Ikavsko-kajkavska susretanja i Sveknjiževna večer

 

Program ovogodišnjih Humskih dana poezije nastavljen je u subotu, 8. studenoga 2025. u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

Na samom početku svečanosti pozdravnim riječima obratili su se Ivan Baković, predsjednik DHK HB, Aleksandar Horvat, predsjednik Varaždinsko-čakovečkoga ogranka DHK i Tomislav Žigmanov, potpredsjednik Pokrajinske Vlade Vojvodine, književnik i publicist, član DHK HB i član Uredničkoga vijeća Osvita, časopisa DHK HB za književnost, kulturu i društvene teme. Voditeljica programa Julija Gubeljić pročitala je telegram koji je DHK HB uputila ministrica kulture i športa u Vladi Federacije BiH Sanja Vlaisavljević: „Poštovani gospodine Bakoviću, velika mi je čast uputiti iskrene čestitke Društvu hrvatskih književnika Herceg Bosne na još jednim Humskim danima poezije – manifestaciji koja već godinama oplemenjuje naš kulturni prostor i čuva ljepotu hrvatske riječi. Poezija nas podsjeća na vrijednosti koje nadilaze svakodnevicu – na snagu jezika, duha i stvaralaštva. Ona spaja naraštaje, krajeve i ljude te nas uči da ljepota riječi može biti most između prošlosti i budućnosti. Zahvaljujem svim sudionicima i organizatorima koji svojim trudom i predanošću doprinose očuvanju naše književne baštine i poticanju novih stvaralačkih glasova. Uz iskrene čestitke i najljepše želje za uspjeh ovogodišnjih Humskih dana poezije, s poštovanjem, Sanja Vlaisavljević, ministrica.“

Devetnaesti Ikavski skup ove godine je organiziran u suradnji s Varaždinsko-čakovečkim ogrankom DHK pod nazivom „Ikavsko-kajkavska susretanja“ s nakanom boljega upoznavanja ikavice i kajkavice te zbližavanja autora koji pišu na ovim hrvatskim jezičnim idiomima.

O kajkavskom narječju i o ikavici svoja izlaganja imali su Zdenka Čavić, dr. sc. Emilija Kovač i prof. Antun Lučić. Zdenka Čavić prezentirala je rad pod nazivom „Aspekti kajkavskog jezika: kulturni, književni i aspekt očuvanja jezika“, a dr. sc. Emilija Kovač je govorila o temi „Prolegomena: kajkavski kroz prostor i vrijeme, okvir“

U drugom dijelu programa nazvana „Spomenimo se prijatelja“ pročitane su biografije članova DHK HB umrlih između prošlogodišnjih i ovogodišnjih Humskih dana poezije: Veselka Koromana, Josipa Muselimovića, Zvonke Čuline i Slave Bage. Nakon toga slijedio je središnji dio Humskih dana poezije „Sveknjiževna večer“ na kojoj su svoje stihove kazivali članovi DHK HB i gosti: Ivan Baković (Mostar), Hrvoje Barbir (Ploče), Viktorija Bukovac (Mostar), Zdenka Čavić (Koprivnica), Aleksandar Horvat (Ludbreg), Marela Jerkić-Jakovljević (Mostar), Ivica Kesić (Kreševo), Emilija Kovač (Čakovec), Snježana Lovrić (Mostar), Antun Lučić (Mostar), Srećko Marijanović (Stolac), Zdravka Mila Marijanović (Mostar), Anto Marinčić (Žepče), Zvonimir Mikulić (Ljubuški), Zdravko Nikić (Čitluk), Ivo Raguž (Stolac), Ivan Sivrić (Čitluk), Anto Stanić (Kreševo), Miljenko Stojić (Široki Brijeg), Viktor Stojkić (Mostar), Mara Cica Šakotić (Mostar), Tomislav Žigmanov (Subotica) i Joso Živković (Orašje).

Napomenimo i to da je i ovu večer uljepšao Vokalni ansambl Duga, pod vodstvom Maria Bokuna, člana Opere HNK, koji su izveli minikoncert kajkavskih napjeva.

Dvadeset i šesti Humski dani poezije završavaju 19. studenoga 2025. u Tomislavgradu kada će na manifestaciji „Kraljevstvo riječi“ biti dodijeljene nagrade za najbolji povijesni roman u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Humske dane poezije pomogli su: Ministarstvo kulture i športa FBiH, Vlada ŽZH, Ministarstvo prosvjete, znanosti, kulture i športa HNŽ, Ministarstvo prosvjete, znanosti, kulture i športa HBŽ, Ministarstvo prosvjete, znanosti, mladih, kulture i športa ŽSB, Grad Mostar, Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače.

