Tomislav Marijan Bilosnić | Božić je u Zemuniku

 

Božić je i tišina je postala bijela i topla

i kruh miriše na ruke žene koju volim
svjetlo ne traži razlog da bi svijetlilo jače nego jučer

i snijeg ako padne mir će otkriti

 

Božić je i dim iz dimnjaka piše pisma nebu

i sve što pamti djetinjstvo sjedi na pragu kuće

zvona ne žure broje pahulje

i malo je svjetla dovoljno da se svemir osmjehne

 

Božić je i u džepu par sitnih sjećanja

i nebo se spustilo niže da čuje kako dijete diše
i svi su negdje kod svojih maleni kao dah
danas i sat zna ime tišine i ne pita previše

 

Božić je i netko pjeva o radosti dana u prozoru
netko o dugovima i djeci što na staklu broje dah
a ja sam zrnom soli zapalio zvijezde i pustio da gore

Vrijeme je sjelo za stol pod murvom u dvorištu
pod kojom u čaši vina žive sjećanja duže od kalendara

 

Božić je i neka zavlada mir
između onog što jesmo i onog što smo htjeli biti

Ako me pitaš što želim pod borom
ništa novo samo da ova noć potraje
dovoljno dugo da oprost stigne pješice

Božić je i to je dovoljno

Kolendavanje u Kaštel Sućurcu – pjevanje starog sućuračkog napjeva u ophodu od kuće do kuće s čestitkama

I ove godine su stare kalete Kaštel Sućurca odzvanjale od sućuračke kolende i božićnih pjesama, a koledari su pred kućama dočekivani s bobićima, pršuratama, kroštulama, suhim smokvama, galetinima, domaćim kaštelanskim prošekom i vinom. Pod naslovom Mir se svitu navišća – došli smo Van kolendati, nakon okupljanja u Kuli na Glavici u Kaštel Sućurcu, u organizaciji Gradske knjižnice Kaštela brojni koledari pristigli iz Sućurca, svih sedam Kaštela, Trogira, Splita i ostalih okolnih mjesta krenuli su u kolendavanje po kućama uz pjevanje stare sućuračke kolende i tradicionalnih hrvatskih božićnih pjesama. 

Gradskoj knjižnici Kaštela su se u očuvanju ovog starog običaja pjevanja po kućama i kaletama u božićno vrijeme, koje je prije bilo uobičajeno u svih sedam Kaštela, ali i u svim mjestima u Dalmaciji, pridružili Pučki pivači župe sv. Jurja mučenika iz Kaštel Sućurca, i grupa vrsnih glazbenika u sastavu: Nedjeljko Kovačev, Miroslav i Marija Miše i Radenko Lovre Jokić (harmonika, gitara i mandolina) te brojan puk.

Koledari su pred svakom kućom ispred koje su pjevali, poželjevši domaćinima mir, veselje, radost i blagoslov, i navješćujući rođenje Maloga Kralja dočekani s oduševljenjem, a počastilo ih se, baš kao u starim vremenima, „s pršurataman, kroštulaman, pandoletiman, orahnjačon, aranciniman, suvin smokvaman, bobićiman, mandulaton, orijiman, omendulan, narančan i jabukan“.

Gusta grana od orija,

Faljen Isus i Marija.

Dobra večer ovon stanu

I od kuće gospodaru.

Došli smo Van kolendati

Da nan date marendati.

Joli bobić, joli grozdić,

Na dobro Van doša Božić.

Stihovi stare sućuračke kolende pjevani su pred kućom najstarijeg sućuračkog pučkog pjevača Jere Božina koji je kolendare, zajedno sa suprugom Jelom i cijelom obitelji, dočekao u skladu sa sućuračkom tradicijom te su prije blagovanja „spize“ izmoljene molitve Oče Naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu“. Kolendravalo se i do Frizerskog salona Dijana smještenog u kuli Andrije Benzija sagrađenoj davne 1392. godine na morskoj obali u Lučcu, a koledari su posjetili i ostale brojne kuće, čiji su domaćini pripremili stol sa „starinskon spizon i sa starinskon zdravicon“. U kaleti, na malenoj pjaci, okruženoj kamenim kućama s „balaturan i skalan okićenin pitariman sa cvićen“, ispred kuća Gordane Alfirević, Nives Elez i Anamarije Kelava koledare su, uz starinsku spizu, dočekali i starinski fenjeri i jaslice u kojima su magarčić i kravica svojim dahom grijali Malog Isusa i Svetu Obitelj. 

