Zelena tribina | 21.studenog 2025. Knjižnica Marije Jurić Zagorke

 

UHBDR91 | Otvoren natječaj za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu „Zvonimir Golob“

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) raspisala je tradicionalni natječaj za najbolju neobjavljenu ljubavnu pjesmu „Zvonimir Golob“.

Na natječaj se može poslati najviše do dvije neobjavljene pjesme, i to do 15. siječnja 2026.. na adresu: UHBDR91. 48000 Koprivnica, pp.124, ili putem elektroničke pošte mladen.pavkovic.kc@gmail.com.

Uz radove treba navesti: ime i prezime, adresu, email, broj mobitela, kratki životopis.

Natječaj se organizira od 2003. godine. Nagrada se sastoji od „Velike zlatne plakete“ ,a Prosudbeni sud može dodijeliti i do pet zahvalnica.

Mogu sudjelovati i autori iz inozemstva.

Želja je organizatora da što više ljudi pišu i objavljuju poeziju, a iznimno im je stalo i do  sjećanja na velikog hrvatskog književnika, rođenog u Koprivnici, Zvonimira Goloba (1927.- 1997.).

Ove godine nagrada je pripala pjesnicima Tomislavu Marijanu Bilosniću (Zadar) i Zrinku Kapetaniću (Nova Gradiška), dok su ranije ovo priznanje primili i: Enes Kišević, Alka Vuica, Stanka Gjurić, Zlatko Tomičić, Ružica Soldo, Drago Štambuk, Željko Krušlin-Kruška, Božica Jelušić, Mirjana Kolarek-Karakaš, Drago Štambuk, Željko Krznarić, Anton Kikaš, Miro Gavran, Sonja Smolec, Lidija Bajuk, Luko Paljetak i drugi.

UHBDR91.

Bez cenzure | 20.studenog 2025. u 18. sati

 

Zorica Antulov | Riječima zaludnim...

 

Ne nabacuj se riječima zaludnim

na dijete iz utrobe nerođeno. 

Na majku mu umorenu. 

Na mladost izgubljenu 

ne nabacuj se riječima zaludnim. 

Na humak očev nestao. 

Na humak u duši procvao. 

Ne bacaj grumen taštine svoje grlate

na duše im nemušte, 

ugrabljene. 

Ne nabacuj se riječima zaludnim

na svijeće oltarne

upaljene. 

Ne nabacuj se ... 

Vapaju hladnog Dunava, 

kriku  s ravnice sjećanja

ne zamjeri se. 

Znaj:

narasla na ranama, 

zarasla pod vjeđama

suza

nad zvonikom Grada

još nije zakopana! 

Znaj:

Iz križa izdjeljana

pepelna poletjet će ptica, 

s krilima sjajnim ko sunce! 

Sjajnim ko ljubav sama. 

Ne vrijeđaj pepeo zaspalih. 

Tugu i svetost dana tih. 

Utihni.

Pisci u stisci | Ivica Prtenjača i Karmela Špoljarić, srijeda, 19. 11. u 19 sati, kic - polukat, Preradovićeva 5

 

U srijedu, 19. 11. u 19 sati KIC vas opet poziva u svoj STISAK, a ovaj put stiskat ćemo se s IVICOM PRTENJAČOM koji će nam govoriti o svojoj poeziji i prozi u trenucima njihova nastajanja - gdje je sve i kako pisao, je li to išlo lako, ili baš i nije, i što o svemu tome misli njegova obitelj?

O CIKLUSU:

PISCI će pričati o STISCI u toplom i ugodnom prostoru polukata KIC-a. U bliskom razgovoru s voditeljicom Karmelom Špoljarić odškrinut će nam vrata svojih radnih, dnevnih i inih soba i otkriti kakav je njihov osobni mikrosvijet koji ih okružuje dok pišu i kako se nose sa stiskom - obiteljskom, kreativnom, vremenskom, financijskom, emotivnom, motivacijskom? Imaju li potrebnu podršku, razumijevanje, vlastitu sobu, mir, tišinu? Hodaju li njihovi ukućani na prstima u napetom iščekivanju nove priče? Pišu li svoje tekstove unutar zone ugode, ili zone sumraka? I da, moramo to doznati - jesu li obitelji ipak sklonije podržati muškarca koji piše?

