Stjepan Crnić | Doček

Stipe otvori oči i zagleda se u bjelinu stropa iznad sebe. Isprva nije mislio ni o čemu, a onda mu glavom prostruji uznemirujuća misao: 'Gdje sam?' Imao je čudan osjećaj da se nalazi na nekome nepoznatom mjestu. Bojao se pogledati oko sebe. 

'Ne, ja nisam doma',  shvati u trenutku i oblije ga hladan znoj u nastupu panike koja mu odjednom obuze tijelo. Okrene glavu prema prozoru. Pogled kroz prozor bio je nepoznat, nikad viđen. Bio je to siguran znak da nije u svojemu domu. Osjeti strah. Srce mu snažno zakuca. Odluči se dignuti i utvrditi gdje je. Pokrene se, ali ga snažna bol presječe. Ni sam nije znao što ga boli. Nije se mogao pomaknuti. Pokuša još jednom. Isto, možda i jače. Na trenutak mu se zamrači pred očima. Sklopi oči i ostane ležati na krevetu. 

…

Glazba je treštala toliko glasno da se jedva moglo razgovarati. Kuća je bila prepuna uzvanika. Skupila se cijela obitelj. Hrane i pića bilo je na pretek: pečena janjetina, pršut, domaće kobasice, sirevi, salate, kolači... Stvorilo se nekoliko manjih grupa koje su žustro raspravljale o raznim temama, dok su se djeca radosno igrala po cijelome imanju. Stipe je kao svaki dobar domaćin brinuo da nigdje ništa ne manjka. Bio je ponosan. Njemu je pripala čast  organizirati svečanu dobrodošlicu svojemu bratu Anti. 

O Antinu povratku iz Amerike nagađalo se i pričalo po gradu već nekoliko godina. On je živio u Americi, ali njegov „američki san“ bio je u Dalmaciji. Njegov biser bila je kuća s prekrasnim pogledom na more, u njegovu rodnom Trogiru. Sada se vraća kući živjeti svoj san. Jučer je krenuo avionom iz New Yorka i jutros sletio u London, a  na splitski aerodrom  stići će oko pola devet navečer. Obitelj se okupila u velikoj kući s bazenom koju je on sagradio na imanju njihovih roditelja. Planirali su svi otići na aerodrom, ali spremala se oluja pa su odlučili da će Stipe otići sam. 

„Baš je loše vrijeme danas“, jadao se Stipe dok je točio vino šogoru Matiji.

„Ma nije samo kod nas. Eno, u cijeloj Europi je loše još od prekjučer i sada se spustilo k nama.“

„Ma baš mi je to neka utjeha. Ja sam se nadao da će baš danas biti lijepo.“

Sijevnulo je i začu se jaka grmljavina. Kiša samo što se nije spustila. 

„Koliko je sati?“ upita Stipe.

„Deset do osam. Imaš dovoljno vremena.“

Zdenka Čavić | Dolazi Nova!

Kuc, kuc,

šampanjac je na ledu, 

otkucava sat.

Skoro će ponoć, 

još koja minuta.

Miris bora,

birana jela u slijedu.

Čestitke lete,

pogled je prema Nebu. 

Što li će nam donijeti Nova?

Pred vratima čeka.

Kuc, kuc,

dolazi lijepa, 

grimiznim plaštem ogrnuta.

Slijede mjeseci 

od siječnja do lipnja, 

od ljeta do nove zime. 

Što li donosi 2024?

Tako joj je ime.

Kucnuo je čas, 

čaše zveče, 

šampanjac teče!

Ako bude po željama, 

ako se nas pita,

bit će to godina sreće.

Branka Blažinčić | Čežnja

Uz šuštanje breze
grlice se ljube
nježno se njišući
na njenim bokovima.
O,da me barem malo taknu
grane te ljubavi!

Miljenka Koštro | U novoj godini sačuvaj me Bože...

 

...

