Branka Smoje | Sedmi kontinent

„KOLUMBO JE TRAŽO INDIJU, A NAŠAO AMERIKU.

SVATKO IMA SVOJU INDIJU, A I AMERIKU KOJA GA ČEKA.

VAŽNO JE IĆI“

(nepoznati autor)

Mexico

Sjajne točkice su se polako povećavale, kako smo se približavali zračnoj luci Mexico Citya. Ličili su mi na kolutove dima iz lula starih Asteca. Zamišljala sam ritualni ples oko vatre. 

Hotel, u kojem smo bili smješteni, bio je na Zocolu, glavnom trgu u gradu. Kako je bio prvi studenoga, Dan mrtvih, najveći praznik u Mexicu, to je Trg bio pun ljudi, pjesme i mirisa cvijeća.

Prošla je ponoć kada smo se moja grupa i ja prošetali trgom. Crna i žuta boja su se prepletale,  mariachi su svirali. Samo sam brkove i široke osmijehe vidjela  ispod velikih sombrera. U malim šatorima su starije žene pričale priče okupljenoj djeci, a ona su ih slušala širom otvorenih usta.

Mene je privukao zvuk bubnja. Osvrnula sam se i ugledala vatru, i grupu Indijanaca kako plešu.

„Idem do vatre“, rekla sam svojoj grupi putnika, i približila sam se plesačima. Plesali su u snažnom ritmu bubnjeva. Stala sam u krug, i cupkala na mjestu. Mirisni štapići su obuzeli zrak. I vatra je plesala. Ugledah gola leđa muškarca, orošena znojem i obasjana sjajem vatre. Do pola  leđa mu se spuštala perjanica. Crvena.  Mislim da sam malo zaslinila. Osjetila sam miris, nepoznat, ali ugodan, čini mi se pomiješan s mošusom.  Visok je. Mišićav. Leđa s perjanicom su se okrenula, i ugledah najsjajnije crne oči.

I samo lagani osmijeh. Uhvati me za jednu ruku, ja ga čvrsto stisnem, a drugom mi daje znak da mu se približim.

Stojimo u centru kruga, lagano se njišemo, jer su i bubnjevi malo usporili ritam. Slobodnom rukom mi pravi krugove iznad glave, šapuće, nešto na svom jeziku. Zatim promijeni ruku, a drugom me obuhvati oko struka. Sada smo još bliže. Snažno osjećam njegov miris. Duboko dišem. Upijam ga.

Polako me vodi prema jednom kraju kruga, sa bačve  nešto uzima, i prstima mi crta krugove po čelu. Miriše na cvijeće.

„Eto, sada sam ja tvoj suprug“, tiho mi kaže na engleskom.

„Ali , ja imam …..“, pokušavam odgovoriti .

Mahne rukom, kao da ne odobrava, „Pst, sada sam ja  tvoj pravi suprug“.

I stavi mi u dlan malu roza lulu od keramike. Mene je odmah podsjetila na falus. Ups.

„Ekipa, ovaj me upravo oženio“, okrećem se i glasno kažem. Čujem pljesak.

Onda u njegovoj ruci ugledam  posudu, do pola punoj novčanica i kovanica. On mi je pruža, ja se stvarno od srca nasmijem, stavim novčanicu. Podignem se na prste i poljubim svog novog supruga.

Sve se plaća, pa i brakovi. Oni pravi.

Lorena Galeta | Isijavanje

Svagdanje senzacije,

-bivaju oplemenjene. 

A mirisne su lučice,

neizostavne sitnice.

Ti detalji radost množe-

upotpunjavaju praznine.

Bez nervoze, strke,

staloženije se diše.

Svjetlost oči grije,

dok razum miruje.

Izmjene su neophodne

- uvelike priželjkivane.

Zastanem uz zahvale,

Bog bdije, čuva mene.

Neprestane čarolije

-snažnu volju bude.

Ali izdvojene sekunde,

snove stvarnima čine.