Susretom s učenicima i promocijom romana Čuvari privida, autorice Zdenke Čavić, započeli 26. Humski dani poezije DHK HB

 

Tradicionalna manifestacija Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, ove godine 26. po redu, započeli su u Mostaru u petak, 7. studenoga 2025., susretom s učenicima Srednje elektrotehničke škole Ruđera Boškovića.

Učenicima i profesorima Srednje elektrotehničke škole Ruđera Boškovića svoj književni rad predstavili su književnici Zdenka Čavić iz Koprivnice, Emilija Kovač iz Čakovca, Aleksandar Horvat, predsjednik Varaždinsko-čakovečkog ogranka DHK, iz Ludbrega, i Ivan Baković, predsjednik DHK HB.

Učenica Gloria Mihić ovom prigodom gostima je interpretirala svoju nagrađenu autorsku pjesmu „Jezik“ u koju je utkala sva tri narječja, štokavsko, kajkavsko i čakavsko, dočaravši kompleksnost i ljepotu hrvatskoga jezika.

Susret je protekao u opuštenoj i zanimljivoj atmosferi i diskusiji. Učenici su u razgovoru s gostima čuli savjete kako zavoljeti knjigu i s lakoćom čitati lektiru i zašto je to važno, dobili su nove spoznaje o umjetničkom stvaranju, o ljubavi prema pisanju, ali i o tome kako književnici danas promišljaju o umjetnoj inteligenciji i koliko je ista dobra ili loša u njihovom području djelovanja.

Prigodom gostovanja DHK HB i gosti iz RH školskoj knjižnici darovali su vrijedna izdanja. Istoga dana u večernjim satima DHK HB organizirao je u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače promociju romana Zdenke Čavić „Čuvari privida“. O knjizi su govorili dr. sc. Emilija Kovač i Aleksandar Horvat te Dejan Težak i Ivan Baković u ime nakladnika – Mini-print-logo iz Varaždina i DHK HB. Govoreći o romanu, dr. sc. Emilija Kovač naglasila je: „Roman Čuvari privida koji vam večeras predstavljamo je – opomena, pokuda, brisanje pozlate sa stvari koje su ispod pozlate, u svojoj suštini, trule. Vjerujemo prividima (odatle naslov), najčešće jer su zavodljivi, što najčešće znači lijepi, okuugodni… ili korisni. Što dalje, to više volimo korisne stvari – ugled, ugodan život, uspjeh… i to temeljeno na materijalnom, na novcu.

Zdenkina je priča, priča o dobru i zlu. Jedna od vječnih, koju smo pročitali i ispričali nebrojeno puta, na različite načine. Jednom će (možda) doći do uha i spoznaje većini ljudi. Protiv zla, kaže Zdenka, treba se boriti na sve moguće načine, i onim prihvaćenim kao norma i propisani protokol, ali i alternativnim.

Snaga alternativnog je moćnija, načina je više, mnogi se njima ne znaju oduprijeti jer ih ne poznaju i nisu vidljivi pa ih treba otkrivati, učiti… a to je napor za koji ti mnogi nisu spremni.“

Predstavljanje je obogatio nastup Vokalnoga ansambla Duga, pod vodstvom Marija Bokuna, člana Opere HNK, koji je izveo minikoncert starogradskih napjeva.

Humske dane poezije pomogli su: Ministarstvo kulture i športa FBiH, Vlada ŽZH, Ministarstvo prosvjete, znanosti, kulture i športa HNŽ, Ministarstvo prosvjete, znanosti, kulture i športa HBŽ, Ministarstvo prosvjete, znanosti, mladih, kulture i športa ŽSB, Grad Mostar, Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače.

Danijel Špelić | Trenutačno aktivno radim na 4 romanu o Lukasu Humu. Iako to ne bih nazvao izletom u novi žanr, kriminalistički romani su moj matični žanr

 

Danijel Špelić (1979.) rođen u Pakracu: pisac, kolumnist, amaterski filmski kritičar te odnedavno i scenarist; iza sebe ima objavljenih 12 romana i jednu zbirku priča kriminalističkog, horor i SF žanra. Neki od njih su adaptirani u radio drame u emisiji "Krik" Hrt-a, a po jednom je napisao i scenarij za film "Granice straha". Posljednjim romanom nazvanim "Svjetlost dana", pomalo izlazi iz svoje komfor zone te zalazi u fantasy žanr i dalje se inspirirajući svojim uzorima poput Stephena Kinga, Deana R. Koontza i Raymonda Chandlera. Pa iako se čini da su horor, SF i fantasy žanrovski usko povezani, postoje razlike o kojima ćemo popričati sa samim autorom. 

