Kolumne

petak, 19. travnja 2024.

Eugen Babić | Možda je i to normalno

Možda je to i normalno. 
 
Da neki sve češće sebe distanciraju od drugih i stvari koje su ih prije veselile. Kao da okoštavaju kako život prolazi umjesto da srastu sa svime što ih okružuje. Takvi se uvrijeđeno povuku na neku sigurnu udaljenost i onda s te daljine promatraju svijet. Svatko počne ganjati neki svoj interes, kao da svačiji početak i kraj nisu isti. 
 
Zatim prođu godine, a mi se više ne prepoznajemo. 
 
Gledamo u ogledalo i vještački pokušavamo namjestiti lice u smiješak, ali nema se više čemu smijati. Oni sretniji izbjegnu takvu sudbinu jer duboko osjećaju sve ono što ih okružuje, pa onda plaču kada su tužni i smiju se kada su sretni. Njih ne pojedu okolnosti jer je vatra koja u njima gori jača od tupila koje ih okružuje.
 
Tako na kraju imamo dvije vrste ljudi, odnosno dvije vrste tendencije unutar nas samih. 
 
Onu koja se sve više distancira i onu koja se sve više zbližava. Ne moramo pričati o tome tko ima punije odnose i kome su teme za razgovor šarenije. To je sraz svjetova, kada se te dvije vrste sretnu. Nema tu razumijevanja i možda bi linija razgraničenja trebala biti još jasnija i oštrija kako netko ne bi zalutao tamo gdje ne pripada.
 
Priznajem, ja se još uvijek ponekada pogubim, skrenem s puta, pa mi treba dobra refleksija da se vratim na kolosijek. Zato jer mi te dvije vrste ljudi nalikuju jedna na druge, kao što to nalikuju mrazovac i medvjeđi luk. Od jednog ćeš se otrovati, a drugi će biti odlična salata. 
 
Tako je i s ljudima.

Anica Miličević | Ljudi u kamenu

Početak proljeća je oduvijek bio onaj dan kada bismo spazili prve kuke. Obično bi to bio tata, koji je popodneva provodio provlačeći se kroz kamen i raslinje oko Neretve, loveći ribu. 

 

„Evo, počele su djeco!“, govorio je uzbuđeno, u ruci držeći nekoliko mršavih i povinutih izdanaka. S tim danom započinjale bi naše ekspedicije branja kuka. Odlazili smo pored jezera ili u obiteljsku kuću u Drežnici, rukama razgrtali draču i posrtali preko kamenja, vikali kada bi pronašli „leglo“, prljavim dlanovima brisali krv s oderanih koljena. Posebno važan je bio onaj tko bi pronašao „kapitalku“, kuku deblju od prsta. Tata nam je nerijetko znao obećavati razne nagrade ako ih pronađemo više. Obično nagrade nikada ne bi dočekali, no nismo odustajali, držali smo se čvrsto za to uvjerenje da tamo negdje gdje još nismo stigli pogledati postoji gomila debelih, visokih kuka. 

 

Navečer bi slijedilo ritualno pripremanje obroka. Kuke se mogu jesti sirove, na salatu ili s jajima. Isprobavali bi do kuda se stabljika može savinuti i taj dio kidali, jer je do tu kuka gorka. I kunem se, nijedan obrok koji je uslijedio kasnije u mome životu nije bio toliko sladak kao te kuke, posoljene i bačene na tavu s jajima, mamin domaći kruh i sok od zove, „mućavac“. 

 

Kuke nisam pojela od kada živim u Osijeku. Pokušali su me mnogi ubijediti da su to zapravo šparoge, samo divlje. No, uvijek bih se sjetila upaljenoga TV-a u našem dnevnome boravku i presjeka županijskih vijesti. „Kreće sezona šparoga“, govorio je spiker. „Ma, zmijske kuke“, odmahivao bi rukom moj tata, prevrćući vilicom po tanjuru. I zaista, ne mogu se naviknuti na taj gospodski okus šparoga, njihovo šepurenje po policama supermarketa i savršen, uglađen izgled. Tamo od kuda dolazim savršenstvo je oduvijek bilo u nedostacima. 

 

„Aj mi spremi kuka po Jozi.“, poslala sam sinoć poruku mami.

„Ja već to mislila.“, odgovorila je. 

 

Po kamenjaru i šipražju, oko suhozida, u sred drače, prkosno i ustrajno rastu kuke. Kao i ljudi koje znam i volim, povinuti do zemlje, inatljivi i skriveni, šutljivi i gordi, lica isklesanih kao stoljetni kamen, prstiju otvrdnutih od očenaša, pogleda čvrstih i uzdignutih. Tamo gdje je sunce visoko i gdje je zemlja škrta, gdje su razum i logika davno uzeli jednosmjernu kartu, gdje je voda zelena i prelijeva se po ispruženim dlanovima, gdje su obrazi meki i orošeni kapljicama mlijeka, rastu kuke i rastu ljudi. Kao vječno obećanje da netko zauvijek misli na tebe.

četvrtak, 18. travnja 2024.

Otvorenje izložbe Šćitarjevska bilježnica

Centar za kulturu Trešnjevka | Biciklima na Olimpijske igre - ciklus putopisnih predavanja "Putnička klasa"

Bez cenzure | Postoji li u našoj književnosti snažan sraz između metropole i provincija?

Lucijana Živković | Rašomon

DANICA

Bila sam već nekoliko godina udovica kada se moj sin Marko oženio. Čekala sam da osnuje svoju obitelj pa da budem i ja slobodnija. Jer ne znam biti sama, trebam nekoga da me upotpuni. Iako je sin kupio stan u istoj zgradi na prvome katu, mladi nisu ono što sam htjela svakodnevno kod sebe. Odlučila sam se za izlaske ne bi li pronašla srodnu dušu. Iznenadila sam se jer sam već nakon dvije kave u obližnjem kafiću upoznala Mirka. Samac, zgodan, mojih godina. Zbližile su nas iste teme i brzo smo počeli vezu. Sin je u međuvremenu otišao raditi u Irsku pa sam ne želeći prigovore i s te strane bila slobodnija.

