Kolumne

subota, 31. prosinca 2016.

Nataša Nježić Bublić | Noću pjesnici pišu



Noću pjesnici pišu,
skriveni od značenja.
Kad utihnu lampe
i okruži ih mrak,
u intimi doma ispisuju retke.
Nešto vam žele reći.
Mahom ne čujete
molitve
kojima ocrtavaju
potrebu za zagrljajem, riječi, osmijehom.
Pjesnici su uvijek sami.
U punoj kući,
lebde u svom svjetioniku i mašu.
Njihove tihe glasove ćute
tek probrani.
Javite im da čujete.
Oglasite se, dragi ljudi.
Njihova samotna obala
primiti će vaše brodice
I okružit vas plamenom iskrom poezije.

Melita Rundek | Blagdanska


Uvrijedila se
jer je prekinuo
sms-om.
Baš za vrijeme
blagdana.
Nije mu ni lice
vidjela,
ni kako gleda
u pod.
Ugasila je mobitel,
ispekla je kolače
i jela.
Pa onda francusku
salatu.
Dobro je.
Dobro je.

Mario Kovačević | Odgovor zna samo vjetar (part 2.)



Jesmo li zaista pepeo i prah
na tankoj crti života i smrti;
u vječnost pušten božji dah,
sjećanje na ono što će tek biti?

Jesmo li tek šum valova
Mora tišine na nekom žalu,
Jesmo li igračke Bogova
il' njihov odraz u ogledalu?

Dnevnik (ne)obične djevojke


Zbogom stara godino!

Piše: Božana Ćosić
 

Stigao je kraj godini koja i nije bila baš nešto. Eh, istina, jadikovala sam na veliko, nadugačko i naširoko, al' tako je bilo.

Neda Milenkovski | Skupa


Samo ti i ja
znomo
kako boli jutro
kad tić ne poleti

Samo ti i ja
znomo
kako boli noć
kad zvezda ne blješći
kad mesecini ni

Samo ti i ja
znomo
kako bi boleli
koraki
da hi ne brojimo
skupa

petak, 30. prosinca 2016.

Suzana Muštra | Mi roboti


Vrijeme guta naša sjećanja
i naše nade za bolje sutra.
Jučer smo bili nevine bebe
a danas smo nemilosrdni ljudožderi.

Daleke 2016 godine
ljudi su se izgubili
i humanost nestala.
A mi svi postali roboti.

Bez osjećaja,
empatije, simpatije,
energije i ljubavi.
Čisto prljava mehanička bića.

Bez duše,
milosti.
Zaboravili smo što je život,
obitelj, nebo i zvijezde.

Koračamo u ponore crnila
i besmislenosti.
Mi, jadni roboti
bez smisla i razuma.

Jan Bolić | Sretan


Sreću nalazim
u malim stvarima,
napisanim riječima,
lijepim trenutcima,
dobrim ljudima.

Nalazim ju u danima,
na osunčanim plažama
ispod morskih površina,
laganim povjetarcima,
zvukovima valova

Katarina Mijatović | Tako sam bila postiđena ili Gdje je granica morala


             Često sam susretala razne osobe. Promatrajući njihovo ponašanje mogla sam zaključiti da skoro svi naginju skromnoj asocijalizaciji (prema drugome). Netko iz samilosti, netko iz uljudnosti, netko jer je tako naučen. A gdje je onaj moral istinski koji je svaki roditelj trebao usaditi u svoje dijete? Negdje duboko potisnut čučao je i u meni.

            Naime, sada sam srednjoškolka i kako svaki dan putujem, imam još bolju priliku promatrati ljude i njihovo ponašanje (možda netko promatra i mene). Oduvijek naučena da je pristojno ustupiti mjesto starijoj osobi (naravno, ako ta osoba nije imala gdje sjesti), našla sam se u situaciji da nisam znala kako postupiti.

Ana - Marija Posavec | San od bijelog pamuka


    Mrzila sam oduvijek svjetlost s ulice. Mrzila sam kako prodire preko zavjesa u spavaću sobu. Mjesec nisam mrzila, sve dok me nije izdao. Mrzim još uvijek svjetlost ulice, svjetlo lampiona koji guše i remete moju tamu.
    Nisam željela odraz u zrcalu koji me gonio tu noć. Možda... čak i lažem. Možda sam ga i zaželjela, ali nisam znala koliko je kobna ta želja. Mrzim svjetlost s ulice... mrzim možda i mjesec... Mrzim sve što mojoj tami ne želi dati mir. Moja je svila rasparana na pola. I krvava je. Crvena. S mirisom željeza.
San ili stvarnost, odakle da znam... odraz s vrata spavaće sobe me gledao... Siktao. U tim sam trenucima mrzila i tamu.

    Sjećam se hladnoće kreveta. Bijeli je pamuk uvijek težak i hladan. Noć je bila vruća, svatko živ borio bi se za hladni dah, za povjetarac, za bilo što osvježavajuće. Ni noći tada nisu bile hladne. Kolovoz sam prezirala još odavno, kao i pustu kuću, mrtvi dom.

    Bijele se zavjese nisu gibale.

četvrtak, 29. prosinca 2016.