****

Ivica Prtenjača rođen je 27. siječnja 1969. u Rijeci, gdje je studirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Radi od svoje petnaeste godine kao čitač vodomjera, naplatničar plina, dostavljač sladoleda, skladištar, građevinski radnik, galerist, serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj marketinga, glasnogovornik. Na Hrvatskom radiju autorski potpisuje emisije Moj izbor i Metafora. Objavio je više knjiga poezije i proze od kojih: "Dobro je, lijepo je", "Pisanje oslobađa", "Uzimaj sve što te smiruje", "Brdo", "Tiho rušenje", "Plivač", "Sine, idemo kući", "Kino Sloga", „Albert“, „Odeon“. Njegova djela prevedena su na više od dvadeset jezika i uvršten je u brojne antologije hrvatske književnosti. Za svoj rad osvojio je mnoge književne nagrade i priznanja, a za roman „Sine, idemo kući“ primio je 2022. Nagradu Vladimir Nazor.

Živi i radi u Zagrebu kao slobodni umjetnik.

 

Veselimo se Vašem dolasku!

 

Predavanje "Zagreb – Donji grad: prostor, ljudi i nasljeđe koje živimo" Ive Muraj i Eve Radolović, 20. 11. 2025. u 18 sati

 

Zagrebački Donji grad nije samo arhitektonska cjelina nego i živi prostor u kojem se nasljeđe i suvremenost neprestano isprepliću. Tijekom posljednjih 150 godina stanovanje i kultura življenja u ovom dijelu grada doživjeli su brojne promjene. Turbulentni povijesni događaji i promjene društveno-političkih prilika primorali su dugogodišnje stanovnike - čije obitelji ovdje žive generacijama – da se stalno prilagođavaju novim okolnostima.

Predavanje donosi osobni pogled na arhitektonske i kulturne procese u zagrebačkom Donjem gradu – prostoru koji istodobno čuva i gubi tragove vlastite povijesti. Kroz primjere stanovanja i svakodnevnog života razmatra se odnos između prostora, identiteta i vrijednosti koje oblikuju suvremeni Donji grad te što zapravo znači „živjeti baštinu“.

Poziv je to na promišljanje o tome što u Donjem gradu želimo čuvati, a što mijenjati, kako suvremeni život utječe na graditeljsko nasljeđe kao neizostavni dio našeg kulturnog identiteta te s kojim se izazovima suočavaju njegovi dugogodišnji stanovnici.

 

Iva Muraj, dr. sc., dipl. ing. arh., profesorica na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i trenutno predstojnica Katedre za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo. Posljednjih deset godina nositeljica je izbornog kolegija Energetska sanacija ovojnice zgrada na diplomskom studiju.

Nakon usavršavanja na poslijediplomskom znanstvenom studiju Graditeljsko naslijeđe, obranjenog magistarskog rada Arhitektura moderne u djelu Egona Steinmanna (2004.) i doktorskog rada Povijesne zgrade u suvremenim uvjetima korištenja (2009.), njezino područje interesa usmjereno je na očuvanje, važnost i promociju izgrađenog arhitektonskog okoliša te mogućnost sanacije i revitalizacije.

Eva Radolović, dipl. ing. arh., konzervatorica i viša savjetnica – specijalistica u Upravi za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Bavi se istraživanjem, dokumentiranjem i obnovom graditeljske baštine, s naglaskom na arhitekturu Zagreba s početka 20. stoljeća. Profesionalno iskustvo stekla je u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode te u Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture, gdje je radila na projektima zaštite i obnove povijesnih građevina. Sudjelovala je u međunarodnim projektima i konferencijama o arhitekturi secesije i očuvanju kulturne baštine te povremeno predaje na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

U fokusu njezina interesa je očuvanje urbanog identiteta i kulturne memorije Zagreba.

