Patrik Weiss | O njoj

a ja sam se pitao
u koju će noć
njen korak lak
da ostavi traga
nalik putrenim zvijezdama
što nekoć su bile
jaka i ponosita sunca
na ovoj ivici svemira
što zovemo ju domom

pitao sam se
o njenim stazama
posutim kestenjem
iste boje kao i njene oči
što su znale
gledati duboko u dušu
tražeći da otkupe sve boli
sabrane u jedan mali cvilež
kao što kap zapjeva
kada postaje slap
darujući svu svoju ljubav
samo da melankolije nestane
i da kao drugovi
barem jednom dočekamo jutro

Zoran Hercigonja | Patrik Weis: Le Nouvel État

POGOVOR

Ova zbirka pjesama, zavrjeđuje jedan poseban tretman. Anarhističko brutalna iskrenost o predrasudama i strahovima koji globalno zamagljuju svijet i čine ga pekmezasto odsutnim u uočavanju istina. Rijetko tko može razumjeti tako jetke i suvisle misli poput ovih ispjevanih u duhu četiri apokaliptične šetnje kroz ono što je ostalo od gradova: urbanog i humanoidnog. Riječi moderno stilizirane poezije koja asocijativno povezuje gole istine s apsurdom započinje  jetkim naslovima ciklusa koji skrivaju ironiju kratkih epitafa opće mizoginije i urbane nesnošljivosti. Toliko toga bismo željeli reći, ali šutimo pred očitim. Tjera nas se da prihvaćamo nešto što mrzimo iz dna duše ili jednostavno ne možemo prihvatiti jer nas se ne tiče, ali smiješak koji najčešće krije perfidnost ubilačkog očnjaka želi na lijep i sladunjav način zamagliti istinu. Očnjaci su uvijek isti; bili oni u znaku smiješka ili prijetnje.

Patrik Weiss | Za nesretne ljubavi

U šumove gorskih voda
Nosio sam tihe patnje
Dok si kao ostavljeno čedo
Plesom milovala zvijezde
Na suzama pobješnjeloga bika.

Travke su umirale podno slapa
A male kapi svakoga od nas vapile
Da čežnje srca još danas ugasnu
Ne zahtijevajući odštetu za odletjele uspomene
U neke crne onostranosti koje se ne da opjevati.

Srebro je padalo po mojemu licu
Zvijezde su se ljuštile od samoće.
Slatko bi bilo od vila zatražiti poljupce
Masne kao krv što pod nebom zgrušava
Svoje sitno postojanje upravo iskrvarene sadašnjosti.

Patrik Weiss | Posljednji ples

Kada zaplešemo tango
ovoga ljeta, skamenjeni od tuge -
uspomene letjet će ko' strijele;
blijeda lica i sve moje bivše,
karakterno teške, mlade žene -
još samo kao vapaj odzvanjat će srcem.

Patrik Weiss | uzvisine i nizine

zbilja mi se sviđa klasna nejednakost
jer to je jedini način na koji možeš postojati
bogata u srcu, bujnih kosa i beskrajnih grudi
hrabru, plemenitu, s uljudnošću koja ne poznaje granica
takvu te volim, takvu te žudim
i neka je ljeto pa makar ga proveo radeći
slike koje ćeš mi poslati s mora
okrijepit će sve popucale komadiće moje izmorene duše
i ja bit ću sretan
tako sretan što te imam
i što nismo jednaki
jer oni s kojima dijelim sudbinu
Gospode prosti riječi
- O Bože gadnih li ljudi –

Patrik Weis | U mojoj kući nema sunca

o Bože da ti je znati
koliko je strepnje samo
u pokušaju da kažem ovu sramotu
ponosito i glasno

- nema u mojoj kući sunca
o nema Bože
zbilja nema –

Patrik Weiss | Prešućeno

rekao sam dobar dan
nekako smiješeći se njenom licu
i da me tisuću puta pitate
zašto sam učinio tako lakomislenu gestu
ja vam svih tisuću i jedan put ne bih znao odgovoriti

zamolio sam kavu
s malo mlijeka boje njene nevinosti
dobio tursku
ali nisam srdio
već opet samo nježno osmjehnuo

biram šećer

Patrik Weiss | Tko sam, što sam

plovak što talasa
na pučini bez granica
to sam
i okvir prozora
ranjen olovnim brabonjcima
također

mali čovjek
u velikom kotlu
minulih dana
prestrašen i kukavan
zbog svega što nadolazi

svega što nadolazi šutke
i silinom koja ne poznaje pravdu

Patrik Weiss | Neka nitko ne dolazi

Bože, neka nitko ne dolazi,
i ne kuca na vrata ova.
Noćaš zijeva sjeverac hladni
pa tiho umire preko krova.

Ostavljen, osamljen šutke ležim
u sobi umrloj od mraka.
Moj posljednji čeznutljivi poziv
to moja prva grobna je raka.

Patrik Weiss | Posljednji susret

Srest ćemo se, prijatelju, srest
Jer bez vatre pepela nema.
Kad jednom stisneš ruku
I rastati se znati treba.

Možda u parku
Kada lišće utihne u noć.
Ili pak u grobu
Jer i tamo se mora poć'.

Srest ćemo se, bezimeni, srest
U šalovima od inja umotani.
Bez dugova, riječi, tiho glavom kimnuti
I šutke dalje poći; tamo gdje žive anđeli sirotani.

