Branka Blažinčić | Spasi me

drži me
jako,najjače
stisni me
strasno
najstrasnije
ljubi me
nježno
najnježnije
da ne potonem
da ne nestanem
spasi me

Aleksandra Načinović | Sama u kazalištu

Nečujne cipele (ne volim lupanje potpetica)
Crni smoking i čipkasti korzet
Svježa od frizera
Crveni ruž na bijeloj koži
Lijepa sebi koračam poput mačke
Mramornim stepenicama
Mirna i jasna udobno sjedam
U plišanu fotelju
Ovaj put neću zaspati jer ne putujem ravno
Iz noćne smjene na aerodrom
Pretpremijera Don Giovannija a ti hrčeš, kažeš
Na povratku si žvakao kaugumu
I više se nismo sreli.

Jelena Hrvoj | Vlati trave

Ilustracija: Jelena Hrvoj

Dogodilo se to prvog dana škole. Bilo je burno, opasno, emotivno. Barem je tako Ela mislila. Još je jecala kad je majka parkirala automobil ispred škole i ukrcala ju na stražnje sjedalo. Onako podbuhla, crvena lica i zamagljenih očiju, rekla je mami da se posvađala s jednom jako gvupom djevojčicom. Majka se kao i svaki puta nasmijala na njezinu govornu manu, pogladila je po crvenkastoj kosici i prstom dotakla tu jednu pjegu povrh Elina nosa. Kad se ni drugog dana maleno djevojče nije smirilo, majka je otišla do vrta, ubrala vlat trave i predala joj uz riječi: 

 

 „Želiš li čuvati ovu vlat  u novčaniku ili ćemo ju spaliti? Ma što odlučila, mama će te voljeti." Imati tajnu, nešto što će samo ona i mama znati bilo je sve što je Elu tada zanimalo, pa su je na djevojčičin zahtjev zajedno spremile u malen plastičan omot i zagurale u novčanik s dezenom patkica. 

Bilo je Eli jedanaest godina kad je prvi puta stigla kući razočarana jer je dobila jedinicu. Povijest joj nije ležala ma koliko se trudila naštrebati sve na pamet. Te je večeri majka izašla na dvorište, razgrnula snijeg i ubrala vlat trave. Do tog je trena Ela promijenila nekoliko novčanika, ali male vlati sasušene trave uvijek je premještala i dodavala nove, svaki puta sve manje promišljajući o njihovom značenju. 

Irena Ivetić | Narastao si do zvijezda

Narastao si
do zvijezda,
a nisi prestao vjerovati
u bajke.

Godine su urezale
svoje putove
na tvome čelu.
Gledam ih
i prepoznajem:
mnogi od njih imaju
okus mojih suza
i gorčinu mojih
nepromišljenih riječi.

Narastao si do zvijezda,
ali oči su ti i dalje
ljudski tople.
Gledam ih
i vidim:
one još uvijek sjaje
poput mojih
neispunjenih
i ispunjenih želja.

Narastao si do zvijezda,
ali tvoj glas
još dopire do mene.
Slušam ga
i čujem u njemu
zvuk svoga smijeha
i tišinu svoje tuge.

Narastao si do zvijezda,
a ne sramiš se
dotaknuti zemlju.
Gledam tvoje ruke,
koje zarađuju
kruh naš svagdašnji,
i sjećam se:
pišeš prstom po snijegu
i smiješ se…
Koliko smo
od te davne sreće
uspjeli sačuvati?...

Narastao si do zvijezda,
a nisi prestao voljeti
šumu,
rijeku,
kamen.
Mene.
Ovakvu kakva jesam.

Narastao si
do zvijezda,
a nisi ih prestao tražiti
u mojim očima.
Čak i onda
kad pomislim
da su zauvijek ugasle,
ti ih uporno tražiš
i uvijek pronađeš.
Narastao si do zvijezda,
a i dalje ih tražiš
baš u mojim očima.
I zato te volim.


Požega, jesen – zima 2003.

Željko Bilankov | Snaga želja

Voljeti nekog više od svega,
istinski za to živjeti vrijedi
jer moje su želje iznad ega
i svaka jedino ljubav slijedi.

Jesu li želje tek puste sanje
il' vapaji koje srce mi šalje?
Ja trebam nju, to milo janje
i biti sretan da mogu dalje.

A ona trči poput djevojčice,
proplancima ljubavi naše,
ta žena s licem bogorodice
i gle, osmijehom mi maše.

Štropot kapi plača nebeskog
odzvanja sjetom duše moje.
Da zagrlim bilo srca njenog
želje u meni sve više se roje.

Želje su jedno, a zbilja drugo,
ipak vjerujem, bit će ovako:
Dobro jutro srećo, adio tugo!
kad iskreno voliš toliko jako.

Milan Drašković | Sonet za Merilin

Prelepa filmska zvezda umorna od života.
Imaj milosti, vreme, za to nesrećno biće.
Dom od finog drveta, dodir plavog somota,
pred radoznalim okom tajnu svoju sakriće.

Džungla na asfaltu i celuloidni snovi.
Pametna a ranjiva, okružena lažima,
godine vernosti i Nijagare slapovi –
množe se iskušenja pod ljutim vetrovima.

Obožavana od svih a opet tako sama.
I dok muškarci, zna se, vole takve plavuše,
njeni plišani snovi neumitno se ruše.

