Sonja Smolec | Maja Cvek: Nepravde rano stasaju

 

PREDGOVOR

Već od prije poznajući rad Maje Cvek bila sam sigurna da, kako stilski tako ni tematski, neće pogriješiti u svojim proznim radovima. Maja je, slobodno bi mogli reći, svojevrsna enciklopedija znanja o Zagrebu i zagrebačkoj povijesti. 

Potrudit ću se u svom Predgovoru biti objektivna a ne subjektivna, koliko god to ponekad bilo teško kad autora poznajemo osobno. 

Svaka priča pisana je kompletno, kompleksno i logično što uspijeva samo onima koji se pisanju daju svim srcem, ne zanemarujući cjeloživotno učenje. Nikad ne srlja s objavom tek napisanog dok nije sigurna da je i riječima postigla ono što je imala kao ideju priče.

U ovoj knjizi priče su svrstane u dvije cjeline. Prva je Nepravde rano stasaju, i druga Lica prošlosti.

Prvi prozak na vrh jezika dodijeljene su po 16-ti put

Nagrade Prozak i Na vrh jezika za rukopise autora do 35 godina starosti dodijeljene su po 16-ti put. Ove godine se Olja Savičević Ivančević zbog prezauzetosti izuzela od odlučivanja, pa su žiri činili Kruno Lokotar i Marko Pogačar.

Nagrade će autorima biti uručena tijekom Festivala prvi prozak na vrh jezika, a knjige objavljene tijekom iduće godine.

Zdenka Čavić | Kača od peska

Nebo kotura rastepeni pepel,
zemlu je raskolila suša.
Kaču od peska veter riše.
Streščeni zvezdi skradnja je vura.
Po soncu žarečem
kaj ne stere suša,
dojde led i potere.
Zdeni veter puše,
nese se pred sebom,
gospodari žarečim nebom.
Velke su sile zavuzlale vuzle,
čoveku stenjile vreme,
zeleno i plavo zemle
po času ne bu videti.
Čovek misli da je gazda semu.
Al došla je plača mu za dela,
ostala ne bu ni šaka pepela.
I njega bu i delo mu zela.

Sven Adam Ewin | Kako sam postao pjesnik

Neka duboka sila iz mene kreće.

Htio bih biti pjesnik, da budem tata

Malim pjesmama. Al me nikako neće

Ni stih ni rima. I već me očaj hvata.

Neki dan šećem. Vidim curče. Siroče.

Leži u jarku, uz makadamsku cestu.

Usnice modre od zime joj se koče.

Laktovi strše kroz poderanu vestu.

Pitam: - Čija si? Kako se zoveš, dijete?

Ona me gleda. Pa kao da se budi,

Krene ka meni… U travu se saplete!

Pala bi da je ne prigrlih na grudi.

Otada sretno živimo. Ona i ja.

Sad je već Žena…. Ona je Poezija.

Irena Ivetić | Ptice i zvijezde

Kroz kraj moga djetinjstva
tekla je
neobično velika i snažna rijeka.
I svakog bi nas proljeća
ozarile ljubičice –
plave krpice
slučajno oživjele u šumarku.
I zelenjeli su se brežuljci,
baš kao i ovdje.
I isti kolači su se pekli,
samo im ljudi ovdje
daju drugačija imena.
I u kraju moje mladosti
zalasci sunca bili su rumeni,
baš kao i ovdje,
a svježe ljetne večeri
natopljene mirisima
snova,
neiscrpnih želja
i nada.

Ali ne sjećam se
da sam na modroj nebeskoj svili
ikad vidjela
baš toliko zvijezda
i da sam ikad čula
kako ptice noću pjevaju.

Milan Frčko | Michelangelova skulptura Pieta

 

Tridesettrogodišnji Sin Djevice
Marije, mrtav leži u njenom krilu.
Ona nikad nije osjećala požudu,
zato njen izgled ima mladoliko lice.

Marijina glava i njeno cijelo tijelo,
odjeća i ruke, k zemlji se spuštaju,
u obliku piramide. Malu glavu,
namjerno je isklesao Michelangelo,

a donji dio skulpture je povećao.
Nabor haljine, umjetničkog djela,
sakrio je veličinu Marijina tijela.

