Darija Žilić | Siječanj

Sve se već odgađa za siječanj

Onda su dulji dani

Tako se kaže naizust.

I spor mjesec do sredine

A onda ubrzano teče sve do ruba

Potoka u šumi iz djetinjstva.

Netko leži u Traumi,

Jednom sam to bila ja,

Možda je isti liječnik koji je mene davno

Operirao na živo, kako sam rekla,

Bez anestezije. Vidim sliku sad.

I sve te žene koje su pale s grana

Doslovno, a ne kao ja koja sam pala

Odnekud, pa me život ipak sačuvao

Nije me sasjekao u biti.

I što ja još hoću?

Ne moram dvoriti čudake, ni spašavati

Svijet više, pustite me, ne trzam se

Na to, tko je tad mene išta pitao

I nju, tamo na podu jedne mračne kuće

Siječanj je snijeg, a brzi dani adventa

Prepunog prebrze hrane koju ne jedem

Otići ću u klasični japanski restoran

Sa djetetom, da pričamo i da mi po

Fotografijama kaže kakav je tko čovjek

A onda ću se uspavati na tjedan

I dani će biti dugi kao na nekom ljetnom

Otoku, a ljeto baš ne volim, volim nekad kišu

I oceanski prizvuk dana, i odmak od sebe

I uskrsnuće, ono koje dođe u mjesecu

Koji je svečan i lijep iza fasade,

Ne glumim lakoću i sreću, sječem maglu samo, nje će biti zauvijek.

I tišine za ponijeti u san.

Jubilejska domoljubna antologija "Od Jadra do Baške"

Na koncu ove jubilejske godina Hrvatskog Kraljevstva dobili smo vrijednu antologiju domoljubnog pjeva

Kao što je za ljudsko zdravlje važno redovito kontroliranje tlaka  šećera, kolesterola i urina tako je i za vitalnost i kreativno gabaritiranje jedne nacionalne ili lokalne književnosti potrebno njezino antologiziranje svakih barem desetak godina. Tim kritičkim osvrtom na recentno stvaralaštvo, pogled koji među poetskim vertikalama utvrđuje one koje je vrijeme nagrizlo i potopilo, a koje knjizevne mladice su stasale da su zamirisale obzorjem umijeća književnog čina. Naravno, svaka antologija je osebujni i osobni izbor priređivača, autorsko vaganje efemernoga i vječnoga, prosudba koja nikada neće biti apsolutno prihvaćena i uvijek će biti onih koji će se osjetiti zakinutima, preskočenima ili prešućenima. Svako takvo prosijavanje vrijednosnih dosega ima i svoje tematske,  generacijske, prostorne i druge filtre, a zanimljivo je da je prohujalo više od dva desetljeća da bi se pojavio novi izbor hrvatske domojubne poezije.

Zahvaljujemo to hrvatskom pjesniku, skladatelju i umirovljenom časniku Hrvatske vojske  Anti Nadomiru Tadiću Šutri, profesoru koji je u nakladi Kninskog muzeja, Ogranka DHK u Splitu I Ogranka Matice hrvatske u Tomislavgradu objavio Antologiju hrvatskoga rodoljubnog pjeva "Od Jadra do Baške", a u prigodi dvaju velikih hrvatskih povijesnih jubileja - 1100 godina od krunidbe prvog kralja Tomislava i Prvoga splitskog crkvenog sabora te 950. obljetnice krunjenja osljednjega velikog kralja Dmitra Zvonimira. U svom prvom antologiziranju Tadić Sutra, auktor dvanaest samostalnih zbirki stihova u višetisućitnim nakladama, zaokružio je razdoblje od četiri i pol stoljeća rađanja i rasta naše državnosti na čelu s vladarima hrvatske narodne krvi, povijesni krug od doseljenja Hrvata oko 640. godine do glagoljaške Baščanske ploče datirane oko 1100. godine, i paljetkovao je po hrvatskim  povijesnim listinama nepoznatih pisaca, slavnim baštinjenim tekstovima do suvremenih dramoleta, recitala, libreta, poema, lirskih crtica, budnica, rodoljubnih nazdravica, sonetnih vijenaca, haikua i drugih poetskih uradaka u sroku i slobodnom versu. 