Vlasta Golub | Problemi mladih koje opisujem su stvarni, ali rješenja nisu


Lijevo: Silvija Šesto, sredina: Vlasta Golub,
desno: Nena Lončar
Razgovor pripremila: Sandra Pocrnić Mlakar

Djevojčica Jaga za Valentinovo dobiva pismo, ali ne ljubavno, već hejtersko – tako se zapliće radnja romana „O ljubavi, spletkama i svemu pomalo“ kojim je Vlasta Golub osvojila nagradu "Zvonko" za najbolji neobjavljeni rukopis za djecu i mlade.

Nagradu Zvonko već treću godinu dodjeljuje Klub prvih pisaca, čiji je žiri u obrazloženju nagrade romanu „O ljubavi…“ naveo:

Robert Janeš | Mrlja na praznini


Na sve strane rastegnut um, putenošću snubljen
steže uprljanim dlanom krhki drveni ugljen -

rišu skupa opetovano liniju razgraničenja.
Pojačan pritisak o podlogu ispunjava udubljenja:

prethodna, ovočasna, buduća ugljena čest
nadražuje toraks; ideološki podignuta pest

u zraku kašlje: ne ostavljaj praznine u redovima!
Pritajene bjeline podmuklo iscerene na zidovima,

kao nevidljivi otvori otvoreni otrovima, noću.
Uglovi zakrivljenih prostora bljuju ognjem izronjenu zloću.

Sven Adam Ewin | Višeznačna poezija


s vremenom
ako mnogo pišete
recimo pjesme
deponij odakle crpite riječi
strašno osiromaši
jer ste gotovo sve riječi
uporabili desetak puta
stotinjak
ili tisuću

kopate po ostatku
prevrćete
nema

Nena Crnčević | Slamka spasa


U tvojim očima biser tuge,
u tvom uzdahu teret svijeta,
ništa nije kako se čini
ali to te ne dira, ne smeta,
jer zatukle su te kiše jada,
u tvom svijetu, svijet propada.
I ne znaš kako se dići,
iz tog blata, mulja,
toneš sve dublje,
ne vidiš slamku spasa,
zovem te ali ne čuješ mi glasa.

Igor Petrić | delegirani, umišljeni, sami


Odakle vam pravo gledati bez veze,
govoriti o drugima izmišljene projekcije.
Odakle vam pravo
prigovarati dok dišete u sobi za pušenje
Iznad vode svjetlo je jasnije
i vjetar neometano zaobilazi prepreke.
Što vam je? Što skrivate u rukama?
Ako vam bilo što smeta, izađite na površinu
i maknite svoje prepotentno nabrekle stanice.
Prepustite se vjetru i živite.
Što vam je?

Miroslav Krleža | Jesenja pjesma











Nepoznat Netko donio je Jesen
u Sjevernu Sobu.
O, sada,
kad sve je boja, berba i miris vina,
i kad se cuje pjesma Stvari i Zivina,
i kad mrtvaci vicu od ceznje u grobu,
Nepoznat Netko donio je Jesen
na srebrnom pladnju
u sobu:
grozdje i kruske, jabuke i smokve.

A vani se puse suncanog soka lokve,
i cuje se kroz prozor
gdje u svili dana
pjeva negdje zena
i cvrkucu ptice.

Miroslav Krleža | Pjesma svjetioničara


Ja sam potpuno sam sa svojim praznim sobom,
sa svjetiljkom u tmini, sa svjetiljkom i grobom,
ja sam potpuno sam sa samim sobom.

Ja sam potpuno sam sa svojim praznim domom,
sa svojom ladjom i svojim brodolomom.

Svjetlosti moje putuju po tmini,
i lete ko rakete plamena signala,
iz blata i magle, iz gluposti i kala,
opet je jedna pjesma kao zvijezda pala.

Miroslav Krleža | Čežnja



















Dogadja se to u jesenjoj noci,
kada pada kestenje po asfaltu i kada se cuju psi u daljini,
i kada se tako neopisivo javlja ceznja za nekim,
tko bi bio dobar, nas, bliz, intima, drug,
i kome bi mogli da pisemo pismo.
Ispovjedili bismo mu sve sto lezi u nama.
Pismo bi mu pisali a njega nema.

_________________________________________________

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. – Zagreb, 29. prosinca 1981.), bio je hrvatski književnik i enciklopedist, po mnogima najveći hrvatski pisac 20. stoljeća.

Zdravko Odorčić | Žuljao ga desni palac


Još u rodilištu mu se zapetljalo desno stopalo o babicin zlatni lančić kada se onakojoš klizav od hladne vode odgurnuo nogom o njezine poveće sise a palac se omotaooko ringlice privjeska.

Vrisnuo  je plačem prvi udah prije nego li ga je pljesnula po goloj guzi. Slijevale su se krokodilske suze po njezinim grudima dok ga je nosila majci u naručje. Kada je osjetio prvi mliječni majčin nektar samo je zajecao.

Od tada je cijeli svoj život osjetio žuljanje u desnom palcu. Svaka obuća mu je bila tijesna baš na desnoj nozi i tako je hodao žuljajući se bolom. I desna čarapa ga je žuljala. I nogavica ga  je žuljala ako je bila nešto duža od uobičajenog.