Ana Stjelja objavila je inkluzivnu bajku „Sara i Beli Zmaj” u kojoj je glavna junakinja djevojčica sa Daunovim sindromom

 

Srpska autorica i multidisciplinarna umjetnica sa doktoratom iz književnosti, Ana Stjelja koja na međunarodnoj sceni objavljuje pod književnim pseudonimom Ana S. Gad, i živi u Dubaiju, bjavila je svoju novu dječju bajku „Sara i beli zmaj” — nježnu i osnažujuću priču čija je junakinja djevojčica sa Downov sindromom. Stavljajući dijete sa invaliditetom u ulogu hrabre spasiteljice svoje zajednice, knjiga poziva i djecu i odrasle da preispitaju šta su istinska snaga, hrabrost i ljepota. Arapsko izdanje knjige objavila je izdavačka kuća Ukiyoto Publishing. Prvo izdanje ove bajke objavljeno je na arapskom jeziku, a u planu su izdanja i na srpskom i engleskom jeziku.

Radnja, smještena u očaravajuću Sunčanicu Dolinu, prati Saru, osjetljivu djevojčicu bademastih očiju i srca „čistog poput zlata“. Iako je neki mještani ne razumiju, Sara pronalazi utjehu u prirodi i posjeduje poseban dar da se povezuje sa cvijećem, pticama i svijetom oko sebe. Kada ožalošćeni Bijeli Zmaj proguta sunce i utoni dolinu u mrak, upravo Sarina empatija i nepokolebljiva dobrota dopiru do njegovog ranjenog srca i ubjeđuju ga da vrati svjetlost na nebo. Zajedno, djevojčica i zmaj pretvaraju strah u prijateljstvo, a predrasude u prihvatanje:

Zdenka Čavić | Čizmica želja

Crvenu čizmicu sklada

punu lijepih želja i nade,

svakom danas na dar.

Djetetu košaru sreće,

starici na izmaku snage

slapove nade.

Čizmicu sjajnu u prozoru 

želim ama baš svakom!

Da Nikola je izdaleka vidi

i udjeli poklon i mar.

Darom da rasprši sumnje,

strpljenje zaogrne šalom, 

oku da se divi sjajnom.

Ako je zaslađen 

s malo čokolade,

bit će užitak djeci, 

poslastica za nepce,

ta mala kockica sreće.

Čizmica crvena da bude 

predvečer u prozoru,

čizmica lijepih želja.

Bar to bi trebalo biti lako,

a dobio bi je baš sva'ko.  

Vlado Gotovac | 95. obljetnica rođenja i 25. obljetnica smrti

7. prosinca 2025. je 20. obljetnica smrti hrvatskog pjesnika, filozofa i političara Vlade Gotovca, a u rujnu mu je bio 95. rođendan. Tim povodom Ogranak Matice hrvatske u Imotskom I Udruga "Vlade Gotovac i Imotski" objavili su knjigu "Vlado Gotovac i njihova tiječ" iz pera imotske profesorice Mare Pezo. Zbog obveza sudionika programa,  predstavljanje knjige će biti u subotu 27. prosinca 2025. u Imotskom.. 

Pogovore ovoj zanimljivoj knjizi o poetici Gotovčeve riječi napisali su dr. sc. Tomislav Jonjić i dr. sc. Filip Zoričić, a evo predgovornog slova Mladena Vukovića.

