Damir D. Ocvirk | Na vratima pakla

Sinoć je tiho zacviljela samo jedna šarka

i umro je zadnji prozor bez glasne škripe;

u trošnoj kućici na rubu gradskoga parka,

gdje jučer posjekoše kesten i mirisne lipe.

Iza zida od toplog kamena i zelena drača

nema njihaja kolijevke pri sobnome kutu,

il jutrom smijeha, molitve i dječjeg plača;

vjetar je zameo nevoljke korake na putu.

Iz porušenih krošnji, iz otrgnutih gnijezda

odletjele su i ptice u toj noći bez zvijezda;

zavladala je mukla tišina na vratima pakla.

Uskoro će nići kavezi za neke nove ptice

nastambe od sivoga betona i čelične žice;

gasnut će sunčeva zraka na zidu od stakla.

SAE vs. Damir D. Ocvirk

Damir D. Ocvirk: ZAGRIZI GLINU

Iznad polja crvenih makova

vjetar njiše bodljikave žice.

Po rubovima blatnih rovova

tumaraju mokre crne ptice.

Onda povikaše neki ljudi

i zazujaše rojevi pčela,

a jedna sleti njemu na grudi

- bila je tiha, suha i vrela.

I htio je da duboko diše,

al’ progutao je samo slinu.

Srušio se u lokvu od kiše

i zagrizao krvavu glinu.

Prema nebu zagraktaše ptice,

na zemlji ostadoše krtice

i nijemi makovi crveni.

A glina je istoga okusa,

bila onkraj Amera il’ Rusa.

Znaš li to, ratniče zaluđeni?

.

Sven Adam Ewin: ĐANI

Kratko vrijeme primirja. U razrušenoj školi

(A bio sam u Gazi),

Gleda me mali dječak izbezumljen od boli,

U terminalnoj fazi.

I mene, profi-borca, to zdrmalo je snažno,

Rekoh mu: - Drž' se, Đani!

Mada je pripadao (no to sad nije važno!),

Neprijateljskoj strani.

Snimih i poslah sliku medijskom najmagnatu,

On javi odmah svima:

- Dragocjen ljudski život u posljednjemu satu,

Ali nade - još ima!!!

I tresao se Globus u plemenitoj fibri

Da pomogne dječaku,

I ozdravi! No začas, on opet je u igri,

Sa okom na kundaku!

Uperio ga na me! Primirje, znači, krši.

Riječi su bile prazne.

(Na crti razdvajanja još bijeli barjak strši!)

To neće proć bez kazne!

Takvi, s puškom u ruci, to reći će vam svatko,

To više nisu djeca.

I dođe mi na nišan. I ubijem ga glatko,

Ko patku. Ili zeca!

A onda, odjedanput, za suzom suza krene

(Da dalje vas ne davim),

I ja sa slikom sina i slikom svoje žene,

Pod sebe bombu stavim.

.

Damir D. Ocvirk, rođen 1954. godine u Vinkovcima, a živi i radi u Puli. Objavljuje prozu i poeziju u tiskanim zbornicima i elektroničkim portalima u zemlji i inozemstvu.

Upravo čitam izvrsnu kritiku Vanese Begić u Glasu Istre o Damirovom romanu „Uzgoj purana u Zapadnoj regiji“. Bravo, Damire!

Damir D. Ocvirk | Grad jalovih snova

Mili gluha kolona sjećanja
uz treptaj električnih svijeća.
Na čelu otužnog putovanja
vijenac od umjetnog cvijeća.

Bojovnici i politikanti,
pučani i crveni lampaši,
fratri, dame i manipulanti.
Ničiji, svačiji, naši, vaši…

I svakoje godine iznova
sahrane oni iste heroje.
U onom gradu jalovih snova,
gdje samo jeseni postoje.

Damir D. Ocvirk | Neuzvraćena ljubav

Ne zamjeri jedina ljubavi,
padoh  radi starog teorema.
I na zagrljaj ti zaboravi,
jer naše bliskosti više nema.

Još si tako mlada i lijepa,
a ja olinjala propalica.
Vadi ruku iz mojega džepa,
tamo je ispražnjena lisnica!

Previsoka  bi tvoja  kamata
i trebam platiti mnogo rata;
moj život pun je skupih kredita.

A zajednica se teško stvara
kad ima ljubavi a nema para.
Teško je ljubit Zemlju bandita.

Damir D. Ocvirk | Smaragdni grad

Bio sam, fakat,ja slavan te bogat;
lirik, epik, bard i vjesnik od sreće.
Ne bih prtena flundra il' surogat,
nit' dotepenec odbačen u smeće.