Robert Roklicer | Sve što sam imao reći o ljubavi


Sve što sam imao reći o ljubavi
rekao sam dok je još imalo smisla
govoriti o besmislicama,
u vrijeme kada sam naivno vjerovao
pričama o herojima i bešćutnim zlikovcima,
i damama koje padaju, o tako padaju,
u postelju ružinih latica.
Ideal je bio ljubiti jednu, dvije, tri
i ostati im vjeran kao proljeće snijegu,
sjetiti im se čak i svakog rođendana,
imendana a kamoli ne imena
i prišta na stražnjici…

O, koliko sam onda tek bio mlad i naivan!

Danas se u ljubavi svi pomalo pravimo grbavi…
što je u konačnici i u redu.
Prošla su vremena prinčeva i naivnih djeva.
U modi je danas svemoćni cash and carry,
samo se treba osigurati na vrijeme.

srijeda, 28. prosinca 2016.

Vlatka Planina | Lewis Carroll: Alice u zemlji čudesa


Alice u zemlji čudesa književni je klasik koji i nakon stoljeća i pol jednakom čarolijom zavodi čitateljsku publiku.

Povodom stotinu pedeset i prve obljetnice prvog objavljivanja izvornika izdavačka kuća Edicije Božićević odlučila se na ponovno izdanje ove književne poslastice, ovog puta u prijevodu Borivoja Radakovića. Novopečeni prijevod zaslužuje sve pohvale, uspjevši s naizgled iznimnom lakoćom vjerno uhvatiti duh jezika, što je u ovoj knjizi pozamašan pothvat uzevši u obzir brojne pjesmice, rime, brojalice i besmislice u vezanom stihu.

Knjižica o Alice i njezinim neobičnim zgodama prošla je ponešto trnovit put prije negoli je dospjela do svog mjesta pod suncem.

Kad je matematičar Charles Lutwidge Dodgson pod pseudonimom Lewis Carroll 1865. odlučio objaviti svoju priču o avanturama djevojčice Alice, kritičari nisu bili skloni dijeliti oduševljenje koje je za knjižicu pokazala Alice, ona prava, po kojoj je i glavni lik dobio ime. (Inspiraciju za knjigu Carroll je navodno dobio za vrijeme jednog izleta čamcem u ljeto 1862. kada je trima djevojčicama u pratnji kratio vrijeme pripovijedajući im priču od djevojčici u potrazi za avanturom. Jednoj od djevojčica, po imenu Alice, pripovijetka se toliko svidjela da je zamolila Carrolla da ju zapiše. Prvi cjelovit rukopis dobila je Alice u studenom 1864. uz posvetu :

"Božićni dar dragom djetetu u sjećanje na ljetni dan".

Tino Prusac | Dvije tisuće i neke



Moj boravak u ovoj, kako je neki vole nazivati, dolini suza, nije dug. Svejedno, ta dolina suza, taj svijet u kojem sam se zatekao, magičan, na svoj naopak način, naveo me na mnoga razmišljanja, vraćanja na isječke vremena, jer pamćenje ne trpi ništa, već isječke iz vremena, iz nenadoknadive prošlosti, istinu o nepovratnosti, o prolaznosti.

Mladen Ćosić Točak | Umoran sam, al’ živjeti je ipak lijepo



Umoran sam i od Penelopa, i od Odiseja,
i svih, na tu temu, snimljenih filmova,
i napisanih i romana, i poema, a i eseja;
a i od čestih proslava Pirovih pobjeda,
a poslije toga i od u prazno pogleda…

Speculum | Ljubav ne donose velike ptice


Zašto me ne voliš?

pa ja samo spavam
i sanjam svijet u kojem ljubav
ne donose velike ptice

Zašto si ljuta na mene?
pa ja sam spavao kad si tražila nekog da te spasi
i pronašla napaljenog princa na velikoj ptici od čelika

I nemoj me uvjeravati da nisi znala
da u svojoj utrobi nosi radioaktivne kiše

Zašto plačeš?
pa kakve veze ima ljubav sa cipelama koje ti nisam mogao kupiti

Nemoj me buditi
Moj san je čvrst
a tvoje tijelo krhko, poput stakla,
ispunjeno mirisom jasmina i mržnjom

Ljubav ne donose velike ptice

Matilda Mance | Na Badnjak



















Po jutru se dan poznaje – znala je reći majka
gledajući u niske oblake i slušajući gavranove krike.
Naramkom drva ušla bi u kuću,
- hladno je, hladno je vani – rekla bi,
zapalila drva u peći i podgrijala vodu za umivanje.
Otac nam fali – rekla bi.

Milica Lesjak | Samo je zemlja vječna


Foto :Santiago (osobno putovanje)
Koračala sam zemljom ovom,
spoznala tamu i svjetlost života ,
lutala šumama po kojima
odjekuju vapaji pokoljenja,
po dolinama tražila
sjenke minulih vremena
I duhove budućih vjekova.

Gledala sam igru sunca i oblaka,
vidjela kako se grle kiše i vjetrovi,
gazila po izlokanim putovima
što se probijaju između  litica
noseći noge k visinama,
a duše  u dubine nestajanja.
Vidjela sam svu raskoš na zemlji
utkanu u odu trajanja.

utorak, 27. prosinca 2016.

Triesduja 2. dio uručena Šajeti


24. prosinca  2016. godine spisateljica Tatjana Udović uručila je svoj najnoviji roman „Triesduja 2. dio“ pjevaču Draženu Turini-Šajeti,  koji se i sam našao kao jedan od aktera u navedenom romanu.