ZAVIČAJNA I UNIVERZALNA DOMOVNICA

U ovoj obljetničarsķoj 2025. godini, kada obilježavamo 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva i brojne druge značajne jubileje, prisjećamo se i 95. rođendana i 25. godišnjice smrti još jednom knjigom u spomen Vlade Gotovca, koji je svoj duh i tijelo uložio u neizbrisive žrtvoslovne temelje stvaranja slobodne i demokratske Hrvatske. Autorica ovog knjiškog uzdarja Mara Pezo, dobra duša imotske kulture, svoju je monografiju o Gotovcu počela kratkim rodoslovljem tog slavnog prezimena s kamena Dalmatinske zagore, otkriva zbiljsku rodnu kuću pjesnika, prati književnikovo odrastanje, selidbe s obitelji kamo bi mu otac dobio premještaj u služb. Slijede zapisi o njegovu “suživotu sa šutnjom”, prijateljstvima, novinarskom poslu, dvokratnom zatvoru te rađanju slobode i prvom desetljeću u suverenoj Lijepoj Našoj u kojoj je ostavio dubok demokratski, politički, oratorski, kulturni i matičarski rad. Te duboko zaorane brazde u našem društvenom ozračju posvjedočene su brojnim citatima o njegovim životnim usudila i sudovima o čovjeku, djelu, odgovornosti, dostojanstvu, ljubavi, moralu, vjeri, smrti... Najviše redaka posvećeno je Gotovčevu pjesništvu, duhovnosti, mudroslovlju, govorništvu, riječima i jeziku.

Nije se moglo prešutjeti niti zaobići Vladina misaonošću i zvijezdama prožeta poezija o imotskom zavičaju, jezerima, groblju gdje mu počivaju roditelji. Još za pjesnikova života njegovi uvaženi kolege po peru posvetili su mu uznosite stihove, a i nakon Gotovčeva odlaska u “zabranjenu” vječnost mlađi naraštaji poeta nastavlja se nadahnjivati njegovom riječju i životom s nedostižnim vertikalama na našoj političkoj pozornici. 

Imotski, rodni mu grad na gori, nije zaboravio jednog od svojih najboljih sinova, redovito mu se odužuje tradicijskim prosinačkim komemorativnim i pjesničkim druženjima. Potvrđuje to još jednom i ova vrijedna knjiga, spomenica na velikog čovjeka, i ne manjeg pjesnika, koji njome dobiva i imotsku i univerzalnu domovnicu.

I nakon ove zavičajne zahvalnice, dragi Vlado, uspomene na tebe iznova će procvjetati. 

Slavica Aralica | Zmija

Tek što je vrisak sa starog zvonika proparao usnuli mir nad malim primorskim mjestom, oglasio se i vapor s kojega su prvo poletjele ofucane cime na mul. Zatim su se njegove skale s parapetima grčevito uhvatile za rivu i čim su po njima počeli curiti putnici s broda, sparni ljetni dan je širom otvorio svoja vrata.

U isto vrijeme kad se i Šimić Mali počeo vrpoljiti na staroj kočeti od pršone i po jer mu je kroz bužu na škurama prodro trak sunca koji se, nakon što je zavirio u svaki kutak siromaške kamare, rasplesao u taktu burina po njegovu musavu licu. To ga je silno škakljalo pa je počeo češati, a onda trljati jedno po jedno oko, skidajući s njih krmelje da ih može otvoriti i pogledati tko se to s njim mazi u ranu zoru, a mater sigurno nije: ima tome dvije godine da su je pokopali pored babe i dida  gore, na Crkvinama. Instinktivno popipa kušin do sebe da nije na njemu ćaća jer sad on spava na materinu mjestu. Jutros ga nije bilo,  već je u polju među lozama sa starijim bratom. A onda spazi onaj tračak sunca koji mu se premjestio na mršava prsa, pa odatle na nogu, pa na palac i taman da će otići kad se Šimić Mali spusti na dno kočete da ga zadrži na sebi, da osjeti njegove mlake dodire kakve je mater po njemu sijala kad su se zajedno budili. A onda začuje kruljenje iz stomaka i prekine tu igru kako bi našao nešto za pojesti. U kuhinji ga na stolu dočeka komad crna kruha i na njemu par kapi maslinova ulja i rep od slane srdele, toliko je ostalo poslije ćaće i brata mu. Proguta to u trenu, kacjolom zagrabi iz sića vode, napije se, protegne još dva-tri puta i sune niza skale vani kao da ga netko goni. Nije volio biti sam u kući.