Za početak, Danijel možeš li nam objasniti koliko teško je razdvojiti žanrovsku književnost?

Tehnički pričano, sve je žanrovska književnost, ali u Hrvatskoj se razvio taj jedan smjer gdje postoji lijepa književnost i onda sve ostalo, da ne kažem manje vrijedno. Vidljivo je to i po medijskoj pokrivenosti gdje svu pažnju dobiju naslovi koji u prvi plan guraju nekakvu društvenu temu, političku ili socijalno ekonomsku poruku dok svi ostali kao da ne postoje iako po reakcijama čitatelja imamo publiku za to. I ista ta publika će radije posegnuti za stranim autorom, ne toliko zbog toga što su bolji već zato što ne znaju kako postoje i domaći naslovi iz sličnih domena. Fantasy, horor, znanstvena fantastika, svi ti žanrovi preživljavaju uglavnom preko spominjanja na društvenim mrežama. 

Što ili tko te je inspirirao da napišeš fantasy roman?

Svjetlost dana nije fantasy u tolikoj mjeri koliko klasični horor s primjesama čistokrvne akcije i drame. Vampiri su oduvijek bili fantasy motiv, no u mom slučaju je to bio pokušaj dovođenje žanrova u jedan realm stvarnosti, gdje bih kroz te fantasy motive ispričao priču koja se u gruboj osnovi svodi na prihvaćanje drugačijih ljudi, suradnji i međusobnom poštovanju. Vampirizam je postao prepreka na sličan način kako je u Koloniji strani planet postao prepreka koju likovi moraju prihvatiti, prilagoditi se i napraviti posao. Inspiracija je, začudo, bila oskudna po tom pitanju jer sam slabo čitao vampirske romane. Od klasika kao što su Intervju s vampirom ili Tajne Salema, to je uglavnom sve i shvatio sam kako se tu skriva velik potencijal jer u Hrvatskoj su takve priče slabo zastupljene, gotovo nepostojeće. Priča „Jedna za put” Stephena Kinga bila je direktna inspiracija za novelu „Jedne noći u prosincu”, odakle se na kraju i rodila ideja o punokrvnom romanu, pa onda mogu Kinga proglasiti i za indirektnog krivca što postoji Svjetlost dana (smijeh).

Ono što je meni posebno zanimljivo, vampiri nisu nikakva novost. Moglo bi se reći da tko god piše o njima upotrebljava klišeje. U nekim romanima se posebno ističu što tjera čitatelje na kolutanje očima, no ti te iste klišeje toliko vješto ukomponiraš u priču da radnja teče bez spoticanja o iste. U čemu je tajna?

Vampiri su od svih tih klasičnih čudovišta, barem meni osobno, najzanimljiviji jer se s njima može toliko toga napraviti. Kod njih postoji cijela lista klišeja i „pravila” da to tako kažem s kojima svi autori koji se toga prihvate mogu napraviti nešto svoje. Kod mene je to bio pokušaj da ih približim stvarnosti: što kada bi vampirizam bio stvarna pojava i kako bi se odrazio na ljude? Koje su prednosti? Bolji vid, sluh, snaga. Mane? Potreba za krvlju koja može dovesti do stvarnih loših posljedica. Nije bilo pretjerivanja ili prenaglašavanja, što je u konačnici stvari svelo na neku osobniju razinu, stvarnost, s tim da sam ostavio dovoljno klasičnih motiva koji su izgradili cijelu vampirsku mitologiju jer tradicija se mora i poštovati do neke mjere. I kada u sve to dodate stvarne probleme, kao što su daleka putovanja, skrivanje, preživljavanje, dobije se priča koja ima sve to uklopljeno u zgodnu cjelinu. Odnosno, to sam pokušao napraviti, čitatelji će prosuditi koliko sam u tome uspio. 