Poeta je i homo ludens pa se i sastavljač ove patriotske čitanke, koja opseže 350 stranica, s recenzijama sveučilišnih profesora Stipe Botice i Gordane Laco, odlučio u prvom dijelu za 110 pjesama o domaji, knezovima i kralju Tomislavu, a u drugom dijelu za 95 pjesmotvora posvećenih Zvonimiru i ostalim hrvatskim kraljevima, ukupno 205 pjesama, puta deset, i naklada Antologije je 2050 primjeraka. U korištenoj literaturi naveo je 63 izvora, koliko ima i ljeta ove za njega turbulentne godine kada je nenadano teško obolio, zbog čega je i ovaj velebni projekt malo kasnio pa će njegovo javno predstavljanje biti početkom 2026. godine.

Osim domovinskih nazdravica klasika hrvatske književnosti, od Hektorovića, Šenoe, Nazora, Matoša ili Ujevića, u izboru s više od 150 autora našao se i poneki zaboravljeni prošlostoljetni pisac, a među suvremenicima su podjednako i akademici i pučki pjesnici, a dveri ovog crveno-bijelo-plavog pjesničkog cvjetnjaka otvorio je i manje znanim imenima koja jednako ljube dragu nam Lijepu Našu. Nije riječ samo o starim prašnjavim strofama, izbor je i podanašnjen pa je ova lovor-knjiga vrijedna i zbog više od četrdeset prvotisaka, a svaka je pjesma popraćena izvorom, što će olakšati posao nekim budućim antologičarima kada budu mjerili koliko su tog stihovlja k zaboravu otpuhnule bure i oluje ovog sve čudnijeg i nećudljivoga globalizacijskog doba. 

Tih prvih 460 opjevanih godina Hrvata na ovim jadranskim obalama i 177 ljeta srednjovjekovnoga hrvatskog kraljevstva bilo je "gorušičino" zrno iz kojeg je, znakovito, 888 godina nakon 1102. (Pacta conventa), niknula konačno suverena i slobodna Hrvatska. Tadić Šutra je zaokružio svoju ustihovljenu priču o ranoj hrvatskoj državnosti pa, podsjećajući se i Marulove "plavce nove", predajmo se priređivačevu pozivu - "neka sretno plovi ova rodoljubna i domoljubna 'Condura Croatica', od Jadra do Baške!" Od hrvatskog Jordana do Krka pa sokolovim letom na Kninsku tvrđavu s lepršavom hrvatskom trobojnicom!

 Mladen Vuković, 

urednik knjige

______________________________________________

Na fotografijama naslovnica knjige te Ante Nadomir Tadić Šutra u ulozi kralja Zvonimira i Barbara Alilović u ulozi kraljica Lipe 5. lipnja 2025. u Kninu (snimio Stjepan Tomić) 

616.tribina Udruge umjetnika August Šenoa, 10.prosinca 2025.

 

Jasna Popović Poje | Orašar

 

Kupit ću si orašara.

Prvo, simbol je sreće, zdravlja i snage,

a što nam više i treba.

Drugo, nemam kliješta za orahe i lješnjake,

a on ih svojom jakom čeljusti

razbija i drobi samo tako.

Treće, volim priču koja sretno završava,

a on se u njoj pretvori

u prekrasnog princa koji svoju ljubav

vodi kroz mjesečinom okupanu zimsku noć.

Nadam se da će tako biti 

i u mom slučaju.

Tu je i Zemlja slatkiša,

a tko je ne bi volio posjetiti, zar ne?

Kupit ću si orašara,

drvenog vojnika s kopljem 

odjevenog obavezno u crveno

da me čuva, štiti i brani.

Želim. Moram. Hoću.

Da, poklonit ću si za ovaj Božić orašara.

Sigurno. Stoposto.     

CeKaTe | Advent na Knežiji 2025. – Glazbeni vrhunac večeri: koncert Martina Kosovca

Centar za kulturu Trešnjevka i Vijeće gradske četvrti Trešnjevka - jug organiziraju „Advent na Knežiji“, koji će se održati 14. prosinca 2025. od 16:00 do 21:00 u Mjesnom odboru Knežija, Albaharijeva 2. Program je besplatan i namijenjen svim uzrastima.