Bilo je lijepo opet proživljavati emocije ljubavne veze. No ne kao nekad, slijepo i naivno. Jer mladost nosi svoje, a zrelost svoje. Da ne gubimo vrijeme, Mirko se doselio k meni. I potrajalo bi to tko zna dokad, ali slučajnost je sve promijenila.

Anica Miličević | Ruke

Početak moga sjećanja je Zagreb devedesetih, maleni stan na Dubravi, prostorija na pola pregrađena velikim ormarom i prolaz u svijetlu kuhinju. U vrtlogu boja, zvukova i malenih figurica poredanih po heklanome miljeu televizora izranja moj tata kako ulazi na vrata i pruža mami kutiju u kojoj se nalaze crne, lakirane cipele, s utisnutim dezenom kvadratića. Te njegove izranjajuće ruke su obilježile moje djetinjstvo i odrastanje, samo one imaju oblik, sve drugo je u nekakvome čudnome bluru i izmaglici. Godinama sam dodavala još sitnica u taj događaj, kako otresa snijeg s crnoga kaputa koji mu se vuče oko stopala, poginje glavu da ne udari o štok, mrsi prstima moju kosu i spušta poljubac na mamine usne. Iste ruke su se i stisnule oko mojih ramena kada sam uplašena zurila u lica ljudi koje ne poznam, dok izlazimo iz bijelog Renault expressa prenatrpanoga stvarima i vraćamo se tamo gdje zapravo nikada nisam ni bila. Zaklopile su mi te ruke i oči kada sam zaprepašteno gledala stan u kojemu trebamo živjeti, a u njemu se ne nalazi ništa osim praznih okvira prozora i jedne komode s izvrnutim ladicama. I grlile su me kada sam pošla u prvi razred škole i kada sam sastrugala koljena i kada sam izlazila na koncerte i kada sam se vraćala u sitne sate doma i kada sam se udala i kada sam odselila iz svoga grada i svaki put kada bi se vraćala. Ali, nikada nisu bile toliko snažne kao kada su pružale cipele mojoj mami u izmišljenoj kulisi mojih misli. 

Žurila sam s svojom djecom na predstavu, uzbuđeni smo jer nastupa njihov tata i ne želimo zakasniti. Moj četverogodišnjak me odjednom naglo zaustavlja pored trgovine s odjećom i pita me koja mi je haljina najljepša.

„Pa, ne znam, ova šarena..“, odgovaram mu smeteno.

„U redu, onda ćemo ti je ja i tata kupiti za rođendan.“, mirno zaključuje i vuče me da nastavimo dalje. 

Trideset i dvije su mi godine i nemam pojma o životu. Znam samo da imamo jedino ono što damo. 

srijeda, 17. travnja 2024.

Matica hrvatska | Predstavljanje knjige "Kosinjska tiskara" u Zaprešiću


 

Marija Puović | Umjetnost ne vrijedi ništa ako ju ne pokazujete

Razgovor pripremila i vodila: Jelena Hrvoj

Marija Puović rođena je 30.12.1994. godine u Splitu. Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu u trogodišnjem roku kao učenica generacije te potom upisala klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon tri godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, smjer konzerviranje i restauriranje umjetnina, slikarstvo. Godine 2020. diplomira na području zidnog slikarstva. Za vrijeme studija puno putuje i slika incognito. Na diplomskoj godini studija konzerviranja i restauriranja umjetnina otkriva akvarel kao slikarski izričaj. Uz akvarel, bavi se i kombiniranom tehnikom te istražuje likovne mogućnosti ilustracije. Oslikala je i knjigu koja će uskoro izaći u tisak. Radi kao vanjska suradnica Hrvatskog restauratorskog zavoda te surađuje s više restauratorskih tvrtki u području zidnog slikarstva.

Dan planeta zemlje | Ana Salopek

Vijeće Gradske četvrti Trešnjevka – jug u suradnji s Centrom za kulturu Trešnjevka i Zelenim klikom! Zagreb provest će nekoliko aktivnosti povodom Dana planeta Zemlje. U ponedjeljak, 22.4.2024. na livadi kod EKO Vrtića Srednjaci (Loparska ulica) u 10 sati upoznat ćemo se s ilustratoricom Anom Salopek i njezinom tihom knjigom “Čuvarica stabla”, a sve u sklopu 17. Festivala dječje knjige. U utorak, 23.4.2024. u 10 sati na livadi kod potoka i kod Street Workout parka Gredice na području MO Horvati- Srednjaci, održat ćemo radionicu na kojoj će biti postavljene table i hotel za pčele, a zajedno ćemo se upoznati i s vrstama livadnog bilja.

O knjizi "Čuvarica stabla":
„Čuvarica stabla“ autorice i ilustratorice Ane Salopek je silent book/tiha knjiga, namijenjena publici svih uzrasta, koja pred nas stavlja probleme današnjeg društva naglašavajući onaj najveći problem – raskid veze s prirodom. Vodeći nas kroz tri vremenska razdoblja, odnosno prošlost, sadašnjost i budućnost, autorica nas suočava s pohlepom, željom za moći i vladanjem nad drugim živim bićima, uništavanjem biljnog i životinjskog svijeta i samim time i uništavanjem čovječanstva. „Čuvarica stabla“ je poziv na promišljanje i ponovno povezivanje s prirodom, davanje glasa onima koji ga nemaju, proslava kreativnosti čovjeka. Uostalom što je svijet bez boja i plesa? Pozvani na stvaranje, a ne uništavanje – poruka je ove knjige. Osim toga, ovakve knjige bez riječi omogućuju „čitatelji/ca/ma“ da istu priču prepričaju na različite načine. Ilustracije su nastale primjenom pravila tradicionalnog crteža u digitalnom obliku korištenjem Apple olovke i iPadPRO kao medija izražavanja.