Iz mramora je izrađena ova Pieta.
Dive joj se ljudi iz cijelog svijeta.
Sućut, sažaljenje, stalno iz nje cvjeta

Promocija slikovnice za odrasle 'Vjeverovatni dani jedne nevjerice'

vrijeme: 31.03.2021. 20 h

url: https://www.facebook.com/Sandorfpublishing/

U srijedu, 31. ožujka, u 20 sati, u Knjižari Fraktura i s prijenosom uživo na YouTubeu i Facebooku, bit će predstavljena slikovnica za odrasle 'Vjeverovatni dani jedne nevjerice' Lane Juranić.

Protekla godina donijela nam je mnogo trauma: potresi, pandemija, nesigurnost, strah za sebe i bližnje. Prilagodba na novo normalno, koje nam se ne čini ni najmanje normalnim, kod svakoga je išla različito, a umjetnica Lana Juranić svoj lijek je našla u izradi slikovnice.

O njoj će, uz autoricu te urednika i izdavača Ivana Sršena, govoriti i psihoterapeutkinja Mirta Vranko.

Facebook event

Izvor:Culturnet.hr

Djoko Erić | Sarah Kirsch: Kod bijelih maćuhica

 

Kod bijelih maćuhica

u parku kao što on mi reče

stojim ispod vrbe

neočešljane stare ogoljele

vidiš kaže ona on ti neće doći

Ah kažem ja slomio je nogu progutao riblju kost,

ulica je

iznenada prebačena na neko drugo mjesto ili ne može od žene da se ukrade

mnoge stvari sprečavaju nas ljude

Vrba se zaljulja i zaškripa

može biti da je i mrtav već

izgledao je blijed dok te ljubio ispod mantila

može biti vrbo može biti

nadajmo se da me ne voli više ______________________________________

Sarah Kirsch (1935 - 2013), rođena kao Ingrid Hella Irmelinde, u znak solidarnosti sa stradanjima Jevreja promijenila je ime u Sarah.

Mate Milas | Ruke

U studenoj noći, kad i zadnji list pane
Razapet će kušnja ogoljele grane
I svijat će ih vjetar, i pljusak će ih tući
Ko da će od strepnje krhko srce pući

A s očima zore, s dahom prve zrake
U nadanje silno pretvorit će se muke
K nebu će se, k suncu, k licu bogomajke
Izmorene grane pružiti ko ruke

Senka Bradarić | Tiha patnja

Sviđaš mi se što ću sad
mene mori slatki jad,
a najviše mene muči
kako ti u srce ući.

Prosula sam zlatni prah
putem kojim išo ti si,
na ljubav je mirisao zrak
ni trepnuo okom nisi.

Mislila sam da ćeš znati
da te moje oko prati,
i da mi je želja pusta
da mi ljubiš lice, usta.

Ništa ti znao nisi
mrtav-hladan bio ti si,
a mene i dalje muči
kako ti u srce ući.

Viđali se često  mi,
sa psom ja, sa psom ti,
sve što nismo znali mi
uradiše naši psi.

Sudbina je tako htijela
psi spojiše naša tijela.
Ljubeći me rekao si:
-Tiha patnja bila ti si,
a to nikad znala nisi.

Igor Petrić | s one strane

 

kako možeš zaboraviti

pogledaj u ogledalo

prošlost ne možeš izbrisati

bez obzira na sve

bez obzira koliko udaraca u lice dobio

ne zaboravi

godine prolaze 

ljudi nepoznati ostaju

oprosti

nisam želio biti nepristojan

zaboravi ako želiš

ja ću uvijek biti

s one druge strane 

i u tišini pjevušiti

„The Mirror“ od Frusciantea

Dragan Gortan | O noćnom vlaku i krošnjama koje šume

 