Uz bogat obiteljski i dječji program, radionicu i niz glazbenih nastupa, poseban naglasak ovogodišnjeg Adventa na Knežiji stavljen je na večernji božićni koncert Martina Kosovca u 20:00 sati. 

Ovaj mladi i sve istaknutiji vokalist, poznat po emotivnim izvedbama i snažnoj scenskoj prisutnosti, priprema poseban blagdanski repertoar ekskluzivno za ovu prigodu.

Prije nego što Martin Kosevec izađe na pozornicu, publika će moći uživati u izvedbama plesne škole Harmony, Puhačkog orkestra „Željezničar“ te vokalne skupine Asante Vocal Group.

U sklopu događanja održat će se i inkluzivni božićni sajam, na kojem sudjeluju Dom za starije osobe Trešnjevka, Udruga Svitanje (uz face painting Mercedes Bratoš) i Udruga za podršku osoba s intelektualnim poteškoćama - Klub Vjeverice.

Advent na Knežiji osmišljen je kao susret zajednice, umjetnosti i blagdanskog raspoloženja, s posebnim naglaskom na završni koncert Martina Kosovca koji će zagrijati srca svih posjetitelja ovog događanja.

NAPOMENA ZA MEDIJE:

Snimanje (foto i video) dozvoljeno je isključivo tijekom prvih 10–15 minuta programa i samo u svrhu novinarskog izvještavanja. Objavljivanje cjelovitih snimki ili dužih video materijala na YouTubeu i drugim digitalnim platformama nije dopušteno bez prethodnog pisanog odobrenja produkcije izvođača.

Cijeli program možete vidjeti na poveznici: https://cekate.hr/program/advent-na-kneziji-2025-program-za-sve-generacije/ 

Branka Smoje | Sedmi kontinent

„KOLUMBO JE TRAŽO INDIJU, A NAŠAO AMERIKU.

SVATKO IMA SVOJU INDIJU, A I AMERIKU KOJA GA ČEKA.

VAŽNO JE IĆI“

(nepoznati autor)

Mexico

Sjajne točkice su se polako povećavale, kako smo se približavali zračnoj luci Mexico Citya. Ličili su mi na kolutove dima iz lula starih Asteca. Zamišljala sam ritualni ples oko vatre. 

Hotel, u kojem smo bili smješteni, bio je na Zocolu, glavnom trgu u gradu. Kako je bio prvi studenoga, Dan mrtvih, najveći praznik u Mexicu, to je Trg bio pun ljudi, pjesme i mirisa cvijeća.

Prošla je ponoć kada smo se moja grupa i ja prošetali trgom. Crna i žuta boja su se prepletale,  mariachi su svirali. Samo sam brkove i široke osmijehe vidjela  ispod velikih sombrera. U malim šatorima su starije žene pričale priče okupljenoj djeci, a ona su ih slušala širom otvorenih usta.

Mene je privukao zvuk bubnja. Osvrnula sam se i ugledala vatru, i grupu Indijanaca kako plešu.

„Idem do vatre“, rekla sam svojoj grupi putnika, i približila sam se plesačima. Plesali su u snažnom ritmu bubnjeva. Stala sam u krug, i cupkala na mjestu. Mirisni štapići su obuzeli zrak. I vatra je plesala. Ugledah gola leđa muškarca, orošena znojem i obasjana sjajem vatre. Do pola  leđa mu se spuštala perjanica. Crvena.  Mislim da sam malo zaslinila. Osjetila sam miris, nepoznat, ali ugodan, čini mi se pomiješan s mošusom.  Visok je. Mišićav. Leđa s perjanicom su se okrenula, i ugledah najsjajnije crne oči.

I samo lagani osmijeh. Uhvati me za jednu ruku, ja ga čvrsto stisnem, a drugom mi daje znak da mu se približim.

Stojimo u centru kruga, lagano se njišemo, jer su i bubnjevi malo usporili ritam. Slobodnom rukom mi pravi krugove iznad glave, šapuće, nešto na svom jeziku. Zatim promijeni ruku, a drugom me obuhvati oko struka. Sada smo još bliže. Snažno osjećam njegov miris. Duboko dišem. Upijam ga.

Polako me vodi prema jednom kraju kruga, sa bačve  nešto uzima, i prstima mi crta krugove po čelu. Miriše na cvijeće.