 

utorak, 16. travnja 2024.

Lorena Vojtić | Suprugu

I dok su gotovo svi odustajali od njega, pronalazeći razloge da ga etiketiraju, ja sam uvijek do sada, gotovo punih 5 godina ostala tu, a pogotovo onda kad je (bilo) najzahtjevnije. Kao što nam je poznato, neke traume nosimo sa sobom cijeli život; i oko njih oblikujemo svoje čahure u kojima se osjećamo sigurno. Neki se umjetnički izražavaju - pa pišu, slikaju, pjevaju, crtaju, skladaju, plešu... No, ne zna svatko kanalizirati i usmjeriti svoj unutrašnji konflikt. Nažalost, tužno djetinjstvo se ne može poboljšati, ispraviti, niti ikada u potpunosti zaboraviti. Možemo ga samo djelomično potisnuti u podsvijest, ali će u jednom trenutku, na bilo koji način, ipak izaći na površinu. Kad te proganja breme majčinog napuštanja s dvije godine, rijetko tko može zauvijek pobijediti tu bol i postati najbolja verzija sebe (iako, vjerojatno, ima i takvih, čast izuzecima). Naravno da nije savršen otac i muž, ali ga od početka volim, razumijem i prihvaćam. Možda je prava spasiteljska ludost uhvatiti se u koštac s takvom problematikom, udati se i roditi dijete nekome tko se još izgrađuje kao osoba, ali ako gore navedeno nije iskaz ljubavi - onda zaista ne znam što jest...

Anica Miličević | Borba

Sve djevojčice o nečemu sanjaju. Moj san bio je masivni kredenac od trešnjinog drveta, izrezbarenih fronti i pomalo pohaban na rubovima. Prišla bih mu na prstima, kao da prilazim tek usnulome djetetu, nježno zavukla prste u obod vrata i slušala lagano škripuckanje zlatnih šarki. 

 

U staroj, limenoj kutiji Kraševe bajadere nalazila su se pisma koja je tata pisao mami dok je plovio. Prevrtala bih ih po rukama, udisala miris staroga papira i crne tinte, brojala zareze, mjerila kilometre i udaljenost, zamišljala drhtaje ruke koji su napravili packe na zbijenim redovima... I plakala. Uredni, kosi rukopis prošaran nedostajanjem i oblikovan u riječi „Najdraža moja...“ zauvijek će ostati urezan u moje misli i pamćenje kao zavjet, kao obećanje, kao utjeha i kao nada. 

 

Jurila bih tada s nekoliko pisama pod rukom u tatinu fotelju, skupljala se u zaklon njegovih ramena, molećivo ga gledala i uzbuđeno treptala. Tata bi me stisnuo u zagrljaj i pričao uvijek istu priču. 

ponedjeljak, 15. travnja 2024.

Anica Miličević | Rijeka

Neke suze pamtim, a da ih nikada nisam vidjela. Tata odlazi u vojsku i plače dok gleda posječena stabla i napuštene kuće u kanjonu Neretve, znajući da će kada se vrati tu biti jezero. Pričao mi je da se dolje ispod kuće rijeku moglo prehodati. Pamtim i smijeh, a da ga nikada nisam čula, crnobijelu fotografiju moga djeda s ribičkim mlatom i četiri velike zakačene po prsima. Čekali smo i mi te četiri ribe, kao što se čeka povratak voljenih, kao dijete umorno i klonulo od igre, kao da će one nešto promijeniti, kao da će uskrsnuti selo čije suze i smijeh samo avetski žive u pričama koje smo slušali i sanjali, kao da će baš one izbrisati pucanj u sljepoočnicu i strah razliven po strmome šumskom putu. "Bila je čista rana", reći će tata godinama kasnije dok moj brat plače nad oronulim, smeđim remenom i skriva lice u mamina ramena. 

A Neretva i dalje teče. Unatoč ili u inat svemu, kako se uzme, kao što teku i životi. Kao da je samome Bogu suza kanula između dva kamena.

Ivica Kesić | Znam

Znam da ove noći samoća ti toči
u pehar ljubavi tek gorčine kapi,
u kojim se zrcale tvoje suzne oči
iz kojih mi duša ljepote se napi.

Znam, čekaš već dugo da ti čemer ljuti
zasladim svojim sa usana medom,
al’ davno su naši razdvojeni puti,
a pučine sreće okovane ledom.

Znam da dočekat ćeš novog jutra zvuk,
sa tišinom koja vjerna ti je sestra;
novi dan donijet će magloviti muk,
a umjesto mojih tek korake vjetra.

I kad ti izblijedi sjena moga lica
i dogori tihi pod grudima plam,
kad odleti k jugu i posljednja ptica
osjetit ćeš i tad da trebam te…znam.

Tomislav Marjan Bilosnić | Haiku

Proljetni pejzaž.
Stablo u oku ptice,
ptica na stablu.

Petra Podhorsky | Prije svega žena

  

Već dugo sam htjela nazvati jednu svoju kolumnu ovako. Pišem iz perspektive gluhe žene koja se nosi sa svojim „nedostatkom“, a ponekad s prednostima, s poslom, djecom i sve što uz to ide… A toga je nekad brdo.

Čim sam pomislila na brdo, odmah mi se ukazalo ono na našem obližnjem Jakuševcu. Mislim da moje brdo problema izgleda nekad upravo tako, to brdo smeća, a ne sveukupnih problema. Neki su normalni, „slatki“ i daju pogon životu – muči me to što sam pomislila na Jakuševac, čim pomislih na probleme – stavljam smeće na jednu hrpicu i stvorilo se brdo.

Idemo malo ispočetka, ovo mi je terapijska zadaća, a dužna sam barem jedanput u tri mjeseca nešto napisati. 

Rodila sam se kao čujuća djevojčica u skladnoj obitelji kao drugo dijete, a kasnije sam postala srednje dijete. Oduvijek sam željela tu mlađu sestru. Starija je bila moje prvo ja, a mlađa je postala moje malo ja.