(za Zlatka)

te si večeri stao na prag moje studentske sobe

rekavši... moramo poć doma... umro mi je otac, (moj nono)

u kupeu noćnog vlaka utrnuli smo svjetlo

i vozeći se tako u mraku pričali smo

rekao si mi kako si jednom, prije svog odlaska

probdio noć u maloj kapelici na groblju

i razmišljao o životu i smrti

pričajući tako u mraku

nismo ni primjetili tunele koji su pred Postojnom zaredali

i meni se učini da i ja, kao i ti, o smrti sve znam

i da je ona samo jedan mračni tunel kojeg i ne primijetiš

osvijestiš li taj mrak

ali svo to naše znanje rasplinulo se

i nestalo već na kućnom pragu

gdje smo se rasplakali... najprije ti pa ja

jer o smrti tu nitko ništa nije znao

čak ni stari svećenik koji je molio

iz crne knjižice čije su korice govorile

da su u svom postojanju ispratile mnoge

ti si o smrti saznao sve, dvadeset godina kasnije

kad ti je došla kao milost da te spasi od besmisla patnje

posjećujem vas na istom groblju, rjeđe nego što bih htio

dođem s onim istim neznanjem koje se te večeri dovezlo

sa mnom u noćnom vlaku, dignem pogled u krošnje čempesa

u te krošnje koje su se nagledale tolikih smrti, htio bih da pitam,

a one samo šume... ne znašššššš... ne znaššššššššššš

Ankica Vučetić Ćepulo | Nokturno

Na stolu petrolejka
i papir pun treperavih sjena,
kasne su noćne ure.
Škripi pero uversenim mislima,
a vjetar granama o zatvorene škure.

U peći pucketa vatra,
a vani bura se svija sve jača,
slušam te sjetne strune.
Tintom razlijevam ušutkane ćutnje,
otkane tajnom pod nitima lune.

Pažljivo slažem papir
da mi ne sklizne koje slovo,
za tebe u stihu znamen.
A onda k'o sjene zadrhte ruke,
zatvorim pismo – pa bacim u plamen!

Ines Babić | Vrijedno pobjede

Još jedna tišina pobijedila je dan
bez svega što je vrijedno pobjede,
i bez note šutnje
koju je trebala uništiti.

Naziru se stvarnost
i osjećaj za nju
tamo negdje duboko
ispod srca
gdje završavaju naše bitke,
a počinju naše rane.

Gdje završava svaka naša dvojba,
otvara se mračna soba
u kojoj počinje tvoj smisao
i završava naša misao.

Još jedna rana pobijedila je dan
bez svega za što se borila,
bez glasa koji je uništavao
njenu tišinu.

Antonela Bokan | Klizalište podsvijesti

 

"Kako je ponovo biti tu?" 

Gdje? 

"Na broju 6?"

Klizalištu podsvijesti? Mislite? 

Znam. Ne morate mi crtati. 

Ispod mene je šuma. Planina između mira, Everest svakidašnjice. 

Znam. Ne morate mi crtati. 

Iznad mene su brezuljkićzeleni i sretni cvijetosintetički prozori. 

Tamo je slobodno. 

Ovdje živim u opni. 

"Dugo probijaš opne?" 

Tamo je Austrija. 

Ovdje je neuredno.

"Suziš li nekad?" 

Tamo su izvori. 

Ovdje je mulj.

Tamo je razum. 

Ovdje je Duša. 

Tamo je svijest. 

Ovdje je podsvijest. 

Tamo je ljubav. 

Ovdje je trauma. 

"Znate li da...

se trebam detraumatizirati kako bi... 

" bivala? "

Snivala, žvakala.. 

" Disala?"

Znam, na Klizalištu podsvijesti br. 6.

Saša Guberinić | Mrzim da putujem sama

 

Kada avion počne da se trese, ja zatvorim oči i gutam prazninu u grlu brojeći do deset. Nekad prestane pre, a nekad ne. Otvaram oči i sklanjam časopis avio kompanije, dobro upakovani reklamni materijal. Neko u sektoru marketinga dobro zna šta radi. U broju za mesec januar su udarili na novu ciljnu grupu, samce. „Putujte sami!“, vrištalo je na mene sa masne naslovnice. Čitavu hipotezu strpali su u pedesetak stranica, a sve sa ciljem da prodaju sedište u dva pravca. Mrzim da putujem sama!