Najava-otvorenje izložbe | Petra Slobodnjak: Putešestvije-neopipljive granice/Galerija Prozor

 

Petra Slobodnjak: Putešestvije

Povod za izlaganje biciklističkih putešestvija bila je trudnoća i prihvaćanje da je takvoj vrsti putovanja došao kraj. Od 2012. godine s dečkom, sada mužem, krenula sam na putovanja biciklom, koji sam kao prijevozno sredstvo, odabrala zbog njega. Te godine išao je u Francusku s muškim prijateljima, a ja sam se osjećala isključeno iz avanturističkih podviga jer nije vjerovao da sam spremna za takvu vrstu izazova. Stao je na žulj mom drčnom karakteru pa smo tri dana nakon što se vratio, biciklom otputovali na Durmitor kako bismo trčali utrku od dvadeset pet kilometara. U narednim godinama pedalirali smo Albanijom, Kosovom, Grčkom, Makedonijom, Hrvatskom, Crnom Gorom, Indijom, Kazahstanom i Kirgistanom. Na svakom putovanju postojao je moment u kojem je moja mentalna snaga došla do granica svojih mogućnosti. Na prvom je to bilo na asfaltiranoj cesti koja se od Dubrovnika diže prema Bosni i Hercegovini. Na zadnjem, u Kirgistanu, prilikom guranja trideset pet kila teškog bicikla po planinarskoj stazi pokušavajući stići na prijevoj Jukku na 3640 m koji se nalazi netom ispod granice vječnog snijega. Izložene fotografije vizualni su fragmenti svakodnevice snimljeni kako bi od zaborava sačuvali vizure godišnjih odmora, a emotivno odražavaju stanja u kojima sam bila tada i u kojima se prepoznajem danas kao mama. Tekstovi su fotografije, mentalne granice  koje nikada nisu snimljene. Niti su zapisane u dnevnike. Jer sam ih neposredno nakon iskustva pokušala sakriti. Nose određenu težinu pa je bilo prerano za bilježenje. Retrospektivno gledajući odležano iskustvo, mentalna pucanja su moja najvibrantnija sjećanja i najdraže anegdote. Iz njih sam naučila najviše o sebi i nama kao paru, a pokazale su se i kao izvrsna priprema za roditeljstvo. Jer osjećaji su isti. Strah. Preplavljenost. Uzbuđenje. Umor. Prisutnost. Iskustvo u kojem se oba partnera nalaze prvi put. Iskustvo koje istovremeno ispunjava i crpi. Oblikuje iznutra.

Petra Slobodnjak

Ivana Kranželić | Koraci

Sričemo korake

Trebamo štake

Padamo često

Na isto mjesto

Čak ni ne boli

Kad se posoli.

Tek psovka neka

Il stara izreka

Poprati pad

Utaži glad

Klimav je most

I ljulja se dost'

Za zrak se lovim

Pa sve ponovim.

I kamo dalje

U čije ralje

Magla je gusta

Tiha su usta.

Pažljivo broje

Riječi svoje.

Božica Jelušić | Dan treba svoju boju

 

Dan treba svoju boju, biljeg posebna kova.

Da se u radosti rodi, bistar i punoljetan.

On želi savršen biti, spašen iz vremeplova,

Osobit do krajnje mjere, gospodski, izuzetan.

Pitaš ga trebaju li mu kandže, krilo il' surla?

No, on u običnost tone i pada u sinkopu.

Dok tvoja glad za bojom s ruba prašume urla,

Zbog čega ih je tako malo u tvome snopu?

Istražuješ, led topiš, krivicu tražiš bez smisla.

Dok teglenica škripi: niz rijeku život tegli.

I plače ti se jako: neka te muka stisla,

Ljutnja na one što su u bezbojnost zalegli.

Čučiš ko vodopija za pohabanim plotom,

Tražeći neku svoju družinu odabranu.

Jer život treba svrhu i nagradu, no o tom,

Zboriti mnogo je teže nego o lijepom danu.

Milkica Ursa | Pleme

Sjedim s plemenom u krugu,
rekao si nam da čuvamo ognjište.
Sjedimo jedni pokraj drugih već nekoliko stoljeća,
žene i rijetki muškarci.
Nebo zvjezdano iznad nas,
zemlja ispod nas.
Lupamo nogama dok plešemo,
odzvanja brdima i dolovima.
Umorni stanemo zaogrnuti.