Opasno je voleti čoveka kad ima moć.
Help me, please! Očajnički poziv za pomoć,
u violentnoj noći dok nadolazi tama.

Aleksandra Načinović | Ruž na dentijeri

Koža, čipka od soli
Stisnuta usta, mlohava bedra
Vrat naboran
Ponekad hodam pogrbljeno
Govorim si pred ogledalom
Mogla si spasiti ptice u nekom azilu
Mogla si peći kolače u nekom vrtiću
Kao B.B. hraniti tuljane
Umjesto
Djevojci u parku dijeliti savjete
Zbunjeno listati jučerašnje novine
Provjeravati je li iskopčano glačalo
I nadati se da ruž nije prešao na dentijeru
Kad otvaram vrata da očitaju struju
Na brojilu.

Milan Zagorac | Sonja Smolec: Povedi me kući

Budi uz mene

Na temelju priloženog romana "Povedi me kući" Sonje Smolec je zaista lijepo ispripovijedana prava pustolovina, dana iz perspektive raznih likova, uključujući i životinje, ponajprije pse i mačke. Radi se o zanimljivom romanu u prvom redu namijenjenom mlađoj publici, a donosi nam priču o glavnoj junakinji Nikolini Matas, zvanoj Nika, koja se suočava s nečim rijetkim i posebnim - izazovom razvojne topografske dezorijentacije (RTD ili DTD). S obzirom na taj problem, Nika ima poteškoća u snalaženju u prostoru. Međutim, zahvaljujući nevjerojatnoj predanosti roditelja, ali i dva posebna psa, Kikija te posebno treniranog Ronija, Nika će naučiti kako prevladati prepreke i pronaći svoje mjesto u svijetu.

Naime, Nikolinina obitelj Matas dobiva na dar bostonskog terijera Kikija nadugo nakon što se rodila Nika. Kiki postaje neizmjerno privržen obitelji, a posebno maloj Niki. Njihova povezanost i ljubav između psa i djevojčice postaju jedna od srži romana. Međutim, kako Nika treba pomoć u svom svakodnevnom životu, obitelj se odlučuje potražiti pomoć liječnika iz Kanade koji im preporučuju korištenje posebno dizajniranog kompjutorskog programa koji pomaže Niki da se snađe u prostoru i psa vodiča. U ovom slučaju, to je terapijski pas pasmine Border collie po imenu Roni. Naime, Roni je obučen da prati Niku i pomogne joj u svakodnevnim zadacima, uključujući put do škole i natrag kući. Roni i Nika stvaraju snažnu vezu i postaju prava neodvojiva ekipa.

Ana-Marija Posavec | Sonja Smolec: Povedi me kući

 Dvadeset i tri koraka dječje hrabrosti    

            U suvremenoj hrvatskoj književnosti za djecu i mlade, čitateljima, učiteljima u školama, ali i pojedinim akademskim imenima ime književnice Sonje Smolec nije nepoznanica. Književnica iz Velike Gorice u književnost se najprije upisala zbirkama priča za djecu od kojih je jedna prevedena na njemački jezik (Der Stein Hartwig, 2013.); potom romanima za djecu i mlade s jednim romanom na engleskome jeziku (The Girl with Pink Glasses, 2010.), a njezini su lirski ostvaraji također međunarodno prepoznati i priznati. Ovjenčana s nekoliko vrijednih hrvatskih i inozemnih književnih nagrada, Sonja Smolec 2023. godinu obilježava petnaestim romanom za mlade znakovitoga naslova Povedi me kući. 