Ana Bogdanić | Nova nada, ili prva zbirka

 

Razgovarao: Mladen Pavković 

Ana Bogdanić (rođena u Zadru, živi u Zagrebu) novo je ime u pjesničkom svijetu. Nakon niza godina pisanja odlučila je objaviti i prvu knjigu s naslovom „Ljubav bez Tvoje“. Već sam naslov daje naslutiti njen sadržaj. Piše ležerno, bez zadrška. Stihovi su joj tečni, sočni i pitki. Otkrivaju jednu romantičnu, nježnu i pomalo razočaranu osobu, ali koja ima srca i hrabrosti, koja kaže da onaj koji je iskren i koji voli nikada ne može izgubiti. U tome je i draž njezinih stihovi, jednostavnih, lako razumljivih, a i čarobno neobičnih.

S obzirom da se u slobodno vrijeme relativno mnogi bave pisanjem poezije, pitali smo Anu, kako je ona počela, odnosno je li ikada razmišljala da će se njezine pjesme jednog dana naći i u knjizi?

Ljubav prema poeziji naslijedila sam od majke – rekla je. Poezija mi je ostavila najljepše uspomene s njom. U slobodno vrijeme kad bismo ostale same, svaka bi izabrala neku zbirku pjesama s police i čitale bismo ih jedna drugoj satima…

Milan Frčko | Cvjetnica

U mislima držim od vrbe grančicu.
Duša mi pjeva o Isusu iz Evanđelja.
U Podravini ne raste maslina,
zbog toga dravska vrba krasi Cvjetnicu.

Sada klikni iz sveg grla kćeri sionska.
Viči: "Moj Kralj se na magarcu vraća
i on će istrijebit kola iz Efrajima.
On će navijestiti mir narodima.

Vlast će mu se proširit od mora do mora
i od rijeke sve do rubova zemlje".
Blagoslovljen koji dolazi u imenu Jahvinu.
Obasjao nas je svemogući Bog Jahve.

Blagoslovljena grančica u kući
znak je ove vjernosti Isusovoj muci.

Milana Peruzović Jakus | Spužva, metla, krpa

Ne postoje beskonačna sutra
i svaki novi dan
samo je dan manje .

Zato ću danas posvetiti sebi.
Izmislila sam
tisuću dvadest i sedam sitnih poslova po kući.
Vrijeme što ga danima
uzalud
trošim s tobom
osvećuje mi se kroz nered i kaos
i kuća već pomalo zaudara.
Uistinu,
bilo je važnije
nestajati u Tvom pogledu na svijet ,
plesti mrežu opasnih blizina
(u koju sam se zapetljala kao Prvoškolka)
nego ribati podove
i izoštravati prozirnost stakla na prozorima.

Danas ću sve nadoknaditi.
Spužva, krpa i metla,
moj provjeren tim za hitne intervencije,
vratit će me k sebi.
Suočit će me
(nježno kao sestra)
s nedostatkom vlastitog razuma
i Tvojom pobjedom
nad Mojim
a glumila sam tako dobro, neosvojivim
srcem.

Ulaštila sam parkete
idealnim omjerom suza i ljepljive tekućine
od suza se jače sjaje
bodrile su me sestre u samoobrani
i pokušaju da tugu umjesto u srce
utrljam u drvo.
Natjerale su me da se zavučem
duboko
u nedostupne prostore između namještaja i zidova
i prebrišem zaborav koji se nataložio u debelim slojevima.
Zavukla sam se u dno ormara.
Tamo sam
pod hrpom zgužvanih tkanina
(kojima sam sastavljala svoj lik
po tvojim uputama )
dugo tražila sebe.
Moram biti negdje.
Gdje li sam se zakopala?

Pogledaj u što se pretvorio Moj Svijet! -
plakala sam paucima što su se ugnijezdili
u kutovima soba,
nemoćno tražila tragove vlastitosti,
a pronalazila samo prašinu.
U nju sam zabijala glavu
želeći je nanijeti na sjećanje .