I majke nerotkinje čuvaju potomstvo.

Zar ne?

Dejan Đorđević | Prijatelju Tinu Lemcu

Moj prijatelj Tin Lemac piše dobru poeziju

dobar je čovek i ume da se smeje

voli da se fotografiše tj. da se selfira

on je profesor Univerziteta 

studenti ga vole i on voli studente

od jutra do mraka

radi,radi, radi, druži se, druži, druži 

Moj prijatelj Tin Lemac voli muziku

igra, peva, svira

voli ptice, životinje

voli da putuje

dođe do Beograda, a ne svrati u Leskovac

kaže, dosta je udaljen Leskovac od Beograda

ja kažem, jeste, nekih trista kilometara

pa, dobro, nekom drugom prilikom.

Na poziv Marjana Grakalića (gornjogradski festival)

ja ne odem za Zagreb, zbog ličnih obaveza.

To je ono što znam o mom prijatelju Tinu Lemcu

Ne znam, kako Tin piše svoje pesme

na papiru ili na računaru

kako izgleda dok igra ili kakav mu je glas dok peva

da li se smeje obično ili posebno

koje ocene upisuje u indeksima svojih studenata

šta ga pitaju na predavanjima

o čemu najviše voli da govori

kad putuje, čime putuje

i kako mu izgleda lični prtljag.

Ako sve ovo znam i ne znam o Tinu

da li je onda nebo u Zagrebu i u Leskovcu isto

da li i tamo dolazi jesen kao i ovde

da li se laste sele na Jug 

ako jeste, pišite o tome

pa možda i mi jednoga dana postanemo prijatelji

Moj prijatelj Tin Lemac bi bio radostan!

Božićni koncert Tri soprana ONE

U petak, 12. prosinca 2025. u 19 sati, u dvorani Centra za kulturu Trešnjevka (Park Stara Trešnjevka 1) održat će se Božićni koncert Tri soprana ONE. Riječ je o posebnom blagdanskom glazbenom programu u izvedbi sopranistica zagrebačkog HNK, koji donosi odabrane brojeve iz operne literature, tradicionalne božićne napjeve i poznate autorske klasike. Sve skladbe predstavljene su u novim aranžmanima za tri soprana koje potpisuje članica ansambla Mia Domaćina Topalušić.

Ulaznice za koncert dostupne su po cijeni od 6 eura putem sustava Mojekarte.hr te po cijeni od 5 eura na gotovinskoj blagajni Centra za kulturu Trešnjevka, sat vremena prije početka događanja, ovisno o raspoloživosti.

Tri soprana ONE čine Mima Karaula, Mia Domaćina Topalušić i Ana Zebić Kostel, dok će ih na glasoviru pratiti Viktor Čižić. Kao gosti programa nastupit će polaznici Rekreativnog baleta za odrasle – Plesni studio CeKaTe, pod koreografskim vodstvom Ljiljane Gvozdenović.

Uoči koncerta, Sindikat umirovljenika Hrvatske – SUH, ogranak Trešnjevka sjever, održat će prezentaciju božićnih radova u foyeru CeKaTe-a (Park Stara Trešnjevka 1), od 18 do 19 sati. Sindikat umirovljenika Hrvatske udruga je koja dugi niz godina zastupa interese i prava umirovljenika i osoba starije životne dobi, s ciljem unapređenja kvalitete života te osiguranja dostojanstvenog i aktivnog života u starosti.

SUH provodi brojne aktivnosti osmišljene za poticanje društvene uključenosti starijih sugrađana, razvoj novih vještina, kvalitetno provođenje slobodnog vremena te stvaranje prostora za druženje i međusobnu podršku. Na području Trešnjevke sjever redovito se organiziraju kreativne radionice, među kojima su izrada nakita, decoupage, točkanje mandala, slikanje, izrada sapuna, straničnika i oslikavanje platnenih torbi. Radionice se održavaju srijedom od 10 do 13 sati u prostorijama MO Antun Mihanović (Drenovačka 4, velika dvorana), pod vodstvom Višnjice Havelke, članice Hrvatske udruge kreativnih amatera (HUKE).