Uvodna riječ i organizacija:

Ivana Fištrek, voditeljica zbirke Zagrabiensia, Gradska knjižnica, Knjižnice grada Zagreba

Irena Kraševac, voditeljica projekta „Arhitektura i kultura stanovanja u Zagrebu 1880.–1940.“ / ARHZAG koji podržava Hrvatska zaklada za znanost (IP-2022-10-9503), a provodi se na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu

Program je nastao u suradnji Gradske knjižnice Knjižnica grada Zagreba i Instituta za povijest umjetnosti, u okviru programa zavičajne zbirke Zagrabiensia i projekta ARHZAG, koji podržava Hrvatska zaklada za znanost.

Lorena Galeta | Atlantida

Nekoć je civilizacija 

Bila vrlo napredna.

Grčkom se smatrala,

Tim korijenima dičila.

Za potonuće otoka,

Kriva je katastrofa..

Priroda se poigrala –

Oštrim joj potresima.

Ondje sam i stanovala,

U prethodnim životima.

Bizarnim kontroverzama,

Plete se saga o junacima.

Konfrontacija poklonika-

Bivala je subjektivizirana.

Štovanje idola, pa klanjanja,

Neispravno su usmjeravana.

Kaznama je predodređena –

Nastupila erupcija glomazna.

Drevna se kletva ispunila,

Svo čovječanstvo zbunila.

Umjesto ka realizacijama,

-mitologija je krahu hrlila.

Ivo Karaula | Sinovi

Oni se roditi nisu morali, ali su sa našom željom došli k nama,

a nestati i umrijet su morali, pa vječno tuguje mama.

Taj nabolniji trenutak dogodi se negdje od nas daleko i

morali smo uplakanih očiju putovati duž i poprijeko.

Sada evo zbog te crne zbilje, naš trag suza bio je dug tri Milje.

Tada su nam obadva sina istovremeno i neočekivano pali,

jedan završi brzo u Zemlji, a drugi negdje u bolničkoj sali.

Nakon tog nemilog događaja, cijelim se prostorom vijesti proširiše,

da naših dragih Gitarista i Germanista, nema među nama više.

Upravo pred jubilarni nastup te svoje obljetnice prodavaše se ulaznice,

te pored muzičkih oglasa, osvanuše mnoge crne naljepnice.

Iz svoga doma nenadno i brzo odoše kao da su stekli krila,

sviju nas obuze žalost i tuga, a najviše pati majka mila.

Svi ljudi koji su mislili na onom velikom koncertu biti,

umjesto veselja, dođoše k vječnom rastanku sa nama suze liti.

Tada je bilo na sve strane plača, jecaja i suza kao olujne kiše,

i mnogi se svom Idolu i omiljenom prijatelju duboko pokloniše.

Kad se svi tu oprostiše i vratiše, tad sama majka posrćući cvili,

suzama natapa tu zemlju, gdje su joj velikoga sina skrili.

Tude žalosna majka nema vremena ni suze liti, već žuri s tugom.

morala je što brže u bolnici vidjeti, kako je onom sinu drugom.

Nažalost, i mlađi joj je sin u bolnici stalno nepokretan i teško diše,

dok leži u postelji kod njeg plaču i prijatelji, jer ne može ustati više.

Tada kod njega i žalosna majka proplaka i jauknu na sav glas,

jer vidi da joj i mlađi sin mora u patnjama čekati onaj zadnji čas.

Evo zbog te bolne tragedije majka je već punih deset ljeta,

između svoje djece iscrpljena i žalosna danju-noću razapeta.

Svakim danom ide paliti svijeću i zalijavati cvijeće na grobu,

i odma nakon toga, onako uplakana, mora u bolničku sobu.

Tude uplakana majka kuka i proklinje sve od Zemlje do Boga,

što nepravdeno izgubi prerano obadva sina i dio srca svoga.