Likovi su ti toliko dobro razrađeni, a ono što mene posebno veseli je da ne praviš razliku između muških i ženskih junaka/junakinja. Što te dovelo do toga da ne "opisuješ" kartonske i macho tipove? Mislim da je to zato što me više zanima motivacija likova nego stvari koje rade. Arianna Kruger je osoba na putu osvete. Bilo bi tako lagano opisati je kao žensku verziju Terminatora i zaključiti dan, ali meni je od toga bilo zanimljivije vidjeti što je dovelo do toga da krene u takvu osvetu koja u konačnici može značiti i kraj života za nju. I tu se vraćamo na stvarnost jer ona je prošla ona što prolaze mnoge žene: nasilna veza, zlostavljanje, ali je isto tako uspjela izgraditi sebe od temelja, pronaći snagu da se suprotstavi tiraniji (da malo pjesnički pretjeram) i kada se događa akcija, ljudi se mogu lakše poistovjetiti s njom jer znaju što je prošla i kakve su je patnje zadesile. Slična je stvar s likom Kristijana Somerseta. On je pomalo avatar i za neke moje stavove jer sam osobnog stava kako bi neki stroži oblici kazne bili bolji za, recimo, obiteljske nasilnike. Uz to, sličnu sam stvar upotrijebio i kod njegova prikaza, jedan put od gubljenja iluzija u pravdu i pravosuđe, pa do toga da u lovu na vampire postoji isti omjer za uspjeh i neuspjeh. Uz to, bilo mi je neizmjerno zanimljivo pisati njihova zajednička poglavlja jer su oni različiti karakteri, svojeglavi, praktični, svašta pomalo te kako moraju pronaći zajednički jezik da bi uspjeli izvesti misiju. Kartonski likovi nisu zanimljivi, čitatelji se vežu uz dobro opisane karaktere čak i onda ako ti likovi ne rade strogo pozitivne stvari.  

17. Međunarodni književni susreti u Koljnofu 2025.

 

MOST KULTURE I JEZIKA IZMEĐU DOMOVINE I GRADIŠĆANSKIH HRVATA

Tradicionalni 17. Međunarodni književni susreti u Koljnofu, održani od petka 7. do ponedjeljka 10. studenoga 2025., još su jednom dokazali koliko je snažna i živa veza između hrvatskih književnika iz domovine i onih koji stvaraju izvan njezinih granica, osobito u gradišćanskom kulturnom prostoru. Ovi susreti, koji se već gotovo dva desetljeća održavaju u Koljnofu (Mađarska), predstavljaju jedno od najvažnijih okupljanja hrvatskih književnika iz cijelog srednjoeuropskog prostora, gdje se naizmjenično predstavljaju autori iz Hrvatske, Austrije, Mađarske, Slovačke, Bosne i Hercegovine i Vojvodine.

Hrvatsko izaslanstvo činili su istaknuti književnici i znanstvenici: Tomislav Marijan Bilosnić, književnik i slikar, predsjednik Ogranka DHK Zadar, voditelj Susreta; prof. dr. Robert Bacalja, književnik, član DHK i sveučilišni profesor; prof. dr. sc. Rafaela Božić, književnica i profesorica sa Sveučilišta u Zadru; Davor Grgurić, predsjednik Ogranka DHK Rijeka; Biserka Goleš Glasnović, književnica iz Zagreba, članica DHK; Tomislav Milohanić, pjesnik iz Poreča, član DHK; te Ante Mihić, teolog i pjesnik iz Sali, s Dugog otoka.

Njima su se pridružili ugledni predstavnici gradišćanskih Hrvata: Jurica Čenar, dr. sc. Herbert Gassner, dr. sc. Robert Hajszan Panonski, Ana Šoretić, također svi članovi DHK, te Ingrid Klemenčić i dr. Franjo Pejrić, izvršni urednik, organizator i domaćin Susreta u Koljnofu.

Program je započeo u Petrovom Selu, posjetom grobovima pjesnika Timee Horvat i Lajoša Škrapića, gdje je Tomislav Marijan Bilosnić pročitao svoju dirljivu pjesmu „Na vijest o smrti Timee Horvat“. Uslijedio je obilazak Spomen sobe Patroviskih velikana, posvećene najistaknutijim hrvatskim kulturnim djelatnicima toga kraja (Timee Horvat, Lajoša Škrapića, Ivana Nemetha, Jolána Kocsisa) u Kulturnom domu Petrovog sela, gdje su se književnici družili s domaćinima. Književnike su primili Andrija Handler i Rajmund Filipović, poznati kulturni djelatnici u Petrovom Selu.

Potom su književnici posjetili Muzej sakralne umjetnosti Hrvata u Mađarskoj u Priski, gdje ih je dočekao pjesnik i muzealac dr. sc. Šansor Hiorvat.

Večernjim programom održanim u Koljnofu, u restoranu Levanda, bio je svečano obilježen spomenom na 1100. obljetnicu Hrvatskoga Kraljevstva. Susret je otvoren Bilosnićevim pjevanjem „Kralj Tomislav“, a potom su nastupili svi sudionici susreta iz Hrvatske, Austrije i Mađarske.