Božićni koncert Tri soprana ONE predstavlja spoj opernog izričaja, blagdanske tradicije i intimne koncertne atmosfere, a popratni program SUH-a dodatno obogaćuje ovu svečanu večer, čineći je pravim okupljanjem zajednice u duhu predblagdanskog vremena.

Lada Franić | Solilokvij

Ne poznajem te

Vidim ono što pokažeš:

reakcije, navike

Kako hodaš, rukuješ se

Kako ti pogled tone u mene

Sve ostalo ostaje u tebi

Nedostupno i neprovjerljivo

I to je u redu

Ne želim čačkati ni istraživati

Nema smisla...

Isto vrijedi i za mene

Ne poznaješ me

Postoje prostori u meni

koje nikada nećeš vidjeti

Ne zato što ih skrivam

nego zato što su izvan

dosega pogleda

Naši dodiri ne mijenjaju

tu činjenicu

Dijelimo vrijeme, razgovore

poglede, osmijehe

Ali ne i spoznaju o sebi

Tesla bi rekao:

instinkti

Ja kažem:

odjeci

U mojim očima sve što nas

Spoji i razdvoji

Zrcali našu krhkost

Sitnu i beskrajnu

Nikada se nećemo upoznati

I možda baš zato

Ostajemo jedno drugome

Uvijek novi

Stoga prihvaćam

da sam

neprihvaćena

Naklada Mala zvona | Riječ je slika je riječ: „Tišina zelenog” – program književno-likovnih događanja

Riječ je slika je riječ:
Tišina zelenog

Program književno-likovnih događanja u Knjižnici Marije Jurić Zagorke [5/5]

U utorak, 9. prosinca, u 18 sati, u Knjižnici Marije Jurić Zagorke na Krvavom mostu održat će se peta tribina programa Riječ je slika je riječ u okviru kojeg naklada Mala zvona održava razgovore i tematske izložbe posvećene odnosu književnosti i likovne umjetnosti.  Polazište za razgovor bit će trodijelna knjiga Tišina zelenog u kojoj se isprepliću i nadopunjavaju poezija Sanje Lovrenčić i likovni radovi Ive Valentić, te u svakoj od triju knjižica stvaraju jedinstvenu zasebnu cjelinu. O konceptu, načinu rada i njihovoj višegodišnjoj suradnji s dvjema autoricama razgovarat će Marija Skočibušić. Izložbu možete pogledati do 21. prosinca. O knjizi: Živi dodir s prirodom igra važnu ulogu u stvaralaštvu dviju autorica ove male pjesničko-likovne trilogije. Svaka na svoj način doživljava zelene svjetove – makar i sasvim malene, stiješnjene između gradskog asfalta – kao prostor tišine koja je otklon od svakodnevne stvarnosti i preduvjet za kreativni rad.  Tišina zelenog izvorno je naslov serije njihovih jedanaest rukopisnih umjetničkih knjiga. Povezujući domenu riječi i domenu slike, nekoliko mjeseci bavile su se gradskim zelenilom, prenoseći u svoj hibridni medij otiske krhkosti, raznolikosti, vitalnosti gradskog bilja. Iz tog zelenila izrastaju i u njega se ponovno vraćaju, kao kakav odraz životnog ciklusa biljnog svijeta, staloženi, kontemplativni i zapitani stihovi Sanje Lovrenčić, kao i organski protočni crteži tušem i pečati Ive Valentić. Završivši izvorni projekt Tišina zelenog izložbom održanom u studenom 2023., autorice su sabrale skice i bilješke koje su nastale tijekom razdoblja rada na rukopisnim knjigama, te ih nadopunile i priredile za ovo izdanje.  Iva Valentić diplomirala je slikarstvo na Akademiji di Belle Arti u Veneciji te je studirala u klasi kineske kaligrafije na Centralnoj akademiji lijepih umjetnosti u Pekingu. Održala 36 samostalnih i sudjelovala na 48 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu (Italija, Danska, NR Kina). Vodi tečaj kineske kaligrafije pri Konfucijevom institutu u Zagrebu.  Sanja Lovrenčić, književnica i prevoditeljica, autorica je niza knjiga poezije i proze i dobitnica nekoliko književnih nagrada. (rotacija) zemlja mijenja mjesta, što je bilo sjever sad će biti jug i poći ćemo u ljeto potražiti zimu – ali ljeto još nije, tek doba žutih izdanaka izlazim i predmet po predmet uranjam u bijelu vodu: sad ćete drugačije sjati! jesi li sigurna, jesi li sigurna, bruji lišće kojega još nema – i moje ruke su lišće, ni za što se ne žele uhvatiti – umjesto bijele vode vani bijelo svjetlo rastače grad – Program Riječ je slika je riječ donosi pet događanja od kojih se svako sastoji od književne tribine i izložbe ilustracija iz knjiga objavljenih u nakladničkoj kući Mala zvona te razgovora s književnicima, ilustratorima, književnim i likovnim kritičarima. Događanja u Knjižnici Marije Jurić Zagorke, kao već prepoznatom prostoru izlaganja mladih likovnih umjetnika i književnih promocija, obraćaju se širokoj publici svih generacija. Izložbe u velikim prepoznatljivim izlozima nude interakciju s ulicom, interpolirajući likovnost i književnost u jedinstven urbani doživljaj u srcu grada.

