|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
One pokazuju na društvenim mrežama
svoja tijela.
Baš kao robu.
Sakupljaju lajkove i pratioce.
Postaju slavne.
Društvo spektakla
ih zove ‘uspješnim ženama’.
Radnice šiju majice.
Stvaraju sadržaj u tvornici.
Vrijedne kao mravi.
Bezbrojne, anonimne.
Društvo spektakla
ih zove ‘siromašnim ženama’.
Ljubav je osnovni motiv svih romana Ante Jeličića Belece, koji se u svom četvrtom romanu bavi svojim najvećim životnim strastima, a to su romantična ljubav i navijačka ljubav prema nogometnom klubu koji u velikoj mjeri oblikuje dalmatinski mentalitet. I u „Hajdučkoj ljubavnoj priči“ Beleca zadržava slobodni stil pisanja izvan čvrste romaneskne forme te kroz monologe, prisjećanja i zapažanja opisuje životne kušnje mladića Rica, njegove ljubavi i putovanja. Ante Jeličić Beleca privukao je pažnju publike romanom „Ljubavna pjesma“ u kojem je opisao osobni rast kroz Oliverove ljubavne pjesme. Kao što se u „Ljubavnoj pjesmi“ poetski bavi odjecima Oliverovih balada, tako se u „Hajdučkoj ljubavnoj priči“ bavi navijačkim strastima, Hajdukom i emocijama koje se rijetko opisuju, a traže elaboriranje.
Ante Jeličić Beleca (Split, 1990) odrastao je na Hvaru, a u ranoj mladosti bavio se rukometom. Završio je studij sportskog menadžmenta u Splitu te MBA u SAD-u. U Australiji je bio izbornik ženske i muške rukometne reprezentacije Australije (2016. – 2019.) i time najmlađi izbornik rukometne reprezentacije u povijesti.
S Antom Jeličićem Belecom razgovaramo o motivima romana „Ljubavna hajdučka priča“, o Hajduku, o putovanjima u životu i u pisanju te o snažnim emocijama koje upliće u svoje romane.
Taktovi klavira, pučko kazalište, križić i balun – to su emotivna sidrišta koje mladi Rico nastoji sam sebi razjasniti i sačuvati u svom životu. Kako je nastao roman „Ljubavna hajdučka priča“? Odakle ideja za roman o ljubavima i Hajduku?
Upravo ta četiri simbola nekako opisuju a i prožimaju cijeli roman, a to su zapravo ništa drugo doli ključevi za otvaranja vrata djetinjstva koje nas obilježi trajno, usudio bih se reći za života. Rico nastoji sebi to razjasniti, a istovremeno i sačuvati u putu života, jer mislim da je to onaj teži dio i tu osoba u traženju otpetljava, a zapravo plete nove niti. To je zanimljiv proces u umjetnosti za koji smatram da je najbolji način izražavanja predivne ljepote života, a opet tako nepredvidive i paradoksalne. I zato upravo potreba za pisanjem, za pričama, za uspomenama koje oživljavamo, za emocijama, u konačnici, naravno, za ljubavlju.
Hajduk je simbol, inspiracija, mladenačko utočište i životna škola. Tko će se pronaći u Ljubavnoj hajdučkoj priči? Je li namijenjena mladim ili iskusnim navijačima Hajduka?
Hajduk je simbol, ali i otpor, bunt, žar koji tinja kada osoba traži svoj identitet i ulogu u svijetu. On je ideal, ali i svakodnevnica. Ne znam kome je namijenjena, rekao bih da prvenstveno onima koji jesu hajdukovci, ali ne i isključivo njima nego ljudima koji vole Dalmaciju, a ne moraju nužno biti nogometno strastveni, jer ovo je u prvom redu fiktivna priča o dvoje mladih ljudi, a Hajduk se samo nameće poput lajt-motiva. Nešto slično kao i s Ljubavnom pjesmom i Oliverom, gdje je lajt-motiv bila pjesma, a roman nije imao nikakve veze sa samim Oliverovim životom. Inspiracija je jedno, a književnost toliko široka da je ne bih ograničavao na jedan klub ili podneblje. Tu ide ona priča o paradoksu života, primjerice za napisati priču o Hajduku, moraš dobro znati povijest i prilike Dinama. Moj roman najviše kupuju ljudi iz Zagreba što mi je čudno, ali i poticajno.
Kao i u prethodnim Vašim romanima, „Ljubavna molitva“ i „Ljubavna pjesma“, putovanja su važan dio romana i sazrijevanja glavnog junaka. Kako putovanja grade glavnog junaka? Ispunjavaju li njegova očekivanja?