Spužva, metla i krpa
Moj provjeren tim za hitne intervencije
Prebrisat će svaku mrlju
i pomesti svaku mrvicu
s mog postojanja.
A mrvica znači moju suvišnost
moju ništavnost
i moju smrt.

Jer ne postoje beskonačna sutra,
treba živjeti iznova
a svaki novi dan
samo je dan manje .

Ivo Mijo Andrić | Josip Budiša: Konformist

 

Romaneskne slike današnjice Naklada Uliks, Rijeka, 2017. i 6.9 PO RICHTERU, Ogranak Matice Hrvatske u Imotskom i VN KS, 2019.

U vrijeme kad mladi ljudi sve više napuštaju naše prostore u potrazi za poslom, stabilnijim društvom i sigurnijom egzistencijom, starije generacije i nakon odlaska u mirovinu nastavljaju svoj životni put, djelujući na raznim područjima rada i stvaralaštva. Mnogi od pripadnika tih generacija čak se u poznim godinama okušavaju na poljima slikarstva, književnosti i drugih vrsta umjetnosti. Na taj način vlastite živote čine ljepšim i smislenijim, obogaćujući usput kulturu naroda i podneblja kome pripadaju.

Jedan od tih vrijednih stvaralaca je i Josip Budiša, spisatelj iz Kaštel Sućurca. Nakon odlaska u mirovinu, Budiša se vratio svojoj potajnoj ljubavi iz mladosti i prihvatio se pisanja kao poslanja koje će ga pratiti do kraja života. Tako je to s ljudima koji desetljećima nose u sebi želju i potrebu da se, makar pod stare dane počnu baviti onim što su propustili u mlađim i srednjim godinama. Josip je od polaska u školu zavolio knjigu i nije se od nje odvajao cijelog svog radnog vijeka. Čak se jedno vrijeme, uz svoj stalni posao, povremeno bavio i prodajom knjiga, što je učvrstilo njegovu vezu s tom vrstom intelektualnog i umjetničkog proizvoda.

Katarina Zadrija | Slak

Pred hižu, priek rastovoga plota
Za kojem je dišala šipkova rouža,
A grgine gizdave su digale glave
Hitre i lake noge su prhnule
Ni dodele niesu med letvami slak.

Potok je bil, šte zna kak si ga preletel
Če baš ga je zajašila gacijina brv.
Fleten i hiter f prtanjek si žitek metal
Od kraja svitnjak, a poklje z prtanjka štrik,
Prsa ti stiskal, se bolje te gnjel.

Denes gda raščinjaš z prtanjka žitek,
Veternica gde koji koukolj hiti vum,
Vouže se neda, vlječe te, ojdi poglej
Je navek još priek potouka gacijina brv.

Pragišče su poune zlatnoga žitka.
Prtanjek ti veže zeleni svitnjak.
Kak niesi videl i zake niesi znal
Zmed plota ti slak prtanjka se prijel
Stiskal te, vljiekel, za plout vu stari kraj.

Ivana Šojat | Letač

Sanjao sam noćas da letim,
a svjetla niotkuda
pa nisam znao
čemu sam bliže:
snu ili smrti.
Tabani su mi se žarili
kao da sam gazio roj
dimom omamljenih pčela
koje probudile su se u bijes.
„Koliko li ljudi, tamo gore ili dolje,
ni ne zna da ne znam gdje sam“,
pomislio sam u mah
i suze su me spopale
od samoće koja ustostručila se
jednom jedinom mišlju
koja me je ujutro navela
da mački zamišljen, uz kavu kažem
da smo manji no što mislimo,
a veliki u boli spoznaje
da ćemo u mraku koji nas čeka
sami sebi biti svjetlila,
a duše onih koje smo voljeli
zvijezde vodilje kroz izgubljenost.
Neke čeka mrak.

Božica Jelušić | Slovožena osamljena

Sama sebi tijesto mijesi,

Sama sebi pitu suče.

Jednom rukom veš objesi,

Drugom hvata jelo vruće.

Sama sebi glača bluzu,

Sama slaže vrata vrta.

Rukavom obriše suzu,

Te karminom osmijeh crta.

Piše pismo, omot lizne,

Na zumbul joj vrat miriše.