Naime, u romanu  „Triesduja 2. dio“ koji se bavi problematikom mladih dokumentirajući događaje iz prijevoznog sredstva, autobusa broj 32, koji prevozi srednjoškolce prema i iz njihovih škola u Opatiji, našle su se i zvijezde čakavske estradne scene kao što su Koktelsi, Mario Lipovšek, Alen Vitasović pa i sam Šajeta.

Ispovijed jedne čitateljice IX.


O romanu "Ljubav Gagule Petog" Hrvoja Kovačevića
Piše: Mirjana Mrkela

    Obitelj

    "- Što je, nesrećo? - otac ga oštro pogleda. - Koga si ovoga puta nasamario?"
        
Bio je ovo citat iz Hrvojevog romana o Gagulićima. Svi muški članovi te obitelji imaju nadimak Gagula. Dakle, radi se o obitelji. Otac je strog i ne baš pristojan, sin je varalica. Možda vi poznajete još neke takve?

Sonja Smolec | Mori Ponsowy: Obilje


Knjiga Mori Ponsowy „Obilje“ me pomalo zbunila jer prema njenom naslovu i samom početku nisam očekivala da će me moći toliko okupirati.

Na svega stotrideset i pet stranica romana, kroz lik Mori, djevojke koja radi na odjelu marketinga, koja je privatno potpuno „otkačena“, nesigurna u sebe, svoj izgled, svoje marketinške sposobnosti slaganja slogana, i zbog svega navedenog poseže za kokainom. Istovremeno, Mori pokušava promijeniti svoju karijeru i postati spisateljica. Premda je sigurna da piše daleko bolje od njene kolegice s posla i najbolje prijateljice Matilde koja je baš u svemu njena sušta suprotnost i u svemu uspijeva, koju smatra plitkom ljepoticom, Mori unatoč svem svojem trudu u ničemu ne uspijeva.

Pod utjecajem kokaina i tableta pokušava pisati, izostaje s posla, i na kraju odlučuje dati i otkaz, no njen roman ne sliči na ono što bi ona htjela. Jednako tako ne uspijeva se oduprijeti svojoj sklonosti prejedanju i borbi protiv suvišnih kilograma što rezultira bulimijom.

Neda Milenkovski | Mornica


Mornica, kolanica
od držlja i sunca
sto i jedon kolor
sto i jedon koncić
ki rikamuje
si puti
od mora
do mojega klancića

Siniša Matasović | Nećak


Ogranak Matice hrvatske Sisak od studenog 2016. godine bogatiji je za novo izdanje, roman Siniše Matasovića "Nećak". Matasoviću (Sisak, 1980.), članu MH i DHK te moderatoru poetskih večeri poznatih pod nazivom Stihovnica Siska, ovo je druga knjiga, nakon prošlogodišnjeg zapaženog pjesničkog prvijenca "Sisak se uspješno pretvara da spava".

Službena promocija romana tek se očekuje početkom 2017. godine, a ovom prilikom donosimo Vam kraći ulomak teksta izdvojen iz pogovora urednice Lade Žigo Španić, otisnut na stražnjoj korici romana.

Lada Žigo Španić:

Roman Nećak kombinacija je autobiografskoga romana, dokumentarnoga štiva i fikcije i kao takav aktualan je, čitljiv, intrigantan, s obzirom da ubada u sve važne teme našega tranzicijskoga društva – pljačku (Željezare Sisak), političke malverzacije (sumnjiva rafinerija nafte koja zagađuje zrak, pa i život stanovnika), usamljenost (pojedinca koji bez zaleđa teško uspijeva u životu), besprizornost u životu mladeži, novinarski senzacionalizam (koji iskušava kao mladi volonter), rasap književnih vrijednosti (koji spoznaje kao mladi pjesnik) itd.

No, unatoč stalnoj tjeskobi, roman nipošto nije teško, dosadno štivo što nas odnosi u predaleke predjele ljudske psihe – pisan je kao panorama svakodnevnoga života, kao razglednica grada, kao dokument o zbivanjima u Lijepoj našoj, pa je stoga okrenut i širem čitateljstvu.

Boris Marić | Uvod u san


Boris Marić je bosanskohercegovački pisac, rođen 15.11.1981. godine u Brčkom. Piše poeziju i prozu dugi niz godina. Njegova prva knjiga, zbirka pjesama pod nazivom ’Jedan’, objavljena je u januaru 2012. godine u izdanju biblioteke Nova riječ. Druga zbirka pjesama pod nazivom ’Uvod u san’, objavljena je u maju 2016. godine za istog izdavača. Pjesme su mu do sada prevođene na češki, danski, slovenački, makedonski, njemački i engleski jezik, te objavljivane u brojnim štampanim i elektronskim časopisima za književnost i kulturu, među kojima se izdvaja češki časopis Tvar, bosanskohercegovački časopisi Riječ i Naslijeđe, beogradski Beton, inđijski kulturni Kandelabar, zagrebačko Društvo živih pjesnika, crnogorski časopis ARS, makedonski časopis RAST, slovenački Poiesis i drugi. Trenutno piše roman radnog naslova Putnik.


-    Jedan (pjesme), Biblioteka Nova riječ, 2012.
-    Uvod u san (pjesme), Biblioteka Nova riječ, 2016.