U Knjižnici Bogdana Ogrizovića u petak, 12. prosinca 2025. održano je predstavljanje zbirke pjesama Milke Knežević "Mjesečeva kći" (s naslovnicom na kojoj je slika Milke Knežević, jer ona je i slikarica).
Poslije pozdravne riječi voditeljice Knjižnice Bogdana.Ogrizovića dr.sc. Jasne Kovačević, prvi je govorio Mladen Veličković, predsjednik Hrvatsko-Slovenskog društva i naglasio dobru suradnju Slovenije i Hrvatske na polju kulture. Naveo je neke uspješne izložbe kao što su bile izložbe u Trakošćanu i Varaždinu te osnivanje Društva Hrvatsko - slovenskog prijateljstva u Varaždinu, a uz to i prevođenje i objavljivanje nekoliko knjiga.
Gospodin profesor Đuro Vidmarović, književnik, pjesnik, prevoditelj i diplomat u mirovini, koji je bio predsjednik Društva hrvatskih književnika i veleposlanik u Ukrajini dao je stručan i iscrpan kritični prikaz o poetskom izričaju Milke Knežević. Pohvalio je pjesme, pjesnički izričaj koji je često melankoličan, u tamnim tonovima kao što je i svjetlo mjeseca koje je blijedo i nekako hladno - ne obasjava nas i ne grije kao sunce. Također je istaknuo da je objavljena i njena prozna knjiga "Ploveći otoci" / zbirka pripovjedaka (izdavač Kulturno društvo Mariborska literarna družba, 2023., uredio Marjan Pungartnik koji uspješno već tri decenija vodi Literarnu hišu u Mariboru.
Nažalost treći predstavljač Marijan Pungartnik, pjesnik i književnik te voditelj Literarne družbe Maribor nije mogao doći čak iz Maribora ali je pohvaljena i naglašena njegova međunarodna suradnja i predstavljanje njegovih pjesama u Gradskoj knjižnici u Zagrebu. Također je poznata, uspješna i dugogodišnja organizacija Marijana Pungartnika u predstavljanju brojnih autora naše regije pa i šire.
Promotorica i moderator predstavljanja knjige bila je mr.sc. Narcisa Potežica koja je naglasila da joj je bilo veliko zadovoljstvo i čast sudjelovati u ovoj svečanosti, u atmosferi prijateljstva. Osim toga podsjetila je da je predstavljanje ove zbirke pjesama znakovitog datuma - 12.12. i to baš uoči 13. prosinca kada je sv. Lucija koja donosi dugo očekivanu svjetlost i simbol je novog dolazećeg svjetla. U ovo adventsko doba kada čekamo rođenja novog svjetla, u kršćanstvu dolazak Isusa a u mnogim vjerovanjima od sredine prosinca čeka se zimski solsticij a to je i vrijeme je pobjede dobrog nad mrakom kao što je i rađanje ove lijepe nove knjige ujedno dolazak nečeg svijetlog, dobrog i pozitivnog na našoj literarnoj sceni.
U svakom slučaju na predanom radu i entuzijazmu treba pjesnikinji i slikarici Milki Knežević čestitati! Ona je također uz svoju struku kao zdravstveni radnik godinama bila uspješna organizatorica brojnih međunarodnih izložbi ( čak 15) i urednica nekoliko knjiga kao što je zbirka "Mostovi prijateljstva" u kojoj su sudjelovali pjesnici iz 19 zemalja i "Zlatna žlica" ( recepti iz 11 zemalja), a uredila je i Kinesku kuharicu uz podršku veleposlanstva NR Kine u Republici Hrvatskoj.
A evo što je objavila Knjižnica Bogdan Ogrizović u najavi događaja:
Knjiga „Mjesečeva kći“ je apsolutno hrvatska suvremena poezija, što više, problematski dublje ulazi u neke goruće teme od većine hrvatskih (grubo rečeno, izvorno). Duboko su me se dojmile njezine pjesme u kojima su tema Velebit i Lika autora. Taj je prostor za nju gotovo hrvatska Arcadia.
Drugu skupinu Kneževićkinih stihova čine oni čiji sadržaj dublje zadire u društvene pa i političke teme. Na primjer, velika je i aktualna tema koju Milka Knežević poetskim govorom stavlja pred čitatelje jest gorka stvarnost iseljavanja mladih ljudi iz domovine, uz očekivanje da u tuđem svijetu kako ona piše „pečene patke padaju s neba“.