Dok večernje svjetlo brizne,

Na verandi mrak udiše.

Sama čuva hrast pred buru:

Grli deblo, skuplja grane.

Misli o imprimaturu,

O imenu svom bez mane.

Sama sebi slaže scenu,

Nad kojom se anđel njiše.

U kutku zaboravljenu,

Sama sebi pjesme piše.

Rozin kutak

Zakaj voda ni zdrava?

Piše: Ela Ernoić  

Ja nemrem dojti k sebi, a kamo li k vami!

Nas Zagorce (a pogotov nas kaj smo haljbe-haljbe) nigdar nišči ne posluhne, pri tom se ne dotičem onih koji su se kak mi predstavljali a to nisu bili. Ni nakon 100 whiskeya i sviranja klavirov okolo. Npr. pri Krleži, doma.

Glejte, nakon filekov se treba spiti štamperlek žganice ili kupica vinčeka (more i moljok ili opolo) a nikak ne voda, nikak!

Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Vladimira Bakarića "Za svaki slučaj"

Piše: Mirjana Mrkela 

Malo zemljopisa 

Moj prijatelj Vlado, pravim imenom Vladimir, došao je u glavni grad Hrvatske iz jednog manjeg Taj manji grad se zove Vinkovci, a od Zagreba ga dijeli nešto više od 250 km. No prvi veći grad, udaljen od Vinkovaca samo četrdesetak kilometara, jest Osijek.

— Ali Osijek ti je mnogo bliže! — glasno sam se čudila — Ne vjerujem da se u njemu nije mogla pronaći škola koju si želio, ako i nije postojala u Vinkovcima.

Tada se Vlado slatko nasmijao i rekao:

— Da si pročitala roman koji tvrdiš da si pročitala, ne bi me morala to pitati.

Vinko Bubić | Zaljev

Autor fotografije: Ivica Grgić

 

Kroz britvele škura u daljini grive trstika

Plesale su bočati tango rijeka Jadro i more Vranjica.

Kamen je tu zadao povijest, a lađe Salonae

Zapadom i istokom Carstva kretale.

Malinkonija se obrušila niz klisure Kozjaka i Mosora

U ćakulu galeba koju razbija tek mreškanje maestrala

Čovik laške pižolot snatri

Dok na kominu kruv peče mati.

Veslao sam u snu valom mora,

Zaliva od zaliva, kanala od zaliva, mora od kanala

Sredozemlja do Oceana i vidio kapi zaliva 

Nekoć - ubuduće, svagdje i vazda.

Preko Otranta do Helada, Ciklada do Antlantide,

s trozubom zariva meduze i hvatao sirene

Al’ tebe, oteta mulier Salonae, što nosiš krčag vina

Držim na oltaru svetišta luke.

Zdenka Čavić | Čudliva reka

Čudliva se Drava gible,
peniju se beli vali,
v koritu glibokem,
v rukavcu širokem,
brbučkaju, vrljuže.
Krištali se ziblu
v mojemu joku.
Štela bi zajti v tu gliboku,
zapenjenu bistru vodu,
napojiti srce z milinom,
z kapima škropiti kožu.
Bi štela Dravu piti.
Kuple se duša v ti vodi,
porodila je sreču,
porodila radost deteču,
kaj čkomela je v meni.
Svetli na ranje v svili srebreni.
Gda ju gledim, se veselim,
zaneslivo poslušam vale,
kaj drhču, kopiču se po kamjenju,
neba i zemle znamenju.
Vrljuži reka svoju popevku,
brbučkaju iskre rojenja,
zaiskri se v vesmiru celom
del večnoga zorjenja.

Milan Frčko | Pieta

 

Duša mi dlijeto drži. Ti postaješ Pieta.
U krilu držiš mrtvoga Isusa Krista.
I dok kršćanima traje korizma,
na tebe će misliti jedan poeta.

Iz odbačenog kamenja anđele klešem
i stavit ću ih na tvoja ramena.
Nemoj se čuditi što križa nema.
On je na raskršću s kojega krećem.