„Eto, sada sam ja tvoj suprug“, tiho mi kaže na engleskom.

„Ali , ja imam …..“, pokušavam odgovoriti .

Mahne rukom, kao da ne odobrava, „Pst, sada sam ja  tvoj pravi suprug“.

I stavi mi u dlan malu roza lulu od keramike. Mene je odmah podsjetila na falus. Ups.

„Ekipa, ovaj me upravo oženio“, okrećem se i glasno kažem. Čujem pljesak.

Onda u njegovoj ruci ugledam  posudu, do pola punoj novčanica i kovanica. On mi je pruža, ja se stvarno od srca nasmijem, stavim novčanicu. Podignem se na prste i poljubim svog novog supruga.

Sve se plaća, pa i brakovi. Oni pravi.

Dan Gradske knjižnice Kaštela uz predstavljanje romana „Svirači čarobnih frula“

KNJIŽEVNA NAGRADA KNEZ TRPIMIR 2025.         Povodom obilježavanja Dana Gradske knjižnice Kaštela u ponedjeljak 8. prosinca u 19.00 u Nadbiskupovom kaštelu u Kaštel Sućurcu GKK organizira večer Od kneza Trpimira do danas uz predstavljanje romana Svirači čarobnih frula autora Mirka Ćurića.                  Roman je dobitnik Književne nagrade Knez Trpimir koju Gradska knjižnica Kaštela svake godine dodjeljuje najboljem rukopisu pristiglom na Natječaj za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman.

Roman će predstaviti Zoran Bošković, direktor Naklade Bošković, Renata Dobrić, urednica romana, idejna začetnica i inicijatorica Književne nagrade Knez Trpimir i Natječaja za najbolji hrvatski povijesni roman te autor Mirko Ćurić. 

U skladu s temom nagrađenog romana mlada pijanistica Nikolina Miše izvest će tri skladbe J. S. Bacha i F. Chopina, dok će Pučki pivači Župe sv. Jurja m. iz Kaštel Sućurca otpjevati nekoliko hrvatskih tradicionalnih božićnih pjesama. 

Svi nazočni će i ove godine moći pogledati dva uprizorena ulomka iz romana Svirači čarobnih frula, što je sastavni dio premijernog predstavljanja nagrađenog romana i nastavak tradicije s kojom je Gradska knjižnica Kaštela započela pri prvom raspisivanju ovog natječaja 2018. godine.

Roman Čuvari čarobnih svirala autora Mirka Ćurića pobjednik je Književnog natječaja Gradske knjižnice Kaštela Natječaj za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman Knez Trpimir koji je Gradska knjižnica Kaštela ove godine raspisala osmi put radi poticanja književnog stvaralaštva na temu hrvatske povijesti, s naglaskom na povijesne teme s područja Kaštelanskog zaljeva. 

Odluku o najboljem rukopisu donijelo je Povjerenstvo u sastavu: Nevenka Nekić, književnica, publicistica, povjesničarka i slikarica; Đuro Vidmarović, književnik, publicist, književni i likovni kritičar, prevoditelj, povjesničar i diplomat i Hrvoje Hitrec, književnik, romanopisac, dramski pisac, filmski i televizijski scenarist.

Autoru romana Svirači čarobnih frula bit će dodijeljena novčana nagrada u iznosu od 1330,00 €, a roman je objavljen u nakladničkoj kući Naklada Bošković u sunakladništvu s Gradskom knjižnicom Kaštela. 

Pokrovitelj Književne nagrade Knez Trpimir je Grad Kaštela. 

Pokrovitelji Književnog natječaja Knez Trpimir su Ministarstvo kulture i medija RH, Splitsko-dalmatinska županija, Grad Kaštela i Turistička zajednica Grada Kaštela.

Gradska knjižnica Kaštela Književni natječaj Knez Trpimir pokrenula je i iz razloga što se upravo u Kaštelima, kolijevci hrvatske državnosti i kolijevci hrvatske povijesti čuva najstariji prijepis Trpimirove darovnice (povelje) iz 852. godine (rodni list hrvatske državnosti), u kojoj se po prvi put spominje ime HRVAT.

Lorena Galeta | Isijavanje

Svagdanje senzacije,

-bivaju oplemenjene. 

A mirisne su lučice,

neizostavne sitnice.