Danijela Dragaš | Čuvarica sjećanja i spisateljica

Danijela Dragaš, ljubiteljica je riječi, čuvarica sjećanja i spisateljica. Njezin prvi roman, Visitations, objavljen je u svibnju ove godine, a njezini su tekstovi objavljeni u raznim književnim časopisima i publikacijama. Magistrirala je kreativno pisanje s pohvalom na Institutu IIML, Sveučilištu Victoria u Wellingtonu, Novom Zelandu. Odrasla je u Zagrebu, a trenutno živi na relaciji Zagreb–Wellington. Više o njezinu radu dostupno je na danieladragas.com.

Jutro u kojem sam postala pjesnikinja

Desilo se to sasvim iznenada.
Uokvirena balkonom posuđenog stana,
gledala sam jutro kako se izvija
poput nezgrapne, novorođene ptice -
dugog vrata i smiješnih, buljavih očiju -
iznad krovova zbijenih jedan uz drugi,
kao da se naslanjaju,
jer bi bez oslonca potonuli
u more asfalta i betona.

Svi, osim križa.
On se sam, bez oslonca,
s krova crkve uzdiže -
čvrst i uspravan,
kao putokaz,
ili svjetionik
pribijen u središte usamljene stijene
na koju morske ptice slijeću,
bijele i snene
od plavetnila i soli.

I dok su mi misli još lutale rubovima tog
desetljećima zakašnjelog jutra,
a debele, gradske vrane kričale jedna na drugu
iz svojih crnih, sjajnih kljunova -
na moje ne malo čuđenje -
umjesto krikova,
čula sam riječi.

Danijela Dragaš | Na početku

Pisma mojoj kćeri: pjesme za moju djevojčicu

nije bilo riječi,

ne za nas i 

ne one koju bismo razumjele. 

tvoje je novorođeno tijelo blistalo,
golo i sjajno,
poput tkanine natopljene tajanstvenim uljem,
obljubljeno krvlju i tekućinama što su ih naša tijela lučila
u tihom skrovištu iskonskih snova.
tvoja je meka lubanja počivala na mojim prsima,
laka poput daha, a ipak
dovoljna da poteče mlijeko,
bijelo i svjetlucavo poput rose.

možda je to bio jedini trenutak kad smo doista bile zajedno.

prije nego što su te odnijeli—
babica s ustima poput stisnute šake; tvrdim i zatvorenim,
i liječnik u kariranoj košulji
koji je s njom govorio na njihovom jeziku.

trebala sam znati,
trebala sam znati da će,
do trenutka kada te vrate—
očišćenu, izmjerenu, povijenu—
sva naša krv već biti isprana,
vrtložeći se niz odvod,

plutajući u vodi,
tekući smjerom suprotnim od onoga

kojim smo došle.

615. po redu, tribina Udruge umjetnika "August Šenoa" u Zagrebu, Trg bana Jelačića 15 (dvorište desno)

 

Bez cenzure | Hrvatski ljubić - zašto se mnoge autorice skrivaju iza pseudonima?

 

Udruga Osebunjek | Natječaj za drugi recital Mlada lipa.

 

Nikola Šimić Tonin | Natalija Nedyalkova: „Uoči 31. veljače”

LICE RIJEČI

Natalija Nedyalkova: „Uoči 31. veljače”. Libra Scorp, Bugarska 2025. S bugarskog preveo Damir Maras. Autor naslovnice i izuzetnih umjetničkih fotografija u knjizi Erik Ondrejchichka.

„Uoči 31. veljače” knjiga pjesama Natalije Nedyalkove sada i na hrvatskom jeziku. Knjiga bugarske pjesnikinje Natalije Nedjalkove - "Uoči 31. veljače", koja je imala svoju promociju 7. listopada u sklopu Jesenskog književnog festivala u Burgasu, objavljena je i na hrvatskom jeziku. Njezin prevoditelj je hrvatski pjesnik Damir Maras.

U proljeće ove godine, knjiga poezije osvojila je financiranje od strane bugarskog Fonda za kulturu u okviru natječaja za anonimne rukopise, dobivši visoke ocjene od tročlanog stručnog povjerenstva. Knjigu je objavila bugarska izdavačka kuća "Libra Scorp", urednica je Roza Boyanova, recenzent Emil Basat, ilustracije su djelo slovačkog pjesnika Erika Ondrejchichka. a grafičko oblikovanje Petre Limose (Petya Staneva).