Pjevalo se i nazdravljalo pred kućom svakog domaćina koji je kroz sućuračku kolendu prozvan po imenu, i razgovaralo se o nekadašnjim običajima u vrijeme Božića, s oduševljenjem što je u Sućurac i ove godine vraćen običaj kolendravanja.

Kaštel Sućurac je ovom prilikom u tihoj i mirnoj prosinačkoj noći doživio povratak u neka davna vremena, u vrijeme naših djedova i baka, kad su kaštelanske kalete odzvanjale od srčano otpjevanih kolendi i božićnih pjesama, baš kao što govore stihovi Mir se svitu navišća u jednoj od najstarijih i među hrvatskim pukom najomiljenijih hrvatskih tradicionalnih božićnih pjesama U se vrime godišća.

Kolendavanje je završeno ondje gdje je i započelo, u Kuli na Glavici, uz „starinsku spizu - slane inćune, zericu sira, koju maslinu i domaći kruv, uz pršurate, kroštule, bobiće i suve smokve“ te uz pjevanje hrvatskih božićnih pjesama čiji su se stihovi razlijegali Sućurcem navješćujući nadolazeći Božić.

Potaknuta sveopćim oduševljenjem sudionika zbog vraćanja stare tradicije pjevanja sućuračke kolende pred kućama i stvaranja predivnog božićnog ozračja te radošću koledara i brojnog puka koji se koledarima priključivao „putem“, inicijatorica i organizatorica „oživljavanja“ ovog starog običaja kolendravanja i pjevanja pred Božić, ravnateljica Gradske knjižnice Kaštela Renata Dobrić kazala je kako će i u budućnosti nastojati oživjeti i ostale sućuračke i kaštelanske običaje koji su pali u zaborav tijekom vremena.

Uputivši iskrenu zahvalu svim sudionicima koji su „u ovoj predivnoj mirnoj i tihoj večeri svih nas, Sućurac, i cijela Kaštela svojom pjesmom vratili u stara vremena zajedništva, sloge, ljubavi, mira i božićne radosti“, ravnateljica Renata Dobrić je kolendravanje zaključila riječima: „Raduje me što nam se ove godine priključilo mnogo koledara iz svih okolnih mjesta, a najvažnije je to da smo se svi zajedno, barem večeras, vratili istinskom Došašću, istinskom iščekivanju Božića, koji u srce i dušu vraća mir, koji nam je u ovim današnjim vremenima itekako potreban. Hvala svim ljudima dobre volje i čista srca koji su nam se s radošću priključili u zajedničkom kolendravanju i pjevanju hrvatskih tradicionalnih božićnih pjesama. Na dobro Van svima doša Božić.“

Blanka Will | Paljenica

art: Stefan Jäger

Prosinac je počeo glasno
odjekom petnaest uboda nožem
u hramu trgovaca i blještave robe
uz možebit prigodnu glazbu
ispod upaljene prve svijeće
došašća što zove se nada.

Jesu li u blizini bili plastični anđeli
sa zlatnim uvojcima i krilima od perja,
i zbor nebeske vojske
jaslice sa svetom obitelji, volićem
i magarčićem kako bi se
ispunila riječ proroka?

Netko tko se naziva narod
umjesto kalendara rukotvori
bazu podataka skupljajuć
“izdajnike”, njihovo ime, prezime,
i registarsku oznaku automobila
da im “sudi po božjem i prirodnom zakonu”.

Ostrvio se netko na putu gospodnjem
uz prasak petardi priprema lov
ne bi li između zvijezda i oka
zaplesala žrtva paljenica
uz Svim na zemlji mir veselje
jer tiha je, pretiha noć.