 * * *

ponedjeljak, 26. prosinca 2016.

Natali Šarić | Crnica


Budim se teška.
Plećima uzoranim kao crnica.
Prstima prebiram po minulim danima.
33 kamena,
hladna i nepobitna,
gropovi na mrtvo,
poljupci na crno.
Teško ću izmoliti takvu brojanicu.

Ma ni da klečim, neću ugledati sunca.
Plućima gulim nebo.
Nikad se nije činilo dalje.
Puzim ranjena, u dušu zatočena.
Bez snage i bez glasa.
Kopam zemlju do srca,
tražeći željeznu žilu,
u tijelu ugaslu silu.
Valja iskovati ključ,
za tminu - stazu i luč.

Svezah drhtanja u crni čvor.
Bez kože, dodira, slova.
Rasplićem vene umorne žene,
ko slijepac nabadam sunce.
Za biće od orgulja i nebesa,
na putu neopreza,
ranjiva,
ranjena,
bijesna,
potirem izdanke posljednje nade.

Da klijam, progledam, dišem,
crnice, sunca i neba ištem.
Nemoćna,
pokoru stišćem.

Teško ću izmoliti tu brojanicu.

Natali Šarić (iz zbirke u nastajanju "Izgovori me")

Patnje mladog autora XXX.


ZAKIDANJE

Piše: Jelena Hrvoj

2016. godina bila je pomalo nemilosrdna prema svima. Dogodile su se mnoge negativne, ali i pozitivne stvari. Pisala sam o jednom i drugom. No, posljednju kolumnu kojom ću završiti ovu zbunjujuću godinu htjela bi posvetiti časopisima i portalima koji ove godine nisu dobili financijsku potporu Ministarstva kulture. Ukupno 94 programa, (što tiskanih, što elektroničkih) uvršteno je u odbijene programe.

Za polovicu navedenih nisam nikada čula, no to ne znači da su manje vrijedni.

Tino Prusac | Uzvišena bezbrižnost



Da mogu,
dao bih ti
sva bogatstva svijete,
za jedan tren
ponovnog osjećaja
- biti dijete.

Za onaj elan, za onu radost,
u tkanju života,
što satkati može
djetinjstvo
i mladost.

Mia Ugrin | Čemu?


Čemu očekivati?
...Kad znaš da nećeš dočekati...
Čemu htjeti?
...Kad znaš da nećeš dobiti...
Čemu željeti?
...Kad ti se neće ostvariti...
Čemu se nadati?
...Kad nade nema...
Čemu se pretvarati?
...Kad si pročitan kao knjiga...
Čemu težiti?
...Kad je sve već odlučeno...
Čemu se truditi?
...Kad trud nije poželjan...
Čemu čekati?
...Kad znaš da te vrijeme zaobilazi...
Čemu živjeti?
...Kad znaš da nema smisla...
Čemu umrijeti?
...Kad znaš da toliko toga moraš proživjeti...

subota, 24. prosinca 2016.

Ana - Marija Posavec | Eisernes Kreuz


Eisernes Kreuz, ratna medalja iz francusko-pruskog rata
Nikada nije voljela prosince. Dok je živjela u svojoj rodnoj zemlji, za koju je i sam Napoleon izjavio da ima najbolje ratnike, isto nije voljela prosince. Oko srca bi joj se nastanila studen kad bi promatrala razigrane, hladne pahuljice kako lete na rukama vjetra; kako u svojoj savršenosti padaju na tlo i - nestaju u nepovrat. Samo studen, kratki dani i samoća koja je pojačavala čežnju za onim što nije imala... Čežnju i iščekivanje.

Nije voljela biti sama, kao posljednjih godinu dana.

Luka Tomić | Ovaj Božić želim ispod bora


Ovaj Božić želim ispod bora
da se spoje dva lijepa mora
da se udruže četri jake oluje
možda i ljudske ruke nauče kad su najjače.

Želim i igračke
za svoju majku još sam dijete.
Želim sjajnu klupu vjere i na njoj klupko ljubavi
tako da pored vatre života mogu isplesti lijepa sjećanja
jer i dok spavamo vrijeme nas uzima
a mi nekako ne pazimo,je li svjetlo il' sjena
to što ostaje za nama.

Dubravka Borić | Kad je vrȋme od Božȉća


Rumenīdȕ se ponȉstrice.
Dȉmidu fumōrȉ.
Svȅ štrȏde,
svȅ kãle,
punȅ pršurãtih,
punȅ vȍnjih.

Mȍtoj,
mȍtoj,
u fȍlije,
orȉhe,
jãbuke,
bombuȏne i
miȇndule.

Obȉsit hi vȁjo
svȕkuda po bȍru,
da svĩtlidu lîpo
prȉdvȅčer i zȍru.


Dražana Ivana Kelava | jbg


Osjetila je mržnju
na svojoj koži,
nikada u svom srcu.
Zatirala joj je sjeme
glogovim kocem
svjesna da ona prvo
ubija svog gospodara.

Čudila se kako tako lijepa riječ
o-sveta može biti tako razarajuća.
Čuvala je dušu od gorčine i pakosti
dajući najbolje od sebe
i podižući djecu u zemlji u kojoj su bili
čudni, neshvaćeni, tuđi.

Robert Janeš | Jeste li ikad došli do kraja?