„Zbirka poezije „Uoči 31. veljače“ duboko je introspektivna, filozofska i jezično bogata knjiga. Namijenjena je čitateljima koji cijene poeziju koja provocira, postavlja pitanja i istražuje duboke filozofske teme. Ovo je poezija koja vas ne vodi za ruku, već vas izaziva da sami tražite smisao, „između redaka“.

„Njezina je poruka snažna: ljepota se nalazi čak i u disonanci, smisao je u traženju, a istina je u onome što leži izvan 'velikih slova' i konvencionalnih okvira“, navodi prevoditelj knjige Damir Maras u recenziji hrvatskog izdanja.

Komentirao je u više navrata kako je bio duboko impresioniran zbirkom poezije i da ga je to motiviralo da knjigu prevede na hrvatski jezik.

"Uoči 31. Veljače", kako naslov zvuči na hrvatskom, zajednički je projekt izdavačke kuće "Libra Scorp", Burgas i hrvatskih pisaca. U svojim aktivnostima, "Libra Scorp" fokusira se na suvremenu prijevodnu književnost i aktivni je sudionik brojnih projekata usmjerenih na poticanje međunarodne književne suradnje. Knjiga će uskoro biti predstavljena i u Hrvatskoj.

Natalia Nedyalkova je pjesnikinja, prevoditeljica i novinarka. Dobitnica je nacionalnih i međunarodnih nagrada za osobnu kreativnost, prevođenje i javni rad. Godine 2024. osvojila je prestižnu književnu nagradu Goran Bujić u Hrvatskoj. Ove je godine ime bugarske pjesnikinje Natalije Nedyalkove uvršteno u Veliku enciklopediju univerzalne kulture, objavljenu u Meksiku.

„Izvan sjene velikih slova”, velika pjesnikinja. Toliko toga je čini izuzetnom, ne samo ljepota. Književni kritičar Emil Basat nazvao je pjesnikinju Nataliju Nedyalkovu Faustom u suknji, haljini. Zbog njezine grozničave potrage za vlastitim smislom i mjestom u svijetu muza.

Nakon: „U kazalištu sjena”, „One iza vrata”, „Ja, mala i tiho slovo”, „O sedam zrnca istine”, i „Analize poezije” poetska kruna ukoričenih zbirki pjesama „Uoči 31. veljače”.

„Uoči 31. veljače” esejistički ironično propitkuje, po pitanju poezije i egzistencije koje potpisuje s „Progressive Geometricus”. Pjesme u knjizi pjesama Natalije Nedyalkove pjesme su svojevrsne poetske razglednice, misaone minijature crne i bijele strane života s toliko suptilnih aluzija. Čitajući „Uoči 31. veljače” nailazim na sve više razloga za voljeti je. Knjiga je ova spokoj njenih poetskih nemira. Poezija obilježja svoga tvorca. Poezija koja živi svuda oko nas. Ne živi se od pjesništva, ali je dio pjesnikova krvotoka – imaš ga u sebi i idealistički ga daruješ nastojeći emocijama mijenjati svijet. Pjesnici su od ostataka svijeta drukčiji po tome što zadrže dječji pogled, tako da se opet i iznova „mogu čuditi svijetu“. 

Poezija Natalije Nedyalkove izaziva reakciju duše. Svi ti osjećaji koje duša prepoznaje, spadaju u pamtljivu poetsku percepciju. Neprikosnoveni zagovornik je lijepe riječi, širom raširenih ruku prema svijetu. Njena poezija je među nama, komunicira sa svijetom i životom, ona je mnogo više od drugih pjesnika u dodiru sa svim područjima života, gdje god da su ljudi. I čita se više puta i nadasve pamti.

Citati za neizrečenu rečenicu: (...) Kako se postavlja / kamen temeljac / za izgradnju / neizrečene rečenice?

Blanka Will | Držim za ruku svoju sjenu

u srpnju smo brali kupine
uz makadam gdje trava vonja na gume bicikla i žegu
ogrebotine smo
nosili kao ordenje
dok su nam se dlanovi bojali ljetom

prolaznici smo niz vlastita sjećanja
stranci u domu koji gradismo predano

na raskršću misli
tražimo sjene
držeći se za ruke
jer je to jedino što ostaje
kada svjetlost zadrhti
kad zatitra jarost zvijezde

danas kupine viđam rijetko
ili ne tražim dovoljno dugo
da osjetim davnu prašinu pod tabanima
i miris ljetne kiše
možda me puca nostalgija
ili sam postala netko
tko se boji trnja više
no što voli slatko.