Božica Jelušić | Pravim se da spavam

Pravim se da spavam, vidite me samo,

Čudite se biću, tako djetinjastom;

Kad Betlehem gori onom žutom slamom,

I kad iglu bola pronađem pod plastom.

Tu, na pragu zime, sumraka i leda,

Gdje tabane tužnih ljudi kamen dere,

Pravim se da oko pahuljice gleda,

Iskričave zvijezde savršene mjere.

Preslagujem slova, uspomene, ljude,

O ledu i ognju paradokse redam.

Ne bih da san prodam za Judine škude,

Pticu u tvom smijehu u krletku ne dam.

Gdje pada kulisa usred strašne drame,

Od šagrenske kože gdje svijet biva kraći,

Pravim se da ljubav negdje čeka na me,

Da me ruka smrti nikad neće naći.

Nena Miljanović | Raspečaćena pesma

Za Sandru ...

Od majke pesnikinje, mojoj ruži, mojoj kćeri Sandri

Neću ti posvetiti ovu malu pesmu kćeri moja

Posvetiću ti zapečaćenu Knjigu o Ljubavi

Sa petsto poema o Poslednjem

Ostavljam ti je

Kao ključ kojim ćeš osloboditi sebe samu

Jednom

Kad budeš imala godina koliko ja sada

I ja ne budem više tu

Ni moje oči

U kojima sebe vidiš mladu i kad osediš

I ja te vidim kao nevinost i kad si sama sebi greh

Lastavice moja

Tek tada je raspečati

Jer nećeš razumeti pre

Kako se poslednji put leti i pada

Sada

Sudila bi mi kao majci brakolomnici

Tada

Pomilovaćeš me kao ženu

I moje pesme biće pomilovanje tebe

Kad poslednji put budeš (po)grešna

Čak i za svoju mladu kćer

(Ali ti imaš samo sinove sirota moja )

Jer si nekome i sebi sjala poznom ljubavlju

I ugasila se jer ste se ugasili i prošli

Rođena

Tek tada razlomi pečat moje duše

I pusti da te moje pesme teše

I ljube da prođe gde boli

Kad te više ne bude ljubio Poslednji

Tek kad se oprostiš od ljubavi

Oprostićeš mi mojih petsto poema neposvećenih ocu tvom

Oprosti ćeš i sebi sebe

Ne čitaj ih pre nego što prođeš

Kroz ono što ne prolazi

Ni kad prođeš

Kćeri moja

Ženo...