Autor: Robert Janeš
Je li tamo iza mir? – upitala se uputivši obrisan pogled u daljinu do ravne linije što striktno dijeli tamno sivu od svijetlo sive. Pitala bi se to svaki put kad bi je bol trgnula iz kasnopodnevnog drijemeža u njenoj stolici za ljuljanje. Šutke bi ju podnosila uz pomoć pokojeg analgetika koji je polako postajao nedostatan… Ali, malo prije je preko telefona lagala kćeri da je ništa ne boli još od prekjučer.

On je gledao istu tu liniju u daljini pitavši se bi li došao do nje da je onda, jednom prije, skupio malo hrabrosti za spoznavanje konačnosti prihvativši je. Njega više ništa nije boljelo.

Sjedili su blizu jedno drugom. Dijelila ih je samo zamišljena linija između tamno sive i svijetlo sive.

Irena Grubišić-Čabo | Štalica


Dugo sam ćutila bol nastanka dok su tesari zabijali debele čavle u moje daske i ravnali izbočine da bi napravili što ravnije zidove. Potom su me oblagali ljepljivim blatom i slamom da budem što čvršća i trajnija, da me vjetrovi i kiše ne bi srušili i prije nego proživim svoj vijek u čovjekovoj službi. I zbilja, trud se isplatio a ja ponosno zasjala prislonjena uz malu gostionicu koja je po cijele dane vrvjela životom.

Mnogi putnici ostavljaše svoje životinje, konje i magarce uz moje jasle dok bi se gazda gostioničar redovito hvalio mojom prostranošću i toplinom. Život u meni naprosto je bujao.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Badnja noć

Piše: Božana Ćosić
 

Stiglo je za mene najljepše doba godine – Božićni praznici. Iako sam ove godine zaposlena što znači da ću morati raditi, ipak je posebna. Napokon nisam sama. Napokon imam nekoga osim obitelji s kime ću podijeliti radost Božića. Zvučat će otrcano, ali uistinu zadnjih nekoliko godina nisam željela poklone, ništa materijalno, željela sam uz sebe sretnu obitelj i dečka koji će me voljeti. Takvog dečka imam, a sretna obitelj... tu još ima mnogo toga za popraviti.

petak, 23. prosinca 2016.

Božica Jelušić | Božić na putu


Autor fotografije: Božica Jelušić

Takve velike misli! U glavi šuška slama.
Golubovi na Trgu kljucaju laticu ruže.
S istoka idu Magi da se zbjegu pridruže.
Tri dana dogovoren mir među maslinama.

Pučke kuhinje pune: kiseli vonj i sarma.
Jeftino sve je što se novcem kupiti može.
Smijeh cinika u krčmi, zlatni zub gulikože;
K'o alem kamen u mraku sja Djetetova karma.

Spuštam novčić u šešir promrzla flautista.
U svijetu ja sam stranac, trun izgubljen u gradu.
Ja sam ta crna ovca, koja bleji u stadu,
Tražeći krov nad kojim božićna zvijezda blista.

Vlakom po obodnici, u pokrajinski zaklon.
Iskre ispod kotača: čelik se pruge plavi.
Pod skramom zaborava ja tražim Božić pravi:
Idem gdje plakati mogu i gdje je Ljubav zakon.

23. prosinca 2016.
Flora Green

Neda Milenkovski | Poezija


Poezija neso samo bačini,
od amora ki srce rikamivajo
poezija ni dih ni mesecina
ko namorani jedon drugemu
va maciće darivajo

poezija neso samo krela od tića
ki va novi mladoletak poleti
ni rožica ko na oltor nosiš,
Gospodinu i vere se zavećuješ

Jan Bolić | Posebna jutra


Jutra,
ta posebna jutra,
čarobna jutra,
prekrasnih boja.

Volim gledati jutra,
dočekati,
osjetiti jutarnju tišinu
i mirnoću,
osjetiti poniznost prekrasnih prizora.

Kruno Šafranić | Slijepa djevojčica i božićno čudo


Slijepa djevojčica Marta živi u zgradi na dvadesetom katu s roditeljima i starijom braćom, tri brata i tri sestre. Ona ima 7 godina. Slijepa je i nikada svijet nije vidjela svojim očima. Braća su joj opisivala park koji se nalazi iza zgrade. Djevojčica je oduvijek jako voljela svoju kasicu u obliku srca u kojoj je skupljala novac. Kad god je slavila rođendan roditelji su u kasicu ubacili kovanicu, ali uvijek istu. Izvadili bi onu koja je bila u kasici, te je opet ubacili unutra. Nisu imali ništa drugo da joj daju. Dnevno imaju samo jedan obrok, pola kruha za njih devet.

Veoma su siromašna obitelj i mjesecima nisu platili režije. Iako teško žive, sretni su jer je obitelj na okupu i imaju krov nad glavom.

Na badnjak, njeni roditelji i skoro sva braća i sestre otišli su u goste kod rođaka koji je obećao pokloniti im nešto hrane. Brat koji je trebao ostati i čuvati Martu, otišao je kod prijatelja. Djevojčica je u stanu ostala sama, tužna je nije znala hoće li njena obitelj i ovaj Božić biti bez hrane.