Tomislav Narijan Bilosnić pobjednik je natječaja za najbolju pjesmu o hrvatskom kraljevstvu

Pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić pobjednik je Natječaja za najbolju neobjavljenu pjesmu s temom o Hrvatskom Kraljevstvu, koji je, povodom obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva u 2025. godini, raspisalo Društvo hrvatskih književnika – Ogranak Split.

Bilosnić je nagrađen za svoje pjevanje „Kralj Tomislav“, poetski ciklus sastavljen od sedam pjesama, u kojem snažnim lirskim izrazom i povijesnim motivima tematizira vrijeme hrvatskih kraljeva, s posebnim naglaskom na lik i simboliku prvoga hrvatskog kralja Tomislava. Povjerenstvo Natječaja istaknulo je kako nagrađeno djelo odlikuju poetska zrelost, povijesna utemeljenost i suvremena umjetnička interpretacija nacionalne baštine.

Natječaj je bio namijenjen autorima neobjavljenih pjesama koje se bave temama Hrvatskoga Kraljevstva, hrvatskih kraljeva i odgovarajućih povijesnih motiva, a raspisan je u sklopu programa obilježavanja velike nacionalne obljetnice – 1100 godina od uspostave Hrvatskoga Kraljevstva.

Nagrada se sastoji od pisanog priznanja i novčanoga iznosa. Ovim priznanjem još je jednom potvrđen značajan doprinos Tomislava Marijana Bilosnića suvremenoj hrvatskoj književnosti, kao i trajna vrijednost poetskog promišljanja nacionalne povijesti i identiteta.

OBRAZLOŽENJE NAGRADE ZA NAJBOLJU NEOBJAVLJENU PJESMU 

S TEMOM O HRVATSKOM KRALJEVSTVU

Povodom obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva u 2025. godini, DHK, Ogranak Split, objavio je na mrežnoj stranici DHK-a 28. listopada 2025., natječaj za nagradu za najbolju neobjavljenu pjesmu s temom o Hrvatskom Kraljevstvu, odnosno hrvatskim kraljevima i odgovarajućim povijesnim motivima. Nagrada se sastoji od novčanoga iznosa i priznanja. 

Natječaj je bio otvoren do 20. studenoga 2025. U zadanom roku prijavilo se više autora/autorica sa svojim pjesmama. Zaprimljene pjesme razmotrilo je stručno povjerenstvo (dr. sc. Miro Radalj, dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek i dr. sc. Gordana Laco) i najboljom je ocijenilo pjesmu Kralj Tomislav autora Tomislava Marijana Bilosnića te zaključuje da mu se dodijeli spomenuta nagrada. 

Obrazloženje: 

Kralj Tomislav poduža je pjesma epsko-lirskih, poemskih karakteristika, razdijeljena na 7 obrojčanih odjeljaka / kitica nejednakih duljina. Pisana je slobodnim stihom, umjerena ritma sukladnoga refleksivnim motivima pjesme i pjesnikovim doživljajima. Kako je i naslovljena, pjesma govori o hrvatskom kralju Tomislavu. Započinje uzvišenim stihom što evocira biblijske riječi U početku bijaše kralj... te se dalje u tom tonu razlaže kroz hrvatsku prošlost i budućnost, hrvatsku zemlju i narod. Pjesnik vrlo slikovito, metaforama, probranim epitetima, usporedbama i drugim pjesničkim sredstvima, povezuje hrvatske krajeve i povijesne događaje s iznimnom ulogom kralja Tomislava. Pjesnički izraženo poznavanje hrvatske prošlosti i kulture, prepliće se s pjesnikovim osjećajima domoljublja i rodoljublja, kroz koje se pokazuje i čvrsta vjera u opstojnost hrvatskoga naroda. Tomislav je u tom spletu nezaobilazna figura i simbol: Pjevam Hrvatsku Tomislavu i Tomislava / Hrvatskoj, jer gdje nestaje ime počiva / narod, u narodu su svi kraljevi...  