Jao meni djeco moja mila i teško mi je dokle sam god živa,

osuđena vječno patit moram, iako nisam nikom ništa kriva.

Iako je majka cijeli život oko svega toga umorna i zarobljena,

ipak će uza svoju djecu do zadnjega časa ostati privržena.

Nas djeca više nikada ne trebaju, a trebamo mi do smrti njih,

tako će nam cijeli život proći, uz strašnu bol i uz onaj uzdah tih.

Ni u biblijskoj povijesti nije nikada bilo nijedne žalosnije žene,

od ove današnje, gdje su mnoge patnje umnožene te majke satrvene.

U ovom svemu nitko više ništa popravljati i izmjeniti ne može,

samo eto nek i drugi vide, kolike se patnje nekomu nepravdno talože.

Toliku majčinu ljubav i izdžljivost svijet nikada i nigdje vidio nije,

da od ove vječno ožalošćene i krhke žene srce toliko za djecu bije.

Što je svak kao i majka volio tu djecu ne treba nikomu biti čudno,

jer su se ta dva najljepša cvijeta ovoga svijeta ponašali svugje uljudno.

Bili su ponos zapadnom narodu, bili su ponos cijelomu svom rodu,

bili su dobri u školi i na univerzitetu, bili su dobri i za rezonodu

Sada kad ih više u domu nema potpuno se vratiše u naše misli i duše.

iako ih trajno i po svuda nosimo u sebi, ne mogu nam oči da presuše.

Imamo ih u sebi i tada su nam pred očima u svakom trenutku

gledamo ih u svakom danu kao na dlanu i tako u najmanjem kutku.

Sa ovolikim žarom sada su nam djeca bliža srcu nego ikada prije,

jer nam ovoliki osjećaj prema živim osobama, nikada bio nije.

Danas kad ih nema, imamo više ljubavi i naklonosti prema njima,

ali ne znamo jesu li to djeca mogla osjetili dok su bili među živima.

Kad bi znali da su nam djeca u žvotu osjetili dio te naše topline,

zasigurno bi nas manje mučile te strašne i prežalosne gorčine.

Evo nam se danas u grudima proširi užareno jezgro koje peče,

a u mislima očekujemo djecu da te strašne opekotine spriječe.

Dok listamo njihove slike i uspomene pitamo: Je li to mguće?

da nikada više živu svoju djecu nećemo vidjeti kod kuće.

Uzalud smo se uzdali u neke milosti i u te nebeske upravitelje,

evo ta izmešljena milost nepravedno uništi sve naše želje.

Ovdje može svak vidjeti da nam umjesto milosti poslaše zlo.

pa i naš život sa dragom djecom, zauvjek propade kroz tlo.

U tolikoj žalosti, mi ne možemo ni svom životu više biti sluge.

ostali smo zauvjek sami bez veselja i bez svake utjehe druge.

Svi zabrinuto gledamo, koliko su preslabi svi prirodni proizvodi,

pa se neusuđiva dati ni minute garancije djetetu što se tek rodi.

Priroda je i tu zakazala, jer nikomu ne da te životne termine,

pa nitko ne zna šta će sa nama biti sutra i kada ćemo u dubine.

Uz Prirodu i religije ometaju da nam odmore duše i iscrpljena tjelesa,

jer su nepravdu i zaplašivanja sa nemoćnim Bogom lansirali na Nebesa.

Ta mi je praznina dokazala, da nije rađanja ne bi bilo ni smrti,

ne bi bilo ovog kratkog života ni da se uzalud u krugu vrti.

Nitko u ono vrijeme nije ni zamislio da će se roditi ona prerana smrt,

a danas zamišljamo da u nekom prostoru za mrtve, postoji rajski vrt.