Kada iz kalendara otrgnem dvanaesti list

Sačuvaj me, Bože

Od: 

Lažne predstave uigranih glumaca

Dok ravnodušno zbore o gnjevu

O boli bez zrnca osjećajnosti

Molim Te, Bože, za osmijeh na licu

Za mekoću riječi od koje se

Ni jedno lice neće zalediti

Želim snove, mirne snove djeteta

Daleko od metastaze u samovolji

Ravnodušnih jahača apokalipse

Živimo život kroz ulomke naših priča

Kroz njih trunemo učeći igru života

I sanjamo mirise davnih proljeća

Želim gledati u daljinu, u širinu

Širiti horizonte

Nisam ni ledena kiša, ni divlji vjetar

Samo sam zrnce boli

Umotano u prozirnu opnu nade

Zatečeno u koraku vremena gleda u nebo

I topi se u nemilosrdnoj igri valova

Ipak, od ljubavi ne smije biti snažnija zloća

U novoj godini sačuvaj me, Bože

Od Judinih poljubaca

Između ostalog, molim Te

I od lošije verzije same mene

S kodom bluesa i balade

 

Srebra decembra

Piše: Martina Sviben

…. sebi nisam znala uteći…S prozora gledam, nešto me hladno dotakne. Mislim hoće, neće biti kiše, naravno da hoće. I shvaćam da to nije nikakva posebna kuća. Nikakav poseban vrt. A ja naivno čuvam dane odavno odbrojane, naivno gledam kako lišće nikako da se preda. I svako mi je jutro još uvijek novo ušće i potečem kao rječica. Kao u pjesmi narodnoj. Uz srce koje bubnja vječni tam-tam otpora. Sa zagrljajem većim od ruske šume. Iako više ne dijelim dane na pogrešne i prave jer i proljeću treba jesen da svu paletu boja iznese. Ljudi kad nemaju sram, to baš ovako izgleda i zvuči. Svi bi htjeli bit' novi i čudni ili bar blještavi cirkusanti. Nije to minimalizam i nisam ja ta koja ponijela se grubo. Vagala na sitno. I to mi bode oči, to mlijeko proliveno. Znam da ne zna primitivizam što je to minimalizam. Slušam samo hrpe riječi što ne drže vodu. Mislila sam da smo ista vrsta mada nismo. Toj ludosti prepoznajem zvuk i na šta se priča svodi – usta puna baruta uglavnom. No zvuče kao prazne čahure po podu. I često lažu i fotografije jer ja se drukčije nekih slika sjećam. Nisam žena pjesnika, nego onoga koji nije bio vojnik u armiji ljudi. I to je dovoljno da nikada ne mijenjam svoj osmijeh blag. Najljepši je trenutak u mom životu bio onaj kad je rekao da me voli. Kad je izgovorio to! U orahovoj smo ljusci razbijali more i nisam bila sama. 

Ne želim saznati i pristati na sve i odmećem se od zlobe koja se k'o rubin cakli. Neka pričaju o plovidbi ti što nisu sidro digli. Da je u mojoj moći – bilo bi već zaboravljeno. Ljudi nisu to što se mom srcu činilo, pusta su to polja nade i barikade između nas. Zamolila sam se da zapišem da ljubav ne pobjeđuje, ali je zato nepobjediva. A oni… Ima lijepih isprika, neka odaberu neku i poljube me za kraj odmah na početku. 

Zbogom 2023.!

(Zahvaljujem Pjesniku, Gibonniju, Dini Šaranu, Urbanu, Massimu, Johnnyju, Saninu, Dragi Mlinarcu i Dini Merlinu)

Lucijana Živković | Škakljanje

Ljeto u zamahu diktiralo je jutarnju kavu u sjeni suncobrana na prometnom mjestu u gradu gdje svak vidi svakoga. To je svojevrsna filozofija današnjeg mladog čovjeka kakvim se smatrao i Vlado. U turističkoj agenciji koje je bio vlasnik, nije još bilo gužve, a djelatnica je bila na radnom mjestu što mu je davalo prostora za prvu kavu u danu. Bit će ih sigurno još, ali ova je najvažnija. Ispija se lagano i uključuje prijatelje, ako ne prisutne, a onda barem na nekoj od društvenih mreža. Provjeri mobitel, ali nije bilo ničega. 

Pomisli na Lovorku koja negdje u Italiji vodi grupu turista. Sigurno je pod pritiskom kada se još nije javila. Uostalom, najbolje mu je danas samom. Lovorka će uskoro doći, još dan- dva.S njom se osjeća jačim i lakše podnaša pritisak i odgovornost posla. Jer ona je snažna i ambiciozna žena. Ponekad mu se čini i preambiciozna, ali to joj je u prirodi. Kad su se upoznali stigla je iz zaleđa i već je u njoj vidio želju za put k vrhu. Istina, ovo što su postigli još nije vrh, ali unatoč strmom usponu, Lovorkina snaga i njega vuče gore.