Ispod prozirnoga vela bit ćeš ljiljan
po kojem će kapati kapljice krvi,
a umjesto tvog lika isklesat ću dan

pun svjetlosti. Na nebu će biti Uskrsli.
I vjetar će se umiriti taj čas.
Ljudi će šaputati: "Isus je uskrsnuo za nas"!

Željko Bilankov | Gdje sam?

Suton pastelnih boja
opkoljava tijelo moje
u rane uplakanog srca
sluzave pipke pruža,
more je ovo lokva slana,
čuvar odbačenih ruža.

Dopire pjesma sjetna
sa klupe onoga svijeta
jer više ne postojim tu,
ni šetat nemam s kime,
na izgriženim usnama
njeno, sačuvao sam ime.

Slomio bih vrat gitari,
utišao pjesmu bolnu
urlajući iz sveg glasa,
bacio se lud u more
da izronim ružu jednu
i poklonim u cik zore!

Emina Đelilović-Kevrić | Daždevnjak

 

Budala si Stefane kad
nisi pristao da se pomoliš Bogu,
ali nisi izdajica.

Evo, upravo sam stala na šumskog ljubitelja kiše.
Cijelo djetinjstvo sam ga izbjegavala na putu do škole.
Pamtim da su govorili, ako ga zgaziš
oglušit ćeš od njegovog vriska.

Desili su se neki čudnovati impulsi.
Prihvatila sam potragu za suncem.
Krici.
Pa mucanje.
Preveliko je bilo, i antipatično iščekivanje
tišine.
Sad kada nije nitko živ na putu,
pa ni nesretni daždevnjak iz djetinjstva,
možemo reći da je napokon stigao novi dan.

Katarina Sarić | Globus Hystericus

Vas TROJICU za svetu Trojicu
kao malo – na dlanu vodicu
kao oka zjenicu
čuvam.

U ime oca i sina i svetoga duha
U ime kćeri dopisane, nepismene
u pola ženske glave ove vam jadnice, za temelj žrtve paljenice
krsti se
jedna žena, razdijeljena
na vas trojicu ravnopravnih snaga –

Junaci!
neka su vam vazda podignuti barjaci
na tri stuba za kuću davno razoranu
kao brazdu po kojoj niče sjeme vašeg prijekora i prezira –

Nikad vam ništa ne valja.

Da ima žene i kuće bi bilo!
E vuci gorski, šakali moji
da kuća što valja i vuci bi je imali!

Čuvam vas kao knedle u grlu, globus hysterikus
suvi kašalj za bronhije zalijepljen, za ove grudi kokošije
kao tihu smrt, unutrašnje krvarenje.
Trozupca ugriz srcoliki
moja tri gospodara.

Tri kolca zabodena!

Svaki svoju zastavu raširio.
Svaki svoju teritoriju zapišao.
Na ovu ničiju zemlju. Na ovu tuđu večeru. Na ovu guju nevjeru.

Vas tri kraljevska sina
i najmlađi kraljević, majčin sin, po ugledu na đeda i oca
Tri metka - tri hica
Prvo pa muško!
Da se zna ko kosi, a ko vodu nosi.

E božija ti vjera
On me je najjače za srce ujeo, za pupak, za dojku s kojom se igrao
treći hitac nije promašio.

Moja tri za sreću
za Njegoša,
Andrića i Lalića
Snahu Anđeliju i njenu so na rane posijanu i korbač svijen oko struka
Nedu trudnu, zaklanu
Aniku ,,Osevapio bi se ko bi me ubio“
- U svakoj ženi čuči đavo
treba ga ubiti batinama ili rađanjem pa ako i to ne pomogne treba ubiti i ženu –

Vas tri zaštitnika, osvetnika, ratnika
jebali ste mi majku!
i za majku i sestru i one od tetaka i strina, zaove i zaovice, jetrve i jetrvice
Ovo pola ženske glave za sve nas kao jednu cijelu:
onu žensku tamo joj – ne osvitala!

Jedna glava devet jezika – s’ kamenom ih svezala!

Vas tri kao tri cvijeta nikla iz pepela
čuvam ja, u temelj uzidana
Gojkovica.