Ti detalji radost množe-

upotpunjavaju praznine.

Bez nervoze, strke,

staloženije se diše.

Svjetlost oči grije,

dok razum miruje.

Izmjene su neophodne

- uvelike priželjkivane.

Zastanem uz zahvale,

Bog bdije, čuva mene.

Neprestane čarolije

-snažnu volju bude.

Ali izdvojene sekunde,

snove stvarnima čine.

Ana Stjelja objavila je inkluzivnu bajku „Sara i Beli Zmaj” u kojoj je glavna junakinja djevojčica sa Daunovim sindromom

 

Srpska autorica i multidisciplinarna umjetnica sa doktoratom iz književnosti, Ana Stjelja koja na međunarodnoj sceni objavljuje pod književnim pseudonimom Ana S. Gad, i živi u Dubaiju, bjavila je svoju novu dječju bajku „Sara i beli zmaj” — nježnu i osnažujuću priču čija je junakinja djevojčica sa Downov sindromom. Stavljajući dijete sa invaliditetom u ulogu hrabre spasiteljice svoje zajednice, knjiga poziva i djecu i odrasle da preispitaju šta su istinska snaga, hrabrost i ljepota. Arapsko izdanje knjige objavila je izdavačka kuća Ukiyoto Publishing. Prvo izdanje ove bajke objavljeno je na arapskom jeziku, a u planu su izdanja i na srpskom i engleskom jeziku.

Radnja, smještena u očaravajuću Sunčanicu Dolinu, prati Saru, osjetljivu djevojčicu bademastih očiju i srca „čistog poput zlata“. Iako je neki mještani ne razumiju, Sara pronalazi utjehu u prirodi i posjeduje poseban dar da se povezuje sa cvijećem, pticama i svijetom oko sebe. Kada ožalošćeni Bijeli Zmaj proguta sunce i utoni dolinu u mrak, upravo Sarina empatija i nepokolebljiva dobrota dopiru do njegovog ranjenog srca i ubjeđuju ga da vrati svjetlost na nebo. Zajedno, djevojčica i zmaj pretvaraju strah u prijateljstvo, a predrasude u prihvatanje:

Zdenka Čavić | Čizmica želja

Crvenu čizmicu sklada

punu lijepih želja i nade,

svakom danas na dar.

Djetetu košaru sreće,

starici na izmaku snage

slapove nade.

Čizmicu sjajnu u prozoru 

želim ama baš svakom!

Da Nikola je izdaleka vidi

i udjeli poklon i mar.

Darom da rasprši sumnje,

strpljenje zaogrne šalom, 

oku da se divi sjajnom.

Ako je zaslađen 

s malo čokolade,

bit će užitak djeci, 

poslastica za nepce,

ta mala kockica sreće.

Čizmica crvena da bude 

predvečer u prozoru,

čizmica lijepih želja.

Bar to bi trebalo biti lako,

a dobio bi je baš sva'ko.  

Vlado Gotovac | 95. obljetnica rođenja i 25. obljetnica smrti

7. prosinca 2025. je 20. obljetnica smrti hrvatskog pjesnika, filozofa i političara Vlade Gotovca, a u rujnu mu je bio 95. rođendan. Tim povodom Ogranak Matice hrvatske u Imotskom I Udruga "Vlade Gotovac i Imotski" objavili su knjigu "Vlado Gotovac i njihova tiječ" iz pera imotske profesorice Mare Pezo. Zbog obveza sudionika programa,  predstavljanje knjige će biti u subotu 27. prosinca 2025. u Imotskom.. 

Pogovore ovoj zanimljivoj knjizi o poetici Gotovčeve riječi napisali su dr. sc. Tomislav Jonjić i dr. sc. Filip Zoričić, a evo predgovornog slova Mladena Vukovića.