Sada mu je nedostajala ta snaga. On je bio gradski dečko, ali ona je vodila glavnu riječ. Ispije još gutljaj kave i pogleda okolo.Većina gostiju bila je poput njega, na svojevrsnoj pauzi. Tu i tamo netko poznat bi ga pozdravio ili mu mahnuo tražeći slobodno mjesto na krcatoj terasi.

Nabrao je čelo i stisnuo usne sjetivši se jučerašnje gošće pred vratima stana. Njezina pojava vratila ga je u prošlost koju bi najradije bio zaboravio. Vjerojatno je to uzrok ovog neraspoloženja, gotovo tjeskobe koja ga je sve jače obuzimala. „Da je bar Lovorka tu. Ona bi znala kako to prevladati,“ od jutra je prevrtao istu misao u glavi. Da je nazove? Ne, neka odradi posao. Ionako se ubrzo vraća.

Željko Bilankov | Sreća je blizu

Iza nečijih prozora ja vidim blještavila čar,
dopire smijeh do mene, prepoznajem okićen bor.
Odavno su moja svjetla izgubila veseo žar,
odnekud pjesma se čuje, samotan korak mi je spor.

A misli pitaju srce kako opet pronaći mir,
kako prebroditi tugu, tu vječito gladnu zvijer.
Zaploviti bistrom vodom, izbjeći prijeteći vir,
kao nekad gospi drevnoj, napisati kanconijer.

Pa kažem najboljem drugu, onom dječaku u sebi,
dosta mi je slušati mol, odsada sviraj samo dur,
nahrani me osmijehom da više tonuo ne bi.

Digni glavu, sad zbori on, pogledaj čudesnu boju,
procvao je blizu tebe nježni žuti cvijet božur,
pažljivo ga sad uberi, za ljubav i sreću svoju!

(talijanski sonet)

Petra Podhorsky | Ritam-znakovi i rap ili Smijeh je lijek

 

Nekad bi se nasmijali bilo čemu: prstu koji ti pokažu, kori banane, glupavom vicu. 

Poslije je sve teže, ozbiljan život, problemi veliki i mali… Al' plakat' se više isto ne može tako lako. Kad dođemo do točke da više ne možemo plakati, ali ni smijati se, najbolje je naletiti na nekog veseljaka ili pogledati komediju te pročitati nekakav vic.

Gluhi imaju specifičan smisao za humor koji se ne sastoji samo od riječi i gesta nego i obilate mimike (pokreta mišića lica) i obilne gestikulacije.

Nemam sad neki bolji primjer nego zadnju, četvrtu po redu predstavu udruge „Dlan“ – „Ritam znakovi i rap“ autorica Sandre Banić Naumovski i Selme Banich. Izvođači su naši stari Angel, Ružica, Goran, Iva, Branka, Lino, Robert...

Predstava je jako ritmična, plesna i reperska, da to tako maštovito kažem, i prilično humoristična. Naime, ima i nekih situacija koje bi trebale biti „ozbiljne“, no, uglavnom govori o tome kako gluhi doživljavaju ritam i ples, kako su suživljeni sa zvukom koji možda malo i čuju, dovoljni su ritam i vibracija da im se cijelo tijelo pokrene i počinje šou s nogama koje lete sve zajedno nalijevo, pa sve zajedno nadesno, ruke zajedno u zrak, glave u stranu…

Za kraj godine – prosinačke pjesme | Četrdeset Bilosnićevih prosinačkih pjesama i jedna zaboravljena

Iz tiska je izišla treća ovogodišnja zbirka pjesama jednog od najplodnijih hrvatskih književnika Tomislava Marijana Bilosnića. Zbirka je naslovljena po mjesecu u kojemu se obznanjuje njezina pojava – Četrdeset prosinačkih i jedna zaboravljena. Pjesme tiskane u ovoj zbirci prethodno su objavljene u Zadarskoj smotri br. 4 / 2023., u izdanju Matice hrvatske u Zadru.