            Tendencija je proznoga pisma Sonje Smolec tematiziranje neobičnih, čudnovatih, rijetkih, često i prešućenih pitanja koja dominiraju dječjim svijetom te svijetom današnjih mladih i njihovih roditelja, stoga ne čudi da se u romanu Povedi me kući autorica usmjerila problematizaciji razvoja, potreba i želja djeteta s invaliditetom, točnije – djetetom kojemu je dijagnosticiran poremećaj nesnalaženja u prostoru, poznat i kao topografska dezorijentacija (vizuospacijalna disgnozija). Protagonistica romana, djevojčica Nikolina – odmilicom zvana Nika – jedino je dijete u svom sasvim funkcionalnom i pozitivnom obiteljskom nukleusu; bistra je i živahna učenica prvoga razreda koja je, bez obzira na svoju dob, svjesna svojega problema. U pripovijedanju se ističe neizmjerna podrška roditelja te prilagodljivost obrazovnoga sustava djevojčici s poteškoćom. Iako se naizgled sve čini idiličnim, Smolec mudro gradi baš takvu priču s većinom pozitivnih likova pokušavajući u čitateljima potaknuti propitivanje svih navedenih perspektiva i odnosa u izvanknjiževnoj stvarnosti. Svako dijete s invaliditetom i posebnim potrebama ima pravo na odgovarajuću njegu, zaštitu, podršku obitelji, vršnjaka, školstva, zdravstva i u potpunosti je nepotrebno činiti razliku među djecom – na bilo koje načine, iz bilo kojih pobuda i razloga. Smolec mudro ovim tekstom indirektno postavlja pitanje – kakvo je doista stanje po tom pitanju kod nas? Posebnu ulogu u Nikinom odgoju i odrastanju imaju otac Teodor i majka Arija koji djetetovu dijagnozu u potpunosti racionalno prihvaćaju te se konzultiraju i s inozemnim liječnicima iz Kanade o liječenju i ublažavanju simptoma navedenoga poremećaja kako bi se djevojčici već u najranijoj dobi pomoglo koliko je god moguće. Iznimno važan naglasak priče leži i u Nikinom odnosu prema životinjama. Privrženost, radost, osjećaj sigurnosti, odgovornost i ljubav Nika razvija najprije prema malenom ljubimcu, psu Kikiju, što djeluje terapeutski i razvija osjećaj odgovornosti. Ipak, Kiki nije pas koji bi Niki, osim veselja igre, bio potpuna podrška u njezinom prostornom (ne)snalaženju. Za to je ipak bio potreban poseban i dresiran pas pa u obitelj Matas uskoro stiže još jedna prinova – pas imenom Roni, britanske pasmine border collie. Zaplet romana započinje kada djevojčica Nika, u Ronijevoj pratnji, kreće u prvi razred i kada jednoga dana, za vrijeme Nikina odlaska u toalet, Roni netragom nestaje. Napetost se romana održava do samoga kraja i još više povećava kroz spoznaju da su u nestanak Nikina vjernog pratitelja i četvernožnoga prijatelja, koji joj svojim vještinama i pomoći pomaže u samostalnijem funkcioniranju, zapravo upletena – druga djeca. Sonja Smolec vrlo vješto kroz pojedine odnose propituje uvriježenu činjenicu da su „sva djeca divna i krasna“ te tomu znalački pronalazi razloge, suptilno postavlja pitanja o odnosu roditelja i djece jednih prema drugima, ali i prema učiteljima i ravnateljima škola; propituje granice odgovornosti starije djece i mladih (učenika osmih razreda i srednjoškolaca), opisujući pritom njihove sudbine te objašnjavajući motive pojedinih postupaka koji im uvelike mogu odrediti daljnji život. Velik dio romana Sonja Smolec podredila je i vrlo zanimljivom pripovjednom postupku koji uključuje razmišljanje životinja, njihovo komuniciranje i međusobne odnose. Iako se možda na prvi pogled takav pripovijedni modus čini skliskim terenom, zapravo ovakvim hrabrim pothvatom Smolec pokušava uroniti u razmišljanje pasa i mačaka te tako potaknuti mlade čitatelje na suživljavanje s različitim životinjskim sudbinama, vješto i svjesno budeći suosjećanje i empatiju prema drugim živim bićima, ali i propitujući odgovornost ljudi za to. Tko može ostati ravnodušan nad sudbinom otetoga Ronija ili temperamentne crne mačke koja mu, iz samo njoj znanih razloga, nakon otmice odlučuje na svoj način pomoći?

            Motiv potrage za Ronijem, osim policajaca koji naporno rade kako bi pronašli otuđenoga dresiranoga psa – čija je vrijednost u novcu enormna – nadalje razvijaju i upotpunjuju Teodor i Nika, u pratnji razigranoga Kikika. Upravo se potraga za Ronijem otkriva kao važan element za osamostaljivanje djevojčice Nike i oslobađanje straha od nepoznatoga prostora. Vješta s brojkama, dvadeset i tri koraka samostalnoga hoda, bez roditelja na vidiku za vrijeme potrage blizu slavonskoga sela za djevojčicu predstavljaju velike pomake kojih i sama postaje svjesna zaronivši u ponosne oči svojega oca.

            Povedi me kući ima intenciju biti roman s vrlo jasnom odgojnom tendencijom koja se ne tiče samo djece i mladih, već i nas odraslih. To je vidljivo iz naglašenih poruka održavanja i poticanja veće humanosti – o nužnosti pomaganja, shvaćanja, prihvaćanja drukčijih od sebe, priznavanja vlastite pogreške te istinskoga pokajanja – na visokoj su razini u romanu i ostvarene su u slikovitim narativnim sekvencama te jednostavnim rečenicama koje izazivaju napetost i održavaju dinamiku naracije, ne opterećujući mladoga čitatelja. Dijalozi su u romanu promišljeni i prilagođeni kako likovima, tako i čitateljima, što je iznimno važno za uzrast recipijenata ovoga književnoga teksta. Naglasiti nam je ponovno važnost isticanja temeljnih ljudskih vrijednosti u ovome romanu koje je, u današnje vrijeme, veoma važno neprestano ponavljati da djeca, zajedno s odraslima, ne izgube kompas za postajanje dobrim i kvalitetnim ljudima koji svojim djelovanjem i sviješću ovaj ubrzani svijet čine boljim mjestom.

            Je li Nika pronašla svojega prijatelja Ronija i jesu li počinitelji uhvaćeni te za svoje nedjelo kažnjeni – u ovome će tekstu recenzije, napisanom prema pročitanom dijelu autoričina teksta, ipak zasad ostati neodgovoreno i otvoreno pitanje. Nadati nam se, kao aktivnim i pozornim čitateljima, da će Smolec roman ovjenčati sretnim završetkom te da će netko nekoga ipak povesti kući. 

mag. educ. philol. croat.

Ana-Marija Posavec

Naklada "Bošković" Split, 2024.

 

Preuzeto sa: https://smolecsonja.blogspot.com/2024/04/ana-marija-posavec-sonja-smolec-povedi.html

Božica Jelušić | U lišću Mediterana

za Miu S.

 

List palme veli: "Listam u svom slogu,

Blistam i treptim, ničim ne mirišem.