Povjerenstvo zaključuje da je ovom pjesmom autor Tomislav Marijan Bilosnić ostvario izvorno književno-umjetničko djelo koje zavrjeđuje ovu nagradu.

Split – Zagreb, 18. 12. 2025. dr. sc. Gordana Laco, predsjednica Ogranka Split 

Tomislav Marijan Bilosnić

KRALJ TOMISLAV

1.

U početku bijaše kralj, kraljevstvo bijaše

narod, i vjetar, i Duvno, i pjesma koja

poplavljuje -  Tomislav još postoji i snaga

koja raste gotovo izvan sebe, naše srce, naša

duša, daleka prošlost i tijelo, koje u ovome 

času doziva spasenje, kruh, zemlju i budućnost

Tomislava, i mnoštva drugih, Hrvatsku

koja blaguje na poljima u sjaju sunca,

novoj mladosti, hrabrosti što prkosi

i nove donosi dane

2. 

Stijeg na Gvozdu, proročki oganj u očima

konjanika, sokolovi stare Liburnije, zlatna

glagoljica sunca u jeziku šapat svetog Jeronima,

grom Dinare i more što feničke brodove pamti,

oklopnici, krstonoše, huk vječnosti i Tomislav

među žitom učinio je zemlju tijelom, vinogradom

mog djetinjstva, mekim glasom u kamenu na kojem

djeva pjeva na putu za Nin, u bijelom polju

na crvenoj krvi obzor mora, Dalmacija, 

Slavonija kao molitva, sablje Bosne i Zahumlja,

narod koji diše kao Isus u narodnoj nošnji,

niz uže, niz dah, niz križ, kralj je ljubav

koja hoda, galop konja i godina ispod zvijezda,

kosti pradjedova mač od riječi u hrastu

pored kuće, u prozoru što gleda u stijeg

od Zrmanje do stijene što plače vodom Cetine,

i Drave, što šaptom se vraća iz utrobe zaborava,

i rijeka bosanskih što pod listovima dunja žute,

Tomislav krepak u rvanjih na polju Duvanjskom

kruni vrijeme, a kruna iz ognja, zrnce praha

i proročka voda, tisućljetno moje djetinjstvo,

plamen ljeta u koji kneževi zašivaju plašt

za kralja prvoga glasa s ogrlicom krvi

oko vrata 

3.

Ne pišem o kralju kao legendi, ne zovem te

da ljubiš sliku, zagrizi kamen, okupaj se

u Vrljici gole kože, jer kralj bez naroda

prazna je grobnica, a smrti Tomislava

nema, kao što nema prijestolja bez pepela

i čovjeka bez ožiljka, nema kraja onome što je

riječ, gdje povijest završava oganj počinje

i kralj ustaje iz pamćenja, u kovnici identiteta

on se presvlači u čelik, u šaku što udara

o stoljeća i mi nosimo krunu kao predivo oblaka,

nosimo ime u stihu, zemlju na jeziku, tisućljeće je

samo prva stranica na polju Duvanjskom, na svakom

polju gdje trave ne rastu više od sjećanja, i zato

ne izgovaraj ime Hrvatske bez glasa što peče

4.

Tomislav nije mrtav, on je oblik, karta

bez granica izlizanih poput školjki na suncu,

on je narod razliven kao duh vina u tisućljetnom

peharu sna, ne traži ga u školskim knjigama,

u kipovima premazanim zaboravom, već u

svakom otporu, u rečenici koja se ne savija, u oku

tigra kad gleda cara bez treptaja, u kruni od vatre,

od znoja i ljubavi, u misi zornici kada starac

šuti u molitvi i dijete uči glagoljicu, kada se jave

ratnici prije zastava, bosonogi, a s mačem

u oku; iz kamena u riječ, iz riječi u narod,

Tomislav kao vjetar što nosi štit, kao sunce

starije od mraka, u svakoj čestici tla gdje trave se

mole rosom i čuje otkucaj srca u modrini mora

i gorja, u pticama što lete prema slobodi,

jer kralj je postao pjesnik i hoda kroz snove

u čizmama tišine  

5.