Zbirku pjesma Četrdeset prosinačkih i jedna zaboravljena možemo doživjeti kao razasute lirske perle što čine ogrlicu jednoga života. Svaka od njih jedna je refleksija, misao što ogoljuje pjesnika i njegova čitatelja. Izrazito slikovite, pjesme što refleksivno tematiziraju pejzaž i njegove mijene, odraz su pjesnikovih životnih promjena i traženja. Prožete simbolikom – osobito onom vezanom uz mediteranski kulturni prostor – otvorene slikovitosti, a odmjerene u iskazu koji teži eliptičnosti, ovo su pjesme koje otvaraju prostor čitanju poezije kao meditacije. To je poezija koja čovjeka uzemljuje držeći ga u čvrstoj vezi s prirodom, ali istodobno i poezija koja mu pogled upućuje prema zvijezdama, u astralne prostore tajni. Pitanje je stoga može li ijedna pjesma biti zaboravljena, ne čeka li već upisana u jednu od zvijezda da je pjesnik perom iscrtava u svojoj bilježnici kada dođe vrijeme zrenja, vrijeme ljubavi?

Zbirka je popraćena kritičkim iskazima dr. Davora Šalata, Siniše Vukovića i albanskog kritičara Nuria Plaku. Objavljena je u izdanju zadarske izdavačke tvrtke 3000 godina Za dar. Kao urednik potpisuje se Dejan Golem, dok je zbirku likovno uredio, kao i gotovo sva svoja izdanja, sam autor Tomislav Marijan Bilosnić, dok je grafička obrada Marije Marfat. 

D. G. 

Katarina Zadrija | Od denes do zutra

 

Čez oblouk spomenjkof sem se nagnula. 

Dekljica  je z bosemi nogami

trage f prašine ostavljala, 

gda dejžđ je opal

po mlaka gacala, kikljicu pošpricala. 

Gda sem na mašine za sprešetavanje čez cajte

vuru napred pomeknoula

na hrptu je žmeku tourbu smicala. 

Kušajec poskrivečki prijela i gleč, 

krile za gnijezde si našla. 

Cajti kak da su ponoreli. 

Prve su valcera tancali. 

Vidla sem detece i jedne i druge i trejte f krilu si. 

A ounda su cajti poljku zaigrali. 

I vrteli se i vrteli

i znojuč mučke rouke v moje kvrgave risali. 

A gda su drmeš zatancali

z nogami mi po zraku leteli

nagnula sem se v zutra

i si smo se v brakedance skopitali. 

Smrt me preskočila 

od jada i straha, 

mašinu od cajtof sem potrla. 

Sad živim od denes do zutra, 

priek zutra je daljeke, 

a spomenjki nek ostanu f spomenjki, 

kak i negda. 

Zorica Antulov | Ires i Rea

Ležala je do nogu Ozerita kao i uvijek kad bi se vratili iz lova. Kao nagradu za dobar ulov, posvetio bi joj  tada posebnu pažnju. Bila je faraonov gepard. Po svojoj snazi  i brzini bila je poznata u cijelom kraljevstvu. „Najmoćniji lovac Egipta“, tako su je zvali. Još dok je bio dječak, volio je Ozerit svoju gepardicu Reu više nego sve članove svoje obitelji. Baš  svugdje ju je vodio  sa sobom. Njihove su zajedničke slike krasile hram. Štoviše, mnoge su ugledne obitelji u čast faraonu, a kao znak svoje naklonosti, na vidljivom mjestu u svom domu imale izloženu upravo Reinu sliku.

Ali toga dana, Ozerit ju nije ni pomilovao. Bio je tužan.  I znala je da je to zbog nje.  Rea je bila pametna i dovoljno hrabra da sebi prizna kako polako gubi Ozeritovu naklonost.  Znala je da bi vrlo skoro na njeno mjesto mogla doći druga, podobnija i pogodnija gepardica. Naime, već neko vrijeme Rea više nije bila „njegova Rea“.  Ozeritova brza, snažna, pouzdana, savršena Rea s kojom se hvalio pred uglednicima carstva i koja je mu je na svoj način branila i osiguravala titulu najmoćnijeg faraona koji je ikad vladao Egiptom. Njene su pronicljive oči bile svjesne svega. No,  i uz najbolju volju one  više nisu gledale u daljinu primjećujući i najslabiji titraj, najkrhkiju kretnju žrtve. Otkad su njene oči počele lutati visinama ona je sama postala žrtva.

Katarina Zadrija | Rastepene senje

Vu falšnem svijetu zblouđena bloudim. 

Meste si najti, a de? 

Bloudim zblouđena, sama,

f prešecije takvi, a sama. 

Scukali su življenje, rastepli senje, 

prhnule su tam nekam naspram...

