno do koljena širi.
Ljudi joj vide samo lice bijelo
I ruku, što čedno iz rukava viri.
Noću, kad sa nje pane haljina svjetloplava
I spusti se niz vrata malog stana,
Nevinost joj se kroz bijelo ocrtava.
I postelja bude od nje obasjana.
U snu, kad sa nje sklizi pokrivač bjeličasti.
Trnu se zvijezde da sakriju čari njenog lika.
Tad joj se oko postelje nadviruju sablasti.
To su grješne želje noćnih prolaznika.
Među njima se sija samo jedna sjena:
Nemirna moja duša, tužna lutalica.
Ona nečujno doleti do kreveta njena.
I tiho je pokrije, spuštenih trepavica.

Nada Vučičić | Kiši


kiši
kupi kišobran
pokrij se sjenom
u očima ti se vidi
sakrij to bar nedjeljom
druge dane
s čim god dođu
pokorno
primi

Silvija Šesto | Audi, Mercedes, Zastava


- Audi, Mercedes, Zastava, nepoznato, Citroen, Kia, nepoznato... - kraj Miše je prolazila rijeka automobila.

- Plavi, plavi, srebrni metalik, bijeli, crveni, plavi - obično su se sve boje slijevale u sivu. Osobito kad je bio umoran, a bio je umoran kad se gurao mijenjati Slavka. Svjež na poslu, a Slavko je k'o za ludo skoro pa svake subote imao neku svadbu. A subotom je bilo pravilo: krkljanac, osobito za vrijeme turističke sezone. Našli bi oni već neku zamjenu, al se ovaj u početku stvarno nametao sve dok ga zbog toga nisu svi počeli koristiti. Kad god je trebala kakva zamjena evo ti Miše.

- I ja moram na svadbu! Rodila mi se kćer! Dolaze mi punica i tast na ručak! – kao da je govorio gluhom dobro jutro.

- Krivo stari moj - jednom mu je očitao bukvicu Žac. – Treb'o si se otpočetka ispravno postaviti. Dečki ko dečki. Iskoriste svaku priliku, a ti si, stari moj, ispao prava prilika.

Ni u snu ne bi pomislio da će pola svog života, ma cijeli život, provesti u dva kvadrata jebene naplatne kućice.

- Radit ću još neko vrijeme, a onda ću smislit neku pizdariju.

Lijeva mu je ruka otišla u pizdu materinu. Treba izdržati stalno je držati na otvorenom, i po suncu i po kiši, i po zimi i po ljeti. Šaka mu je bila podložna raznim infekcijama. Novac je prljava stvar, a u njegovoj ruci gnjezdila su se razna, prljava sranja. Najodvratnije su bile tople kovanice koje bi vozači obično držali u ruci od automatskog djelitelja potvrda. Znate li kako izgleda dvadesetpetkilometarska kolona? Što se događa u naplatnoj kućici? Mišo je završio srednju veterinarsku i zna kako izgleda umoran konj. Poput njega. Ne sviđa mu se ono što radi. Osjeća da ludi. Ruka mu je neprestano u pogonu. Registrira samo poneki autmobil, boju i lice. Ludi. Čeka prvu priliku. Neki BMW-e zaustavlja policija. Trči u alatnicu i uzima sjekiru. Sjeda na radno mjesto. Ususret mu stiže žuta buba i u njoj zanosna brineta. Oči joj se ne vide. Naočale izrazito velikih okvira doimlju se poput mušjih. Muha za volanom. Mišo uzima sjekiru i desnom rukom zamahuje prema svojoj lijevoj. Sječe je, ali nedovoljno. Krv lipti, svi trče prema Miši. Krvari neutješno. Pada u nesvijest. Još ne dovoljno. Budi se. Izgovara:

- Muha! Muha!

- Lud je, jebote. Uvijek je bio čudan. Mijenj'o je svakog. Nije normalan! - viče Ljubo iz susjedne kućice za kamione.

- Drž ga! - Ljubo, Jozo i medicinski tehničar odvlače ga u kola hitne pomoći. Ljubo ga zamjenjuje.

Nema se puno vremena za dogovore. Kolona ne može čekati. Ionako već čeka. Posljedice incidenta su brzo sanirane. Ne prelaze okvire rekla kazala očevidaca u što ulazi nekoliko desetaka automobila i osoblje naplatnih.

- Kamioni su mila majka. Veći su i manje ih je! - Ljubo opsuje u sebi i skine sandale s nogu.

Federico Garcia Lorca | Pjesnik moli svoju ljubav da mu piše


https://scontent-fra3-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/14045795_282366488800222_5427716003347143065_n.jpg?oh=47983dbd668c30517489957e49b0de19&oe=585384AE
Berthe Morisot: The Bath (Girl Arranging Her Hair)
Ljubavi moje krvi, smrti živa, nijema,
zalud očekujem riječ pisanu tvoju
i mislim s cvijetom koji gubi boju,
kad živim bez sebe, bolje da te nemam.
Uzduh je besmrtan. Stijena, mira puna,
ne poznaje sjenu nit se od nje krije.
Srcu unutrašnjost od potrebe nije
onaj med smrznuti što ga toči luna.

No ja to potrpjeh. Razdrijeh vene za te,
a tigar i golub u tvojem struku
od bola ujeda i ljiljana pate.

Stog riječma ispuni moju ludu muku,
ili me pusti da živim u tišini,
u noći moje duše vječnoj pomrčini.