Na plamenim ždrijelima bijelih konja, kralj je

munja Velebita u kojoj se noću mrijesti trublja

s Dinare, i huči, i sije vjetar dok sinovi loze

prelaze preko Svetog brda i vino toče iz žila

zmajevih i hrastova duba, pred Mađarom i pred Bizantom

bez straja, dok sinje more i u humskoj šȕmi šumì 

iz krvi, iz brda iz soli i boli; prvi kralj hrvatske 

zemlje okrunjen je prahom starih vremena, od Jadrana

do Drave okrenut suncu koje ne zalazi, Istoku

s kojeg silni Simeon car dolazi, Tomislav

u svakom kamenu što ga dijete niz padinu baca

da probudi svijet; kralj suze Hrvatice i sokola

ponad Klisa, gol skriva svoje rane u tamjanu,

s oštricom pod svakim noktom u vremenu uz glas

crkvenih zvona na braniku svjetlosti; žetva zelena

pod nebom plodnim, kamen po kamen tvrđava

u zemlji gdje vukovi šute kad ljudi pjevaju

kada su jaruge dublje od zakona, a mačevi govore

prije jezika, u sjenu kralja neprijatelji padaju,

jer tko će braniti polje bolje od onoga

što ga ore 

6.

Na rubu svitanja čovjek, ni od zlata

ni od dima, od naroda, a negdje iz pleća

iz zatiljka neka i moja kost; iz kralja planine,

nì od ljȗdi nì od iména, od slova složenih da ne

zaboravimo koliko smo puta morali stajati

da bismo uopće znali hodati, u tami i dimu

stoji kralj Tomislav sa sokolom na ramenu, još je

znak, još samo je zvijezda koja postaje kip

u srcu, vladar i narod koji poput oluje  nadolaze

i nestaju na pučini, a vjetrovi donose brodove, 

konjanike i pješake krvavo postrojene, Tomislav

svoju zemlju brani i širi, svijetli gradovi padaju 

kao kamenje, u dvoru od vatre njegove oči

sjaje, borba ne prestaje, u beskraju vladavina

postaje pjesma, èhō zvònā i tišīnā, tvoja borba

naše prijestolje, zemlja nije granica, zemlja je

dah, ime u vremenu što ne poznaje kraja,

i svaka je bitka borba protiv zaborava

na rubu svitanja kada zvona padaju s neba

7.

Tomislav i kralj i put, na borbenom štitu 

stih, ni plemić ni svetac, već zov

u natopljenim snovima

Tomislav, kralj hrvatski, svijetli kralj,

vitez pravi, odvažan

I danas kad našu prošlost pijemo, ime 

njegovo pjevamo, ruku čistu i jaku,

nema ga ali postoji u korijenima dubokim,

nismo zaboravili kako je umrijeti

za domovinu

Kralj Tisućljetne Stijene šapat je u planini

Tomislav je otkucaj u kamenu, u krvi, u vatri,

u jeziku, u meni, bijel kao kost, crven

kao rana, modar kao molitva

Pjevam Hrvatsku Tomislavu i Tomislava

Hrvatskoj, jer gdje nestaje ime počiva

narod, u narodu su svi kraljevi, u meni

svi ratnici, ja sam Tomislav, tigar koji je

rikao pred Bizantom, ne klečim, ne molim,

zapovijedam nebu da se razvedri

Kad Tomislav govori, govori tlo, ne vlada

nego živi, prvi među kraljevima,

dok su rijeke pitale nebo za smjer on je

pio vino s Ilirima i s bogovima starim orao

prije krune, prije zakona

Tomislav od imena koje oživljuje, zagonetka

od vječne slave u glagoljici, ogrlica od krvi

i soli, jezik je što nosi slava

I, nećeš razumjeti narod ako ne razbiješ

ogledalo, i nećeš biti slobodan dok ne kažeš:

Tomislav

Zemunik, završeno, 9. rujna 2025. 