Naspram življenja kakve smo poznali

Naspram vrednosti f koje smo veruvali

tam de je črvi kak stari pienj rastaču

tam nekam van. 

A duša, duša je gola 

kak obeiljeni koljec za gurice. 

A tuljike se toga na nju vesi! 

Tuljike se sega na nju veže! 

Tuljike ju boli, boli f prsi!

Brez senji i savest se po šturci življenja skiče. 

Rastepene življenje, rastepene senje, 

nade je se menje. 

_______________________________________________________________________

falšni - manjkav; scukali - rasklimali; šturci - zakutci; obieljeni koljec – drveni kolac kojemu su skinuli koru

Olena Buhai | Svaki dan mog života je lutrija u kojoj je ulog moj život

Razgiovor pripremio i vodio: Nikola Šimić Tonin

Za one koji Vas ne znaju recite nešto o sebi

Dobar dan! Moje ime je Olena Buhai, predstavnica sam ukrajinske mladeži. Po obrazovanju sam povjesničarka. Živim u Ukrajini, prvi put sam bila u inostranstvu tek 2023. Imam 5 godina iskustva kao profesorica povijesti i prava u školi. Zanima me ulična fotografija i učenje stranih jezika. Može se reći da sam obična, prosječna Ukrajinka. Živim u gradu Kremenčuk, to je središnji dio Ukrajine. Moj grad leži na rijeci Dnipro. Cijeli moj život je učenje novih stvari, putovanje i upoznavanje novih ljudi. Imam prijatelje iz raznih dijelova Ukrajine i malo inozemstva. Ljeti sam prvi put posjetila Hrvatsku. Sretna što sam upoznala Hrvatsku i vaše divne ljude!

Radili ste u Hrvatskoj koji je dojam na Vas ostavila Hrvatska?

Da, radila sam u Hrvatskoj i dojmovi su samo najbolji. Upoznala sam divne ljude. Svo svoje slobodno vrijeme provodila sam istražujući Hrvatsku. Živjela sam u blizini Zadra, tako da sam većinu vremena provodila u ovom gradu. Obišla sam valjda sve povijesne znamenitosti, bila sam u muzejima, blizu mora. Ponekad sam satima samo gledala u more. Jako volim more. Prije nego što je Rusija zauzela teritorije u blizini Azovskog mora, često sam se tamo odmarala. Također sam satima sjedila i gledala u Azovsko more. Gledajući Jadransko more, ponekad sam se sjetila Azova i htjela sam zaplakati. Ne znam kad ću opet doći na svoje omiljeno more. Ali ljepota Hrvatske zna kako liječiti duševne rane. Zato sam s mora uvijek odlazila s dobrim mislima.

Nikola Dominis | Pohod mudraca, bijeg u Egipat i dvanaestogodišnji Isus u hramu

„Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: "Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti." (Mt 2, 1–2)“

„Zvijezda se pomalja na Istoku da posrami Židove što su od pogana spoznali Kristovo rođenje. Pogani su kao Bileamovi potomci po njegovu proroštvu znali da će se zvijezda pojaviti. (…) Znak pak zvijezde dovodi mudrace u Judeju da svećenici, zapitani od mudraca gdje se Krist ima roditi, budu bez isprike glede njegova dolaska. (Sv. Jeronim)“ Stranci su došli da potraže velikog Kralja, a njegovi nisu za nj imali ni malo mjesta u svratištu. Bileam je ono trebao prokunuti Izraela. No sam se Bog pobrinuo da mjesto kletve izreče blagoslov. „Unatoč tomu, Bileam je u biblijskoj predaji obezvrijeđen kao zavodnik na idolopoklonstvo i pogubljen mačem (usp. Br 31, 8; Jš 13, 22) Tim važnije ostaje obećanje spasenja koje se pripisuje njemu, nežidovu i sluzi drugih bogova, obećanje koje je očito bilo poznato i izvan Izraela. ''Vidim ga, ali ne sad: motrim ga, ali ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže…'' (Br 24, 17)“

Treća Pavkovićeva knjiga o Ivanu Generaliću

U Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama u organizaciji Općine Hlebine i Ogranka Matice hrvatske u Koprivnici održano je predstavljanje nove knjige Mladena Pavkovića „Ivan Generalić – najpoznatiji hrvatski slikar u svijetu“.