Tri kamena: oca
na jeziku, muža
na srcu
i na pupku sina.

Tri za tri stuba žene na kojoj počiva kuća –
Neka vam je vječna!

Kitana Žižić | Ironija sudbine

Nakon završetka studija u Splitu, prije redovnog roka i s najvišim ocjenama, započela je odiseja u potrazi za poslom. Skroz neočekivano, jer nas jedanaestero prvih studenata, koji smo diplomirali na mladom splitskom Ekonomskom fakultetu, bili smo najbolji iz prve generacije. Fotografijama prvo diplomiranih deset djevojaka i jednog hrabrog među ženama, počastile smo i dnevne novine u Dalmaciji. Puni entuzijazma i mladenačkog nabrijanog poleta vjerovali smo da će nas u tvrtkama dočekati raširenih ruku. 

Ali nisu. Prijateljica i ja mogle smo se odmah zaposliti u splitskom škveru, ona kao novinarka, a ja u struci. Profesor koji nas je obje cijenio i poznavao naše vrline i marljivost te prijateljičino uredovanje studentskog lista Feniks, došao je na tu ideju. Želio je obje ali se i nadao da će nas takvom ponudom lakše pridobiti znajući koliko smo nerazdvojne. 

V.B.Z | 144 rukopisa u konkurenciji za nagradu za najbolji neobjavljeni roman

 

Do 20. veljače 2021., do kada je bio otvoren ovogodišnji natječaj, zaprimljena su 144 rukopisa koja ove godine, po sedamnaesti put, konkuriraju za jednu od najvažnijih regionalnih književnih nagrada. Ovo je u 17 godina trajanja ove nagrade, najveći broj pristiglih prijava na V.B.Z.-ov natječaj za najbolji neobjavljeni roman. Možda je pandemija natjerala ljude da izvade nedovršene rukopise iz ladica i napokon ih dovedu do kraja.

Irena Ivetić | Podsjećanja

 

Cvijetak kraj ceste –

osmijeh

izmučene zemlje

zaboravnom čovjeku.

Maslačak u pukotini betona:

«Još niste zaustavili vjetar!

  Još niste

  zatrli život!«

Grumenčić zemlje na ljudskom dlanu

molitvu šapće:

«Ne zaboravi da sam

  u tvojim rukama!«

Nove knjige Malih zvona

vrijeme: 25.03.2021.

url: https://www.mala-zvona.hr/

Naklada Mala zvona objavila je dvije nove knjige u svojim bibliotekama 'U prvom licu' i 'Ilustrirana fantastična knjižnica'. 'Zvučni svijet' donosi priču o umjetničkoj suradnji skladatelja C. Debussyja i pjesnika V. Segalena ispripovijedanu kroz pisma i zapise dvojice autora dok 'Opsjene i sablasti' objedinjuju sedam priča R. Kiplinga indijske tematike, prvi put u hrvatskom prijevodu.

In memoriam Tomislav Meštrić

 

DUŠA OD ČOVJEKA – TOMISLAV MEŠTRIĆ – MALI MEŠTAR

Pročitah s nevjericom: Danas nas je napustio još jedan čuvar tradicije, čakavski pjesnik Tomislav Meštrić. U svom lirskom stvaralaštvu, originalnim izričajem i stilom, progovarao je zvonkom kukljičkom čakavicom. Iza sebe ostavio je devet zbriki čakavske poezije: "Bodulska besida", "Lanterna gori","Na storomu fundamentu","Korenat sa zjuga","Na raskrižju vitrov","Krhotine čakavštine","Vavik na Orac","Molo misto srca moga" i "Perušina na fortuni vitra". Dugi niz godina surađivala sam sa barba Tomislavom, usvajala svaki njegov prijedlog za očuvanje čakavice, a bila mi je i čast promovirati njegove zbirke. Ovaj pjesnik rodnog mjesta i školja, koji je samog sebe nazivao „Stori čovik, mlodi pisnik“ nedvojbeno je doprinio hrvatskom čakavskom izričaju. Počivaj u miru dragi naš Tomislave. Čuvat ćemo neprocijeniv zapis Vaših stihova. - (Vesna Benić).