Na kraju pjesnikinji i slikarici Milki Knežević treba čestitati – jer ona živi ipak podalje od Zagreba - Višnjici kod Lepoglave i želimo da ostvari još uspješnih međunarodnih događanja kao što su literarno - slikarskih susreti koji su do sada bili u Lepoglavi, Trakošćanu i Varaždinu. Ona je sudjelovala i na manifestaciji Literarno - likovnih susreta u Rešetarima (mjesto kod Nove Gradiške) na koji dolaze svake godine brojni pjesnici i slikari amateri. Njihovo stvaralaštvo uvijek je lijepo iznenađenje kao što je 2023. godine bila pjesnička zbirka Milke Knežević a sada je ova knjiga - zbirka pjesama „Mjesečeva kći” napokon predstavljena i zagrebačkoj publici!
O romanu Ratka Bjelčića i Silvije Šesto "123456 a možda i 7"
(Ilustracije Nina Ivanović; Zagreb: Naklada Semafora, 2024.)
Piše: Mirjana Mrkela
Četiri ruke
Ja imam dvije ruke i to nije ništa neobično. Ali moji prijatelji Silvija i Ratko imaju četiri ruke.
Smijali smo se kad sam im to rekla: troja usta se smiju, šest ruku veselo mašu.
– Zapravo jest tako. – uozbiljila se naša prijateljica Silvija Šesto – Četveroručno se svira klavir, a može se i pisati u četiri ruke. Tako ponekad radimo Ratko i ja.
– Da, zbilja, ako znamo tipkati, onda svatko koristi po dvije ruke. – pojašnjava naš prijatelj Ratko Bjelčić – A dva plus dva je četiri.
– Također, – moram dodati – 123456 plus jedan moglo bi biti... koliko?
– 123457! – uglas kažu moji prijatelji i opet se smijemo.
Smiješno nam je jer naslov njihovog romana glasi: "123456 a možda i 7". Dakle, 7 možda jest, a možda i nije. Ni zbroj ruku u stvarnosti nije baš točan. Jer Ratko i Silvija ne pišu odjednom nego svatko sa sebe. Šalju jedno drugome isti tekst pa prepravljaju i dopunjuju. Konačan rezultat je zajednička knjiga, ova i još nekoliko prije ove.
Znanost, škola i život
Spomenuti roman s brojevima u naslovu nema baš veze s matematikom. Iako geometrija jako dobro ide djevojci koja se zove Senka. Naravno, nitko nije bez problema pa ni ona.
"Pogledavši se u ogledalo, ugledala je crvenilo oko prišta.
– Idem na sastanak s Leonom, a imam tu prištinu! Užas!"
Taj Leon je bio rukometaš i stručnjak za jednu drugu znanost – kemiju. Bio je i novi učenik u jednoj drugoj školi.
"Pogledala je prema razrednici. Pored razrednice ugledala je visokog, plavokosog, zgodnog, atletski građenog, nepoznatog vršnjaka."
Djevojka koja mu se zadivljeno osmjehnula zove se Loredana. I gle čuda, ona nema pojma o kemiji! Zato je profesor odredio da ju Leon poučava. On se trudi, ali nije osjetljiv na njezine čari.
"Loredana se baš loše osjećala nakon što je Leon otišao. A otišao je nedugo nakon što ona doseli put nije shvatila te kemijske veze. Iako se Leon trudio iz petnih žila, njoj jednostavno nije radio mozak. Što je više željela ostaviti dobar dojam na Leona, to se sve više pretvarala u glupaču koja ne shvaća ništa ni nakon desetog pokušaja. Danas jednostavno nije njezin dan. To više što osjeća da Leon baš i nije fasciniran njezinom popularnošću izvan nastave i stvarnosti, a u stvarnosti gradiva baš joj ništa ne polazi za rukom."
No Loredani se divi Senka.
"Sve su joj se fotografije svidjele. Na nekima je Loredana pozirala kao manekenka, a na nekima je bila u društvu vršnjakinja koje su sve od reda bile ljepotice. Bile su lijepo odjevene, i to u markiranu odjeću. I na svim je fotografijama Loredana bila super našminkana. S genijalnom frizurom."
Društvene mreže, prijateljstva i rukomet
Loredana je popularna na društvenim mrežama. Jer, ona je influencerica.
"– Znaš li ti uopće što je to influencerica? – pitala ga je Loredana s podsmijehom.
– Nemam pojma!"
Pohvalila se Leonu brojem pratitelja. Bilo ih je 123456. To je mnogo više nego što gledatelja na rukometnoj utakmici.
"Loredana se osjećala ponosno. Nju prati više ljudi nego Leona i sve njegove suigrače.
Leon je bio iznenađen, a Loredana je shvatila da taj dečko stvarno nema pojma o svemu tome."