CeKaTe | Kazalište Nesvrstanih premijerno predstavlja predstavu „Luđaci“ u Noći kazališta 2025.

 

Luđaci

Kazalište Nesvrstanih u ovogodišnjoj Noći kazališta predstavlja premijeru predstave „Luđaci“, koja će se održati u subotu, 15. studenoga 2025. u 18 sati u Centru za kulturu Trešnjevka. Ulaz je slobodan.

Predstavu režira i potpisuje scenografiju Flora de la Martello, dramaturgiju Tayebeh Ebrahim, a produkciju Valentina Zeljak Božović. U predstavi igraju Tayebeh Ebrahim, Martin Grgona, Nina Bezuh, Rea Kamenski – Bačun i Nina Dobranović.

„Luđaci“ donosi na scenu drevnu iransku narodnu bajku koja na iznenađujuće način podsjeća na našeg „Eru s onoga svijeta“. Predstava istražuje zajedničke motive i vrijednosti koje povezuju iransku i slavensku pripovjedačku tradiciju te kroz duhovitu, a istodobno duboku priču otvara pitanja o ljudskoj prirodi, mudrosti i ludosti.

Radnja prati Gobada, snalažljivog mudraca koji luta svijetom u potrazi za zajednicom pametnih ljudi, jednako pronicavih i dostojnih njegove inteligencije. No kamo god stigne, susreće upravo suprotno. Njegova potraga pretvara se u niz komičnih, ali i poučnih situacija koje razotkrivaju slabosti i paradokse ljudskog ponašanja.

Predstava „Luđaci“ istodobno je i bajka i alegorija – priča o vječnoj potrazi za boljim svijetom, ali i ironiji koja se često skriva iza same ideje savršenstva. Kroz jednostavan, univerzalan jezik kazališta, priča nas poziva da se uz smijeh zapitamo gdje zapravo stanuju najpametniji ljudi i tko su uistinu luđaci.

Namijenjena učenicima osnovnih škola i odraslima, predstava spaja kazališni izraz, glazbu i vizualnu poeziju, stvarajući prostor za promišljanje, emociju i zajednički osmijeh nad ljudskim manama i vrlinama.

Premijerno u Noći kazališta 2025., Kazalište Nesvrstanih donosi duhovitu i mudru iransku bajku koja otkriva koliko je tanka granica između ludosti i mudrosti.

Teodor Horvat | Od običnog dana do granice vječnosti

 

Istinita priča o čovjeku koji je u bolničkoj sali pronašao i znanost i umjetnost, i granicu života

Bio je to sasvim običan dan – barem je tako započeo. Doručkovao sam uobičajeno: dvije kriške tostiranog kruha s maslacem i svježom paprikom, ponekad i s ljutim feferonom iz vlastitog vrta. Nakon obveznog jutarnjeg brijanja izašao sam iz kuće i krenuo prema pekari, odlučan da kupim neki kolač ili nešto slatko što će prijati uz moju gorku tursku kavu bez šećera, kakvu sam uvijek volio.

Na putu prema tržnici svratio sam, kao i obično, u Centar Amadea – Dnevni boravak za starije osobe. Sestra N. mi je, kao i uvijek, skuhala kavu. No, ovoga puta nisam je popio. Ne zato što nisam htio, nego zato što nisam mogao.

Odjednom me obuzela slabost. Tjeskoba mi je stezala grudi, hladan znoj oblio mi je čelo, a bol u prsima postajala je sve jača. Sestra mi je predložila da legnem na kauč, brišući mi znoj ručnikom dok je istovremeno pozivala hitnu pomoć.

Dežurni liječnik u početku nije htio odmah doći – tražio je da se ja dovezem k njima. No, kad je čuo simptome koje mu je sestra prenijela preko mobitela, predomislio se. Ubrzo je stigao. Kad me ugledao kako nemoćno ležim, odmah je naredio svojoj medicinskoj sestri da pripremi EKG. Postavio mi je nekoliko rutinskih pitanja, ali sve mu je bilo jasno čim je pogledao elektrokardiogram.

Položili su me na pokretna nosila i smjestili u kola hitne pomoći. Vozač je upalio rotirajuću plavu svjetiljku, a poznati zvuk sirene odzvanjao je neprestano: tu-tu, tu-tu. Minute su bile presudne, kao da se vodila borba s vremenom – neravnopravna borba između života i smrti, gdje smrt obično pobjeđuje. No ovaj put nije bilo tako.

Zaobilaznicom smo brzo stigli na cestu prema Osijeku. U bolnici je sve već bilo pripremljeno. Nakon kratke trijaže i ponovnog pregleda, žurno su me uputili na koronarografiju.

