[Petar Pilipović, vlastita naklada, Zagreb, 2025.]Čitajući novi autobiografski roman kroničara nekoliko režima čiji je svjedok bio, dojma sam kako Petar Pilipović doista ima odgovor na pitanje iz naslova knjige. Podijelivši vlastiti život u nekoliko ključnih poglavlja autor se poistovjećuje s običnim čovjekom koji je živio, učio, radio i stvarao u zajednici tih dekada dvadesetog stoljeća. Čitavom radnjom i prolaskom kroz Petrovo odrastanje čitatelja se navodi na promišljanje, rezimiranje problematike i davanje praktičnih rješenja koji su većinu ljudi sputavali tih godina i desetljeća. Državni poredak, političko opredjeljenje i stupanj obrazovanja određivali su status pojedinca u društvu. Svi konzumenti ove bogate knjige osobnih dojmova i autobiografskih crtica, gdjegdje ispripovijedanih vrlo objektivno, ako su živjeli u to vrijeme u potpunosti se s autorom mogu poistovjetiti, a ako su ipak pripadnici nešto mlađe generacije čitajući uvjerljive opise događaja i njihovih aktera bez pol muke se mogu stopiti sa sredinom koju nam autor nudi kao na pladnju.
Svojevrsnim romanom toka svijesti Pilipović nam „proustovski“, ali bez kolačića (eventualno uz čašu odličnog crnog vina iz šibenskog zaleđa), otvara nove vidike i pruža uvid u raznovrstan i nimalo nezanimljiv život kojeg je proživio, a nas kao njegove sljedbenike preživio iskustvima kojima se malo tko od nas može pohvaliti. Surovo djetinjstvo koje je uljepšavala predivna priroda diljem nekoliko bivših jugoslavenskih republika te ljudi puni razumijevanja i topline kojima je, srećom, bio okružen nije bilo lako odživjeti i uskočiti u toliko željenu odraslost. Sada s vremenskim odmakom i vraćanjima u mladost koju je proveo u Bosni, Vojvodini, Hercegovini autor se ne libi prisjetiti ni očeve strogoće u odgoju svog potomka kao ni prerane majčine smrti. Oba roditelja i zbivanja oko njih najviše su obilježile autora i od njega učinili uzornog muškarca spremnog da se isključivo vlastitom borbom, trudom i odricanjima othrva svim društvenim negativnostima te od svega ponuđenoga, koliko je moguće, stvori idealno mjesto za život.
Posebnu draž ovoj knjizi daju na prikladnim mjestima vješto uvrštene autorove misli odnosno mudri citati poznatih povijesnih osoba koje su se zatekle na Petrovom životnom putu. Osobe iz kojih je crpio životnu mudrost bile su redom navođenja u knjizi: Konfucije, Bacon, Rotterdamski, S. Radić, Jerzy Lec, Kissinger, Fromm, Kaligula, Shakespeare, Euripid, Hagen, Voltaire, Kosik, Don Bosco, McKenzie, Nietzsche, Platon, Gibran, Pam Brown, Altenberg, Jesenjin, Marinković, Barbara D. Angelis, Ellen Kay, J. F. Kennedy, John Lennon, Bernard Shaw, Montesquien, Erich Maria Remarche, Seneka, Montaigne, Neruda, A. Starčević, B. Franklin, roditelji, poznanici...