Svaku blizinu nadvisiti mogu,

Ali u zraku samoće ne dišem."

 

List loze tvrdi da ga vihor svija,

Dok po spirali iskoči iz zgloba.

Iz svakog grozda opoj čist izbija,

Al' kud god pođeš, stigneš u nedoba.

 

List oleandra otrov noći crpi,

U tamnoj krvi započetu sagu.

Dok u svom ognju izgara i trpi,

Uz stup prianja, k'o da grli dragu.

 

O, lišće što mi zelen vijenac plete,

Široko nebo u boji madere!

Još jučer bijah zaigrano dijete,

A danas više ne znam tko me bere!

Nena Miljanović | U ime oca i sina i mene žene

Gledah te čoveče moj

I videh u tebi moga oca

(Koji me voleo dobru i lošu )

Tog moćnog diva

Sa šakama kao velika školjka

U kojoj sam bila zrno bisera

Na dnu njegove duše

Zaštićena

 

Gledah te moja ljubavi

I prepoznah u tebi svoga sina

Tog slabog sebičnog patuljka

(Koga volim dobrog i lošeg )

Lukavog ispod nevinog osmeha

Sa rukama kandžicama

Koje mi nežno iskopaše oči

I učiniše me slepom

Od ljubavi

 

Gledam te dragi moj

I vidim moga Muškarca

Velikog kad me voliš lošu

I malog kad me zloupotrebljavaš dobru

I volim te bezuslovno

Kao otac jedinu mene

I ja jedinog sina

Volim te veliki mali moj

Kao onog od kog sam postala

I onog koji je postao od mene

 

Mogu li drugačije a da ne poništim

I svoj nastanak i nastavak

Mogu li da te ne volim

U ime oca i sina Muškarca

I duha same sebe

Žene

Muškarčeve Ljubavi

Egidia Baldini | Ljepota tišine

Trepere zvijezde noćas
samo za mene
i divim se tome
dok mjesec se skriva.

Trepere kao da
poruke mi šalju
jezikom meni nepoznatim
al' oku se sviđa.

I dok mi duša
od ljepote uživa,
misli veličaju
tajnu tog neba.

A srce u ritmu
njenih otkucaja kuca,
a riječi nedovoljne
da zahvalnost iskažu.

Branka Blažinčić | Haiku

samoća i ja
uzalud miris ruža
tuga me grli
*
zatomljen vrisak
usnulom prijatelju
otisnuo se
osunčanoj mladosti
odlazak ne postoji

Kitana Žižić | Ruža

Mogla bih se naviknuti i na miris ruža.
Jutros jednu mirišem u svom domu
I ne mogu se nadiviti ljepoti
Koju nudi ovako crvena, lijepa
I mirisna, poklonjena od susjede.

Moj muž ih je s ljubavlju uzgajao,
Često poneku brao i meni nudio
Budeći radost u meni,
Ali nisam s pijedestala skidala
One šumske ciklame
Koje su mi ukrale srce već zarana,
Kad nas je još čuvala netaknuta
I nezastrašena mašta blaženog djetinjstva,
Jer život zazire od toga da nas dodirne,
Da položi na nas svoje grube ruke
Tada još nepoznate.

Za sve ruže koje si mi s ljubavlju darivao
Danas ih donosim tebi na onom
Hladnom mjestu ispod čempresa
Gdje zamru svi mirisi ovog svijeta…

Ako jednom opet oćutim miris cvijeta,
Miris ruže koje iako sve ljepše i raznovrsnije
Sve manje su miomirisne, ne samo mojim nosnicama,
Znat ću da život kad dijeli grube pljuske
U rukavu skriva i nove poljupce.

Predstavljanje knjige | Plivanje: Ante Božinovića

 

Matičin četvrtak | Kvaka

 

Aleksandra Načinović | Dok čekam odgovor

Sakrit ću se u cvijet dalije dok me ne zaborave  

Zabunom otresu s revera sakoa nalik prhuti 

Ljepljivo bijela na crnoj  tkanini past ću 

Na kameni pod i uvući se među pukotine

Osluškivati korake jutarnjih šetača pasa

Zalijepiti se poput krpelja na toplo krzno zlatnog retrivera

Ući u kuću koja miriše na kišni mantil plave djevojke s bob frizurom

Odletjeti do rokoko kredenca  njene kuhinje,

I čekati  Božić s eko jelkom koja će završiti na deponiju.

Egidia Baldini | Šetnja

Šetam dušu
po padinama slova,
a po noći i u zvucima
ponekih sova.

Do neba se uzdiže
da mjesec dotakne,
pa zagolica zvijezdu
koja od smijeha padne.

Dok snenog oblaka
što vjetrić po nebu nosi
nestašno bocka
da suhoj travi kišicu rosi.

Zavidi lastama
što s kontinenta na kontinent lete,
pa za inat
polazi stazama rakete.

Egidia Baldini | Vedar dan

Veseli je bumbar
izvodio piruete,
gledao je dabar
kako pčele lete.

Dan je bio vedar
za laste akrobate,
njihao se cedar,
orao tražio mete.

U podne je svak žedan bio,
svatko bi tada rado pio.
Tražeći su vodu naišli na bunar
i otvorili pravi bar.