Iako je ova svečanost održana na samu obljetnicu rođenja ovog velikog likovnog umjetnika i iako se selo Hlebine hvali da tamo i dalje djeluje veliki broj slikara, kojima je Generalić bio uzor, pojavio se tek jedan jedini naivni „umjetnik“ (sic!), što ne i iznenađuje jer u Podravini nitko nije toliko marginaliziran i podcjenjivan (čak i na državnoj razini!) kao ovaj likovni umjetnik, koji je stekao i svjetsku slavu.

Rođen je 21. prosinca 1914. u Hlebinama, a umro u Koprivnici 27. studenoga 1992. 

Prvi put je izlagao sa skupinom Zemlja 1931. crteže i akvarele koje karakterizira socijalnokritički realizam blizak težnjama  skupine. Poslije je slikao većinom na staklu uljem ili temperom narativne motive iz života na selu, podravske krajolike i drugo. Svjetski je postao poznat početkom pedesetih godina, nakon samostalne izložbe u Parizu. Osnovao je i financirao izgradnju Galerije Hlebine, u kojoj se danas nalazi aneks s oko dvadesetak njegovih kapitalnih djela koje je oporučno ostavio „hrvatskom narodu“. Bila mu je velika   želja  da se baš ta galerija (što bi bio i red!) nazove njegovim imenom, ali to se na žalost do danas  nije ostvarilo, iako su njegovo ime i njegova djela u njegovo rodno mjesto godišnje privukli na tisuće posjetitelja. Kapitalne slike koja je ostavio i koja su izložena u sklopu Galerije Hlebine imaju vrijednost kao „čitavo“  selo! Ali, ni u Koprivnici ni u Hlebinama ne žele da se ova galerija nazove njegovim imenom (sic!), ni toliko godina nakon njegove smrti.  

• U Koprivnici, kao najpoznatijem podravskom  umjetniku i ličnosti iz ovoga kraja, jedva su mu svojedobno dali ulicu od 200-tinjak metara, ali u kojoj nije živio gotovo ni jedan stanovnik! I to nije bilo lako ostvariti. Na moju inicijativu pokrenuta je peticija, osobito među ovdašnjim intelektualcima. Kad sam peticiju odnio tadašnjem gradonačelniku, jednostavno je nije želio ni pogledati, već mi je rekao: Kakvi su to potpisi, što je to? Međutim, zahvaljujući mojoj upornosti uspjeli smo! Ivanov sin Josip na određeni je način čak želio „minirati“ ovu inicijativu, pa je govorio Ivanovoj supruzi da neće doći, ali ona mu je odgovorila- s tobom ili bez tebe Ivan će imati ulicu! I tako je bilo i strasti su se na samom otkrivanju smirile, jer se  Joža, koji je stigao u zadnji čas, ponašao kao  najbolji sin svoga oca. Kasnije je i jedan seoski trg u Hlebinama nazvan njegovim imenom! Generalić je još za života rekao „zbogom“ Hlebinama i odselio se u susjedni Sigetec, (općina Peteranec), gdje je i na tamošnjem groblju i sahranjen. Iako je dugo živio i radio u ovom selu, općina Peteranec, mu još do danas, kao najpoznatijem stanovniku nije dala ulicu ili trg, a po njemu se ne zove ni jedna kulturna ustanova ili škola! U Sigetcu su jedino njemu u čast nazvali Ribolovno društvo! – kazao je Pavković.

Inače, u cijeloj Koprivničko-križevačkoj županiji nema nekog važnijeg spomena na ovog svjetski poznatog likovnog umjetnika, iako svi i te kako dobro znaju za njega i njegovo djelo, ali ne daju mu, unatoč više inicijativa, ni da se po njemu nazove ni neka kulturna ustanova u županiji. Generalić je izričito zahtijevao da se njegove poklonjene slike iz Galerije Hlebine ne izlažu izvan ovog prostora, ali ni to više ne važi. 

Na predstavljanju treće knjige Mladena Pavkovića o velikom slikaru govorili su i prof. Dražen Ernečić i načelnica Općine Hlebine Božica Trnski, dok je u glazbenom dijelu sudjelovao etno duo Gordana i Miroslav Evačić.  

Milan Pišković

Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Andree Debak "Lota i kralj"

(ilustrirao Boris Kugler; Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2020.)

Piše: Mirjana Mrkela 

Ljepota 

Moja prijateljica Andrea uvijek je zauzeta. Kad je zovem, moram pitati smetam li. A onda obično dodam: 

— Peglaš? 