S vremenom smo sve tri sestre postale svoje zasebno ja i osnovale obitelj. Moje ja je počelo rasti i razvijati se tek od moje 12. godine, kad sam ostala bez sluha uslijed bolesti, i tako se, osim izgledom i (ne)karakterom, i time izdvojila od svojih sestrica. Bilo nam je lijepo djetinjstvo, imale smo i pesicu i zapravo svuda išle s roditeljima, na čemu sam im danas zahvalna. Pogotovo iz ovog sada kuta, kada ja ne mogu priuštiti svojoj djeci ono što su oni tada nama (mogli).

Završila sam školu Primijenjene umjetnosti i dizajna, najviše zato jer je to bila najpogodnija škola za nekoga oštećena sluha, a imala sam i laganu umjetničku žicu. Ona bi postala jača da sam je razvila za to vrijeme i poslije i da sam se identificirala s pozivom umjetnika, ali (zato sam i ovdje), imam problema s identifikacijom te je moj put išao dalje, eksperimentirajući s Filozofskim fakultetom (etnologija i poljski jezik), a nakon toga s radnim navikama u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Uh, uspio je eksperiment, jer sam i dan danas u njoj i radim kao katalogizator i prehranjujem svoju malu obitelj.

nedjelja, 14. travnja 2024.

Objava rezultata natječaja za Zbornik sa 6. recitala Stara lipa

Natječaj za šesti recital Stara lipa je trajao od dana 04. prosinca 2023. godine do 15. siječnja 2024. godine. Radovi su dana prvoga veljače ove godine predani na ocjenjivanje izbornom povjerenstvu u sastavu: Tomislav Ribić, književnik iz Varaždina – predsjednik izbornog povjerenstva i članovi: Nikolina Crnčić dipl. uč. iz Vrbovca i Predrag Topić, ravnatelj Gradske knjižnice Dugo Selo. Izborno povjerenstvo je završilo s radom i donijelo odluku o autorima i pjesmama koje će biti objavljene u Zborniku šestog recitala Stara lipa, o onima koje će se čitati na recitalu, i nagrađenim i pohvaljenim autorima. Nagrađene i pohvaljene autore ćemo saznati na šestom recitalu Stara lipa koji će se održati dana osmoga lipnja, subota,  u 19 sati u Vrbovcu, u dvorani nove zgrade  udruge pod imenom Gradsko društva Crvenog križa Vrbovec, Ulica poginulih branitelja br. 5.

Nakon pomnog čitanja i ocjenjivanja, izborno povjerenstvo je donijelo odluku koju donosimo u sljedećoj tabeli:

Udruga Osebunjek | Lijepom riječi do dobrosusjedskih odnosa

 


Željka Bitenc | Pola para naušnica, prsten i stalak za tortu od plavog stakla

Moje jedino nasljedstvo.

Ona, 
zlatna, spletenim košaricama zaštitnički stišće crveno oko, 
iscrtkani sitni talisman obrubljen ženskom snagom duboko čuvan u bolnoj utrobi  
- probuđena bukti.

On, krug,
tanušni zapis o ljubavi mojih roditelja o kojoj ništa ne znam,
brisač je nejakosti, snažno oživljava osjećaje, okreće se, 
podsjetnik je na temelj, pobožnu čistoću (danas nitko ne zna što je to)
zgaženu 
nogom punom žuljeva i jaukom nesigurnosti.

Plavo staklo, podsjetnik na torte i slavlja, 
lagodnost zamotana na dnu odmara u debeloj zimskoj vesti, 
daleko je, daleko...
kao vrtuljak jedne noći obasjan žutim lampicama.

I samo ga ja mogu vidjeti.


Anica Miličević | Kutija

Uskoro će četiri godine da moje vrijeme u Mostaru stoji. Skupila sam ga u nepropusnu amajliju, šarenu i staklastu i nosim ga oko vrata kao san. I kada dođem ponovno u moj grad ulice su pune uspomena i sjećanja, koje berem kao prezrele kruške s grana otežalih od nedostajanja. Upijam ih u sebe da me griju u hladnim, ravničarskim zimama i da me škakljaju po stopalima koja pokušavam na silu uvući ispod premalene deke. 

„Kada ćemo nazad u Osijek? Malo mi nedostaju moje igračke i moji prijatelji.“, šapće mi umorni, dječački glas netom prije nego će sklopiti oči. 

„Brzo.“, govorim dok mu ljubim vrhove prstiju. 

Okrećem glavu da mi ne vidi suze. Život je ništa drugo doli pružanje onoga što si sam već primio. Pa makar i u drugome gradu. Pakiram u kartonsku kutiju moje djetinjstvo i mladost, prvu kuglu sladoleda od vanilije pojedenu u slastičarnici Vili, stidljivi smijeh iz školske klupe dok fotograf bilježi kraj prvoga razreda, razbijena koljena i tatine pobjedničke šake podignute visoko u zrak, smoki podijeljen na krugovima i prašinu s gradilišta „japanske“ škole, kifle s šunkom iz Manđarije i mahanje na zadnji kat mostarke, ulice posute jesenjim lišćem i ruke ugurane u tuđe džepove, prvo svitanje u parku Zrinjevac i ukradene poljupce s treće klupe od ulaza, prskalice što se pale po točnom rasporedu koji nikada ne znamo i smijeh na stepenicama turističko-ugostiteljske škole, orah u Crne i rakiju u Radmile, bosa stopala po vrelom asfaltu avenije i miris lipa savinut nad kostolomnim zagrljajima, šaputanja i obećanja, srce razlomljeno na bezbroj komadića i ponovo sastavljeno, bijelu bez pjene u Kokoloku, prkos u očima, slučajni dodir ruku, Ljubin hod i prvo predvečerje Staklene bez njega, šetalište vrelo od naših pogleda, strah, sreću, zavjet, život. 

Tebe to tek čeka, dječače. Milujem ti obraze mekane od sna i poklanjam ti slobodu upakovanu u kartonsku kutiju. A ono kad budem plakala, ne brini, to mi je samo ostalo Mostara u očima. 

subota, 13. travnja 2024.