Aleksandra Načinović | Neželjena gošća

Na stolici za neželjenog gosta
Sjedit ću mirno
Tražite ispriku jer nemate broskve
Ništa za to kažem, dobra je i blitva.
Otvarate usta, krivo vam stoji proteza.
Stišćete oči i pjevate - s poništre se vidi Šolta
Još jednu pivo
I pitate me za groblje, i kako mi se zove otac
Gdje ćemo živjeti, tko će raditi
Trebate i unuke
Ne možete sami skidati zavjese
Žao mi je vašeg Nenadanog
Čekali ste kćer, jelda
To se lako naruči
Pa se samo nabrajaju imena
Tako vam se desio
Zbunjeni šetač na žitu
Kao na etiketi Johnnie Walker
Suprug vam se cinično smiješi
Obriši šminku sa zubala - naređuje
Donesi nam ribu.

Nikola Šimić Tonin | Kameni cvijet

Kameni cvijet.
Jasenovac.
21. 4. 2024.
tiha rijeka ljudi
sjećanja, boli
koja ih vjetrom nosi
veća od vremena
veća od današnjeg dana
ostavlja srce crnim
blijeda uplakana lica preživjeli
krikom tuge govore
logorske bodljikave žice

oblaci težaci kišom prijete

Lorena Vojtić | Unutrašnjost uma

Sanjala sam da se sprema olujno nevrijeme, možda čak i smak svijeta, a jedina sam osoba koja to zna. Odmah sam odlučila "pobjeći" preskačući velike ograde u oba dvorištu. Nisam trčala, već letjela. Mogla sam dosegnuti visinu od nekoliko metara iznad tla, te izvoditi najveće akrobacije... Došavši u neki potpuno nepoznati grad, (naslućujem da se radi o inozemstvu), također sam nastavila prelaziti preko ogromnih građevina i nebodera. Kasnije sam se zatekla u nekakvoj dnevnoj sobi u koju do sada nisam kročila... Bacila sam pogled na ruku i u njoj zatekla gumenu, crvenu masku, koja predstavlja ni više ni manje nego - Lucifera. Baš kao u filmu - "The mask" (Jim Carrey), kad god bih ju prinijela licu, transformirala bih se u zlo. Neke sam tako i plašila, a oni su mi povjeravali svoje najveće tajne i strahove. Kad sam izašla van iz te prostorije, našla sam se na većoj otvorenoj površini, nešto nalik balkonu. Ondje je, preko puta mene, sjedio on - sam i zamišljen. Nismo ostvarili komunikaciju, jer sam se počela žaliti ostalim sudionicima sna - izjavivši sam da mi se svaki dan ponavlja... Sada se nalazim usred nekog cvjetnog perivoja, obasjanog sunčevom svjetlošću. Mjesto mi je otprije poznato... Ondje sam bila s poznanicima iz srednje škole. Najednom se nebo pretvara u krvavo crvenu nijansu, ljudi počinju paničariti, i sve staje... Vrijeme se usporava, reakcije postaju laganije, shvaćam da je došao kraj, i odlučim napisati svoju zadnju pjesmu. Kad se sve normaliziralo, (ali samo u roku od nekoliko minuta), pošto se noćna mora nastavljala, ostali su me zapitkivali zašto sam to učinila... Odgovorila sam da uništenje ove planete - hoću provesti baveći se pisanom riječju... Zatim su se oko mene našla četiri mladića u kasnim dvadesetima, ili čak tridesetima. Djelovalo je kao da su me opkolili... Pitali su me iz kojih razloga sam ih uporno odbijala, i rekli da zato nisam pronašla pravoga. Vraćam se na prvi san. Ne znam zašto, ali imam osjećaj da sam upravo ja pokrenula okončanje svega stvorenoga, i to stavljajući krinku. S tim ciljem, ili bolje rečeno misijom - sam i krenula od kuće. Važno je napomenuti da sam ponovno prolazila kroz onu šumu, koju godinama sanjam. Kao da od toga sve počinje. Zatim dolazim do...

 -dio ulomka osme knjige- 

Zelena tribina | Poezija i glazba hrvatskih pjesnika i skladatelja nadahnuta bjelogoričnim stablima

 

Predstavljanje prvog romana otisnutog glagoljicom | Misal kneza Anža Frankopana

 

Egidia Baldini | Jesenska idila

Na ogoljeloj grani nara
mali vrabac se odmara
s druge strane vrana krešti
pažljivo gleda dal može što ukrasti.

Mačak ispod krošnje virka
galeb s krova nekog zivka
gušter pažljivo trčkara
opuštenost ponekad vara.

Uz to lagani vjetrić pirka
odnekud se čuje svirka
trkom pas se približava
u tren nesta idila prava.

Aleksandra Načinović | Mrtva pješadija

Balkoni šute
Rješavaš križaljku
Kukavica skandira sate
Na polici za knjige
Pokoja fotografija
Na stolu riječi leži
Mrtva pješadija
Još jedne bitke
Pokrivene kuhinjskom krpom
Izvlačim riječ sumnja
A ti ne razumijem.

Sanja Rotim | Cvjetnjak tulipana

Vrt gospođe Ivane bio je vrlo lijep i s mnogo cvijeća. Ona nije imala baš previše slobodnog vremena ali čim bi se uspjela osloboditi drugih obveza - posvetila bi se svome vrtu. Među raznoraznim cvijećem najljepši je bio cvjetnjak žutih, crvenih i narančastih tulipana koji se protezao duž cijele ograde koja je dijelila vrt od ulice.