To izgovorim malo podrugljivo. Ne volim glačati i ne želim na to trošiti vrijeme. Ali Andreja se nikad ne naljuti. Naprotiv, smije se i kaže: 

— Neke stvari izgledaju ljepše kad su izglačane. 

Pročitala sam Andrein roman (ili je to zapravo priča) pa sam se pobunila. 

— Ali ti si sama napisala: "Sve što je oku lijepo, ne mora nužno krasiti istinska ljepota". 

— Da, jer istinska ljepota dolazi iznutra. — dodaje moja prijateljica i još jače se smije — Pročitala si? 

— Naravno! — žurno odgovaram pa se i ja smijem — Pročitala sam tvoju knjigu o ljepoti, o sreći i o osmjehu. I mogu ti reći da je lijepa i izvana i iznutra. 

Bajkovita priča 

Lijepu knjigu Andree Debak "Lota i kralj" pročitala sam vrlo brzo. Ne samo zato što nije velika. Ne, najviše zato što je bajkovita. To je prava priča za bezbrižnu zimsku večer. Bura puše, a u sobi toplo i tiho. U knjizi je glavni lik jedan kralj. 

"Živio je u veličanstvenom Bijelom dvorcu. Kamene kule dodirivale su nebo". 

Zaručio se s prekrasnom kraljevnom. Svi su ga slušali, klanjali se, smješkali. I činilo mu se da je sve O. K., ali nije bilo. Malo-pomalo, njegov bijeli dvorac je posivio. 

"Na prijedlog savjetnika, kraljevski sluge pokušali su mnogo puta dvorac obojiti u drugu boju, nanovo izbrusiti površinski sloj kamena i premazati različitim tekućinama, često su u pomoć pristizali i dvorjani iz drugih kraljevstava, čak i vrhunski poznavatelji kamena i premaza, ali svaki put bi boja otpala do jutra, a dvorac posve siv dočekao dan. Kralj Petar nikako nije mogao prihvatiti da njegov veličanstveni dvorac više nije Bijeli dvorac." 

Problem je, kako je to često u bajkama, raspetljala jedna vila. Ona se zove Lota. Poučila je kralja na što da obrati pozornost. 

Dvorac je bio siv zato što je takvo postalo i kraljevo srce. Kad je shvatio da je pogriješio, zaplakao je. 

"Dok se prva suza kotrljala niz kraljevo lice, jedna sićušna zvijezda pala je s neba na sivi dvorac. Dodirnuvši ga, dvorac je postajao svjetliji." 

Da, kralj je bio umišljen, ohol i još svakakav. No sve se još moglo popraviti. A Lota mu je rekla i ovo: 

"— Ne zaboravite, istinska sreća krije se u Vašem srcu. Ne ovisi o bogatstvu, novcu i poštovanju drugih ljudi." 

Nadam se da ni vi, dragi čitatelji, to nećete zaboraviti. Imajte lijepa srca i čitajte, čitajte!

Branka Blažinčić | Početak i kraj

     

          Na obzorju su letjele ptice,

          zaneseni mladošću našom

          htjeli smo i mi,

          visoko..i više

           TI i JA

          i nitko VIŠE. 

   

          Na obzorju su padale kiše,

          rijeka je tiho jecala s nama,

          tiho,sve tiše..

          zarobljeni smrtnim bolom

          TI i JA

           NIKADAviše.

               

Zdenka Čavić | Duh Božića

Potekla dobrota žilama suhim.

Otpor joj sapeti krvotok kvari

potekla iz duše prema srcu,

konac je ljeta, 

studen je stišće,

pripravlja ona put Božiću,

i glanca izlizane, stare stvari.

Oprašta nemilost, 

istiskuje tamu, 

vrtlog nebesku sliku mijenja.

Neponovljiv je prizor,

dobrota prilazi vratima Svijeta

i ljubav velika čista, čista...

Starac i dijete, 

usud je isti. 

Zlo putuje brzinom slutnje, 

sije razdor, bol i muku.

Pred dobrotom, ustukne,

silna ga ljubav preobrati,

pa stane i umukne.

U nepovrat se strmoglavi.

Čisto Nebo sad svijetom blista,

slika je opet ista, ista...

iskonska slika, 

srca čovjeka čista, čista...

Svjetlo nad tminom vlada,

milost silazi putem nade,

duh Božića struji k srcu  

i sliku Svijeta u Raj pretvara.