Kitana Žižić | Ruža na haubi

Crvena ruža na haubi Mirkovog auta često mi posjećuje misli kao svjedok jedne od najljepših zabranjenih ljubavi za koje znam. Kakvom bi se pokazala da je realizirana, e to baš i ne znam. Ali znam da me, iako je na mojim leđima priličan broj desetljeća, još uvijek pitanja i teme o ljubavi najviše zaokupljuju. 

Kao „čuvarica“ tuđih ljubavi dugo ih pamtim, rijetko zaboravljam. Od rane mladosti znam tko je koga volio, čija ljubav nije bila uzvraćena; simpatije koje su nosili u sebi oni koji su se družili sa mnom, pa i oni koji su bili samo znanci iz moga okruženja. Najviše sam pratila upravo zabranjene ljubavi, uvjerena da ih se nije smjelo osujećivati. I to često upravo od onih, koji su zaljubljene najviše voljeli. Ili trebali voljeti.

Možda nisu znali da griješe misleći kako najbolje poznaju svoju djecu. Želeći ih sačuvati od razočaranja, promašenih života, nesretnih brakova, priuštili su im možda upravo to.

Ima ih koji tvrde da ljubavi ne treba slijepo vjerovati. Njeni migovi mogu navesti na pogrešnu stazu. Ali zar nije poželjno pustiti mlade slobodno lutati i uživati u najljepšim danima prvih ljubavi. Zar je moguće da još neiskvareni povrijede jedno drugo?

Miljenka Koštro | Riječ, samo riječ

Riječ, samo riječ
Izgovorena ili prešućena
Glasna, tiha, nedorečena
I rogata
I krilata
I zdrava
I zvjezdana
I opora
I sladunjava
I suha
I gluha
I bez duha

Riječ, samo riječ
U zuju pčele, vesele
U cvrkutu i jauku
Grli, tuče, za nos vuče
U tmini, smijehu i grijehu
U samoći, u zavjetrinu zna doći
Molitva u ovom sumornom svijetu
Kao ptica u letu
U zagrljaju raste
U šamaru vene
U molitvi treperi
Kao psovka zaprepasti tebe, mene…
Zaključana u starom ormaru
Oživi prešućenu priču staru
Stroga, s dva para noga
Ili ona bez roka trajanja, data od Boga
Riječ, samo riječ

Anica Miličević | Tebi, prije tebe

Dođi, da pričamo o Danu nezavisnosti
Šest ostavljenih ruža na vratima adolescencije i prezrelim datuljama na Markalama
Nesparenim i fuš „puma“ tenisicama, sociološkoj pozadini današnje glazbe
i o Leonardu di Capriju kako je osvojio Oskara.
Dođi, jer nemaš više razloga da ne dođeš
Jer je presahlo vrelo i objesile su se osušene stabljike pamuka
Polupali su se lonci i mater više ne iznosi fini porculan za goste.
Dođi, jer sam svima rekla da hoćeš, a sol je već odavno nagrizla suzama orošene stijene
krijesnice više ne osvjetljavaju put i ne čuje se kucanje zore na istrošene i navučene roletne.
Dođi, jer ni ti više ne znaš drugačije, jer je nestao okus ranih trešanja
mladost postala slovo na papiru i svijetlo plave latice su odavno prekrile
nadlaktice, gležnjeve i stopala
ne čuje se više glasna glazba i nitko više ne sanja u koloru.
Dođi, jer te čekam, previše.

petak, 12. travnja 2024.

Poziv za slanjem aforizama za popunu sedmog zbornika UHAH-a

Udruga hrvatskih aforista i humorista (UHAH) poziva autor(ic)e da najkasnije do 31. kolovoza 2024. pošalju svoje aforizme priređivaču i glavnom uredniku šestog zbornika Miroslavu Vukmaniću na email: miroslav.vukmanic@yahoo.com .

Radovi se šalju isključivo njemu ili Draženu na naš standardni e-mail: uhah2019@yahoo.com odnosno info@uhah.hr. Potrebno je poslati između 30 i 50 radova.

Eventualno se s Miroslavom možete dogovoriti kako mu poslati materijale redovnom poštom (ako se ne služite mailovima i internetom). Napomena: Ne šaljite aforizme za sedmi zbornik bilo kome drugome jer neće stići na vrijeme niti će biti uvršteni. Također, neće se uzimati u obzir drugi kraći oblici (pjesme, priče, anegdote, satire i sl.), nego samo aforizmi i mudre misli u širem smislu. 

Molimo, poštujte navedeni krajnji termin za slanje radova kako bismo ovaj zbornik završili i otisnuli do listopada 2024. O eventualnoj potrebi novijih fotografija autor(i)ca ili nadopunjenim biografijama ćete s urednikom.

Sretno svima i požurite!
UHAH uredništvo

Matica hrvatska | Pravilo pape Nikole IV.


 

Lucijana Živković | Davorovo jutro

Promatrao je trešnju u dnu dvorišta čije su grane sezale gotovo do tla, povijene pod teretom novonapadanog snijega koji je čitavu noć zasipao grad. Uz snijeg je gotovo uvijek ispijao čaj koji je sada oprezno srkao u malim gutljajima kako ne bi opekao jezik. Ova je idila lijepa, pomislio je, ali samo iz tople ugode sobe. Rumenkasto svjetlo zore obojilo je snježni pokrivač i sve je bilo puno nekog nestvarnoga sjaja. Stolić s prijenosnim računalom primaknuo je bliže francuskom prozoru da ne propusti ovjekovječiti ovaj čudesni jutarnji trenutak buđenja svijeta. Otvori aplikaciju za pisanje i pokuša se koncentrirati.