Božica Jelušić | Snatrenje pred zimu

(Šarada pjesnicima)

Vidjeli baš sve ste, posvuda ste bili.

Mazali rane uljem pasjeg trna.

Ljubavne cedulje u luknjice skrili.

Pogaču ispekli od ječmenog zrnja.

Tišine ste gladni, poljubaca žedni.

A u polju stiha škrti, malorodni.

Stegnuti u struku, silom ćudoredni,

I summa summarum, ipak neslobodni.

Ali sad na vrata zakucat će Nova.

Mirisat će medom, čajem od sporiša.

Donijet će sa sobom ključe od okova,

Ispod zimskih tralja porube od pliša.

Prigoda je prava da se snovi skroje.

Da duhom cjeline biće se ispuni.

Da se mit podzida, da ne padnu Troje,

Avatarskim čudom da se svijet okruni.

I ja bit ću tamo, gdje je ljubav moja.

U šumskome hladu, polumraku kina.

Perjem od fazana, pauna il' noja,

Okitit ću sretni šešir harlekina!

Silva Trstenjak i Đurđa Vukelić Rožić | Rengay*: Božić

 

još danima                                                   

prazna kutija za čaj

miriše na Božić  (S)

 

u masnoj kuharici

tajno ljubavno pismo (Đ)

 

Badnja večera  

s nama i susjeda

koja nema djece (S)

 

baka nam čita

stare čestitke naglas –

ponoćno zvono (Đ)

 

pjevušenje Tihe noći

umjesto uspavanke (S)

 

gasi se kamin . . .

u prozoru plavetnilo

snježnog pokrivača (Đ)

 

_______________________________________

 

S –  Silva Trstenjak (Štrigova)

Đ – Đurđa Vukelić Rožić  (Ivanić-Grad)

* Rengay je kolaborativna poezija koju pišu dva ili tri pjesnika, izmjenjujući trostihne i dvostihne haiku ili stihove slične haikuu u tematskom obliku od šest stihova. Garry Gay izumio je rengay, nazvavši ga kombinirajući svoje prezime s "renga", stoljetnom japanskom tradicijom povezanog stiha. On i Michael Dylan Welch zajedno su napisali prvi dvolični rengay 1992. godine, a Michael je predložio varijaciju u tri osobe. Ova web stranica slavi rengay predstavljajući povijesni rengay, Michaelov rengay s raznim autorima, uključujući solo i šesterolične varijacije rengaya, njegov gradski rengay, sve dijelove iz njegove samostalne rengay knjige, True Colour, njegove eseje o rengayu i opsežnu zbirku eseja drugih koji promiču i slave rengay poeziju. Popis nedavnih dodataka web stranici pogledajte u nastavku. (op.ur.)

Mario Lobor | Bijeli Božić

Pitam se hoću li ikada vidjeti bijeli Božić

Koji priželjkujem još od djetinjstva?

Baš na taj sveti dan,

Najsretniji i najljepši u godini?

Bijeli Božić: tako rijedak i tajanstven, a savršen.

Hoće li bijeli pokrivač prekriti moj rodni grad

Da zasja poput zvijezde repatice?

Hoću li vidjeti kako se djeca grudaju i grade snjegoviće

Ujutro, nakon slatkog doručka i otvaranja darova,

I popodne, nakon mise i prije svečanog ručka,

I navečer, pod blagim uličnim svjetlom?

Uz glasan smijeh, poput zvončića

Baš 25. prosinca.

Hoće li guste bijele pahuljice

Prekriti ogoljena listopadna stabla,

Kao i raskošna zimzelena drvca

Koja rastu po parkovima, i uz cestu, u dvorištima i uz zgrade?

Hoće li škripanje snijega pod mojim koracima

I crkvena zvona

Tada zvučati drugačije, jer Božić je?

Pitam se svake godine, s jednakom nadom,

Hoću li u svojoj zemlji i svom gradu

Još, nadam se, u mladosti

Vidjeti bijeli Božić?