I sve frajle bijahu raskošnije
a pucice mirisahu me bolje,
vodica savska tekla je sporije
a pajdašija fer i dobre volje.

Al'  ja, grintavac, rob svojega jada,
pustih škropec i fletno uzeh šprice
na žutoj cesti do smaragdnog grada.

Sada moj lajbek krije gnjilu slamu,
dokle zobljem iz vlastite kahlice
a fruštuk ovisi o jednom gramu.

Damir D. Ocvirk | Ukleta gora

Navijek tijekom puta biva koja gora,
ukleta i ljuta kad' se preći mora.
Navrh te gore orkani se danom časte,
večeri i zore vabe oblake tmaste.

Dostižna je velikana čila srca, moćna bila;
hridima opasana uz noge išće krila.
I  svagda vile zbore: da se rijetki usude
dotać' plavo more niz klete gudure.

Jer rijetkog je daha pri ljudskosti bića,
odveć uzdaha iz hira slabića.

Damir D. Ocvirk | Koš za smeće

Pozdravljalo ga samo drveće
i nekoji pas kada zaluta.
Jer stajaše kano koš za smeće,
ostavljen uz rub sporednog puta.

Damir D. Ocvirk | Bila je samo žena

Bila je samo žena, sama i napuštena.

Bila je ljubavnica, bludnica i trudnica;
i bila je marioneta u rukama otmjenog
svijeta.

Bez glasa i prava, bila im je puka zabava.

Damir D. Ocvirk | Mučnina

Zar ti misliš da je meni lako,
promatrati Svijet naopako:
kada Sunce ponire na Istok,
a rijeka utječe u potok,
kad čuvara tamniči ubica,
a štakor pjeva jer šuti ptica?

Damir D. Ocvirk | Snig nad Šokadijom

Imao je plug, njivu, tri svinje,
starog konja, livadu uz voćnjak,
imao je žita i kolinje;
dida Mata, šokački samotnjak.

Damir D. Ocvirk | Luđak

Namjerih se sinoć na luđaka,
koji bauljao je ulicama,
uskakao na svjetlost iz mraka
i panično mahao rukama.

Damir D. Ocvirk | Zagrizi glinu

Iznad polja crvenih makova
vjetar njiše bodljikave žice;
po rubovima blatnih rovova
tumaraju mokre, crne ptice.

Damir D. Ocvirk | Šamani

Mi smo šamani, šamani  od višnjeg boga
odabrani. I zato nismo krvnici, već vrli svećenici;
pa nama vaše djece treba za žrtvenike, a dragom
vođi junaka za spomenike. Jer zemlji kiša treba, a
narodu milost neba.

Damir D. Ocvirk | Cokula

U zoru stadoh cokulom na cvijetak:
„Izvini stari, ali takav sam igrač!“.
On, tupan bijesni, cikne na trenutak:
„Junačino, zašto ti ne pogazi drač!?“

Nit bodlje nit trna do puke drskosti,
pa se sagnuh ljuto i ščepah ga rukom.
„Junače, na koncu ti meni oprosti“,
dahnu on skrušeno, te preklopi strukom.

Tad zgnječih ga šakom i bacih kraj plota;
gdje još nema sunca već kraljuje inje,
a o podne ruju nezasitne svinje.

Okrutan bijah? Zgodi li se grehota!?
Tja, priznao je lik svu moju pravicu,
a nit' je na cvijeću iskat krivicu

Damir D. Ocvirk | Starinska pjesma

Zimski je dan i vjetarac hladan,
al' placem špancira magnat zgodan.
Promrzla Jana, mlada i ljupka,
kraj klupčice na mah si zacupka:
„Kupite, dični, moje jabuke,
rumene su, tvrde i velike!“

Damir D. Ocvirk | Živim Bosut

Rijeka Bosut između rokovaca I andrijaševaca. Autor fotografije: divna jakšić

Živim bosut, vodu polaganu,
NI rijecI srodnu nI potoku;
Tek baulja noćI I po danu,
Prkoseć' zapadu pak istoku.

Sred obala zgodim se u čamcu,
NitI kamo plovim, a nit' stojim;
Veslam uzduž krme I na pramcu,
Desno il' lijevo vazda dvojim.

Oj, bosute vodo mutna, stara,
Nemaš pjene a nitI žubora,
NisI tI vihor pak nI omara!

Tijeku od vječnostI ravnice
Nosiš me k ušću od izvora,
Bez gnjevnog vala I bez matice.

_____________________________

Zbornik poezije Međunarodnog festivala poezije „mesopotamija 2017.“.