Plavilo sa zaslona računala i to čudesno jutarnje svjetlo bacali su sjene po sobi, otkrivajući veliku postelju na sredini sobe i visoki, udobni naslonjač pored nje. Na krevetu je, jedva vidljiva, pod mekanim pokrivačem još uvijek spavala njegova supruga. Očito ju je njegovo kretanje uznemirilo u snu te ona polagano podigne, ko šuma guste trepavice, usmjerivši pogled odakle se čuo zvuk. On priđe bliže i brižno ju pokrije, gotovo joj naredivši neka spava. Savršeno jutro.

Anica Miličević | Sanja

Ne boj se odraza svojih misli u nagrizlim i napuklim prstima
koji još uvijek nose biljeg tvoje majke
dok te izvodi na čaršiju i rukom tjera golubove
s crvenoga, štofnog kaputa
a Bosna tiho žubori
i jablani se gorko naginju nad naše živote
isušene od želje i nade.
Ne boj se i ne traži dalje ono što je već nađeno
iz očiju golih i žednih pravde
zagrabi svoju nafaku.

 

Bridge Hopkins | Rođendanska

Zdravo budi, lijepa moja,
Evo, opet ja pišem tebi
Te dolazim nikakav, jadan
Pred tvoje anđeoske dveri.

Rođendan tvoj je danas i sam'
Želim reći da mislim na te,
Još se nadam starome čudu
Da te Anđeli k meni vrate.

četvrtak, 11. travnja 2024.

Centar za kulturu Trešnjevka | TREPS susreti plesnih grupa

 


Haiku Tomislava Marjana Bilosnića na Međunarodnoj mreži Akita

S japanskim veleposlanikom
Na svjetski poznatoj Međunarodnoj haiku mreži Akita na temu proljeća objavljen je haiku Tomislava Marijana Bilosnića, svjetski poznatog makoto majstora iz Zadra, o kojemu je i japanska televizija snimila film. Bilosnić je, inače, zastupljen u više svjetskih haiku antologija objavljenih u Japanu, Indiji, Americi, Francuskoj i Nizozemskoj.

Bilosnićev haiku: Prvi leptiri / zlatniji su od sunca. / Rano proljeće, za Međunarodnu haiku mrežu preuzet je iz monografskog izdanja „Nepokošeno nebo“ (1996-2007.), Antologije hrvatske poezije u redakciji Đurđe Vukelić Rožić, kao i pjesme drugih hrvatskih haiku pjesnika, kao što su  Dubravko Ivančan, Robert Bebek, Borivoj Bukva, Franko Bušić, Jadranka Brnčić i Zlata Bogović.


Bilosnićeva pjesma Prvi leptiri, objavljena je na japanskom i engleskom jeziku, tako što engleski jezik potpisuje poznata hrvatska i svjetska haiku pjesnikinja i prevoditeljica Đurđa Vukelić Rožić, dok je pjesme na japanski preveo Hidenori Hiruta.


Na japanskom i engleskom jeziku to izgleda ovako:

初蝶や太陽よりも黄金色

Hatsu chō ya taiyō yori mo ōgonshoku


First butterflies

even more golden than the Sun.

Early Spring.

Saša Vojinović | Portret kišnog popodneva

Nedelja popodne. Mokre ulice i sevanje neba.
Sećanje i blaženstvo dozvano pljuskom kiše.
Telefonske žice ljubavne izjave prenose sve tiše.
Uplakani vrt i pisma iz daljine sada zaboraviti treba.

Reči zarobljene između svetova, na noć navikle,
svaka kap sećanja u skamenjenu suzu se pretvara.
Pogrešan dan preduge i pijane noći stvara.
Ljubavi gore da bi iz njihovog pepela nove nikle.

Nedelja popodne. Bujica mrtvila. I tišina.
Slova i brojevi rasuti po vremenu i prostoru.
Vetar nosi dane i noći. Divlja prašina.

Čekajući budućnost, zagledani u svoj komadić neba.
Naše drage, tužne reke nekom novom hrle moru.
Uplakani vrt i pisma iz daljine sada zaboraviti treba.

Anica Miličević | Na kraju

Neka u tvojim koracima i odjeku muških potplata po izblijedjelom asfaltu sasvim nestane moga traga.
I sljedeći put kada vidiš neku bezveznu pticu
na nježnoj breskvi u tvome dvorištu,
s koje sam mlada i bosa brala prve plodove
Ti joj daj sav smijeh, sva guranja na tamnozelenome dvosjedu,
sve poništene karte Mostar-Sarajevo,
sve sačuvane bankovne priznanice i grafitne olovke
sve uspomene,
preširoki crni džemper, bakrorez starice s cigaretom i sve moje
da ponese na jug i ostavi na toplome vjetru i jutarnjem suncu
kao spomenik jednoj ljubavi
koja je tako lako mogla biti.

Bridge Hopkins | In memoriam S. G.


Život je cesta. Cesta kojom svi
putujemo prema svojem kraju.
Neke ceste su duže, a neke
kraće, no ljudi to ne shvaćaju.

Život je pjesma. Pjesma koja niz
je tužnih i sretnih melodija.
Neki stih je dobar, a poneki
srcu našem nikako ne prija.

Život je pero. Pero nošeno
povjetarcem u razne smjerove.
Nikada ne znaš kamo te vodi
ni čije preletjet ćeš krovove.

VIVE VITAM NAM VITA EST UNA!
TEMPUS FUGIT CITO ET FESTINA!

Jadranka Göttlicher | Kad si sretan

Petrovo uho na plaži
Dar za Lukasa
Kiša će, kažu
Ali ja ipak ulazim u more
Rijetki kupači mi mašu
Ne poznajemo se, ali smo braća
Planinari se pozdravljaju u planini
A lica im nisu znana
To im se duše prepoznaju

Pokucam školjki bisernici na čvrstu kućicu
Otvara mi kao da me zna
Ako zna od kamena napraviti biser
Zna i mene trapavu
Što hoćeš? pita me
Ja bih biser za Lukasa
Čime ćeš ga platiti?
Životom!
Evo ti ga zabadava, kaže školjka
I izbaci mi musavi kamičak
Čime se čisti?
Bisernica poskoči s kućicom, raspuše pijesak
I s klopotom vratašca kaže:
Suzama radosnicama!