Ivan Tolj | Tužaljka nad Vukom i Dunavom

Jedini hrvatski general među pjesnicima je Ivan Tolj. To je već samo po sebi kuriozitet. S druge pak strane neke njegove pjesme, kako su nedavno istaknuli i Hrvojka Mihanović-Salopek, Slobodan Prosperov Novak i  Zdravko Gavran, posve sigurno se mogu ubrojiti i u antologijske, a ono što je najvažnije sve se više čitaju i na raznim književnim susretima, poglavito domoljubnim.

Jednu od niza pjesama posvetio je i Vukovaru, gradu, kako reče, s pregršt junaka i ponosa.

Mladen Pavković

Ivan Tolj

Tužaljka nad Vukom i Dunavom

Oj Dunave rijeko duboka,
Oj ti Vuko naša muko.
Oj Dunave što proguta
Kati sina
Luci sina
Mari sina
Zrinki sina…
Što odnese Matu
što proguta Miju
što odnese Niku
što proguta Ivu…
Što ih odnese…
Što ih odnese…
Oj ti Vuko naša muko
i Dunave rijeko hladna.
Oj Mitnico i Sajmište…
Oj hoj Ovčaro joj…
Oj hoj Vukovare hoj
Oj hoj Vukovare joj.
Oj ti Vuko naša muko
I Dunave oj
Dunave oj.

322. Matičin četvrtak | 20. studenoga 2025.god. Velika Gorica

 

Poziva Vas na 322. MATIČIN ČETVRTAK 

20. studenoga 2025.god. u 18,30

u Područnu knjižnicu  Galženica, Trg  Stjepana Radića 5

 Velika Gorica i na  www.matica-gorica.hr

  Održat će se glazbeno – književna večer

GIMNAZIJALCI  U  MATICI  2025.

Riječ i glazba u srcu Turopolja

________________________________________________________

Predstavit će se učenici Gimnazije Velika Gorica, mladi talenti - glazbenici i umjetnici.  Nastupit će: 

• Članovi GVG zbora

• Karlo Karas (tambura bisernica)

• Urša Atalić (violina)

• Budimir Sirotić (gitara)

• Marta Brkljača i Marta Josić – EU ambasadorice projekta „Škola ambasador Europskoga parlamenta“

• Knjiga bajki - projekt učenika Gimnazije VG i Pučkog otvorenog učilišta VG na engleskom jeziku

• Niko Stepanić (bariton)

• Mihael Karas (gitara)

• Dunja Rajšić (operno pjevanje)

• Mihael Jaroš (klavir)

• Tomislav Stanešić (harmonika)

• Sara i Luka Azinović – recitatori i voditelji predstavljanja

Ulaz je slobodan, dobrodošli!

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici, Trg kralja Tomislava 2, Velika Gorica 10410, OIB:34059890429

Božica Jelušić | Ova prelijepa lica

Fantazija u ponoć

Ova prelijepa lica, koja u ponoć nosim,

S jabučicama očnim oblim k'o pačje jaje;

Na trepavici suzom prašnjav redak orosim,

Što ie nestalo davno u tihom napjevu traje.

Slabo je sve što pišu te tipkovnice bučne;

Lelujav zamah fali, elegancija fraze.

Ne želim ništa, osim stvarnosti prostoručne:

Lontano dagli occhi ti si, noge ilovaču gaze.

Ta lica, savršen fresco na zidu egipatskom,

Nedostaju mi bolno, k'o da smo dijelili vrijeme,

Ili liječili boljke vodicom homeopatskom,

Lijevali sveto ulje na obrijano tjeme.

Pustinja prostire se, gdje nema mjesečine.

Ne probija se svrdlo do zvjezdanoga praga.

Naviljci bijeloga lana oblacima se čine,

Greška spava u svemu; mlakost i mala snaga.

Ne volim obične stvari, traljave dane i riječi,

Karavani su prošli, uzdasi žudnje sve kraći;

Da mi je samo jednom taj most od duge prijeći,

I grliti se s njima, a tebe pod čadorom naći.