U svakom dijelu ove knjige neizbježna je autorova naklonost tekovinama bratstva i jedinstva, sloge i zajedništva koje čitavim bićem zagovara od najranijeg djetinjstva i svjesnosti svojeg postojanja. Osim opčinjenosti nekadašnjom državom koja je po autoru bila uređena na zadovoljstvo svakog njezinog građanina i stanovnika, valja napomenuti i iznimnu Petrovu načitanost pa i stručnost u mnogim područjima ljudskog djelovanja: ekonomija, fizika, matematika, povijest, strojarstvo, militarizam, sociologija. U tom duhu i sa zavidnom bazičnom naobrazbom autor se u zajednici istaknuo marljivim radom, poštenjem, kolegijalnošću, sportskim dosezima, ljubavnim uspjesima, ali i sudjelovanjem na demonstracijama, uvijek na strani slabijih i za veća prava potlačenih. Tijekom školovanja Petar je imao nekoliko životnih uzora koji su ga usmjeravali. Posebno je upečatljiv bio jedan fakultetski profesor te istaknuti pojedinci poput radnika i državnika Josipa Broza Tita odnosno znanstvenika Nikole Tesle i Alberta Einsteina. Na nekoliko mjesta u romanu Pilipović nam suprotstavlja socijalizam koji ga je obilježio i neoliberalni kapitalizam koji ga guši već tridesetak godina. U tim dijelovima autor se iznova prisjeća svih prednosti jednog uređenja ali i ukazuje na sve mane drugog.
Kao pravom romantičaru Petru su najteže padali rastanci od voljenih i dragih osoba, ponajprije odlazak majke a potom rastanci od prijatelja s kojima je dijelio dobro i ne tako lijepo ali živahno iskustvo tijekom studiranja. Prvi teški fizički poslovi na radnim akcijama ali i u pekari za vrijeme studija očeličile su Petra i stvorili od njega čvrstu osobu s jasnim ciljevima i vizijama. Jedna od tih želja bila je doseliti u Zagreb iz kojega je odlazio ali mu se uvijek iznova vraćao, gradu iz kojega je crpio i snagu i motivaciju za stvaralaštvo. Okosnica Petrovog bića sazdana je od četiri temeljna stupa koja održavaju svakog čovjeka, a njih opisuje u svojoj prvoj knjizi – zbirci Aforizmi jednog života, objavljenoj prije punih deset godina: „mladost – je najkraće i najčudesnije putovanje u našem životu, rad – ulijeva ulje u svjetiljku života a razmišljanje pali plamen, bogatstvo i siromaštvo – imaju zajedničko prokletstvo: čovjeka učine robom, starost – u zdravlje autoru i njegovim čitateljima“. Radna mjesta u socijalistički uređenim kolektivima na pozicijama običnog radnika, sindikalista ili djelatnika u gospodarstvu formirali su Petra dajući mu slobodu razmišljanja i djelovanja.
U zrelijim godinama je osjetio potrebu za pisanjem, zapravo bilježenjem društvenih anomalija pa je tako i nastala prva zbirka aforizama i mudrih misli, od kojih se neke od njih mirne duše mogu tumačiti poslovicama i mudrim izrekama. Ni teške političke teme poput likvidacije zagrebačke obitelji Zec nisu mimoišle Petrovo pero pa je na svoj način dao hommage sjećanjem na nevine civilne žrtve Domovinskog rata s naglaskom „ne ponovilo se nikada i nikome!“ Univerzijada održana 1987. godine u Zagrebu podsjetila je Pilipovića na negdašnje sletove jugoslavenske omladine s izvrsnom pripremom i cjelokupnom organizacijom kao uzor svim budućim sportskim događanjima u samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj. Amerika kao svjetski policajac i centar svjetske moći probudile su u Petru želju za uspjehom i slavom, ali mu je ostala nedosanjana. Tijekom mučnih devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je bilo mnogo tragičnih događaja i stradanja nedužnih, autor je bio besposlen, šetao Maksimirom i razmišljao o prolaznosti života. Iako je, kronološki donekle logično, posljednje poglavlje svog romana Pilipović nazvao jednostavno Kraj, s veseljem obavještavam sve sadašnje i buduće čitatelje ovog romana kako je njezin autor još itekako vitalan, oštrouman i hrabar suočiti se sa svim nedaćama modernog tehnološkog doba i vjerujem da će nas mnogo prije 2034. godine razveseliti još jednom poučnom knjigom za generacije koje tek dolaze. „donkihotovska“ vječita borba s vjetrenjačama ostat će temeljni životni kredo Petra Pilipovića i te strasti se autor neće tako lako riješiti nijednim medicinskim ili alternativnim pripravkom.
Dražen Jergović,
dopredsjednik Udruge hrvatskih aforista i humorista
.jpg)