Antonela Bokan | Pomicanje sata

Pjesnici često ne pišu prava imena svojih ljubavi.

Ja sam hrabra.
Moja ljubav se zove Igor.

Zbog Igora
Ne želim da se pomakne sat
nemam svoj sinonim za proljeće

Mi u Rovinju smo moje proljeće

Igor
Sunce zbog kojeg sam zavoljela ljeto
Podrška u jesen
Topla i ukusna zima

Igor
Čakra ljubavnik
Član tantra teama
Preveliki zagrljaj
Šapica na čelo

Igor
Poslovni suradnik
Najbolji prijatelj
Drug za trapanje
Sve što sam voljela

Sve što volim.

srijeda, 10. travnja 2024.

Matičin četvrtak | Memorija, nostalgija, dijaspora


 

Aleksandra Načinović | Moj i tvoj san se isprepliću


U tvom snu lubenice rastu 

kao mirisne sfere na debelim granama.

Grmljavina u daljini najavljuje potop.

Mravi se penju po deblu, nose riječi.

Skidaš ih i jezikom lijepiš na platno. 

Ne razumiješ jezik 

ali uvjerena si da je aramejski. 

Miris zemlje intenzivan je

kao u podna kad si skupljala latice  za herbarij, 

u jesen 2002.

Ne ležaju od lišća on ti ljubi čelo. 

Suze ti padaju na ramena,

pratiš kotrljanje slanih kapi. 

Bradavice su ti ukrućene od vlage.

Pastelne boje sumraka sjete te balkona s kojeg on promatra tvoj odlazak.

Za sobom vučeš kovčeg s obješenim lončićima.

Nigdje  ne piše: Just married.

Sveta Barbara čuva mi leđa,

izgovaram tvoje ime bez glasa.



Petra Podhorsky | Priča o očima

  

Ovo nije priča o ušima koje ne čuju pa se koriste aparatićem niti priča i hvalospjev pužnici koja je pomogla da se čuju zvukovi, ptičice, muzika, sva ona prometna buka, tipke i sve što sam vam napričala… Sve je to prekrasno! Nije priča ni o rukama i znakovnom jeziku, koji je jako, jako praktičan i odlično sredstvo komuniciranja, prekrasan, slikovit, logičan, maštovit. Nije priča ni o naočalama koje pomažu da se malo oštrije vidi pa se zameću, lome, pucaju, magle, gube i padaju s nosa.

Ovo bi trebala biti priča o „sedam osjetila“, koja su najveće čudo. A ne Taj Mahal. Bazilika sv. Petra, i Sahara...Vidjeti, čuti, mirisati, okusiti, osjetiti…

Priča je to o očima, onima koje ostaju nakon svega i koje su pomagači kod očitavanja, praćenja, promatranja. Projektori našeg mozga koji ostaje dominantan kad čovjek ima problema sa sluhom. One koje vide, al' i gledaju, one koje nemaju oštu sliku, ali sve ipak procjenjuju, one koje drže cijelu sliku u okviru i bez kojih je jako teško, teško je bez njih i kad su jako slabe, i kad nemaš sliku...

Najviše od svih osjetila dugujem svojem vidu. Niti svjesni nismo koliko ovisimo o njemu, dok nam netko ne kaže, a sad moraš zaklopiti oči, moraš žmiriti, i biti mirna. Slušaj što ti govorim! Ako i to možeš.

Nekim čudom došla sam pod laser („dobitnica nagradne igre za mjesec listopad”) i dugogodišnja kratkovidnost mi je korigirana u sasvim pristojnu sliku. Ne trebam više naočale, progledala sam, ali doslovno. Slika je ista, ali osjećaj koji sam dobila nakon svega, dosta se promijenio. Jedina riječ koju mogu reći je – zahvalnost. Spoznala sam koliko su moje oči pretrpile, koliko su bile i koliko su uvijek preopterećene, umorne. Čudila sam se svojem umoru, nikad ga nisam mogla locirati. Vrat? Leđa? Križa? Trbuh? Pluća i disanje? Glava? Neee, oči su umorne, premorene, rade četverostruki posao, gledaju, procjenjuju, vide i služe kao potpora sluhu. I još masu toga!

Željko Bilankov | Ti moji snovi

Ponekad stvarni čine se snovi,
valjda je žudnja toliko jaka.
U njima gordo morima plovi
Santa Maria, slavna karaka.

Usprkos vjetru stojim na provi,
ja sam kapetan tog jedrenjaka.
Nebom ne kruže oblaci novi
jer sve je više sunčanih zraka.

Želja me vodi na otok mali,
oazu mira, nade i sreće,
za koji mnogi nisu ni znali.

Svakim je valom voljena bliže.
Poslušaj srce dragi ti stiže,
znaj da nas ništa rastavit neće!

Jadranka Göttlicher | Čekam

Želim preživjeti dan
pod virusnom okupacijom
Moram preživjeti dan
koji mi je srušio kuću
Želim preživjeti dan loših vijesti

Leći ću i čekati
Spavati kao Trnoružica
Bajke možda ne lažu

utorak, 9. travnja 2024.

Miljenko Jergović | Monika Herceg u Gdanjsku nagrađena velikom europskom nagradom Pjesnika slobode

Foto Sandra Šimunović/Pixsell
Naša je pjesnikinja osvojila veliku europsku nagradu. Bez sumnje najveću koju je neki hrvatski pjesnik osvojio u posljednjih deset godina. Ili jednu od dvije najveće (druga je isti ovaj Pjesnik slobode, Dorti Jagić, 2014.) kojim je neki hrvatski pjesnik čašćen u proteklih tri i pol desetljeća hrvatske državne samostalnosti. Stoga je doista zanimljivo kako je i zašto je nagrada Moniki Herceg prešućena u hrvatskim medijima. Ili je prešućena, ili je tretirana kao sitna počast na seoskoj zabavi. Izgleda da kulturne rubrike hrvatskih novina još jedino umiju voditi - hajke. Ili odavati priznanja netalentiranom državotvornom ološu.