Zoran Hercigonja | Patrik Weiss: Purpurni oblaci, zbirka pjesama

„Purni oblaci“, naslov su postmodernističke  zbirke pjesama s primjesom avangardističkog imperativa stalnog čišćenja tromog i mlitavog.  Specifična forma pisanja otvorenog tipa, gotovo krajnje individualizirana, pjesma kao  srce pružano na otvorenom dlanu, doslovno  razbijaju  sektaško egocentrično obožavanje  okvira ustaljenosti.  Moreplovne pjesme različitih tematika (ljubav, moć, ignorancija, zaslijepljenost, okviri izbljedjele duge) slijepljene su u  jednu sintagmu: otvoreno i razborito suptilno  kritiziranje okvira ustaljenosti  nasuprot zdravorazumskom uviđaju u realnost.

Ovo je jedan od onih naslova kojeg nije moguće bilo kako protumačiti; naslova koji nemaju nikakve veze s tijelom knjige. Jasan, nedvosmislen i fokusiran na bitno. To je naslov koji ocrtava žrtve ovijene riječima i stilom.  „Purpurni oblaci“, nedvosmislen naslov i jasne namjere!  U trezvenom imaginariju društveno uvjetovanog života, oblaci su ili bijeli ili sivi ili crni oblaci, radikalno podvrgnuti  žmirenju na oba oka.  Purpurno znači izvan okvira, izvan ustaljenih normi u promjeni dosadašnje paradigme anakronizama.

Patrik Weis objavio je svoju drugu zbirku poezije

.

Patrik Weis objavio je svoju drugu zbirku poezije Purpurni oblaci. Istase može naručiti kod naklade Redak putem sljedeće poveznice:

Purpurni oblaci

BILJEŠKA O PISCU

Umjesto da pišem nepotrebne retke o samome sebi, reći ću
sve s par stihova koji me trenutno opisuju bolje nego išta što bi
vam bio u stanju slagati.

“ Imam mladež na levoj strani
na jesen obično imam i grip
još sam kod mame i tate na hrani
ja sam vrlo, vrlo zadovoljan tip ”

(Riblja Čorba; Pokvarena mašta i prljave strasti, 1981.)

Purpurni oblaci

.Preuzmi za čitanje

Patrik Weiss | Neki gradovi, samo neki uistinu

Neki gradovi očaravaju svojim snenim licem
I toplinom mame sve čežnje srca

Postoje gradovi tako neizmjerno bliski
Tako proljećem radosni, tako primamljivi

No blisko nije isto što i blizu
Čini se često da blisko spada među najdalje

Ono gaji tople zore, meke ruke, ljubav
Ali što je ljubav bez blizine

Samo trag što nebom blijedi
Mala mrva bez ideje o lukavstvu

Patrik Weiss | Iznad sviju, iznad tebe

Napustio sam teške riječi
I odao se miloj samoći
Jer više stvarno nema potrebe
Da te vrijeđam svojom prisutnošću
Budi slobodna i bez uhoda
Sretna, vesela i razigrana
Jer doći će dan dušo
Kada će se netko poigrati i s tobom
A ti ćeš tada zaplakati
I sjetiti se noći
Kada si za nekoga bila
A sada više nisi ni za koga
Pa niti za sebe samu

Patrik Weiss | U naručju pakla

Izmučena sam egzistencija
U vječnom grču zarobljena
Prijatelju - ti nepostojeći Drugi -
Razumij me

Svaki trenutak nanosi bol
Priznaj mi da znaš;
Kako bijele breze u hladu miruju
Potvrdi tugu u očima što gasnu.

Patrik Weiss | Suočavanje

i crna lica
i bijele ruke
uvijek iste
uvijek
o uvijek iste
pritišću me uza zid
a ja se svaki put iznova
rušim poput beskrajnih domina
postavljenih licem u lice

Patrik Weiss | Redoslijed nije bitan, uzroka nema, a uvijek je tu

Bio sam mlad
Prepušten strastima
Jurcao ivicama života
I žeravim predjelima svijeta
Bio sam mlad
Nagao i pakostan
Pošlo mi je za rukom
Čak i da ubijem -
Ubijem u cik zore
Promrzlu pticu
Nesvjesnu sebe
Ali još uvijek plačuć za mamom

Patrik Weiss | Ljeto odlazi

I posljednje takte
Ljetne sonate
Breze su zapjevale.
Svojim mokrim granama;
Tužno.
U daljini promrzao vrabac.
Jesen stiže - Draga.
Pod maglenim zvonom.

Zadnjega Sunca zraka
S naporom oblake kida.
Podsjeća na zlatni rujan
Kada smo se voljeli u žitu.

Duboko skriveni
Od hladnih pogleda
Onih koji ljubav preziru.

Patrik Weiss | Uvijek je mraka. Uvijek je sjene.

Plešu sjene. Korak Danonoćan.
Plešu tužno kao breza kriva.
Na starom prozoru leži sočan
Mjesec. Mračnu stranu od me skriva.

Patrik Weiss | Balkon u ljetnoj šumi

Ljeto.
Jutro je.
A možda i večer.
S balkona gledam
More.
Sunce.
Djecu u igri,
A roditelje kako šute.
Moji pogledi slabe.
Pjevaju daljini.
Zjenice se šire.
Blistava svjetlost.
Nove beskonačnosti.