ZAVIČAJNA I UNIVERZALNA DOMOVNICA

U ovoj obljetničarsķoj 2025. godini, kada obilježavamo 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva i brojne druge značajne jubileje, prisjećamo se i 95. rođendana i 25. godišnjice smrti još jednom knjigom u spomen Vlade Gotovca, koji je svoj duh i tijelo uložio u neizbrisive žrtvoslovne temelje stvaranja slobodne i demokratske Hrvatske. Autorica ovog knjiškog uzdarja Mara Pezo, dobra duša imotske kulture, svoju je monografiju o Gotovcu počela kratkim rodoslovljem tog slavnog prezimena s kamena Dalmatinske zagore, otkriva zbiljsku rodnu kuću pjesnika, prati književnikovo odrastanje, selidbe s obitelji kamo bi mu otac dobio premještaj u služb. Slijede zapisi o njegovu “suživotu sa šutnjom”, prijateljstvima, novinarskom poslu, dvokratnom zatvoru te rađanju slobode i prvom desetljeću u suverenoj Lijepoj Našoj u kojoj je ostavio dubok demokratski, politički, oratorski, kulturni i matičarski rad. Te duboko zaorane brazde u našem društvenom ozračju posvjedočene su brojnim citatima o njegovim životnim usudila i sudovima o čovjeku, djelu, odgovornosti, dostojanstvu, ljubavi, moralu, vjeri, smrti... Najviše redaka posvećeno je Gotovčevu pjesništvu, duhovnosti, mudroslovlju, govorništvu, riječima i jeziku.

Nije se moglo prešutjeti niti zaobići Vladina misaonošću i zvijezdama prožeta poezija o imotskom zavičaju, jezerima, groblju gdje mu počivaju roditelji. Još za pjesnikova života njegovi uvaženi kolege po peru posvetili su mu uznosite stihove, a i nakon Gotovčeva odlaska u “zabranjenu” vječnost mlađi naraštaji poeta nastavlja se nadahnjivati njegovom riječju i životom s nedostižnim vertikalama na našoj političkoj pozornici. 

Imotski, rodni mu grad na gori, nije zaboravio jednog od svojih najboljih sinova, redovito mu se odužuje tradicijskim prosinačkim komemorativnim i pjesničkim druženjima. Potvrđuje to još jednom i ova vrijedna knjiga, spomenica na velikog čovjeka, i ne manjeg pjesnika, koji njome dobiva i imotsku i univerzalnu domovnicu.

I nakon ove zavičajne zahvalnice, dragi Vlado, uspomene na tebe iznova će procvjetati. 

Slavica Aralica | Zmija

Tek što je vrisak sa starog zvonika proparao usnuli mir nad malim primorskim mjestom, oglasio se i vapor s kojega su prvo poletjele ofucane cime na mul. Zatim su se njegove skale s parapetima grčevito uhvatile za rivu i čim su po njima počeli curiti putnici s broda, sparni ljetni dan je širom otvorio svoja vrata.

U isto vrijeme kad se i Šimić Mali počeo vrpoljiti na staroj kočeti od pršone i po jer mu je kroz bužu na škurama prodro trak sunca koji se, nakon što je zavirio u svaki kutak siromaške kamare, rasplesao u taktu burina po njegovu musavu licu. To ga je silno škakljalo pa je počeo češati, a onda trljati jedno po jedno oko, skidajući s njih krmelje da ih može otvoriti i pogledati tko se to s njim mazi u ranu zoru, a mater sigurno nije: ima tome dvije godine da su je pokopali pored babe i dida  gore, na Crkvinama. Instinktivno popipa kušin do sebe da nije na njemu ćaća jer sad on spava na materinu mjestu. Jutros ga nije bilo,  već je u polju među lozama sa starijim bratom. A onda spazi onaj tračak sunca koji mu se premjestio na mršava prsa, pa odatle na nogu, pa na palac i taman da će otići kad se Šimić Mali spusti na dno kočete da ga zadrži na sebi, da osjeti njegove mlake dodire kakve je mater po njemu sijala kad su se zajedno budili. A onda začuje kruljenje iz stomaka i prekine tu igru kako bi našao nešto za pojesti. U kuhinji ga na stolu dočeka komad crna kruha i na njemu par kapi maslinova ulja i rep od slane srdele, toliko je ostalo poslije ćaće i brata mu. Proguta to u trenu, kacjolom zagrabi iz sića vode, napije se, protegne još dva-tri puta i sune niza skale vani kao da ga netko goni. Nije volio biti sam u kući.