Pretpostavljam da vas moj sljedeći tekst, junakinja našeg doba iz stalne autorske rubrike u Večernjem listu, neće previše zainteresirati. Pogotovu ako ste domicilni u Hrvatskoj. Ali koga briga, gospodo, koga briga!

Monika Herceg, junakinja našeg doba, moj tekst na: https://www.jergovic.com/junak-naseg-doba/monika-herceg-ili-nista-nije-lakse-od-presucivanja-talenta-u-svijetu-cubastih-gnjuraca/

Bridge Hopkins | Ne brini

Ne brini se, draga,
i sklopi sam' oči,
mi putem bestraga
skupa ćemo poći.

Nakon sve te boli
doći ćemo već do
raja bosi, goli
i shvatiti jedno:

Sve je to laž doli
što ti šapnem tečno –
Kad te pjesnik voli,
živjet ćeš ti vječno…

Gradska knjižnica Kaštela | Novo Normalno autora Nikole Listeša

 


Lorena Vojtić | Poimanje

Nisam jedna od onih poslušnih žena, što nose cvjetne haljinice i neutralnu šminku, zaneseno gledajući, očima prepunim sjaja, u svojega izabranika. Nisam jedna od onih što fakultete završavaju u roku, imaju savršene ocjene, i posao u struci, što ih odmah čeka. Nisam jedna od onih što se boje tame vlastite osobnosti, avangardnog načina shvaćanja i oslobađanja dominantne strane. Nisam jedna od onih što licemjerno paradiraju ispred znatiželjnih očiju, samo da bi ih netko uočio i osjetio potencijalnu prijetnju. Dovoljno sam snažna da par godina koračam sama - ako mi je tako sudbina predodredila, da se ne bojim gotike, špicastih noktiju i crnih šešira. I samo još jedno... Prejaka sam osoba da bih bila okružena kukavicama, koje govore jedno, misle drugo, a čine - nešto sasvim treće...


- ulomak iz osme knjige -

Jadranka Göttlicher | Čekaonica na otvorenom

U redu za nešto što se zove trijaža
Vučemo svoje kovčege s novim
pidžamama za bolnicu
Vučemo svoje trudničke trbuhe
I fascikle s dokumentacijom
One s perikama se barem ne boje kiše

Sve imamo maske, ali nismo na udaljenosti
Ni neizvedivoj tjelesnoj, ni osjećajnoj
Sve se bojimo da nas neće primiti
Prošlo je naše zakazano vrijeme
Strah i nemoć nas zbližavaju

Mi smo logorašice u redu za raskuživanje
Što čekanje dulje traje nestrpljenja nestaje
Dolazi pomirenje sa sudbinom

A, ne!
Ako na kraju kažu: Dođite sutra!
Ove će lijepe žene skinuti maske
I pustiti sve iz svojih grudi da odleti

A napuhani redar past će nauznak, koliko se isprsio!

ponedjeljak, 8. travnja 2024.

Sisačka udruge za promicanje alternativne i urbane kulture | Zalogaj poezije

 


Centar za kulturu Trešnjevka | Vesna Špoljar: Dva lica grada


 

Društvo hrvatskih književnika | Opasnost tržišne politike

 


Milan Pišković | Nova knjiga Mladena Pavkovića o Romima

Mladen Pavković već je dosad objavio nekoliko knjiga o Romima, čak i knjigu njihove povijesti.
 
 
Međutim, u povodu 8. travnja – Međunarodnog dana Roma, u nakladi Tiskare „Rihtarić“, izašla je njegova nova knjiga – „Romi“!

Ovog puta u knjizi su objavljene crno-bijele fotografije iz života ove nacionalne manjine – da se ne zaboravi, kako to on uvijek manje-više ističe.

Život Roma tijekom zadnjih desetak i više godina umnogome se popravio, ali to je još daleko od toga kakav ti ljudi, a poglavito njihova djeca zaslužuju. Prema ovoj populaciji i dalje je nepravda, odnosno i dalje se prema njima krše ljudska prava. Oni se kontinuirano suočavaju s puno nepravda, ponajviše zbog predrasuda. Svijest o romskoj kulturi također treba i mora biti mnogo veća, ne može se njihov problem propustiti pojedincima da to rješavaju i da se bogate na njihov račun. Danas sve više Roma živi u obiteljskim kućama, sve ih više vozi i automobile, a što je ipak najvažnije sve više njihove djece se i školuje. S ovom svojom novom knjigom želim i nastojim uz ostalo podsjetiti i na genocid nad Romima u Drugom svjetskom ratu, ali ponajviše skrenuti pozornost na ove ljude koji žive tu pokraj nas, a koji ničim nisu zaslužili, poglavito u ovom stoljeću, da ih se smatra manje vrijednim – rekao je Pavković, koji je autor i brojnih knjiga, ali pretežno vezanih uz stvaranje hrvatske države, u čemu je sudjelovao i jedan dio Roma, ali nažalost ni to nitko ne ističe.

Inače, Romi koji su na fotografijama ovog autora uglavnom su snimljeni u Podravini, Međimurju i okolici Varaždina.

Bridge Hopkins | Onoj što pjesme moje čita

Moje su misli sve usmjerene na nju,
A srce moje prvu pjesmu njoj kroji,
Gledajuć' kako se muči noću, danju
Djevojka ta što plaho preda mnom stoji.

Ako previše glazbe drugima svira,
Lutnja polako gubi smisao i čar,
Evo, ipak, srce moje nema mira,
Neka ti pjesma ova bude malen dar.

Imaš snagu u sebi, jaka si duha,
Možda ti se ponekad tako ne čini
I život te svojim preprekama koči.

Kad te život na tlo baci iznebuha,
Eh, onda se, još jača, u nebo vini,
Ciljeve ostvari, spoznaj svoje moći!