Ilustracija: Egipatska freska /Internet

Danijela Dragaš | Povratak*

Pisma mojoj kćeri: pjesme za moju djevojčicu

Ne znam kako da ti kažem,
kako da ti pričam ovim jezikom davnim, pomalo starinskim,
tvrdim i oporim kao klisure iznad mora kojim šumi,
koje njemu šumi,
škripavim i zahrđalim kao stare, godinama neupotrebljavane alatke,
zaboravljene u nekom prašnjavom kutu napuštene kuće.

Ne znam kako da ti kažem,
da je odlazak tvoj zapravo povratak bio,
jednom gradu šarenih, nasmijanih tržnica i pospanih, teturavih tramvaja,
gradu koji te je dugo čekao.

Ja te vidim u mom oku;
kada žuriš preko trga nazvanog po bojama i mirisima cvijeća
koje se na njemu sakupi svakog proljeća,
kada sjediš s prijateljima u jednom od onih sjajnih, popularnih kafića
u koje se ja nikada nisam usuđivala ući.

I čujem kako te imenom drugačijim zovu,
istim onim za koje si jednom rekla
da ti zvuči toliko lijepo, toliko blisko,
da ćeš svoju kćer njime nazvati kada se rodi.
Zovu te Marija.

I gledam kako svoje lice okrećeš prema onima koji te tim imenom zovu
i kako se smiješiš očima, usnama, rupicama na licu,
kao što si se uvijek smiješila,
kao cvijet od prve rose – čitavim svojim bićem.
Maleni, jedva primjetni ožiljak ispod tvoga desnoga oka
poskakuje s tim smiješkom.

Za trenutak, kraćim od uzdaha i bržim od jednog otkucaja srca,
tvoje oči skoro moje sretnu,
i ja vidim kako sjenka kao da preleti preko tvoga čela,
ali odmah oči svoje sklonim,
utonem dublje u grob ovaj vodeni
i pažljivo rukom poravnam valove.

Ne dam tuzi da te nađe.

Da te dirne svojim dahom lakim,
kao povjetarac kada ljetnu noć zatalasa upravo prije svanuća,
i onda ti šapne kako si jednom bila dio nekog drugog svijeta,
ostavljala otiske svojih stopala na dugim pješčanim plažama
što se prostiru ispod nekog drugog neba,
odazivala se na zvuk nekog drugog i sasvim drugačijeg imena.

Ne dam tuzi da ti priđe.

I oči ću svoje ugasiti,
i srce svoje rukom svojom zaustaviti,
i samoj sebi svijeću zapaliti,
ali ne dam tuzi da te nađe. _______________________________________________________

* Pjesma je prethodno bila objavljena na mom osobnom blogu, ali nije bila tiskana niti objavljena u književnim časopisima.

Gordana Kurtović | Black and white haiga/haisha

na raskrižju

snova i stvarnosti-

ulični svirač 

Gordana Kurtović | Dogode se dani...

Dogode se dani

kad sunce slabije sja

kad oko suzi ne da kanuti

kad zora kao da neće svanuti.

Dogode se dani

kad sjetna pjesma 

dušu dira

kad sputane su riječi,

a glazba dalje

tiho svira.

Krhotine skupiš

osmijeh nabaciš 

kreneš dalje

spremivši srca glas.

Snježana Budanec | Sanjar

Uvijek u svom svijetu

Bez prozora i vrata

U čistini i na svježem zraku

Bez smetnji

U tišini

Čuje svoje misli

Vlada tihom dolinom

Šeće u daljine

Sanjarske prerije i divljine

Čistu prirodu otkanu od vlastitih sanja

Bez otkucaja vremena

Bez granica

Kupa se u jezeru posutom zvijezdama

Oblači halje od latica mekog cvijeća

Leti na krilima vjetra

Spušta se u smaragdnu špilju

I liježe na postelju od labuđeg perja

Uvijek u svom svijetu bez stakla i zatvorenih vrata

Na svježem moru snova

Bez vjetra i tsunamija

Bez ciklone i undulatus asperatusa

Vlada hramom kontemplacije

Mističnim beskonačnim sanjarskim univerzumom