Ležao sam pod hladnim svjetlom angiografske sale, dok su liječnici pripremali instrumente. Osjetio sam kako mi kontrastno sredstvo prolazi kroz ruku, kao da mi krvotok na trenutak zasvijetli iznutra. Na ekranu iznad mene pojavile su se moje arterije – krhke ceste života.

Čuo sam liječnika i sestru kako izmjenjuju stručne riječi – nazive katetera, količine kontrasta, kutove snimanja. Za mene je to bio nerazumljiv šapat, jezik koji nisam poznavao, hladan i stručan.

I tada se dogodilo nešto neočekivano: liječnik je, dok je radio zahvat, povremeno zapjevao poznate arije iz opera. Njegov dubok i ugodan glas, gotovo poput pravog opernog pjevača, ispunio je prostoriju. To je bio njegov osobni način da mi prenese mir i sigurnost, koristeći svoj talent i glas. Takvi trenuci nisu dio protokola – oni ovise o osobnosti liječnika, o njegovoj ljudskosti i empatiji.

Još maloprije slušao sam sirenu hitne pomoći, oštar i nemilosrdan zvuk borbe s vremenom. A sada – melodija, topla i ljudska, koja je prekrivala moj strah i unosila mir.

Stručni šapat i tehničke riječi stapali su se s glazbom, pretvarajući hladnu rutinu u trenutak ljudskosti. Svaka nota bila je poput meke zavjese nad mojom tjeskobom, svaka melodija činila je da srce kuca mirnije.

I dok sam ležao, između boli i nade, shvatio sam: medicina nije samo znanost i tehnika. Ona može biti i umjetnost. A u tom času, u toj sali, liječila me ne samo stručna ruka, nego i ljudska toplina pretvorena u pjesmu. I zato, kad se sjetim tog dana, osjećam zahvalnost – za znanost koja spašava život i za glazbu koja ga čini vrijednim življenja.

Moj oporavak bio je brz. Nakon izlaska iz bolnice, s jednim ugrađenim stentom, morao sam na kontrolu za tri mjeseca. Liječnica mi je tada rekla da je potrebno ugraditi i drugi. Vratio sam se, legao u bolesnički krevet i čekao svoj red.

U operacijskoj sali dočekao me isti protokol: skidanje odjeće i vjenčanog prstena, penjanje na viši krevet, zelena plahta preko tijela. Djeličkom oka mogao sam pratiti ekran i vidjeti vlastite arterije. Ovaj put bilo je prisutno više liječnika i jedna medicinska sestra.

Kateter su uvodili kroz radijalnu venu, sve je išlo dobro – dok nisam osjetio žarenje u prsima, poput dodira koprive, malo jače, ali podnošljivo. Odjednom me obuzeo umor i osjećaj ugode, kao da se dogodilo nešto lijepo.

Pred očima mi se ukazao poznati kraj: dječji vrtić u kojem sam nekada bio dijete. Prostor je bio obasjan svjetlom, a djeca su me okružila svojim smijehom i igrom. Osjetio sam neopisivu radost – kao da sam se vratio u vrijeme kada je sve bilo jednostavno i čisto.

Nisam nikoga osobno prepoznavao, ali svi su mi bili jednako dragi. Njihova bezazlena lica, njihova radosna trka i glasovi činili su svijet u kojem nema ratova, gladi, neimaštine ni boli. Bio je to svijet nevinosti i bezbrižnosti, svijet u kojem vlada samo igra i ljubav.

U tom trenutku osjetio sam da pripadam njima, da sam dio te čiste radosti. Bio sam presretan što sam opet s djecom, što sam ponovno ušao u prostor gdje nema straha ni patnje.

Tada sam začuo svoje ime – dozivala me medicinska sestra. Probudio sam se, nezadovoljan što su me vratili iz tog svijeta. Jer svijet u kojem sam bio bio je svijet kakav bi trebao biti: svijet djece, igre i nevinosti.

Operacija je potrajala još neko vrijeme, a ja sam jedva čekao da završi.

Nakon zahvata odveli su me u intenzivnu njegu. Nekoliko dana primao sam infuziju, zatim se oporavio i vratio na odjel. Kad sam napokon bio pušten kući, jedna medicinska sestra rekla je: „Vratit će se on opet.“ Te riječi mi nisu bile nimalo drage. Pomislio sam da bi možda bilo bolje da sam umro.

Od tada je prošlo nekoliko godina. Još sam među živima. A koliko će to trajati – zna samo dragi Bog.