Ona se nadala da će je i on zapratiti. Ali nikako pa nikako. Sa Senkom je bilo drugačije. Njezine prijateljice Vesna i Ljiljana obožavaju Loredanu.
"– Hoće li i njezin TikTok pokazivati kako se čupaju obrve i češljaju trepavice? – zapitala ih je Senka podrugljivim tonom.
– Možda hoće! – uzvratila joj je ljutita Ljiljana.
Znala je da Senka ne shvaća i ne odobrava to što radi Loredana, ali ne mora zato koristiti svaki trenutak da im to gura pod nos. Uopće se ne odnosi prijateljski!
– Kad nisi normalna! – ispalila je.
– Ja nisam normalna? – Senka je uprla kažiprst na svoja prsa i pogledala Ljiljanu ravno u oči.
Pogledala je i Vesnu, ali Vesna joj nije pružila nimalo podrške.
– Ja nisam normalna?! – ponovila je povrijeđeno Senka – Ja?!
– Kad si protiv Loredane! – tiho je promrmljala Ljiljana."
Prijateljstvo i opet sport
I Ljiljani i Senki bilo je žao. Bile su prijateljice, a nisu se razumjele. Vesna je rekla da Senka ne shvaća zašto je Loredana popularna. Ovo je za Senku bio izazov pa joj je odgovorila:
"– Pa, ako ti shvaćaš, zašto ne bih ja?! Pa nije to geometrija!"
Zato je Senka nastojala bolje upoznati Loredanu. Ne samo to. Uskoro ju je pokušala i oponašati. Pogodite kome se to nije svidjelo!
Meni se sviđa prijateljstvo Silvije Šesto i Ratka Bjelčića. Sjajno je što su prijatelji i pišu zajedničke romane.
U romanu "123456 a možda i 7" i Loredana razmišlja o prijateljstvu.
"– Nešto ne valja! najiskrenije je zaključila i pitala se kakvog to sve ima smisla i gdje su sad svi ti ljudi koji je prate. Što znače četiri tisuće njih kad nema nikoga daje sad utješi, ohrabri, oraspoloži?"
Ali, kao što je Leon rekao Senki:
"– Sportaši ne odustaju pred preprekom kad im je teško. Prihvate izazov i..."
Jedra su razmaknuta –
Među njima kaos buja.
Kostobolja rastura tkiva-
Mrveći epitafe prizemlja.
Neuspješna reanimacija –
Puni stupce crnih kronika.
Mrtvi šetaju grobljima-
Vade parafin iz svijeća.
A kontaminacija huljama,
Opustošila je iskupljenja..
Sve je više nasilja,
Zločina i femicida.
Kada će zasjati kapitulacija,
Ona pravična, istinoljubiva?!
Dokad se borimo s demonima,
Čija li nas sustižu prokletstva?
Ova noć brigom mi je satkana.
Zidovi ne umiruju, razvlače se u prostrane galerije.
Slike tminu grizu.
Dozivam u pomoć snažne žene svoje prošlosti.
Nezaboravne,
kojima su bile premalene tvorničke sale, grube obrade i strojevi,
za snagu kojom su prkosile muškom svijetu.
Rane su liječile toplim cvijetom kamilice i strogo o njima šutjele,
te moje žene, koje su izravnavale stube pod težinom svojih tereta.
Gdje ću, kako ću, pronaći svoje tople cvjetove.
Prisloniti ih na oči, da me odvedu u blizinu bezbrižnosti
gdje bih grijala pupoljke i grlila one, koje hodat će poslije mene.
Božić je i tišina je postala bijela i topla
i kruh miriše na ruke žene koju volim
svjetlo ne traži razlog da bi svijetlilo jače nego jučer
i snijeg ako padne mir će otkriti
Božić je i dim iz dimnjaka piše pisma nebu
i sve što pamti djetinjstvo sjedi na pragu kuće
zvona ne žure broje pahulje
i malo je svjetla dovoljno da se svemir osmjehne
Božić je i u džepu par sitnih sjećanja
i nebo se spustilo niže da čuje kako dijete diše
i svi su negdje kod svojih maleni kao dah
danas i sat zna ime tišine i ne pita previše
Božić je i netko pjeva o radosti dana u prozoru
netko o dugovima i djeci što na staklu broje dah
a ja sam zrnom soli zapalio zvijezde i pustio da gore
Vrijeme je sjelo za stol pod murvom u dvorištu
pod kojom u čaši vina žive sjećanja duže od kalendara
Božić je i neka zavlada mir
između onog što jesmo i onog što smo htjeli biti
Ako me pitaš što želim pod borom
ništa novo samo da ova noć potraje
dovoljno dugo da oprost stigne pješice
Božić je i to je dovoljno