Julijana Plenča | Mislio sam



















mislio sam, jednostavno je,
uklonit ću sve tvoje tragove,
pjesme uništiti, prijateljstvo prekinuti,
glazbenu čaroliju izbrisati...

Katarina Mijatović | Glasna šaputanja

           
            Šapućemo u molitvi, molimo, šapućemo kada smo tužni, osamljeni i ono najljepše šaputanje je šaputanje dvoje mladih.


Često šapućem sama sebi, govorim o situacijama u kojima se nalazim, iznosim svoje želje, šapućem i njemu. Ali isto tako osluškujem što mi govori život.
Život ima najljepše stihove. Njegova mašta je nenadmašna. Šapuće mi noću, kada sam sama, govore mi cvrčci i šum usnulih grana jorgovana. Daje mi smjernice za dobar život i nadahnuće za brojne stihove. Ono što noću čujem, lagodno pretvaram u stihove koje predstavljam kao svoje. Nikada nisam rekla tko mi je pravi inspirator. Priroda i život to ne traže od mene, ne žele da ih predstavljam. Oni šapuću toliko glasno da ih čuje i najveća tišina.
 Ponekad se zanesem. Šapućem kada kiša pada  i suze teku, šapućem kada je vani snijeg i u srcu led, šapućem kada polja zarude, procvatu i isklasaju, šapućem jer ne gubim nadu. Mislim da je život moje vlasništvo i da s prirodom koju mi daje mogu raditi što hoću. Ali onda shvatim da priroda nje ničije vlasništvo nego dar od Boga. Životna šaputanja su tako nježna i poučna ali opet dovoljno glasna da ih svatko čuje. Kad kažem glasna, ne mislim pri tom na njihov zvuk nego na one koji ih žele ili ne žele čuti. Čarobna su ta šaputanja. Stihovi su neopisivi, ponekad grubi i teško shvatljivi. Zato treba puno vremena provesti razmišljajući o tome. Ponekad šapuće dvosmisleno, ali pravi je optimist.

I kada nam se čini da je sve gotovo, imamo njega, Boga. Uzdanicu kojoj šapućemo svi, koja nas čuje kad smo potišteni i razočarani, veseli i razdragani.  Iz onog najcrnjeg izvukao bi cijelu paletu boja pružajući nam ju da izaberemo onu o kojoj želimo šaputati

Senka Lovrić | Ponekad poželim biti normalna


Ponekad poželim biti normalna.
Ne podizati pogled s pečenog tijesta u pekari u dnu moje ulice. No oči me ne slušaju pa traže prve budne ptice u podočnjacima prodavačice.
Na početku tržnice sjedi pogrbljeni starac.Vide mu se samo guste obrve i napuhane prošarane ruke. Prodaje dva kravlja sira i jedan ovčji. Dvije staklene boce s uljem zlatno zelene boje. U novinskom papiru jutrošnja su jaja. Pored svega leže velike naranče.Jednu je prepolovio.
Ponekad poželim biti normalna. I samo proći.
Ulica miriše na šumu.Borove prodaje obitelj. Toplinu u prstima čuvaju malim lončićima iz kojih se migolji vrući čaj.
Nordijska stabla.Samo u pitaru.
"Oni prošlogodišnji bačeni borovi još me bude noću."- govori mi žena i objašnjava "mali" obiteljski zakon."Koliko prodamo ... važno da nismo gladni."
Ponekad poželim biti normalna. Ne voditi razgovore koji se dugo vuku krvotokom.
Bojim se pitati za cjenu.Trebala sam djecu ostaviti doma.

Daniela Bobinski | Priča o lampici


U jednom gradu, u jednom parku, na jednoj klupici sjedila je baka. Umorna od duge potrage malko je odmarala svoje već starošću oslabljene noge. No, uzela je samo mali predah u kojem je razmišljala o jednoj važnoj stvari. O kojoj to? O jednoj od najvažnijih stvari za sve bake, o rođendanu njene  unuke.

Već je cijelo prijepodne lutala gradom u potrazi za poklonom koji bi se njenoj dragoj unučici svidio, jer to je bio doista težak zadatak. Njena je unučica imala sve što bi poželjela i to gotovo odmah. Roditelji su je voljeli i dobro zarađivali, pa su joj mogli ispuniti svaku, pa i najčudniju želju i to su činili doista često. Jadnoj je baki bilo zaista teško izabrati nešto čime bi je mogla iznenaditi i razveseliti.

Zamalo je odustala, hodajući po tko zna kojoj ulici po redu, kad joj odjednom pogled privuče malena zelena lampica u izlogu. Sjetila se baka kako je znala svojoj kćerkici uz jednu baš ovoj jako sličnu lampicu, prije spavanja pričati priče i to je bilo najsretnije doba dana i za majku i za djevojčicu.

četvrtak, 22. prosinca 2016.

Ana Čaić Blažević | David Lagrcrantz: Što nas ne ubije


Originalni naziv: Det som inte dödar oss, David Lagrcrantz
Prevoditelj: Željka Černok
(Fraktura,2015 )

Svaki će se čitatelj, koji se u jednom trenutku svog čitalačkog života susreo sa Millennium serijalom vjerujem složiti sa mnom kada kažem da je ovaj četvrti dio očekivao sa velikom strepnjom i s još većim strahom odlučivao da li će ovaj najnoviji dio uopće doći na red za čitanje.Ta strepnja i strah, uvukla se i moj čitalački život, iako su me na prvu privukli likovi ovog serijala - Mikael Blomkvist i Lisbeth Salander.