Najava-otvorenje izložbe | Petra Slobodnjak: Putešestvije-neopipljive granice/Galerija Prozor

 

Petra Slobodnjak: Putešestvije

Povod za izlaganje biciklističkih putešestvija bila je trudnoća i prihvaćanje da je takvoj vrsti putovanja došao kraj. Od 2012. godine s dečkom, sada mužem, krenula sam na putovanja biciklom, koji sam kao prijevozno sredstvo, odabrala zbog njega. Te godine išao je u Francusku s muškim prijateljima, a ja sam se osjećala isključeno iz avanturističkih podviga jer nije vjerovao da sam spremna za takvu vrstu izazova. Stao je na žulj mom drčnom karakteru pa smo tri dana nakon što se vratio, biciklom otputovali na Durmitor kako bismo trčali utrku od dvadeset pet kilometara. U narednim godinama pedalirali smo Albanijom, Kosovom, Grčkom, Makedonijom, Hrvatskom, Crnom Gorom, Indijom, Kazahstanom i Kirgistanom. Na svakom putovanju postojao je moment u kojem je moja mentalna snaga došla do granica svojih mogućnosti. Na prvom je to bilo na asfaltiranoj cesti koja se od Dubrovnika diže prema Bosni i Hercegovini. Na zadnjem, u Kirgistanu, prilikom guranja trideset pet kila teškog bicikla po planinarskoj stazi pokušavajući stići na prijevoj Jukku na 3640 m koji se nalazi netom ispod granice vječnog snijega. Izložene fotografije vizualni su fragmenti svakodnevice snimljeni kako bi od zaborava sačuvali vizure godišnjih odmora, a emotivno odražavaju stanja u kojima sam bila tada i u kojima se prepoznajem danas kao mama. Tekstovi su fotografije, mentalne granice  koje nikada nisu snimljene. Niti su zapisane u dnevnike. Jer sam ih neposredno nakon iskustva pokušala sakriti. Nose određenu težinu pa je bilo prerano za bilježenje. Retrospektivno gledajući odležano iskustvo, mentalna pucanja su moja najvibrantnija sjećanja i najdraže anegdote. Iz njih sam naučila najviše o sebi i nama kao paru, a pokazale su se i kao izvrsna priprema za roditeljstvo. Jer osjećaji su isti. Strah. Preplavljenost. Uzbuđenje. Umor. Prisutnost. Iskustvo u kojem se oba partnera nalaze prvi put. Iskustvo koje istovremeno ispunjava i crpi. Oblikuje iznutra.

Petra Slobodnjak

Ivana Kranželić | Koraci

Sričemo korake

Trebamo štake

Padamo često

Na isto mjesto

Čak ni ne boli

Kad se posoli.

Tek psovka neka

Il stara izreka

Poprati pad

Utaži glad

Klimav je most

I ljulja se dost'

Za zrak se lovim

Pa sve ponovim.

I kamo dalje

U čije ralje

Magla je gusta

Tiha su usta.

Pažljivo broje

Riječi svoje.

Božica Jelušić | Dan treba svoju boju

 

Dan treba svoju boju, biljeg posebna kova.

Da se u radosti rodi, bistar i punoljetan.

On želi savršen biti, spašen iz vremeplova,

Osobit do krajnje mjere, gospodski, izuzetan.

Pitaš ga trebaju li mu kandže, krilo il' surla?

No, on u običnost tone i pada u sinkopu.

Dok tvoja glad za bojom s ruba prašume urla,

Zbog čega ih je tako malo u tvome snopu?

Istražuješ, led topiš, krivicu tražiš bez smisla.

Dok teglenica škripi: niz rijeku život tegli.

I plače ti se jako: neka te muka stisla,

Ljutnja na one što su u bezbojnost zalegli.

Čučiš ko vodopija za pohabanim plotom,

Tražeći neku svoju družinu odabranu.

Jer život treba svrhu i nagradu, no o tom,

Zboriti mnogo je teže nego o lijepom danu.

Milkica Ursa | Pleme

Sjedim s plemenom u krugu,
rekao si nam da čuvamo ognjište.
Sjedimo jedni pokraj drugih već nekoliko stoljeća,
žene i rijetki muškarci.
Nebo zvjezdano iznad nas,
zemlja ispod nas.
Lupamo nogama dok plešemo,
odzvanja brdima i dolovima.
Umorni stanemo zaogrnuti.

I majke nerotkinje čuvaju potomstvo.

Zar ne?