Jednog proljetnog dana djeca su se igrala na toj ulici, čula se njihova graja nadaleko. Slučajno im je lopta pala u vrt gospođe Ivane i pogodila jedan žuti tulipan koji je nakon udarca ostao sav kriv i s laticama okrenutim prema dolje. Izdaleka se vidjelo da je sada drugačiji od drugih tulipana koji su imali perfektan cvijet u obliku pehara s uspravnim laticama.

“Oprostite, gospođo, možemo li dobiti svoju loptu, pala je u Vaš vrt?” upitali su zbunjeni dječaci gospođu Ivanu.

“Idući put trebate biti pažljiviji. A ulica nije za igranje, djeco, za to postoje igrališta”, opomenula ih je gospođa Ivana.

“Ooo, moj tulipan, pogodili ste ga loptom!”, uzviknula je tužno kada je primijetila žuti tulipan.

Tomislav Marijan Bilosnić | Gradišćanski pjesnici u prostoru starih Hrvata

U sklopu Dana Zadarske županije, Udruga 300 godina Za dar, u suradnji s Čakavskim saborom Šopron i Maticom hrvatskom Šopron (Mađarska), organizirala je književno-prosvjetnu manifestaciju „Gradišćanski pjesnici u prostoru starih Hrvata“. 

Na manifestaciji su nastupili poznati gradišćanski pjesnici (ujedno i znanstvenici i novinari) iz Austrije i Mađarske, članovi Društva hrvatskih književnika dr. sc. Herbert Gassner, dr. sc. Robert Haiszan Panonski, dr. Jurica Čenar i Franjo Payris. U njihovoj pratnji našao se i  književnik, povjesničar i diplomata, Đuro Vidmarović, proučavatelj kulturne baštine hrvatskih narodnih manjina u rasuću. Zadarski domaćini Gradišćancima bili su članovi DHK: izv. prof. dr. Sanja Knežević, Alojz Pavlović, Ante Tičić i Tomislav Marijan Bilosnić, inicijator, organizator i voditelj ove manifestacije. 

Pozdravljajući gradišćanske pjesnike koji su posjetili prostore Ravnih kotara Bilosnić je kazao:

„U Hrvatskoj se više ne govori i ne pjeva (jači) stara Zoranićeva čakavica. Našim zavičajnim prostorom Ravnih kotara, koji su se u svojoj prošlosti zvali Hrvati (V Hrvateh), ne odzvanja, ne glazba i ne šumi poj hrvatskih začinjavaca i Zoranićevih vila. Ali šest stotina kilometara prema sjeverozapadu, u oazi zapadne Mađarske i južne Austrije, u čarobnom Gradišću, Zoranićeve vile i dalje poju, i jače. Kako to?

Egidia Baldini | Studeni

Polovica je studenog,
a leptir pleše, pleše,
ogoljela su stabla
burica ih kreše.

Šarenilo je boja
na tlu mozaik pravi,
sjenica skakuće
i traži obrok zdravi.

Usamljena je maslina
jer nitko je ne bere,
al zato ptičji svijet
cijelu zimu ždere, ždere.

Marija Karácsonyi | Obiteljski susret

Stanislav

Nisko sunce tuče mi u oči. Ruke su mi se zalijepile za volan, a majica za torzo. Kiselina mi skuplja usnice. Glava će mi se rasprsnuti. Čaša vina popravila bi stvar. Žila pored lijevog oka pulsira i povlači mi kapak. Ne vidim dobro cestu. Nema ni središnje crte, a ni stupića sa strane. Znam da sam pred oštrom okukom i strmim spustom, no moram to odvoziti gotovo napamet. Auto se zatrese kad kotač slučajno zahvati bankinu. Prašina zabijeli staklo retrovizora. Sve mi je mutno. Što se to uopće maloprije dogodilo?

Poslovni ručak i razgovor s Markom o prelasku k njima prošao je odlično. Manje gnjavaže, a veća plaća. Konačno ću se riješiti one balavurdije i njihovih roditelja, natezanja s ocjenama i disciplinom. Nije to posao za ozbiljnog muškarca. Zalili smo dogovor s nekoliko boca žlahtine. Sve ružno isprano je kiselkastom tekućinom. No osjećaj zadovoljstva kratko je trajao. One dvije žene potpuno su me izludile. Ne znam koja više i gore. Zapravo znam, ali to je potpuno nevažno. Izbacila me je iz svog života minutu nakon što je ušla u moj. Kažu da čovjeku pred smrt pred očima preleti cijeli život. Moj je meni maloprije preletio, a mislim da ne umirem. Potpuno sam zdrav. U zdravlje u glavi počeo sam sumnjati.

Aleksandra Načinović | Susret

Tarot karte najavljuju susret sa mladićem crne kose
Uniforma, liječnik ili poštar
Uz šalicu čaja ustiju punih suhog kolača
Kimam glavom i mislim
Račune mi nosi bucmasta poštarica na biciklu,
Proćelavog neurologa vidjet ću u petak
Ma srest ćeš nekog
Na putu prema gradu u rano popodne
Kad su fasade na kućama crvene od sunca
A kolone automobila se poput srebrne zmije polako
Penju prema San Salvatoreu
Zauzeti stol s pogledom na auspuhe i čekati
Da prođe Luka, užica dva franka i dijeli ih u parku preko puta
Gdje narkomani i penzioneri
Hlade se na klupi ispod divljeg kestena.