Što nas ne ubije, četvrta knjiga Millennium serijala donosi nam dvije priče u jednom romanu. Prva nam pokazuje Mikaelov život u Millenniumu koji je u dubokoj poslovnoj krizi jer nije već dugo napisao dobru reportažu koja bi podigla prašinu, nešto čime bi tresnuo medijsku Švedsku po glavi. Uz sve to i sam Millennium je u velikoj krizi pa je Mikael primoran prodati dio svog vlasništva kako bi časopis digao na noge. Sada, isti ti ljudi koji su obećavali napredak Millenniuma, pokušavaju zacrniti Mikaelov beskompromisni stav samo da bi mogli Millennium mogli pretvoriti u nekakav komercijalni proizvod.

Slavica Gazibara | Silvija


U nekim godinama misliš da si čvrsto skupio svoj život i voziš po ustaljenom redu. Svakog sam petka popodne prala prozore. Nisam pretjerano pedantna, ali mi je redovno pranje prozora davalo unutarnju obmanu da sam dobra domaćica, a i nakon napornog tjedna to mi je bila neke vrste psihoterapije. Kako sa vjerama i svecima nisam baš na ti, previdjela sam dan kad pada Badnjak, za urediti stan – pa i oprati prozore – prekratka sam za jedan dan! Prvo ću, naravno, krenuti s prozorima. Sagnuta nad lavorom, močeći krpu, odjednom se nisam mogla pomaknuti. Nešto u leđima me ukočilo tako da sam sagnuta jedva nekako dogegala do stolice. Od pranja prozora neće biti ništa! U tom trenu začuh neko muvanje pred vratima, neke nejasne zvukove i prepoznah napola šapat „tetaaaaaaaa!“ Bila je to Silvija, Ciganka koju sam poznavala desetak godina, još od vremena kad sam joj predavala strani jezik, tojest hrvatski jedne godine u šestom razredu – neposredno prije nego se udala. Čak me bila i zvala na svadbu, ali me pitala:

Zdravko Odorčić | Želeći umrijeti samo je zaspao


Zgužvan u polusrušenoj kući bez prozora i vrata buljio je u rupu stropa kroz koje je ulazila bjelina mjeseca. Žuljao ga limeni poklopac posude na kojeg je slučajno sjeo dok je uzimao izlizanu žlicu koju je netom utopio u juhu loveći jednu zalutalu muhu.

Srkao je hladnu želatinu i dalje virkajući u svijetlu mjesečevu zraku a svakim gutljajem stvarao si bol na klimavom iskvarenom zubu. Oči su bez treptaja upijale svjetlost koja je postajala sve srebrenija bljeskajući se iznad čela. Dno posude cvililo je zvukom  zagrebene žlice u prazno. Nije čuo iritirajuće zvukove. Ni lomljavu metala i stakla kada je posudu bacio u sudoper u kojem danima nema vode i čija slavina  samo ponekad kaplje, osobito u doba kiše.

Zdravko Odorčić | Slutnja samoće




Suhi dlan žeđa slanost bisera
Suze sjenom klize brazdom lica
Slutim tišinu u mrtvilu vena
Zebe krv u vrelome srcu

srijeda, 21. prosinca 2016.

Krunoslav Mrkoci | Ostavljene


Prepao sam se pasa
koji noću ne laju,
a trebali bi.

Prepao sam se vjetra
koji ne puše s večeri,
a trebao bi.

Bojim se svih onih stvari
koje nisu, a trebale bi
biti.

Ostavljene
da budu same u sebi,
bez sebe.

Robert Janeš | pitijski reciprocitet


Pitija - Autor: Robert Janeš
sjedim kao da me nema lebdim
kao da sam žedan pijem dimom obavijen
prostor s posebnim potrebama
zahtjevno oblikovan za specijalističke preglede
likovi neobični manje
više obični čudaci perfekcionisti
čitači dnevne štampe pratitelji stvarnosne i/ne poezije
pjevači izvođači sa sluhom glumci svirači bez vida
glave obrijane brade duge kose u bojama prirodno
nestvarni hetero/homo/bi/a/seksualci
ispijatelji konzumenti uživatelji kušači
stare sorte genetski modificirani vjernici
agnostici ateisti vatrogasci varioci vozači moreplovci

svi izgledaju različito uvjereni u isto

sakrivam se od njih među njima negdje između
zujanja zauvijek zričućih zrikavaca
promiješanog udarcima bata
o sleđenu slitinu stijenke zvona
(izlivenog možda u Brocksheidu možda u Innsbrucku a možda u Kini
ili na nekoj tvojoj budućoj planeti)
i bolnog cvileža
tramvajskim kotačima istisnutog
iz užarenih tračnica

sakrio se nisam izgubio

izgubit ću se na stubama
na onima koje mjerimo
obrazima položenim na gazište jedne
dok nosom dodirujemo čelo druge
vrhovima prstiju pipamo rubove
onih ispod nas i onih iznad nas
rastežemo ruke do boli
do pucanja ligamenata i zglobnih ovojnica
šaljući ih u slobodu
da pronađu početke i krajeve
da dosegnu vrhove i dna

izgubiti se neću vjerovati

u što?