Eda Budić | Kule ot soli

Kule ča hi zidan sat su sve ot soli

nanke jena ni ot te trde grote

more će hi zrušit z valon prve plime

a ja stešo zidan i jopet i jopet!

Najbolje prontievan pofat da ne rabi:

nikat se ne zna kat će dragi prit.

Kat budu na vrati neka me ne najdu

da in nisan bila punjava i štit.

Prsti su pomalo gobasti i trdi.

Ne porta! Ja jopet zalivan i sadin.

Čekan svoji ljudi z staremi mižoli

ki moru povedat sve ono ča rabin.

Vetar će dorivat brod z punemi jedri.

Sunce će pozlatit boki vele barke 

Raskrgat će blaga od bielega svieta

sve će rane bit skrite puli njedri.

Veselit ćemo se,stiskat i kantat

povedat si štorije od zlatne sirene

zvadit ću ono ča san zdavni skrila

a za pikulece neću baciljat.

stešo - svejedno

prontievan - pripremam

pofat - usprkos tome

gobasti - grbavi

porta - smeta

mižol - čaša

pikulece - sitnice

baciljat - mariti

dorivat - dogurati

Mala zvona | Poezija za svakoga – završna večer programa Zvonjava na Trešnjevci

25. travnja 2024. u 19 h, Park Stara Trešnjevka / pivnica Le Petit Belge

U završnoj večeri višemjesečnog programa posvećenog knjigama i čitanju, koji u sezoni 2023./2024. provodi naklada Mala zvona uz potporu Grada Zagreba, čitat će se pjesme i poneka priča o pjesnicima. Počet ćemo s drevnim trubadurima, ugostiti nekoliko suvremenih pjesnikinja i pjesnika, a sve koji nam se pridruže pozivamo da donesu svoje omiljene knjige pjesama, stanu za mikrofon i aktivno sudjeluju u velikom javnom čitanju poezije u Parku Stara Trešnjevka. U slučaju lošeg vremena događanje će se održati u pivnici Le Petit Belge na Trgu Dražena Petrovića.

Kao gosti nastupaju: Aida Bagić, Josip Čekolj, Goran Čolakhodžić, Lidija Dujić, Zvjezdana Jembrih, Mladen Kopjar i Sanja Lovrenčić.

Noć knjige | Jezičac literature – međunarodna revija poezije

Noć knjige - Ritam misli vas poziva na još jednu književnu poslasticu, Jezičac literature – međunarodna revija poezije, koji će se održati 23. 4. 2024. s početkom u 19:00 u kavani ‘’Stara vaga’’ trg Matije Gupca, Varaždin. 

Pred nama je još jedan Jezičac literature- međunarodna revija poezije, na vagu ćemo staviti poeziju tri autorice, poeziju autorica iz tri države, Austrije, Slovenije i Hrvatske, poeziju koja će snagom misli povezati udaljenosti i sažeti ih u jednu jedinu točku, točku u kojoj ključa poetska riječ. Na jedinstven, međunarodni susret pjesnika, obilježit ćemo Noć knjige i još jednom preskočiti prepreke nerazumljivosti melodioznošću različitih jezika. 

Dolaze nam izuzetne, višestruko nagrađivane, prepoznatljive autorice, jednom riječju autorice koje će ovu noć ispuniti ljepotom poezije.  Kroz stihove slovenske književnice Barbare Korun, austrijske književnice Rezke Kanzian i hrvatske književnice Diane Burazer utonut ćemo u svijet dubokih emocija i u ritmičnost različitih jezika. Glazbena gošća, svestrana djevojka, glazbenica Vida Vie dodat će posebne tonove večeri poetskih bravura. 

Dođite i budite dio jedne posebne priče, kao uspomenu na ovu posebnu Noć knjige, udruga Ritam misli pripremila je knjigu za svakog od vas.

Aleksandra Načinović | NÕ

Tišinu para noćni vozač
Pomiče zavjese sjećanja
Na pozornici
On se nadvija nad kolijevkom.
Mršava duga sjena
Brazda na stropu
Hortenzije na stolu
Mjere sate izdahe
Mekane šape
Zovu me u postelju
Zatvaram oči
Toplo tijelo psa
Grije mi ranu


#oblik teatra

HENA com | Uskoro novi roman Ante Tomića

Ante Tomić: Nada

Na početku bijaše brodolom iz kojeg je jedan mladić jedva izvukao živu glavu nasukavši se na obali otočnog mjestašca poznatog po zaštitnici svetoj Margareti, zaduženoj za čudotvorno povećanje nataliteta. Ali ovdje su se onda i druga čuda dogodila, što u romanima Ante Tomića nije prvi put. Neki su se parovi čudom mirili, drugi čudom razdvajali, treći neočekivano smuvali, četvrti demantirali sve što smo o njima mislili. No ni to nije sve. Ćevapi su od nejestivih postajali sveti gral roštilja, zatvorske ćelije apartmani bez zvjezdica, magarci su oglašavali seksualne aktivnosti, Srbi i Hrvati dijelili postelju, Aco Stanković pojavio se na smokvi umjesto na televiziji, a jedno je ubojstvo stornirano nakon što je žrtva pronađena još zaljubljenija. Samo Ante Tomić može izmisliti ovako urnebesan svijet a da u njega povjerujemo kao da je prepisan iz stvarnosti. Zato je Nada roman koji nam vraća nadu da se neke neželjene pojave u društvu mogu preobratiti na humor, da sretni krajevi postoje i izvan fikcije, i da nas književnost još uvijek može, ako je ovako dobro napisana, uvjeriti da će sve biti baš kako treba i kako smo priželjkivali.

Ante Tomić

 

Rođen 1970. u Splitu.  Studij filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Radi kao profesionalni novinar u Jutarnjem listu.

 

Objavljeni naslovi:

Zaboravio sam gdje sam parkirao, priče, Književni krug, Split 1997; Hena com 2001. 2. prošireno izdanje.; Što je muškarac bez brkova, roman, Hena com 2000. (adaptirano za kazalište; snimljen film 2005., redatelj Hrvoje Hribar); Smotra folklora, feljtoni, Hena com 2001. Ništa nas ne smije iznenaditi, roman, Fraktura 2003. (adaptirano za kazalište; snimljen film "Karaula", režiser Rajko Grlić); Veliki šoping, priče, 2004.; Klasa optimist, kolumne, Hena com 2004. Ljubav, struja, voda, telefon, roman, Jutarnji list 2005.; Krovna udruga i druge drama (Anđeli pakla), drame; s Ivicom Ivaniševićem, Fraktura 2005.; Građanin pokorni, roman, VBZ 2006.; Dečko koji obećava, kolumne; Europapress holding 2009.; Čudo u Poskokovoj Dragi, roman, Naklada Ljevak 2009.; Nisam pametan, kolumne, Naklada Ljevak 2010.; Punoglavci, roman, Naklada Ljevak 2011.; Veličanstveni Poskokovi, roman, Hena com 2015. Pogledaj što je mačka donijela, zbirka priča Hena com 2017.

Nagrade:

Za novinarski rad nagrada Hrvatskog novinarskog društva "Marija Jurić Zagorka" za najbolju reportažu. "Kiklop" 2006., zbirka priča Građanin pokorni 2006.

Nakladnik: Hena com

Beletristika: domaća

Biblioteka: Verbarij

Urednica: Marina Vujčić

Godina izdanja: svibanj 2024. 

ISBN: 978-953-259-472-0

Broj stranica: 184

Mala zvona | U potrazi za Ivanom – književni razgovor o biografiji Ivane Brlić Mažuranić

Noć knjige – 23. travnja 2024. u 19:30 h, u zagrebačkoj knjižnici Marije Jurić Zagorke

Povodom 150. godišnjice rođenja Ivane Brlić Mažuranić naklada Mala zvona ponovno je objavila nagrađeni biografski roman Sanje Lovrenčić „U potrazi za Ivanom”, koji je promijenio percepciju osobnosti autorice „Priča iz davnine” te odnio podrobniji uvid u okolnosti u kojima je živjela. Ta je knjiga, temeljena na autentičnim arhivskim materijalima, prva iznijela u javnost specifične probleme s kojima se, unutar pisanih i nepisanih zakona patrijarhata, suočavala jedna nadarena žena; poslužila je kao predložak za televizijski film, a ove godine i za kazališnu predstavu, ostajući aktualna i mnogo godina nakon što je napisana.

O sudbini „Potrage” i njezine glavne junakinje s autoricom Sanjom Lovrenčić razgovarat će prof. Anita Peti-Stantić, urednica prvog izdanja, i prof. Lidija Dujić, urednica trećeg izdanja. Izabrane ulomke originalnih dnevnika i pisama Ivane Brlić Mažuranić interpretirat će glumica Urša Raukar.

Eugen Babić | Možda je i to normalno

Možda je to i normalno. 

 

Da neki sve češće sebe distanciraju od drugih i stvari koje su ih prije veselile. Kao da okoštavaju kako život prolazi umjesto da srastu sa svime što ih okružuje. Takvi se uvrijeđeno povuku na neku sigurnu udaljenost i onda s te daljine promatraju svijet. Svatko počne ganjati neki svoj interes, kao da svačiji početak i kraj nisu isti. 

 

Zatim prođu godine, a mi se više ne prepoznajemo. 

 

Gledamo u ogledalo i vještački pokušavamo namjestiti lice u smiješak, ali nema se više čemu smijati. Oni sretniji izbjegnu takvu sudbinu jer duboko osjećaju sve ono što ih okružuje, pa onda plaču kada su tužni i smiju se kada su sretni. Njih ne pojedu okolnosti jer je vatra koja u njima gori jača od tupila koje ih okružuje.

 

Tako na kraju imamo dvije vrste ljudi, odnosno dvije vrste tendencije unutar nas samih. 

 

Onu koja se sve više distancira i onu koja se sve više zbližava. Ne moramo pričati o tome tko ima punije odnose i kome su teme za razgovor šarenije. To je sraz svjetova, kada se te dvije vrste sretnu. Nema tu razumijevanja i možda bi linija razgraničenja trebala biti još jasnija i oštrija kako netko ne bi zalutao tamo gdje ne pripada.

 

Priznajem, ja se još uvijek ponekada pogubim, skrenem s puta, pa mi treba dobra refleksija da se vratim na kolosijek. Zato jer mi te dvije vrste ljudi nalikuju jedna na druge, kao što to nalikuju mrazovac i medvjeđi luk. Od jednog ćeš se otrovati, a drugi će biti odlična salata. 

 

Tako je i s ljudima.